1Kor 12, 12-14.27-31a

 Braćo! Kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo — tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni. Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi.

 A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi. I neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; onda čudesa, onda dari liječenja; zbrinjavanja, upravljanja, razni jezici. Zar su svi apostoli? Zar svi proroci? Zar svi učitelji? Zar svi čudotvorci? Zar svi imaju dare liječenja? Zar svi govore jezike? Zar svi tumače?

 Čeznite za višim darima.

 

Lk 7, 11-17

 U ono vrijeme: Isus se uputi u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada. Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: »Ne plači!« Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: »Mladiću, kažem ti, ustani!« I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci. Sve obuze strah te stavljahu Boga govoreći: »Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!« I proširi se taj glas o njemu po svoj Judeji i po svoj okolici.

 

MOLITI U CRKVI

 U prvom čitanju, u Prvoj Poslanici Korinćanima, sveti Pavao naglašava vezu kršćanina s Crkvom. Ističe kako ta veza mora biti organska, nedjeljiva poput veze između organa i tijela kojem organ pripada. Kada tijelo umre i organ se raspada- kada organ ne funkcionira dobro pati cijeli organizam, vijelo tijelo.

 

Tako dakle, kršćanin treba biti povezan s Crkvom da SUOSJEĆA S NJEZINIM PATNJAMA, jer SVE ŠTO SE DOGAĐA U CRKVI, pa ma koliko to bilo sablažnjivo, dotiče se svakog kršćanina. Stoga, VIŠE OD ZGRAŽANJA, POTREBNE SU MOLITVE ZA SVE VJERNIKE kako ne bi sami postali izvorom sablazni. Oni koji kritiziraju Crkvu iz mržnje, činit će to uvijek, no oni koji kritiziraju jer Crkvu vole, radije neka mole! Jer kritika može samo utvrditi stanje- a mi smo svjesni koliko je ono dobro ili loše, pa nije potrebno iscrpljivati se bespotrebnim govorancijama, već je potrebno utjecati se Kristu za svoju Crkvu.

 

 

CRKVA TIJELO KRISTOVO

 Zašto moliti za Crkvu i zašto se utjecati Kristu za nju? Najbolje je o ovome početi s Pavlomm riječima: “Kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo — tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, (...). I svi smo jednim Duhom napojeni. (…) A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi. I neke postavi Bog u Crkvi (...)”. Ovim riječima Pavao povezuje KRISTA I VJERNIKE U JEDNO: U CRKVU. Drugim riječima, KRIST I VJERNICI trebaju BITI KAO JEDNO. To “jedno” doživljava se kao ŽIVO TIJELO u kojem VJERNICI ŽIVE KAO ORGANI TOG TIJELA, a GLAVA TIJELA JE KRIST.

 

Preko glave UDIŠEMO zrak, i taj zrak unosi u nas kisik neophodan za naš život. Bez hrane i bez pića možemo živjeti neko vrijeme, ali bez zraka? Dakle, PRVI UVJET NAŠEG ŽIVOTA JEST DAH kojim unosimo ZRAK U SEBE. Za riječ DAH se u hebrejskom koristi riječ RUAH, a ona se jednako prijevodi kao DUH. Za jednog židova DAH I DUH imaju isto značenje: ŽIVOTNO- BEZ TOGA NEMA ŽIVOTA.

 

Crkva je jedno TIJELO u kojem se organi ne vezuju materijom, već su prije svega povezani DUHOM: “Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, (...). I svi smo jednim Duhom napojeni”. Duh Sveti povezje sve u jedno prije svega na DUHOVAN- NEMATERIJALAN način, kako bismo ŽIVJELI NA ISTI NAČIN: po Kristu, i s Kristom i u Kristu! Taj ŽIVOT U KRISTU odgovara ŽIVOTU U CRKVI, jer ako se TIJELO NAPAJA DAHOM PREKO GLAVE, tako i Glava- Krist NADAHNJUJE SVOJU CRKVU dajući joj tako jedan život drugačiji od onog kojeg živimo. Čovjek usmjeren MATERIJALNOM ŽIVLJENJU, sada DOŽIVLJAVA ZAOKRET- OBRAĆENJE i svoj život, živeći po Kristu USMJERAVA DUHOVNIM VRIJEDNOSTIMA koje ga trebaju stalno povezivati s GLAVOM. Glava Tijela- Crkve je Krist, a taj Krist je Sin Božji. Tako, SAMO PREKO KRISTA- GLAVE možemo doći do BOGA OCA STVORITELJA!

 

Potpuni Krist oblikovan je GLAVOM I TIJELOM, za koje vjerujem kako ih poznajete dobro. Glava je sam Spasitelj koji je trpio pod Poncijem Pilatom, i sada nakon uskrsnuća od mrtvih, sjedi s desna Ocu. A njegovo tijelo je Crkva. To nije ona ova ili ona crkva, već ona koja se proširila po cijelom sviejtu. Nije to samo ova crkva koju nalazimo među ljudima, kojoj pripadamo, već njoj pripadaju svi koji su živjeli prije nas i koji će u njoj živjeti poslije nas sve do kraja svijeta. Jer, ta je Crkva stvorena kao ZAJEDNICA VJERNIKA- koji su zapravo svi zajedno udovi Krista- i ta zajednica ima Krista kao Glavu koji SVOJIM TIJELOM UPRAVLJA S NEBA. I premda se ova Glava nalazi izvan dohvata naših pogleda, pogleda svoga Tijela, ona je s Glavom sjedinjena preko iste ljubavi” (Sveti Augustin, Ennarationes in Psalmos 56,1). A LJUBAV kojom smo vezani sa Kristom Glavom, je ista ona LJUBAV KOJOM BOG OTAC LJUBI BOGA SINA- A TO JE DUH SVETI. Princip jedinstva Crkve jest DUH SVETI koji nas povezuje s Kristom, koji svu ckrvu sakuplja i povezuje u jedno, koji nas hrani istom ljubavlju čineći Crkvu uvijek živu i svježu.

 

MILOSRDNA LJUBAV KAO PRINCIP JEDINSTVA CRKVE

 Možemo li malo govoriti drugačijim imenima o Duhu Svetom? Njega najčešće povezujemo s Ljubavlju Boga. Ljubav se na razne načine može izraziti, a jedan od načina izražavanja ljubavi jest MILOSRĐE, SUOSJEĆANJE I SAŽALJENJE. Upravo to nalazimo u Isusa čitajući današnje retke evanđelja. “Isus je svojim načinom života i svojim djelima prije svega objavio kako je ljubav prisutna u svijetu u kojem živimo: djelotvorna ljubav, ljubav koja se obraća čovjeku i prigljuje sve što sadrži njegovo čovještvo. Ova se ljubav na poseban način primjećuje u susretu s patnjom, nepravdom, siromaštvom, u susretu s cjelokupnim poviejsnim čovjekovim stanjem koje na različite načine očituje ograničenost i krhkost čovjeka, tjelesnu ili moralnu.” (Sveti Ivan Pavao II, Dives in Misericordia, 30. studenoga 1980., br. 3).

 

Prema svetom Tomi Akvinskom, MILOSRĐE JE BOŽJE SVOJSTVO KOJE SE POTPUNO OČITUJE U ISUSU KRISTU (Teološka suma,2-2,q.30,a.4). Drugom prigodom, nalazimo Isusa gdje biva GANUT nad gubavcem kojega liječi. Potom mu je ŽAO naroda koji ga slijedi, pa taj narod hrani umanžajući kruh i ribe. Više puta je Isus iskazivao SUOSJEĆANJE i ŽALJENJE NAD MUKOM LJUDI. Nije Bogu svejedno patimo li ili ne. Stoga Bog želi IZLITI SVOJE MILOSRĐE I IZLIJEVA GA NAD ONIMA KOJI GA ISTINSKI ŽELE. “Isus vidi nevolju tih osoba s kojima se mimoilazio povremeno. Mogao je mirno odšetati, čekati da ga netko zamoli, da traže od njega nešto. Ipak, On niti odlazi niti čeka. Preuzima inicijativu potaknut tugom jedne udovice koja je izgubila jedino što joj je ostalo u njezinu životu- svoga sina (…). Krist shvaća da je okružen mnoštvom koja će ostati bez riječi pred čudom i nastavit će o tome pričati krajem. Unatoč tome, nije to razlog da bi Gospodin usiljeno djelovao: On se osjeća pogođen trpljenjem te žene, i ne može proći a da je ne utješi. Zapravo, pričazi joj govoreći: NE PLAČI. To je kao da joj poručuje: ne želim te vidjeti u suzama, jer ja sam došao na zemlju donijeti radost i mir. Nakon toda uslijedi čudo koje očituje moć KRISTA BOGA. Ipak, prije nego je očitovao svoju moć, pokrenut susosjećanjem u duši, OČITOVAO JE SVU NJEŽNOST SRCA KRISTA ČOVJEKA” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, br. 166).

 

MILOSRĐE TRAŽI ČISTO SRCE ISPRAVNIH NAKANA

 

Kako govoriti o milosrđu? Milosrđe je “jedno suosjećanje sa tuđim jadima koje nastaje u našem srcu i potiče nas pomoći čovjeku ako možemo” (Sveti Augustin, O državi Božjoj, 9), ili “je nešto što shvaća tuđu nevolju kao svoju, kada tuđe zlo pogađa nas same kao da je naše” (Sveti Remigio, Catena Aurea, vol. 1, str. 248). Za MILOSRĐE je potrebno SUOSJEĆANJE, a za suosjećanje je potrebno SRCE. Kada govorimo o Bogu, onda se često spominjemo blagdana SRCA ISUSOVA koje nas podsjeća preko ljudskog izražavanja (govorom o srcu) kako je bog suosjećajan i milosrdan.

 

Postavimo si pitanje: je li moguće milosrđe bez suosjećanja? Kada bismo nekome dali ono što mu je potrebno, a nema u nama izvjesne doze suosjećanja, već sve činimo hladno i bezosjećajno, radimo li djelo milosrđa? Može se kazati DA I NE: DA, jer ipak pomažemo drugome; NE, jer ne radimo iz ljubavi- nema tu ljubavi prema bližnjemu. Pomogli smo iz mnogih drugih razloga, ali jedini pravi je LJUBAV koja se ĆUTI PREKO SUOSJEĆANJA S NEVOLJAMA BLIŽNJEGA.

 

Živimo u vremenu velikih akcija pomaganja drugima. Čini mi se kako se propuštamo preispitati: činimo li sve s ljubavlju i suosjećanje s nevoljama ljudi ili darujemo stvari jer nam više nisu potrebne i našli smo dobar način za riješiti se svojih viškova? Dobro, i to je izvjesna pomoć potrebnima, ali LJUBAV JE TAKVA DA ZAHTIJEVA REKACIJU S OBJE STRANE: UČINCI DJELA LJUBAVI MORAJU SE NAĆI I U DARIVATELJU, A NE SAMO U ONOM KOJI PRIMA. Pa kada to u nama izostane darujući- čini mi se kako nismo napravili djelo milosrđa, jer jedno djelo definira: NAKANA ILI CILJ, SREDSTVA KOJA KORISTIMO ZA POSTIĆI NEŠTO I SAMO DJELO KOJE UČINIMO. I svo troje moraju biti u suglasju- svo troje moraju biti dobro i ispravni kako bi se postigao cilj.

 

Pa, kada govorimo o darivanju potrebnima kao o djelu milosrđa onda NAKANA I CILJ MORAJU BITI JEDINO POMOĆ POTREBNIMA U NEVOLJI kako bismo izbjegli vlastitu korist od samog darivanja. I kako čin “milosrđa” bez suosjećanja nad sobom stavlja veliki znak pitanja radi li se o milosrđu ili nečem drugom, tako i suosjećanje kod kojeg IZOSTANE ČIN, DJELOVANJE, nije milosrđe, već samo suosjećanje koje nema snage napraviti ono pravo. “Milosrđe se ne zadržava samo na jednom stavu suosjećanja: milosrđe se positovjećuje sa IZOBILJEM LJUBAVI koja, sa sobom istovremeno donosi IZOBILJE PRAVEDNOSTI. Milosrđe također znači držati svoje srce živim, ljudskim i božanskim istovrmeno, kroz koje že strujati ČISTA LJUBAV, LJUBAV ŽRTVE I DARIVANJA” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Prijatelji Božji, 232).

 

MILOSRĐE KAO ČISTA BOŽJA LJUBAV

 

Milosrđe Božje ČISTA JE LJUBAV i ono je “vlastito Bogu, jer se po milosrđu na najveći mogući način očituje BOŽJA SVEMOĆ” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 2-2, q. 30, a. 4). Bog je u izražavanju svoga milosrđa uvijek velikodušan i usudit ću se kazati, kako je MILOSRĐE LJUBAV PRIMJENJENA NA ČOVJEKA. Zar na druga bića Bog ne primjenjuje milosrđe? Ne bih se zamarali s tim, već konstatirali kako za LJUBAV (a milosrđe je oblik ljubavi) trebaju postojati DVIJE STRANE KOJE SHVAĆAJU JEDNO DRUGO I IMAJU RAZUMIJEVANJA JEDNO ZA DRUGO I VOLE SE. Ovo nalazimo samo u vezi Bog- čovjek. Stoga, valja nam se radovati Bogu jer milosrđem liječi sve ono što mi ranimo svojim ponašanjem i grijesima.

 

Pogledate li Sveto Pismo otkrivat ćete stalno pristunost Božjeg milosrđa: njime ispunja zemlju (Ps 32,5), širi se nad svu svoju djecu, nad svakim čovjekom (Sir 18,12), umnaža se pomažući nam (Ps 35,8) i stalno nam se potvrđuje životom (Ps 116,2). Bog se bavi nama kao Otac zaljubljen u svoju djecu, iskazujući nam tako svoje milosrđe (Ps 24,7): to je jedno blago milosrđe (Ps 108,21), lijepo kao kišni oblak (Sir 35,26)” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 7).

 

Bog se bavi nama prije svega po svom milosrđu. I sada možemo doći do točke u kojoj Bog daruje svoje milosrđe posve. Sjetimo li se kako smo govorili o Potpunom Kristu kao o Isusu Kristu Glavi čije je Tijelo Crkva, shvatit ćemo da jedno tijelo ima “srce” koje osjeća ili suosjeća. Što je najbolnije jednom srcu? Što najviše srce ranjava? To je sigurno UVRIJEDA. Kada se SRCE POVRIJEDI, ONDA JE NUTARNJA BOL VELIKA, i povrijeđenom srcu je potrebno puno kako bi se sabralo nakon udarca. Nekada ljudi ranjena srca ne znaju ili nemaju snage oprostiti bole koje im se nanose. I to OPRAŠTANJE RANJENOG SRCA NAJTEŽE JE KADA NETKO BIVA POVRIJEĐEN. Možemo mirno kazati kakoje onda OPRAŠTANJE ČIN VELIKOG MILOSRĐA.

 

I koja je to uvrijeda kojom vrijeđamo Presveto Srce Božje. To su dakako naši GRIJESI. Katekizam o grijehu govori kao o UVRIJEDI BOGU: “Grijeh je uvreda Bogu:"Tebi, samo tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom" (Ps 51,6). Grijeh se diže protiv ljubavi Božje prema nama, udaljuje od nje naša srca. Kao i prvi grijeh, to je neposlušnost, buna protiv Boga, radi volje da čovjek postane "kao bog" spoznajući i odredjujući dobro i zlo (Post 3,5). Grijeh je dakle "ljubav prema sebi sve do prezira Boga". Zbog tog oholog uzdizanja samog sebe grijeh je dijametralno oprečan Isusovoj poslušnosti koja ostvaruje spasenje” (Katekizam Katoličke Crkve, 1850).

 

U nastavku Katekizam povezuje milosrđe Božje sa grijehom: “Upravo u muci, u kojoj će ga Kristovo milosrdje pobijediti, grijeh očituje u najvećem stupnju svoju žestinu i svoje mnogoličje: nevjeru, ubilačku mržnju, odbačenje i porugu sa strane starješina i naroda, Pilatov kukavičluk i okrutnost vojnika, Judinu izdaju tako tešku za Isusa, Petrovo zatajenje, napuštanje učenikâ. Ipak upravo u času tmina i kneza ovoga svijeta Kristova žrtva tajanstveno postaje izvor iz kojeg će neiscrpno izvirati oproštenje grijeha” (Katekizam Katoličke Crkve, 1851).

 

SAKRAMENTI KAO IZLJEV MILSORĐA

 Shvatimo li ispravno riječi Katekizma, razumjet ćemo kako se MILOSRĐE BOŽJE NAJVIŠE OČITUJE OPRAŠTANJEM GRIJEHA. Mislmo pri tom na SAKRAMENTE, koji svi u sebi očituju milosrđe Božje i utječu na grešnost primatelja: “1263 Krštenjem se opraštaju svi grijesi, tj. istočni grijeh i svi osobni grijesi kao i sve kazne za grijehe (…). 1303 (...) potvrda pridonosi rastu i produbljenju krsne milosti (…) 1416 Sveta pričest Tijelom i Krvlju Kristovom povećava jedinstvo pričesnika s Gospodinom, oprašta mu lake grijehe i čuva ga od teških. Primanje ovog sakramenta utvrdjuje jedinstvo Crkve, otajstvenog Kristova Tijela, jer jača veze ljubavi pričesnika i Krista (…) 1496 Duhovni učinci sakramenta Pokore jesu:pomirenje s Bogom; otpuštenje vječne kazne zaslužene smrtnim grijesima; otpuštenje, barem djelomično, vremenitih kazni kao posljedica grijeha; mir i spokoj savjesti, te duhovna utjeha; povećanje duhovnih snaga za kršćansku borbu. 1497 Pojedinačna i cjelovita ispovijed teških grijeha s odrješenjem ostaje jedinim redovitim sredstvom za pomirenje s Bogom i s Crkvom.” (Katekizam Katoličke Crkve, 1263-1416-1496-1497)

 

Milosrđe nas dovodi do SAKRAMENATA, a njih se podjeljuje samo U CRKVI – u TIJELU KRISTOVU. O tom udjeljivanju sakramentalne milosti- milosrđa Božjeg govori Katekizam: “1127 Ako se dostojno slave u vjeri, sakramenti podjeljuju milost koju označuju. Oni su djelotvorni jer u njima djeluje sam Krist: on krsti, on u sakramentima djeluje da udijeli milost koju sakrament označuje. Bog Otac uvijek uslišava molitvu Crkve svoga Sina koja, u epiklezi svakog sakramenta, izrazava vjeru u moć Duha. Kao što vatra preobražava sve što dotakne, tako Duh Sveti preobražava u božanski život ono što je podložno njegovoj moći. (…) 1129 Crkva tvrdi da su sakramenti Novoga saveza vjernicima nužni za spasenje."Sakramentalna milost" jest milost Duha Svetoga darovana od Krista i vlastita svakom sakramentu. One koji ih primaju Duh ozdravlja i preobražava suobličujući ih Sinu Božjemu. Plod je sakramentalnog života to da Duh posinastva pobožanstvenjuje vjernike životno ih sjedinjujuci s jedinim Sinom, Spasiteljem” (Katekizam Katoličke Crkve, 1127-1129)

 

Sada je jasnije zašto ovu priču završavamo s Crkvom. U njoj nalazimo ono MILOSRĐE BOŽJE koje se najviše očituje OPRAŠTANJEM. Crkva je poput ove udovice iz Naina čiji sin bolestan umire. Tako i mi sinovi Crkve- udovice, čiji je Zaručnik umro na Križu, umiremo od grijeha, i jedini lijek za to primamo u Crkvi gdje nas Bog pohodi svojim milosrđem. On SUOSJEĆA S NAMA I S NAŠIM GREŠNIM STANJEM- NE OSUĐUJE VEĆ PRAŠTA ISKAZUJUĆI MILOSRĐE.

 

U zadnjoj rečenici iz Katekizma govori se kako je plod sakramentalnog života Duh posinstva koji vjernike suobličava Sinu Božjem. Kada bismo zaista bili preobraženi do mjere punog sinovstva, razumjeli bismo i ovo MILOSRĐE KOJIM GOSPODIN POHODI SVAKOG OD NAS, TE BISMO I MI TAKO STALNO POHODILI DRUGE OPRAŠTANJEM. To opraštanje je istinsko čudo, veće od svih čudesnih ozdravljenja i to se pokazuje među ljudima: veliko olakšanje u životu dobivaju i onaj koji oprašta i onaj koji želi da mu se oprosti. Stoga, po primjeru Gospodina našega Isusa Krista, opraštajmo iskazujući ljubav.