Lk 8, 1-3

 

U ono vrijeme: Isus zareda obilaziti gradom i selom propovijedajući i navješćujući evanđelje o kraljevstvu Božjem. Bila su s njim dvanaestorica i neke žene koje bijahu izliječene od zlih duhova i bolesti: Marija zvana Magdalena, iz koje bijaše izagnao sedam đavola; zatim Ivana, žena Herodova upravitelja Huze; Suzana i mnoge druge. One su im posluživale od svojih dobara.

 

 

 

Današnje evanđelje stavlja u prvi plan lik nekolicine žena koje su tiho slijedile Isusa služeći mu i pomažući na njegovu putu. Pred čestim optužbama kako Crkva umanjuje ulogu žene u svojem poslanju podsjetit ćemo na bezbrojne žene koje se časte na poseban način. Majka Božja je žena koju u Crkvi više častimo od svih drugih svetaca. Ne treba tu previše riječi trošiti na potvrdu ovih riječi.

 

 

 

Pored nje nalazimo žene ispod Križa, koje nisu pobjegle nego su plakale sjedinjujući svoju tugu s mukom Raspetoga: Marija Kleofina, Marija Magdalena, Saloma, te mnoge druge žene koje su ih pratile kako navodi evanđelist Marko (Mk 15,41). Sjetimo se Smarijanke grešna života koja je Gospodina prva naviještala po Samariji, ili Lidije koja je prva prihvatila vjeru među europljanima. Siromašna udovica koja je dala samo dva novčića kao milostinju postala je primjer velikodušnosti; žena koja je bolovala od krvarenje- primjer ustrajne vjere koja se probija do Isusa; grešnica koja troši silnu pomast na Isusa, primjer ljubavi koja daje sve od sebe za prići Bogu; Marta i Marija postaju modelom Crkve koja radi i moli. Prva osoba kojoj se Gospodin ukazao bila je Marija iz Magdale, nekada grešnica, a sada primjer kako se ljubi Gospodina svim svojim srcem i svom svojom dušom.

 

 

 

Pogledate li malo bolje, žena ima posebno mjesto u evanđelju. Papa Pavao VI veli o ulozi žene u Crkvi: “Ako se Crkva temelji na svjedočanstvu Apostola, onda žene tome uvelike pridonose tako da HRANE VJERU KRŠĆANSKIH ZAJEDNICA” (Govor na organizacijskoj sjednici Godine žene, 18. travnja 1975.). Kaže sveti Ivan Pavao II u Christifidelis laici (br. 49) kako i žene i muškarci dijele odgovornost na jednak način za rast i širenje Crkve pri čemu žene imaju posebnu ulogu u razvoju Crkve: “žene su uvijek imale odlučujuću ulogu i obavljale su niza službi od posebne važnosti za Crkvu. To je povijest jednog dugog rada, većma ponizna i skrivena, ali ne manje važna za rast i svetost Crkve.

 

 

 

Zbog čega žene imaju posebnu ulogu u razvoju Crkve? Možda je to najbolje opisao sveti Ivan Pavao II referirajući se na onu scenu u kojoj pred Isusa dovode grešnicu uhvaćenu u preljubu. Ta je žena uhvaćena u preljubu S MUŠKARECEM, ALI MUŠKARCA NITKO NE OPTUŽUJE- DOVODE SAMO ŽENU. Sveti papa taj moment koristi kako bi podsjetio na ŽENE KOJE ČESTO PLAĆAJU CIJENU TUĐIH GRIJEHA, A NE SAMO SVOJIH: “Koliko puta na sličan način, ŽENA PLAĆA cijenu vlastitog grijeha (može biti da je ona sama kriva ili je njezin grijeh zapravo “grijeh drugog čovjeka”), ali PLAĆA SAMO ONA I PLAĆA SAMA. Koliko je puta žena napuštena u svom majčinstvu, kada muškarac, otac njezina djeteta, ne želi prihvatiti svoje očinske obaveze i odgovornost koje s njima dolaze!(Mulieris dignitatem, 14). Ivan Pavao II ima pred očima scenu napuštene žene koja OPTUŽUJU MUŠKARCI koji sami često PROVOCIRAJU GRIJEH ZA KOJEG OPTUŽUJU ŽENU. I ne samo to, oni koji zajedno s njom griješe pretvaraju se u TUŽITELJE.

 

 

 

U tom pogledu žene su slične Kristu. Često puta TRPE ZBOG DRUGIH, baš kao što je i Krist trpio, NE RADI SEBE, VEĆ RADI NAS. Puno je puta potrebno očistiti nered koji ostaje za suprugom, za djecom; treba oprati robu, skuhati; njegovati sve bolesnike i zaboraviti na svoje umore i nezadovoljstva; često nakon posla, kada svi drugi uzmu malo “vremena za sebe”, žena ne može sebi priuštiti takav luksuz- mora raditi i pripravljati sve durgima. Ovo je trpljenje najčešće nevidljivo, ali je ZNAK VELIKE LJUBAVI KOJU ŽENE IMAJU U SEBI.

 

 

 

Problem je što to često drugi (obično muškarci) ne primjećuju (jer je nevidljivo) i tek kada neka žena smalakše pod svojim i tuđim teretima, shvate s kim žive i kakvu žrtvu podnosi žena. Ovo trpljenje izraz je one iste ljubavi kojom su žene ljubile Krista Isusa dok su bile s njima. To trpljenje izražava jednu ljubav za druge živu i djelotvornu koja čini da žena radi velike stvari u svojoj okolini. Istovremeno, ovo je izraz jedne duboke vjere koja nas potiče na žrtvu za druge iz ljubavi, i pravi je ODGOVOR ŽENSKOG SRCA I UMA NA SVE ONO ŠTO BOG OD ŽENE TRAŽI.

 

 

 

Ovo je razlog zbog kojeg se Isus najprije ukazao ženi, zbog kojeg je toliko računao s njima: VELIKA LJUBAV I VELIKA SPOSOBNOST TRPLJENJA KOJOM SU DRUGIMA MIJENJALI ŽIVOTE NA JEDAN NEVIDLJIV NAČIN. Trpljenje tih žena i njihova snaga preuzimanja tuđih grijeha na sebe, tuđih tegoba na sebe- učinila ih je velikim znacima ljubavi i modelom SLUŽENJA U CRKVI. Nitko tako ponizno, ne tražeći ništa za sebe, nitko s toliko ljubavi nije služio Kristu kao ove žene.

 

 

 

Ovakav stav koji naglašava sposobnost trpljejna i preuzimanja tuđih tereta na svoja leđa, ne znači da žene ne trebaju biti ambiciozne, da se ne trebaju profesionalno “ostvariti”. Ipak, kada njihovo profesionalno “ostvarivanje” zakoči svu ženstvenost u njima, kada žena postane netko tko ne pokazuje u ničemu svoju ženstvenost i svoju žensku ljubav, kada se ženstvenost svede samo na spolnost, na seksipil, treba se zaustaviti i preispitati o svom odnosu prema životu.

 

 

 

Dostojanstvo žene izvire iz jedne zdrave ženstvenosti koja je SNAŽNA PO SVOJOJ SPOSOBNOSTI TRPLJENJA. Drugim riječima, dostojanstvo žene izvire iz njezine SNAŽNE LJUBAVI koja se tim trpljenjem izriče. Pa ako Gospodin drži da se najveća ljubav pokazuje DARIVANJEM ŽIVOTA ZA DRUGOGA, čini mi se kako nema boljeg primjera nego što ga daju samozatajne supruge, majke, djevojke koje svoje ŽIVOTE POSVEĆUJU BLIŽNJIMA. Možemo kazati kako se ZAPOVIJED LJUBAVI KOJOM SMO DUŽNI LJUBITI BLIŽNJE KAO SAME SEBE, NAJBOLJE OSTVARUJE NA ŽENI. LJUBAV KOJU SU GOSPODINU ISKAZALE OVE ŽENE, NIJEDAN APOSTOL (osim Ivana) NIJE MOGAO DAROVATI- samo su one stajale pod križem Gospodinovim združujući svoju tugu s njegovim trpljenjem. One su “ušle” u njegovo trpljenje, jer se tolikom trpljenju u svakodnevici može približiti samo jedna žena.

 

 

 

Jedna žena, sa svojom ženstvenošću može samo donijeti boljitak na svom radnom mjestu, u okruženju u kojem boravi, u svojoj obitelji. Ne možemo se složiti s konstatacijama kako ŽENA SEBE STVARA koje često možemo čuti od feminista. Često puta takvi stavovi koji potiču razvoj žene u skladu s nekim ambicijama koje su upitne, mogu razoriti ženstvenost i samu ženu. ŽENA SE RAĐA i takva se žena RAZVIJA DO ZRELE ŽENSTVENOSTI BEZ KOJE ČOVJEČANSTVO NIKADA NE BI MOGLO IMATI ONU HUMANU DIMENZIJU KOJU RAZUMIJEMO PREKO JEDNE LJUDSKOSTI KOJA VOLI. Žena neće zbog svojih poslovnih ambicija postati jednaka muškarcu- ŽENA JEST JEDNAKA MUŠKARCU PO SVOM ROĐENJU- IMAJU ISTO DOSTOJANSTVO i nitko nema pravo kazati kako žena nije jednaka.

 

 

 

Na žalost, perciramo stvari drugačije jer često sami NE ŽIVIMO KRŠĆANSKI. Tamo gdje je prisutan kršćanki život i kršćanska ljubav, postoji i RAZUMIJEVANJE IZMEĐU ŽENE I MUŠKARCA I NEMA PONIŽAVANJA ŽENE, VEĆ SE ŽIVOTI MUŠKARCA I ŽENE DOPUNJAVAJU U LJUBAVI. Nemojte krivo gledati na stvari i misliti kako jedna dobra kršćanka koja je sebe posvetila svome domu nema utjecaja na surpuga ili svoju djecu koja su “uspješna”- TA JE ŽENA USPJEŠNIJA OD NJIH I BEZ NJE NIČEGA NE BI BILO. Ako je kršćanski odgojila svoju djecu, ako je suprug kršćanin, onda zahvalnost koju ta žena prima od njih nema cijene i više joj vrijedi od bilo čega drugog. Pogledajte samo koliku ljubav ima žena u sebi: za svoju nevidljivu žrtvu, očekuje samo MALO ZAHVALNOSTI. Pa čak i onda kada je ne dobije, nastavlja se žrtvovati.

 

 

 

Crkva dobro razumije ovo. Na žalost ne razumiju svi, i često nam se događa da u jednom patrijahalnom okruženju neki “kršćanin” omalovažava svoju ženu neprimjerenim odnosom prema njoj. Jednako tako se događa da neka “kršćanka” želi sebe osloboditi takvih stavova pa radikalno kritizira sve jer ne shvaća ispravno ono što Crkva naučava o ženi. Tako postajemo svjedoci jedne napetosti koja se stvorila između “machizma i feminizma”. Oba ekstrema ženu doživljavaju na krivi način.

 

 

 

Na II Vatikanskom Koncilu o ženi se jasno progovara u svjetlu trpljenja i žrtvovanja iz ljubavi prema drugima. Naglašavamo kako se ljubav ne može bolje iskazati preko žrtve za drugoga, a žene su u tome posebne i, dat ću sebi malo slobode, samo ih Gospodin u tome nadmašuje. “Čovjek, koji je na zemlji jedino stvorenje što ga je Bog htio radi njega samoga, ne može potpuno naći sebe ossim u iskrenom darivanju samoga sebe” (Lumen Gentium, dogmatska konstitucija o Crkvi, 36). Ovaj stav Crkve o čovjeku sveti Ivan Pavao II primjenjuje na ženu: “Ne može pronaći samu sebe, osim po darivanju svoje ljubavi drugima. Da bi ispunila svoje poslanje, žena mora razviti osobnost i ne dopustiti da se ponese naivnom željom za oponašanjem (muškarca), jer će u pravilu tako dospjeti u niži položaj, a neke njezine kvalitete ostat će neispunjene. Ako je ona zrela osoba s karakterom i vlastitim mišljenjem, onda će uistinu ispunjavati poslanje za koje se osjeća pozvanom, kakvo god ono bilo. Njen život i rad biti će duboko konstruktivni i plodonosni te puni značenja, blo da provodi dan posvećena suprugu i djeci ili drugačije, da je odustala od ideje o braku iz ekog plemenitog razloga te se potpuno posvetila drugim zadaćama” (Mulieris dignitatem, 27).

 

 

 

Shvatite li ove riječi ispravno razumjet ćete kako Crkva ne stavlja ženu u “škatulu” braka, majčinstva, obitelji,... To je samo jedan od oblika, a meni se čini najplemenitiji, na koji se žena ostavaruje kao žena. Naime, majka jednog znanstvenika, sigurno je pamenta žena; majka jednog automehaničara je sigurno spretna i dovitljiva; majka jednog liječnika shvaća dobro čovjekove patnje i bolesti;.... Sve te majke su posebne po svojim sposobnostima. Druge žene, IZ PLEMENITIH RAZLOGA, svoje sposobnosti NE OGRANIČAVAJU NA OBITELJ već se STAVLJAJU U SLUŽBU MNOGIMA. Bilo bi neprimjereno da jedna majka zanemari sovju djecu i obitelj radi “nekoga.”

 

 

 

Govoreći o ostvarivanju žene izvan okvira obitelji, supružništva, majčinstva, treba razlikovati “stavljanje u službu” od “ostvarivanja ambicije”. Naime, moguće je OSTVARITI BILO KOJU AMBICIJU STAVLJANEM U SLUŽBU. Žena može biti izvaredna direktorica, bez da izgubi svoju ženstvenost. Može raditi bilo koji posao na takav način da svojom ženstvenošću, prije svega onom istom ljubavlju, trpljenjem i žrtvom supruge i majke, oplemeni živote onih s kojma radi ili kojma zapovijeda kao upraviteljica. Tada se ambicija polako ostvaruje na jedna kršćanski način i to prestaje biti ambicija, a postaje istinsko služenje bližnjima.

 

 

 

Svaka žena u svom vlastitom djelokrugu života- ako je vjerna božanskom i ljudskom pozivu- može, a zapravo i postiže puninu svoje ženske osobnosti. Sjetimo se samo Marije, Majke Božje i Majke ljudi, koja nije samo uzor,nego i dokaz nadnaravne vrijednosti naoko nevažnog života” (Razgovori s mons. Escrivom de Balguerom, 87).

 

 

 

Želimo naglasiti, kako se u vremenu feminizacije svega i svačega, događa nešto što ne možemo nazvati ispravnim. U želji da se naglasi ženstvenost u društvu, događa se FEMINIZACIJA MUŠKARACA koji time pokazuju svu slabost svojih karaktera, a s druge strane javlja se neprirodna MACHIZACIJA ŽENA koja na DEGRADIRA ŽENSTVENOST s izgovorom da je pokušava izdići iz svkaodnevice žene, supruge i majke. Jednim neprirodnim odnosom prema ženi, snižava se dostojanstvo žene i gubi se prava ženska osobnost u onih koji imitiranjem muškarca pokušavaju izdići ženstvenost.

 

 

 

Žena je uvijek jedna i neponovljiva u svojoj osobnosti ŽENE, A NE MUŠKARCA. “Žena je pozvana da obitelji, društvu, Crkvi donese nešto svoje, ono što je njoj vlastito i što samo ona može dati: svoju diskretnu nježnost, svoju neumornu velikodušnost, svoju ljubav za konkretno, sovju oštroumnost i intuiciju, svoju jednostavnu i duboku pobožnost, svoju dosljednost...” (Razgovori s mons. Escrivom de Balguerom, 87). Za razliku od današnjeg društva koje cijeli svijet usmjerava čovjeku tako da ga potiče na samoostvarenje preko svojih ambicija, “Gospodin od nas traži da služimo njemu, da služimo svetoj Crkvi, da služimo društvu, našoj braći ljudima, svojim dobrima, svojom pameću, svim talentima koje nam je dao” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII-51). To se služenje najbolje odražava preko žena koje svojim trpljenjem i žrtvama koje podnose zbog drugih najbolje u sebi oživljavaju onaj ideal ljubavi po kojoj je čovjek sličan svome Stvoritelju.