Lk 6, 27-38

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Vama koji slušate velim: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj. I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima. Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati. Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima. Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan. Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.«

 

 

 

LJUBITI NEPRIJATELJA ZA PLAĆU OD BOGA

 

U gornjem tekstu nailazimo na zahtjev krajnjeg pacifizma kada je u pitanju odnos prema neprijateljima. Kada bi takav stav bio samo pacifizam, vjerojatno bi se sve brzo raspalo zbog naših slabosti, jer čovjek ne može nekada izdržati nepravde, pa se vodi pravednim ravnanjem računa u odnosu prema čovjeku koji mu nanosi zlo.

 

 

 

Isus od nas traži da učinimo jedan korak “naprijed”- da unaprijedimo odnos prema neprijateljim, ali ne radi pacifizma, već radi posve drugačijeg razloga. Gospodin želi da se vidi razlika u postupanju između vjernika i nevjernika, pravednika i grešnika: “Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati.

 

 

 

Ta razlika u postupanju treba biti vidljiva ne samo radi svjedočanstva u vjeri, nego i zbog LJUBAVI- ljubav naime traži da se vidi, da se pokaže DJELIMA i da ne ostane na riječima! Pred nas se stavlja neugodan zahtjev kojeg nemaju nevjernici- LJUBITI NEPRIJATELJA. Za takvo što potrebno je NAPUSTITI SEBE I SVOJE STAVOVE, sam sebe pobijediti kako se ljubav prema neprijatelju ne bi shvaćala kao slabost i poraz, već kao čin izvanredne ljubavi- kao pobjeda.

 

 

 

Ova DJELA LJUBAVI trebala bi nam osigurati ZASLUGE I PLAĆU NA NEBESIMA- plaću nepropadljivu. Naime, često ljudi koji čine dobro ostaju razočarani jer im se na dobrotu ne uzvraća. Takvo očekivanje je posve ljudsko i naravno, ali ga treba nadići i ne tražiti zasluga u ljudi, već u Boga. Pogledamo li Isusa Krista i njegov odlazak na Križ, shvatit ćemo kako je sam sebe lišio svega da bi otvorio vrata neba GREŠNICIMA. To nam je Put: napuštati sve svoje radi činjenja dobra drugima. Plaću trabamo ZASLUŽITI ŽIVOTOM NA ZEMLJI, ALI TO MORA BITI PLAĆA OD BOGA, A NE OD LJUDI. Zato Gospodin upozorava da naša ljubav mora biti usmjerena Bogu, a ne ljudima. Bog od nas traži da ČINIMO DOBRO SVIMA, BEZ RAZLIKE: i prijateljima i neprijateljima.

 

 

 

LJUBAV KAO JEDINA PLAĆA I ZASLUGA

 

Zašto i neprijateljima? Raditi dobro prijateljima može svak. To još ne pokazuje pravo lice čovjeka. Tek kada se suočimo sa prijetnjama, neprijateljstvima, pokazuje se koliko smo kršćano: jesmo li spremni obuzdavati svoj temperament i činiti dobro unatoč tome što nas netko ne voli.

 

 

 

Kada se tako radi, onda nam ljudi kojima radimo dobro NE MOGU UZVRATITI- pretpostavljamo da neprijatelj nije spreman činiti dobro zauzvrat. Koja je onda plaća? Što smo ZASLUŽILI TAKVIM PONAŠANJEM? Budući da nam ljudi ne mogu uzvratiti, plaću nam mora dati netko drugi. Ovakvim ponašanjem ZASLUŽILI SMO UZVRAĆANJE U LJUBAVI. Plaća je dakle LJUBAV, ali kako ljudi ne uzvraćaju, postoji netko drugi tko to uvijek čini i ne treba mu nikakav razlog za to- Bog! Bog, koji je čista ljubav uzvraća tamo gdje izostane povrat u ljudi. Stoga, ovakva plaća, KOJA SE NE DOBIVA ODMAH ZA ŽIVOTA, djeluje kao jedan KREDIT ZA NEBO: “Vaša dobra djela, zapravo su vaša ulaganja, čije ćete kamate jednom primiti” (Sveti Ignacije Antiohijski, Poslanica Polikarpu).

 

 

 

Ljudi gube sve što steknu na zemlji, i sa sobom nose samo nagradu za svoju ljubav i milosrđe koje su prakticirali, zbog čega će od Gospodina dobiti zauzvrat nagradu u jednoj dostojanstvenoj mjeri” (Sveti Franjo Asiški, Djela, 1., str. 87-94). “Ova će ljubav u zamjenu primiti slavu u kojoj ćemo uživati u raju, jer će slava biti proporcionalna ljubavi koju smo osjećali spram Boga u našem životu. Koliko više volimo Boga u ovom svijetu, veća će biti naša slava na nebu, a tako ćemo rasti u ljubavi prema Njemu. Znamo da nas krijepost ljubavi prati u vječnosti i uvećava se u nebu” (Sveti Župnik Arški, Govor o prvoj zapovijedi Dekaloga).

 

 

 

LJUBAV je plaća za sva naša djela koja počinimo, a ona je razmjerna NEBESKOJ SLAVI U KOJOJ ĆEMO ŽIVJETI. Kako zaslužiti takvu savršenu ljubav koja će nas sigurno voditi Bogu? Kako zaslužiti takvu ljubav kada poznajemo sebe i svoje slabosti i često ne slijedimo obrasce ovakva ponašanja?

 

 

 

Kazali smo kako za svoja DJELA PRIMAMO ZASLUŽENU PLAĆU. Ta je plaća stvar PRAVEDNOSTI koja zahtijeva dati svakome ono što ga pripada. No, kada bi se stvar završila na pravednosti, onda bismo propali, jer kako nismo uvijek iskazivali ljubav u nesebičnom obliku, nismo je zaslužili ni primiti. Očito je kako su naše zasluge samo JEDAN DIO PRIČE O NAGRADI.

 

 

 

ZASLUŽENA PLAĆA KAO ČIN LJUBAVI:Bog plaća po MILOSRĐU, a ne isključivo po pravednosti

 

Zasluga je nešto što za sebe zahtijeva nagradu. Tako je zasluga u “pravom smislu riječi (de condigno), ono čemu se DUGUJE NAKNADA, zbog pravednosti ili u vidu obećanja; tako, u naravnom redu radnik zaslužuje svoju plaću. Postoji također i druga vrsta zasluge (de congruo), ona kojoj se NAKNADA NE DUGUJE ZBOG PRAVEDNOSTI u strogom smislu riječi ili kao posljedica nekog obećanja, već zbog PRIJATELJSTVA, SLOBODE, POŠTOVANJA,..., tako u naravnom redu, vojnik koji se na bojnom polju istanuo svojom hrabrošću zaslužuje (de congruo) odlikovanje” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-268). Taj vojnik se mogao povući i sve bi bilo u redu premda se od vojnika zahtijeva hrabrost. No, kako je RADI SVOJIH SUBORACA ILI RADI NEKOG DRUGOG CILJA OD KOJEG SMA NEMA KORISTI, taj vojnik NADIŠAO ONO ZA ŠTO BI INAČE DOBIO SVOJU VOJNIČKU PLAĆU, velimo da je ZASLUŽIO I VEĆU NAGRADU koja nadilazi one uobičajene.

 

 

 

Ovakvo ponašanje nadilazi pravednost, jer vojnik čini nešto što se NE MOŽE PLATITI- jedna čin nesebične ljubavi zbog kojeg je mogao izgubiti sve, svoj život. Tu NEMA MJERE KOJOM BI SE MOGLA MJERITI LJUBAV TOG ČOVJEKA, tako da ni pravednost ne može definirati ZASLUGU kao dug zbog pravde, VEĆ ZASLUGU KAO ČIN UZVRAĆANJA LJUBAVI NA ISKAZANU LJUBAV. “Nije težina ljubavi prema neprijatelji ono što se broji u zaslugu, već MJERA U KOJOJ SE U NJOJ OČITUJE SAVRŠENA LJUBAV. Stoga, ako je ljubav tako potpuna da sasvim ukloni težinu, onda je još zaslužnija” (Sveti Toma Akvinski, De virtutibus in communi, De caritate, q.8, ad. 17).

 

 

 

Ono što Toma želi kazati jest da LJUBAV prema onima koji NAS VOLE, može biti jako velika, ali to nije dovoljan razlog da se za to primi posebna nagrada, jer takvu nam je ljubav DUŽNOST ISKAZIVATI. Naprotiv, LJUBAV KOJA NADILAZI ZAHTJEVE DUŽNOSTI I KOJA NE TRAŽI NIŠTA ZA SEBE, KOJA SAMA SEBE OPLIJENI I NE TRŽAI PLAĆE- NE MOŽE SE PLATITI JER NEMA MJERE U DAVANJU. U tom smislu, dovoljno je malo ljubavi prema nekome tko nas ne voli da bismo zaslužili puno ljubavi od Boga; potrebno je malo ljubavi prema nekome tko vreba na naš život da bi dobili velike zasluge. Ljubav koja za sebe ne traži ništa je savršenija- NIŠTA JOJ NE NEDOSTAJE- NE TRAŽI NIŠTA ZA SEBE. U tom smislu ona se očituje kao savršena jer nema zahtjeva prema sebi- ništa joj ne “fali”. I kao takva zaslužuje veliku plaću u Boga. Ovo je zasluga NE PO PRAVEDNOSTI VEĆ PO LJUBAVI- PO MILOSRĐU.

 

 

 

KAKO ZASLUŽITI MILOSRĐE?

 

Kako ovakvu ljubav iskazivati u svakodnevici kada znamo da nam je sve manjkavo, da imamo milion grešaka i slabosti? Prije svega, treba SVE RADITI SA ISPRAVNOM NAKANOM. Imati ISPRAVNU NAKANU u svemu što radimo znači USLADITI SVOJU VOLJU SA BOŽJOM. Drugim riječima, to znači TRAŽITI DOBRO U SVEMU i imati DOBAR I ISPRAVAN CILJ PRED SOBOM.

 

 

 

Ovakav stav od nas zahtijeva stalno preispitivanje i korekciju stavova, jer nije isključeno da možemo pogriješiti, ali kada se radi sa ISPRAVNOM NAKANOM, onda se čovjek lako ispravlja, jer savjest ga potiče tražiti BOGA, A NE SEBE U SVOJIM DJELIMA. Onaj koji radi sa ispravnom nakanom uglavnom bježi od nagrade ljudi, bježi od aplauza.

 

 

 

Sveti Augustin pojašanjava kako “nije grijeh biti priznat od ljudi za svoja djela, već je neispravno RADITI DA BI BIO PRIZNAT OD LJUDI” (Sveti Augustin, O Govoru na Gori,2). Prvi korak je imati jasno pred sobom da NE TRAŽIŠ NIŠTA ZA SEBE, nikakva priznanja od ljudi za svoj rad. “Ispitaj dobro svoje motive koji te potiču raditi kako bi otkrio jesu li oni plod taštine i ljubavi prema sebi samome. Jer samo se na Boga treba odnositi sve dobro što radiš, i velika je dobit od skrovita djelovanja koje će zapaziti samo Bog. Dogodi li se zbog tvoje nepažnje da sve postane poznato ljudima, sva djela gube gotovu svu vrijednost, kao slatko voće kojeg ptičice nakljucaju” (Papa Lav XIII., Rad na poniznosti, 48).

 

 

 

Jedina plaća za naša dobra djela koju bismo trebali željeti jest Bog i njegova ljubav: “Sam Bog je nagrada i cilj svih naših napora” (Sveti Toma Akivnski, O Vjerovanju, 2,1). Onaj koji nagradu traži u Bogu, prima i pomoć od Boga u ISPRAVLJANJU SVOJIH GREŠAKA: imati grešku u djelovanju ne znači pogriješiti ako se znaš ispravljati. Bog pomaže takvu čovjeku da preko svojih djela dobije više od zasluženog: nagradu u ljubavi Božjoj.

 

 

 

Pri ovome treba voditi računa da ne živimo ugađajući svoje stavove LJUDSKIM, već BOŽJIM RAZMIŠLJANJIMA. Budu li tuđa mišljenja mjerilo našega života, lako ćemo zalutati čak i kada radimo dobra djela i sa najboljom nakanom.

 

 

 

Ne treba zaboraviti kako je naš život pun grešaka koje radimo i kada bismo se vodili samo pravednošću, i kada bi pravednost bila mjerilo našeg djelovanja ili zasluga, zasigurno ne bismo zaslužili nikakvu nagaradu ili bismo se paralizirali od straha da ne bismo pogriješili u djelovanju. MILOSRĐE BOG ISKAZUJE OPRAŠTANJEM, i ta ljubav koju primamo od Boga u opraštanju, otvara nam putove u djelovanju i mogućnost da U SVAKODNEVICI ZASLUŽIMO NEBO! “Naša svakodnevna djela- posao, male usluge drugima, radosti, odmor, trpljenje, umor koji dostojanstveno podnosimo i prikazujemo Gospodinu- mogu biti zaslužna, zahvaljujući beskrajnim zaslugama koje je za nas Krist stekao tijekom svog zemaljskog života” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-265).

 

 

 

ZASLUGE: nezaslužen dar od Boga i plod suradnje s Kristom

 

MILOST koju primamo u svom životu, DODAJE SE U MJERI NAŠE SURADNJE S KRISTOM: SVI DAROVI DOLAZE OD KRISTA, ALI SE OD NAS TRAŽI SUDJELOVANJE, SURADNJA S BOGOM U SVAKODNEVICI kako bi se milost primala u duši koja pokazuje želju i spremnost da milost i primi.

 

 

 

Bog nam je po svome Sinu otvorio još jednu mogućnost da ga “zaslužimo”: otvorio nam je mogućnost da naša djela “nesavršena” u ljubavi PRIDRUŽIMO NJEGOVIM ZASLUGAMA. Gospodin je na KRIŽ OTIŠAO IZ ČISTE LJUBAVI PREMA OCU I PREMA GREŠNICIMA. Time je zaslužio ono što nitko od nas ne može zaslužiti po svojim djelima. Otvorio nam je pri tom mogućnost da preko ISPRAVNIH NAKANA koja sva naša djela usmjeravaju Bogu, te preko PRIKAZANJA SVOJIH ŽELJA DA BOG BUDE TAJ KOJI ĆE UPRAVITI SVIME I DA NE ŽELIMO NIŠTA ZA SEBE, ZAPRAVO SUDJELUJEMO U ISUSOVIM ZASLUGAMA.

 

 

 

Bog nas za takvo što obdaruje svojom MISNOM ŽRTVOM. Sudjelovanje na misi već je jedan oblik SUDJELOVANJA U KRISTOVIM ZASLUGAMA. Prikazanje svojih molitava, prinošenje žrtava na misi i želja da se te molitve i žrtve sjedine s Isusovom, sve je to ZNAK ŽELJE DA SU SUDJELUJE U ISUSOVIM ZASLUGAMA. Drugim riječima, da se PREKO LJUBAVI ISUSA KRISTA DOBIJU MILOSTI KOJE NADILAZE ZASLUGE PO NAŠIM DJELIMA. Stoga i velimo kako je svaki dolazak na svetu misu sudjelovanje u neizmjernoj milosti koju nismo zaslužili, ni koju ne bismo po pravdi svojih djela nikada zadobili: zadobili smo de DE CONGRUO- ZBOG LJUBAVI BOGA PREMA NAMA I ZBOG NAŠE LJUBAVI PREMA BOGU!

 

 

 

Moja jedina zasluga koju imam jest milosrđe Gospodinovo. I nikada neću biti siromah u zaslugama dokle god Gospodin ne uskraćuje milosrđe. Jer, veliko je milosrđe Gospodinovo, i koliko je ono veliko, veliko su i naše zasluge. Stoga, premda sam svjestan mnoštva svojih grijeha, mogu kazati kako tamo gdje se umnoži grijeh, izobilova i milosrđe” (Sveti Bernard, Govor o Pjesmi nad pjesmama, 61). Možemo stoga kazati kako SVE DUGUJEMO BOGU, ALI ISTOVREMENO IMAMO ODREĐENIH ZASLUGA I MI U TOME, ALI JEDINO PO SUDJELOVANJU U ISUSOVIM ZASLUGAMA I DAROVIMA. Važno je smjestiti priču o zaslugama unutar Crkve, jer to jest mjesto od koje počinje priča o KRŠĆANSKIM ZASLUGAMA. “Tako, kao što neki nasljeđuju prezime, bilo od svojih otaca, bilo po svojim osobnim zaslugama, za nas je najveća stvar BITI KRŠĆANINOM I BITI PREPOZNAT KAO TAKAV” (Sveti Grgur Veliki, Dizertacija, 43,15).

 

 

 

Najviše čemu jedna čovjek može težiti jest ŽIVOT VJEČNI! Tko to sam sebi može dati, ako znamo da smo smrtni, grešni? Taj se život, baš kao i ovaj smrtni (a oni bi trebali biti jedna te ista stvar) može SAMO DOBITI OD BOGA, koji MILOŠĆU POHODITI NAŠ ŽIVOT samo ako vidi spremnost i želju da se VJEČNI ŽIVOT ZASLUŽI. Ovo se prije svega od Boga dobiva u ŽIVOTU U KRISTU, PO SAKRAMENTALNOM ŽIVOTU U CRKVI. Naravno, uz uvjet da se stvarno želi i trudi živjeti u Kristu.

 

 

 

Stoga, zasluge se od Krista po milosti izlijevaju na naš život u SAKRAMENTIMA. Najprije po KRŠTENJU, a kasnije po svim ostalim sakramentima. Kazali smo kako smo grešni ljudi, i kako je pristajanje uz grijeh određena zapreka milostima. Ne treba malaksati u tim trenucima, već “ako naiđe kakva protivština, BLAGOSLOVI GOSPODINA, koji daje najbolje za nas; misli kako su zaslužio, i još uvijek zaslužuješ tu protivštinu, te kako si nedostojan bilo kakve utjehe. Tada možeš s jednostavnošću duše moliti Boga da te oslobodi te napasti, moli ga da ti pomogne za ZASLUŽIŠ NAGRADU U BORBI S TOM PROTIVŠTINOM. Na križevima ne traži vanjske utjehe, osobito ako shvaćaš da Bog šalje nešto kako bi te ponizio i kako bi oslabio tvoj ponos i uznositost” (Lav XIII, Vježbe u poniznosti, 23).

 

 

 

Upravo ti naši grijesi, ZASLUGOM ISUSA KRISTA, pretvaraju se u mogućnost da se MILOSTI PRIMJENE NA NAŠ ŽIVOT: svaki put kada se kršćanin ispovijeda, na njega se primjenjuju ZASLUGE KRISTOVE MUKE po kojima se čovjek oslobađa grijeha!

 

 

 

Ako je Kristova muka izvor svih zasluga po kojima primamo milosti, onda bismo trebali razmišljati kako je ŽRTVA NA KRIŽU zapravo ono po čemu dobivamo “sve”. TOJ ŽRTVI PRISTUPAMO SVAKODNEVNO U MISAMA I SAMO SUDJELOVANJE U TOM ČINU VEĆ MOŽEMO SMATRATI “PRISTUPANJEM KRISTOVIM ZASLUGAMA”, dolazak milostima koje se izlijevaju na vjernike iz probodenog Kristova boka.

 

 

 

Ovo nas potiče razmišljati kako bismo tu MISNU ŽRTVU TREBALI PRENIJETI U SVOJU SVAKODNEVICU. ŽRTVA SE PRENOSI PO ŽRTVI: želimo li sudjelovati u Kristovim zaslugama u svakodnevici, valja nam SVOJ ŽIVOT PRETVARATI U JEDNU ŽRTVU SLIČNU KRISTOVOJ. Spremnost da se stalno rade žrtve iz ljubavi prema bližnjima, spremnost da se prihvate životni križevi i nose kako se mogu, volja da se “nestaje” pred drugima, da drugi dobivaju po nama nesebičnu pomoć koja od nas traži žrtvovanje, gubitak,... Sve su to načini po kojima, ako nas na djelovanje potiče KRŠĆANSKA ŽELJA ZA SPASENJEM, svoje živote PREOBRAŽAVAMO U ŽRTVU na sliku Krista, a svoju svakodnevicu u jednu EUHARISTIJU!

 

 

 

Zahvaljujmo (…) za sve što Gospodin naš Bog daruje naše živote, po svojem čudenom predanju samoga sebe! Nek u naše prsi uđe utjelovljena Riječ! (…) Neka se zatvori u nama, u našoj malenkosti, onaj koji je stvorio nebo i zemlju! (…) Djevica Marija bila je začeta na bezgrešan način kako bi u svojoj utrobi udomila Krista. Ako je čin zahvaljivanja trebao biti proporcionalan odnosu dara i zasluga, zar ne bismo trebali PREOBRAZITI NAŠE ŽIVOTE U JEDNU TRAJNU EUHARISTIJU? Nemojte se udaljavati do hrama netom što primite Presveti Sakrament. Zar je toliko važno ono što vas čeka, da niste u stanju Bogu posvetiti ni deset minuta kako biste mu zahvalili? Ne budimo škrti. Ljubav se ljubavlju plaća” (Sveti J. ESCRIVA DE BALAGUER, Homilija Svećenik za vječnost, 1. c. ,13-IV-1973).

 

 

 

Nitko nije tako potpuno sudjelovao u Kristovim zaslugama kao Blažena Djevica Marija, njegova i naša Majka. Njena je bezgrešnsot njene zasluge učinila još većima, neizmjerno većima od zasluga svih ostalih stvorenja. Naime, budući da je bila slobodna od požude i od svakog grijeha općenito, njena je sloboda bila izvaredno velika, a SLOBODA JE OSNOVNI TEMELJ ZASLUGA. Sve njene žrtve, nevolje koje je podnijela jer je bila Majka Božja: od siroaštva u Betlehemu, oskudice tijekom bijega u Egipat …, do mača koji je probo njezino srce dok je gledala Isusovu muku na križu. Zaslužne su bile i radosti i sva veselja, plodovi neizmjerne ljubavi i vjere koja je prožimala SVAKI TRENUTAK NJEZINA ŽIVOTA, jer NIJE POTEŠKOĆA NEKOGA DJELA ONO ŠTO GA ČINI ZASLUŽNIM VEĆ LJUBAV KOJOM SE TO DJELO PRAVI” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-267). Stoga vrijedi još jednom ponoviti riječi svetoga Tome: “Nije težina ljubavi prema neprijatelji ono što se broji u zaslugu, već MJERA U KOJOJ SE U NJOJ OČITUJE SAVRŠENA LJUBAV. Stoga, ako je ljubav tako potpuna da sasvim ukloni težinu, onda je još zaslužnija” (Sveti Toma Akvinski, De virtutibus in communi, De caritate, q.8, ad. 17). Takva je bila i ljubav Blažene Djevice Marije.