Lk 16, 1-13

 

U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima:

 

»Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: 'Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!' Nato upravitelj reče u sebi: 'Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.' I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: 'Koliko duguješ gospodaru mojemu?' On reče: 'Sto bata ulja.' A on će mu: 'Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.' Zatim reče drugomu: 'A ti, koliko ti duguješ?' On odgovori: 'Sto korâ pšenice.' Kaže mu: 'Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.' I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.

 

I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore. Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?

 

Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«

 

 

 

UVOD

 

Pogledamo li današnu prispodobu, naići ćemo u njoj na jednu prijevaru kojom se poslužio nepošteni sluga kako bi spasio sebe. Zar Gospodin odobrava takvo ponašanje? Nije moguće! Gospodin NE HVALI NEMORALNO PONAŠANJE UPRAVITELJA iz prispodobe. Zašto je onda Gospodin pripovjedio ovu prispodobu? “Ne stoga jer bi upravitelj bio nekakav primjer koji treba nasljedovati, već stoga jer se skrbio za budućnost, NA TAKAV NAČIN DA SE SVAKI KRŠĆANIN POSRAMI AKO MU NEDOSTAJE TAKVA ODLUČNOST” (Sveti Augustin, Govori, 359,9-11).

Mnogobrojni su kršćanski putovi koji vode Bogu. Svaki od njih treba se slijediti s jednom nepokolebljivom odlučnošću života, zadržavajući se ustrajno na tom putu. Ma koji se god put odabere, on će tako svakoga sigurno dovesti k Bogu.” (Kasijan, Colaciones,14).

 

U današnjem je evanđelju Gospodin pohvalio TRUD, ODLUČNOST, ODVAŽNOST I SNALAŽLJIVOST U RJEŠAVANJU PROBLEMA ovog nepoštenog upravitelja. Nije pohvalio njegove grijehe, već to što se NIJE OBESHRABRIO u ostvarivanju svojih ciljeva.

 

ODLUČNOST U OSTVARIVANJU SVOJIH CILJEVA

 

Vidimo često ljude koji se silno trude, koji ulažu nevjerojatan napor kako bi napravili neki posao dobro i kako bi uspjeli u nečem. Kakve samo ljudi žrtve podnose za svoje ambicije. I ne samo to, pogledajte samo njihovu spremnost da se posluže svim i svačim kako bi postigli ono što žele.

 

Ponekad je zapanjujuće vidjeti crne kronike u novinama koje se pune ljudima koji ne prezaju ni od velikog zla kako bi postigli ono što žele. Zemaljski ciljevi koji pokreću ljude na djelovanje znaju biti tako poticajni da ljudi angažiraju sve svoje snage za njihovo rješavanje. Moram priznati kako je nevjerojatno dokle su ljudi sve spremni ići i do koje mjere su spremni uništiti bilo sebe bilo drugoga samo da bi postigli željeni cilj. Ovo pokazuje kako je CILJ kojeg žele postići TOLIKO VAŽAN da su SPREMNI NA SVE!

 

Preslikajmo ovo na našu VJERU. Cilj naše vjere jest SPASITI SE- BITI S BOGOM VJEČNO. Do tog se cilja dolazi preko SVAKODNEVICE- preko ČESITITA KRŠĆANSKA ŽIVOTA. Ponavljam tezu od ranije: CILJ, ODNOSNO VAŽNOST OSTVARENJA CILJA, ANGAŽIRA ČOVJEKA, i što mu je cilj važniji- to čovjek više angažira sebe i s većom ODLUČNOŠĆU NASTOJI DOĆI DO CILJA!

 

Pogledajmo sada sebe i svoju vjeru koju trebamo živjeti u svakodnevici. TRUDIMO LI SE OKO VJERE, KAO OKO NEKIH POSVE NEBITNIH STVARI U ŽIVOTU? Ulažemo li barem pola snage i truda u svoju vjeru koliko ulažemo u fitnese, male nogomete, balote, uljepšavanja raznih tipova? Jesmo li barem upola odlučni kako ćemo sve svoje snage uložiti u rast u vjeri baš kao što to radimo kada nas gura interes i zarada u nekom poslu, društvena ambicija?...

 

Ako se ne pronalazimo među onima koji se TRUDE OKO VJERE I NASTOJE ODLUČNO ŽIVJETI JE U SVOJOJ SVAKODNEVICI, onda znajmo da NAM CILJ VJERE- BIIT S BOGOM NIJE VAŽAN KAO DRUGE STVARI. Zapravo, BOG NAM ONDA NIJE VAŽAN I VJERA NAM JE “NA REZERVI”!

 

S kolikom marljivošću se brinemo oko zemaljskih poslova! Sve smo ponekad spremni napraviti za svoj posao ili ono što nam je važno. Ali za BOGA I SVOJU VJERU NISMO SPREMNI NAPRAVITI NI DESETINU od onoga što radimo za male užitke ili posao ili ambiciju. NEDOSTAJE NAM ODLUČNOSTI DA ŽIVIMO VJERU I ZA TO NE ULAŽEMO NIKAKAV TRUD. Malobrojni su kršćani koji stvarno paze na svoj život u svakodnevici i trude se poboljšati svoje stanje duše. Malobrojni su oni koji se brinu oko svojih spoznaja i vjerskih stavova, a puno je više onih koji IMAJU NEKI SVOJ SUSTAV VRIJEDNOSTI KOJI NEMA VEZE S VJEROM NI SA CRKVOM. Unatoč tome što su stvorili svoje kršćanstvo koje se odmaklo od Crkve, sebe nazivaju kršćanima. Kako sebe mogu nazivati kršćaninom ako sam to U CRKVI POSTAO, A SADA NE SLIJEDIM NI U ČEMU NAUČAVANJE CRKVE?

 

Kako sebe mogu nazivati dijelom obitelji ako sam sa svim au zavadi i nemam nikakva odnosa sa tom obitelji?

 

Stvorivši svoje privatno kršćanstvo, neki su zapravo OPRAVDALI SVOJ NEDOSTATAK ODLUČNOSTI I TRUDA DA NEŠTO SA SOBOM I NAPRAVE, te koriste to kako bi UMIRILI SAVJEST RADI VLASTITIH PROPUSTA I GRIJEHA. Svaki se čovjek naime srami grijeha; to je tako od Adama i Eve i njihovih grijeha, pa sve do danas. To je razlog što netko sebe nazova kršćaninom, ali živi posve suprotno tome i život opravdava nekakvim kvazi kršćanstvom.

 

ODLUČNO SE TRUDITI OKO SVOJEG APOSTOLATA

 Doista, ponekad ljudi koji ne vjeruju djeluju puno odlučnije kada je riječ o odlučnosti da ostvare svoje IDEALE. U začecima ostvarivanja raznih ideologija, ZA IDEALE SU LJUDI BILI SPREMNI GINUTI. Ideal iza sebe nije imao ništa osim IDEJE, koja je često bila UTOPIJA- NEOSTVARIVI SAN LJUDI KOJI NISU TO SHVAĆALI. Nerijetko su upravo takvi UKLANJALI BOGA IZ ŽIVOTA U SVIJETU, i to su činili brutalno, nasilno, a sami su provodili svoje ideale ODLUČNO, S VELIKIM TRUDOM. Pokazali su time koliko im je do toga stalo: bili su spremni sve staviti na kocku.

 

Kada je kršćanstvo u pitanju, onda se NE RADI O NEKOJ IDEOLOGIJI, NE RADI SE O UTOPIJI, već se radi O NAŠEM ŽIVOTU- NAŠEM SPASENJU! To spasenje ima jedan jedini CILJ ZA NAS- ISUSA KRISTA! Za doći do tog cilja, od Krista, potrebno se TRUDITI OKO SVOJE SVETOSTI, OKO SVOJE VJERE SADA. POTREBNO JE ODLUČNO ŽIVJETI VJERU U SVEMU ŠTO SVAKODNEVNO PROLAZIMO.

 

Gospodin želi da se potpuno prepustimo njemu u postizanju osobne svetosti i u vršenju osobnog apostolata, barem jednako tako odlučni kao što to rade ljudi koji se angažiraju u svjetovnim pitanjima. Isus želi da se iskreno zanimamo za njegove stvari. To je jedini cilj vrijedan truda. Ni jedan drugi ideal, ne može se usporediti sa služenjem Kristu” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII-73). Mi imamo samo JEDAN CILJ- BOG, imamo samo jednog Gospodina Isusa Krista i moramo stoga njemu upraviti sve svoje: rad, planove, zabavu,...sve.

 

JEDAN KRŠĆANIN SVE, BAŠ SVE TREBA PREOBRAZITI U SVOM ŽIVOTU U SLUŽENJU KRISTU I BLIŽNJEMU. I to uvijek ide tako da IMA ISPRAVNU NAKANU U SVEMU ŠTO RADI, DA PAZI NA PRAVEDNOST I NA LJUBAV U ODNOSU SA LJUDIMA. Pri tom valja voditi računa kako “nije dovoljno imati želju za savršenstvom, već ona mora biti popraćena ČVRSTOM ODLUČNOŠĆU ČOVJEKA DA SE I POSTIGNE” (Sveti Alfonz Marija Liguori, Dlejatna ljubav za Isusa, str.114).