Lk 7, 31-35

 

U ono vrijeme reče Isus: “S kim dakle da prispodobim ljude ovog naraštaja? Komu su nalik? Nalik su djeci što sjede na trgu pa jedni drugima dovikuju po poslovici: Zasvirasmo vam i ne zaigrate, zakukasmo i ne zapalakaste! Doista, došao je Ivan Kristitelj. Nije kruha jeo ni vina pio, a velite: Đavla ima! Došao je Sin Čovječji koji jede i pije, a govorite: Evo izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika! Ali opravda se Mudrost pred djecom svojom.”

 

 

 

NE OBAZIRATI SE NA NEUGODNOSTI

 

Gospodin gotovo s prijekorom kori naraštaj s kojim živi, jer nisu znali ODGOVORITI NA POTICAJE koji su OD BOGA DOŠLI preko Ivana Kristitelja i Gospodina Našega Isusa Krista. Zato i koristi riječi jedne igre koju su djeca upražanjavala u to vrijeme, a po kojoj je na poticaj s jedne strane trebalo odgovoriti postupanjem s druge strane: “Zasvirasmo vam i ne zaigrate, zakukasmo i ne zapalakaste!”Isus je zasigurno bio upoznat sa izrugivanjem koje je snašlo Ivana Krstitelja. Premda je živio kao asketa, govorili su “Đavla ima!” Ružno su govorili i o njemu samome, zanemarujući pri tom kako su se divili njegovim riječima koje su ih ohrabrivale i davale im snage da nastave živjeti unatoč teškoćama, te kako su ostajali bezt daha pred čudesima koje je pred njima radio. Sve to nije pomoglo i unatoč svemu dobru koje su vidjeli, počeli su ružno govoriti i o Isusu i o Ivanu Kristitelju.

 

 

 

Božji prst u Isusu mogli su vidjeti samo oni koji su imali srce djeteta, ali su zato mnogi umni i inteligentni ljudi ostali slijepi za ono što se pred njima nalazilo. Stoga Gospodin i govori: “opravda se Mudrost pred djecom svojom.

 

 

 

Današnje evanđelje nas poučava kako u želji da napravimo neko dobro ljudima, lako možemo postati predmetom ogovora, kleveta i izrugivanja. To nas ne bi smjelo zaustaviti u našim apostolskim naporima. U svojim naporima da živimo kršćanski, moramo zanemarivati ovakve pojave i ići samo naprijed. Ne smijemo dopustiti sebi da nas nekolikom riječi zaustavi u našem djelovanju. Moramo im se suprostaviti drugačijim oružjem. Moramo NAŠ GOVOR PRILAGODITI SVIMA. “Kraljevstvo je nebesko upravljeno SVIM LJUDIMA, u nastojanu da se ostvari poziv da svi budu njegovi udovi. Za naglasiti ovo, Isus se približio svima koji su živjeli na marginama društva, dajući im prednost dok je naviještao Radosnu vijest. (...) Više od toda, donosi tim marginaliziranim ljudima jedno iskustvo oslobođenja dok boravi i jede s njima, ophodeći se prema njima kao prema sebi jednakima, kao prema svojim prijateljima” (Redemptoris missio, br.14). U tom smislu riječi iz današnjeg evanđelja opisuju Isusov apostolat u svjetlu onog kako je činio, ali na jako ružan način: “Došao je Sin Čovječji koji jede i pije, a govorite: Evo izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!

 

 

 

PRISTUPATI SVIMA, BEZ RAZLIKE: imati red u djelovanju

 

Isus je pristupao SVIMA BEZ RAZLIKE i u svakome je pokušavao probuditi interes za svoje spasenje. Pokušao je “svirati” da bi netko “zaigrao”; pokušao je “kukati” da bi netko “zaplakao.” I to nije jednako odzvanjalo u svim dušama, ali je SVIMA BILO UPRAVLJENO.

 

 

 

U tom smo smislu i mi pozvani djelovati. Naš je život, JEDAN ŽIVOT ZA SVE LJUDE. Nemojte krivo razumjeti; mora postojati RED U TOM DJELOVANJU. Jedna majka i jedan otac najprije imaju odgovornost spram svoje obitelji i svoga posla kojim priskrbljuju sredstva za života. Ipak, ni oni ne mogu i ne trebaju izbjegavati susrete s ljudima koji različito misle od nas ili su nekada nešto loše kazali o nama. I njima su poslani. Mi smo poslani SVIM LJUDIMA, što ne znači da moramo postati potpu tih ljudi. Naprotiv, ZADRŽAVAJUĆI SVOJU KRŠĆANSKU OSOBNOST, VALJA NAM PRIĆI SVAKOME I PREKO PRIJATELJSKOG GOVORA, UNIJETI KRISTA U NJEGOV ŽIVOT.

 

 

 

Ovo UNOŠENJE KRISTA u nečiji život, ne znači da mi moramo stalno govoriti o Kristu. Ne, potrebno se STVARATI PRIJATELJE, BITI UGODNO DRUŠTVO SVAKOME, paziti da naše ponašanje NE ODBIJA LJUDE, VEĆ DA IH PRIVLAČIMO. Isus je od ljudi radio svoje PRIJATELJE, pristupajući SVAKOME I POKUPAVAJUĆI SEBE PRILAGODITI POTREBAMA TIH LJUDI. To i jest bio razlog što su mu prigovarali i izrugivali mu se.

 

 

 

PRILAGODITI GOVOR LJUDIMA

 

GOVOR je često jako oružje s kojim se stvaraju prijatelji. Mogli bismo govoriti o DARU JEZIKA kojeg imaju, ne oni koji govore mnoštvo jezika ili govore neke stvari koje ih nitko NE RAZUMIJE, već je DAR JEZIKA GOVOR KOJI OSVAJA LJUDE SVOJOM JASNOĆOM I ISTINITOŠĆU, STVARAJUĆI OD NJIH MOJE I KRISTOVE PRIJATELJE. “Svakog dana molim, svim srce, da nam Gospodin udijeli dar jezika. Takav dar jezika ne sastoji se u poznavanju različitih govora, nego u tome da se ZNAMO PRILAGODITI SPOSOBNOSTIMA ONOGA KOJI SLUŠA” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Kovačnica, br. 634).

 

 

 

Želimo li imati prijatelja, moramo govoriti tako da nas RAZUMIJE. To je prvi uvjet “spostolata prijateljstva” na kojeg smo svi upućeni. Tu valja biti JASAN o ŽIVOTNIM STVARIMA. Ne treba “bubati” o evanđelju, već o poslu, obitelji, moralu, ponašanju prema prijateljima, o svemu što sačinjava svakodnevicu. “Ne radi se o tome da se govori na neuk način da bi priprosti razumjeli, nego da se govori kao mudrac, kao kršćanin, na svim aprihvatljiv način” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Kovačnica, br. 634).

 

 

 

Govoriti kao mudrac i kršćanin, znači u SVEMU TRAŽITI DOBRO I SVOJ GOVOR PRILAGODITI TOME. Naravno, ovo NE ZNAČI PREŠUĆIVATI ZLO. Sjetite se kako takvim prešućivanjem lako postajemo sudionici zla. Ovo samo znači GOVORITI I O DOBRU I O ZLU TRAŽEĆI DOBRO SUGOVORNIKA! U protivnom, naš će govor postati ogovor ili kleveta. Kada se traži dobro sugovornika, govor o nekom zlu postaje bratska opomena ili dobohotan savjet koji pomaže i ne umanjuje ničije dostojanstvo. Ovo od nas zahtijeva delikatnost u pristupu svakom čovjeku, te SNAGU da ono što čovjeka može pogoditi kažemo na pravi način i s puno ljubavi. Puno je lakše odustati od govora koji nekome može pomoći, samo zato što taj govor može izazvati neugodnosti. Pri tom smo često puta SEBIČNI, jer NE MISLIMO NA DOSTOJANSTVO DRUGE OSOBE, već se BOJIMO NJEZINE REAKCIJE i bojimo se kako ćemo MI PRETRPJETI NEUGODNOSTI. “Zašto se ne odlučiš dati bratsku opomenu? Opomenu nije lako primiti jer s eosjećamo poniženim, barem upočetku. Ali dati je, nikada nije lako. Svi to savršeno dobro znaju” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Kovačnica, br. 641). “Zbog povjerenja koje ti je On ukazao moraš biti uravnotežen, opušten, jak, razborit- u ljudskome i u nadnaravnome smislu- kao zrela osoba, što mnogi tek s godinama stječu” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Kovačnica, br. 642).

 

 

 

Za postići da svi shvaćaju dobrohotno naš govor, najprije je potrebno imati svijest o tome kako SMO I MI LJUDI KOJI GRIJEŠE- slabi smo. “Želiš biti jak? Kao prvo priznaj da si jako slab i, zatim povejri se Kristu, koji je Otac i Brat i Učitelj, i koji nas čini jakima dajući nam sredstva za pobjedu: dakramente. Živi ih!” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Kovačnica, br. 643). Za govoriti kao kršćanin o svakodnevnim stvarima pridobijajući pri tom prijatelje, potrebno je na svijet gledati iz jedne drugačije perspektive: nadnarave- one koja nam omogućava pronaći dobro u ovoj stvarnosti čak i u stvarima u kojima se to dobro nigdje ne nazire. Ovo nije moguće ostvariti bez molitve i života koji je isključen iz Crkve. ŽIVJETI SAKRAMENTALNO ne znači samo primati sakramene, već ŽIVJETI SVE ONO ŠTO SAKRAMENTI OD NAS ZAHTIJEVAJU DA BISMO IH PRIMILI. Za živjeti PRIČEST, potrebno je stalno žrtvovati se za druge iz ljubavi prema njima, potrebno je voditi jedan primjeren i neporočan život. Sakramentalan život je ono što nazivamo autentičnim kršćanstvom. Pišemo o tome ovako jer vidimo mnoge koji ŽIVE AUTENTIČNO, ali ne mogu primiti sakramente. Vode li oni sakramentalan život? Rekao bih da vode jer, premda imaju zaprijeka u pristupu sakramentima, u sebi nose onu iskrenu želju koja ih čini da ZAIGRAJU KADA ČUJU “ISUSOVU PJESMU” I ZAPALAČU KADA ČUJU “ISUSOVU KUKNJAVU.” Drugim riječima, to su ljudi koji ODGOVARAJU NA EVANĐEOSKE POTICAJE SVOJIM ŽIVOTOM U SVAKODNEVICI.

 

 

 

GOVOR je jedan DAR OD BOGA čovjeku i mi ga moramo koristiti u našem apostolatu. “Navikni se govoriti srdačno o svemu i o svima, naročito o onima koji rade u službi Božjoj. A kada to nije moguće, šuti: i britki ili površni komentari mogu biti blizu mrmljanju i ogovaranju” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Brazda, br. 902). Treba govoriti u službi dobra: tješiti, poučavati, uljudno ispravljati, ohrabrivati, uveseljavati, obogatiti, ... I stalno valja imati na umu kako uvijek treba TRAŽITI DOBRO DRUGE OSOBE jer će nam to pomoći da sve što govorimo, činimo iz ljubavi i s ljubavlju prema bližnjem.

 

 

 

No i ŠUTNJA može biti veliki dar. Zapravo riječ je o RAZBORITOSTI I JAKOSTI duše koja ZNA ZAŠTUJETI kada je to potrebno. Ni pretjerana šutnja, ni pretjerani govor nisu dobri i jednko štete mogu nanijeti durgima. Stoga, valja voditi računa i paziti na svoje riječi kako bismo pomogli sebi i drugima, te kako bismo sticali, a ne gubili prijatelje. Naša šutnja ne smije biti izbjegavanje apostolata ili prijateljstva, već znak da ne želimo uapsti u neki grijeh svojim govorom.

 

 

 

Govor s drugim osobama može biti obogaćujući, ali i osiromašujući. Naime, u razgovorima se često dolazi do novih spoznaja, mnogi dobivaju dobre savjete na jedan spontan način,... “Otkrivam također da se razgovorom obogaćujem. Gajiti čvrsta uvjerenja, to je divno, ali moći ih prenijeti drugima, vidjeti da ih drugi dijele i poštuju, to je još divnije” (A. Luciani, Pisma illustrissimi, Moderna vremena, Zagreb 1997, str. 214.). Na ovakav način GOVOR postaje OBOGAĆENJE I GOVORNIKU I SLUŠATELJU i tada vrijedi ona da “iz obilja srca izlaze riječi prijatelja.”

 

 

 

Moguće je govor postane razarajući i za govornika i za slušatelja.Veliku štetu može napraviti jezik koji se izruguje, psuje, ogovara, kleveće,... “Beskorisne riječi izviru uz ispraznog i osiromašenog duha” (F.F.CARVAJAL, Razgovarati s Bogom, VIII-41). Valja nam nadzirati govor jer po riječima se vidi što nosimo u srcu: “Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle vadi zlo” (Mt 12,35). Potrudimo se i mi biti poput Krista koji je “prolazio zemljom čineći dobro” (Dj 10,38). “Čineći dobro i riječima, jednostavnim razgovorom u kojem se iskazje zanimanje za druge. Čak i naše pozdravljanje neka bude na na dobro onima koje susrećemo svakog dana, kao da im poručujemo: Kako se raudjem što sam te susreo!” (F.F.CARVAJAL, Razgovarati s Bogom, VIII-41).