Lk 7,1-10

 

U ono vrijeme: Pošto Isus dovrši sve svoje besjede narodu, uđe u Kafarnaum. Nekomu satniku bijaše bolestan sluga, samo što ne izdahnu, a bijaše mu veoma drag. Kad je satnik čuo za Isusa, posla k njemu starješine židovske moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. Kad oni dođoše Isusu, usrdno ga moljahu: »Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.«

 

Isus se uputi s njima. I kad bijaše već kući nadomak, posla satnik prijatelje s porukom: »Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego — reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: 'Idi!' — i ode, drugomu: 'Dođi!' — i dođe, a sluzi svomu: 'Učini to!' — i učini.« Čuvši to, zadivi mu se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: »Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.« Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađoše slugu zdrava.

 

 

 

Srce, otvoreno za sve I puno ljubavi za bližnje imao je naš Gospodin. Pokazuje to ulazeći u Kafarnaum, grad u kojem je bio naglašen SUŽIVOT ŽIDOVA, POGANA I RIMLJANA. Isus se ne obazire na to što je čovjek koji ga moli za pomoć RIMLJANIN- nevjernik- poganin, već gleda u ono što njegovo srce baštini: u njegovu VJERU I PONIZNOST. Isusa ne zanima nacionalnost, ni porijeklo, već ČISTO SRCE PUNO VJERE. “Kada neki apostol živi blizinu Božju, osjeća se univezalnije: uvećava mu se srce kako bi SVI MOGLI STATI U NJEGA, te kako bi on njihove želje mogao odnijeti molitvom Isusu” (Sveti Josemaria Escriva de Balguer, Put, 706).

 

 

 

Liturgija Crkve svaki dan ponavlja riječi ovog rimljanina stavljajući ga pred nas kao MODEL VJERNIKA: “Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ I ozdravit će duša moja”. Riječi liturgije mijenjaju NAS I SLUGU KOJEM JE POTREBNO OZDRAVLJENJE. Bitnije od toga jest da nas uvode u savršenu molitvu.

 

 

 

Molitva Crkve počinje sa PRIZNANJEM NEDOSTOJNOSTI PRED BOGOM. Time zapravo pokušava podsvijestiti PONIZNOST DUŠE koja je potrebna za pravu I iskrenu VJERU. Crkva želi razbuditi u nama PONIZNOST RIMSKOG SATNIKA. Želi da se držimo NEZNATNIM PRED BOGOM, da se ne uzdižemo niti uznosimo u bilo čemu, te da NE SUMNJAMO U NJEGOVU POMOĆ, bez obzira čini li nam se da ona kasni ili ne dolazi onako kako smo je mi očekivali.

 

 

 

PONIZNOST JE PRVI UVJET PRIMANJA VJERE. Ona je mjesto u duši po kojem se razlikuju ONI ŠTO ISKRENO PRIMAJU VJERU, OD ONIH KOJI GLUME ILI IH NIJE BRIGA, VEĆ VJERU PRIHVAĆAJU JER IM JE TO U TOM TRENUTKU POTREBNO. Poniznost dovodi čovjeka u ispravan odnos prema Bogu, ali I prema bližnjemu. Pogledamo li malo satnika, shvaćamo KOLIKO MU JE STALO DO SLUGE. Pa kao bogati I možni rimljanin mogao ga se riješiti. No nije tako. Očito cijeni I voli slugu onako kako bi se kršćani trebali voljeti- bratskom ljubavlju koja za drugoga uvijek traži samo dobro. Ne zanima ga “položaj sluge”- zanima ga ČOVJEK KOJI JE PRED NJIM.

 

 

 

Pokazuje time svoju poniznost, pokazuje da je čovjek. Mogao se uzoholiti I odbaciti slugu koji mu više nije potreban, ali on to ne čini. Njegova PONIZNOST, temelj je ispravna odnosa prema drugim osobama, jer čovjek ponizan drugoga NIKADA NE POTCJENJUJE. Sam se stavlja u NIŽI POLOŽAJ- ponizuje se, tako da čovjeka ne sudi prema predrasudama koje bi mogao imati s obzirom na društveni status ili jedan opći stav ljudi s kojima živi,...

 

 

 

Poniznost je prvi uvjet približavanja Bogu I nužnost da bi rasli u vjeri. Kaže sveti Josemaria Escriva (Kovačnica, 822): “Svjestan sam svoje bijede koja lao da se uvećava, unatoč tvojim milostima. TO je bez sumnje I zato jer ne surađujem s tobom dovoljno. Prepounajem u sebi nedostantu pripravlejnost za poslanje koje si mi povjerio. I onda, kada pročitam u novinama koliki poznati ljudi, daroviti, bogati, govore I pišu I organiziraju se u obranu tvoga kraljevstva... pogledam na sama sebe I osjetim da sam nitko I ništa, takav neznalica, tako bijedan, jednom riječju, tako malen,... osjetim bih se zbunjenim I postiđenim kada ne bih znao da me ti ovakvim želiš. O Isuse! S druge strane, kako bih rado pred tvoje noge položio svoje ambicije... Vjera I ljubav: ljubiti, vjerovati, trpjeti. U ovome želim biti mudar I bogat, ništa mudriji ni bogatiji od onoga koliko si ti u svome beskrajnom Milosrđu odredio: jer sav svoj ugled I svu svoju čast moram tražiti u vršenju tvoje prepravedne I preljubljene volje.

 

 

 

Sveti Augustin shvaća kako je prava zaprijeka našoj vjeri OHOLOST koja čovjeka izdiže iznad svega. Tako je I sa Bogom. Kada oholica- vjernik, radi nešto, ne razmišlja o tome kako mu se lako može dogoditi PAD I UDALJAVANJE OD BOGA. U svojim naumima ne promišlja o takvim rizicima, nego SIGURAN U SEBE (a ne u Boga), radi ono što je naumio. Nama je “PONIZNOST POTREBNA DA ZNAMO KAKO SMO SPOSOBNI IZDATI PRIMLJENU VJERU, DA SMO KADRI ODVOJITI SE OD UČITELJA” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII-30). To potvrđuje I Jakov u svojoj poslanici kada veli kako se “Bog oholima protivi, a poniznima daje milost” (Jak 4,6).

 

 

 

Poniznost su ona USKA VRATA koja nas uvode u vjeru. Kao krijepost, NAJVAŽNIJA JE ZA KRŠĆANINA, jer nemamo li poniznosti u sebi, stavljamo sebe u NADREĐEN ODNOS PREMA BOGU I PREMA LJUDIMA, pokazujući kako NAŠA LJUBAV nije prava, već sebična; kako naše srce ne kuca za druge. Bez poniznosti sve druge ljudske krijeposti su “mrtvo slovo na papiru” jer ne usmjeravaju čovjeka Bogu, već se okreću protiv čovjeka I navode ga na oholost. Tada inteligentan misli kako je inteligentniji od drugih, snažan kako je snažniji od drugih, osjećajan kako je osjećajniji od drugih,... Samo poniznost drži sve krijeposti čovjeka tako da njegov život tim krijepostima biva upravljen Bogu.

 

 

 

Izgovarajući molbu za ozdravljenje svoga sluge, rimski satnik nije slutio kako će te riječi koje su odražavale PONIZNA ČOVJEKA učiniti da ISUS UĐE U NJEGOVU KUĆU. Crkva nas polako podsjeća liturgijom na te riječu u nadi kako ćemo, IZGOVARAJUĆI IH OTVORITI SVOJE SRCE DA ISUS U NJEGA UĐE I razbukta u nama vjeru koju je imao ovaj satnik.