Lk 9 18-24

 

Dok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« A on im reče: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist — Pomazanik Božji!« A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju. Reče: »Treba da Sin Čovječji mnogo trpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.

 

UVOD

 

Gospodin se u ovom čitanju predstavlja kao model života u vjeri. Prije svega u molitvi: potrebno je oponašati Isusa u molitvi, povlačiti se u osamu, tražiti Boga dušom. Onaj koji moli sigurno dobiva niz poticaja kako bi u svemu slijedio Krista. No život u vjeri, za običnog čovjeka nije život potpune sigurnosti u svemu. Duša se OSLANJA VJEROM na OBJAVLJENO jer sama ne može shvatiti sve. Kako štošta nadilazi naše jadne mogućnosti shvaćanja potrebna nam je vjera u ono što je SAM BOG OBJAVIO. Stoga vjera provocira dušu čovjeka koji ne može shvatiti do u tančine velika otajstva Božje ljubavi. Ma koliko god ona bila čvrsta, PROPITUJE SEBE SAMU u stvarima koje ne može shvatiti. I to je dobro, jer cijelo to preispitivanje samoga sebe služi jedino UČVRŠĆIVANJU I NAPREDOVANJU U VJERI. U čovjeku koji moli, vjera stalno otvara NOVA PITANJA koja su prije bila NEDOHVATLJIVA osobi. No s vremenom, svatko tko prakticira vjeru molitvom i sakramentalnim životom SAZRIJEVA U VJERI, pa je i logično da sa zrenjem dobivamo odgovore na jedna pitanja, a istovremeno dolaze drugačija, zrelija pitanja.

 

Jedno od stvari koje bi, svatko tko napreduje u vjeri, trebao sebe pitati jesu upravo OVA PITANJA IZ EVANĐELJA PO UZPORU NA GOSPODINA. „ ŠTO SVIJET KAŽE O MENI?“ „ ŠTO MOJA KRŠĆANSKA BRAĆA KAŽU O MENI?“ Oba pitanje mogu se sažeti pod isti nazivnik: ŠTO DRUGI KAŽU, MISLE O MENI?

 

 

 

ŠTO KAŽE SVIJET

 

Netko bi mogao kazati: „Što nam je to važno što drugi misli o meni kada ja iskreno živim svoje kršćanstvo?“ Dobro, ima smisla. Ipak ne zaboravimo kako NISMO IMUNI NA POGREŠKE. Čovjek- kršćanin, kada se zatvori u svoj svijet i izolira sebe od drugih oslanjajući se samo na NEŠTO ŠTO ON MISLI DA JE MOLITVA, ŽIVOT, KRŠĆANSTVO, polako upada u opasnost da se potpuno DEZORIJENTIRA, da prosuđuje isključivo VLASTITIM MJERILIMA SVE I SVAKOGA, da postane MALI BOG. Ovakvim shvaćanjem življenja u vjeri obično se zastranjuje u vjerski radikalizam koji SE OSLANJA SAMO NA PROPISE I GUBI OSJEĆAJ ZA BLIŽNJEGA. Ovakva vjera NE PROPITUJE SE I NE INTERESIRA SE ZA BLIŽNJEGA, ali ni za Boga, jer, već rekosmo, OSLANJA SE NA SVOJ PROPIS. Izgubiti osjećaj za potrebe bližnjega, bio on kršćanin ili nekršćanin, znači ne živjeti ono što vjera u Boga jest: znači ne živjeti zapovijedi ljubavi koje nam je dao Bog- ljubi Boga i ljubi bližnjega.

 

U takvoj situaciji, kada ne pridajemo važnost drugima, kada samo naše mišljenje ističemo kao mjerodavno, ZABORAVLJAMO KAKO JE UPRAVO GOSPODIN BIO TAJ KOJI JE PITAO UČENIKE ŠTO SVIJET MISLI O NJEMU. Postavljajući sebi to pitanje zapravo činimo isto što i On. Osim toga, zaboravljamo kako BOG GOVORI PREKO LJUDI I NAMA, jednako kao što i drugim ljudima govori po nama.

 

Razmišljajući o tome što kaže svijet o nama, lako se zapitati: PA ŠTO MI KRŠĆANI UOPĆE MOŽEMO NAPRAVITI? TA SVIJETA JE PUNO, A NAS JE MALO. Podsjećam te kako GOSPODINU BROJ NIKADA NIJE BIO BITAN: bilo je više tisuća ljudi kada je On umnažao kruhove i ribice i sa samo dvanaest apostola uspio je DOĆI DO SVIJU I DATI IM HRANU.

 

Osim toga, podsjećam te kako se trebaš smatrati kvascem, a MALO KVASCA OKVASI CIJELO TIJESTO; MALO KRŠĆANA DONESE KRISTA CIJELOM SVIJETU: MALO KRŠĆANA PRIPRAVLJA SVIJET NA DOLAZAK KRISTA!

 

Zadaća je KVASCA da PROMIJENI BRAŠNO POMIJEŠANO S VODOM I OD NJEGA NAPRAVI TIJESTO KOJE ĆE SE UZDIĆI I DATI KVALITETAN KRUH. Zadaća je KRŠĆANA DA PROMIJENI SVIJET U KOJEM JE MNOGO ONIH KOJI SE SAMI PO SEBI NE BI SPASILI, DA PRIRAVI SVIJET NA KRISTOV DRUGI DOLAZAK, DA GA PROMIJENI TAKO DA BUDE SPREMAN NA OSTVARENJE BOPŽJIH OPBEĆANJA: da svi budu jedno u Kristu. Zadaća je kvasca BITI SREDSTVO SPASENJA SVIJETU!

 

Znači li ovo da je KVASAC VAŽNIJI OD TIJESTA? NIPOŠTO! Kvasac je SREDSTVO ZA PRIPREMANJE TIJESTA. KVASAC JE BOŽJE SREDSTVO. JEDINA SVRHA KOJOJ TEŽI KRŠĆANIN- KVASAC JEST NJEGOV APOSTOLAT!

 

 

 

APOSTOLAT

 

Pitanje o tome ŠTO KAŽE SVIJET O NAMA, važno je jer PO MIŠLJENJU SVIJETA MOŽEMO KORIGIRATI SEBE ZA SVOJ APOSTOLAT. Nije nama važno da nas svijet hvali kako smo dobro, kako smo lijepi, uljudni, ili ne znam već što, već da SVIJET U NAMA PREPOZNA KRISTA. Tako shvaćamo kako nam ne preostaje ništa drugo nego DJELOVATI U SLUŽBI BOGA ZA DOBROBIT DRUGIH DUŠA. Sve svoje talente koje primamo od Boga treba staviti u službu sviju kako bi mi sami POSTALI ORUĐE BOŽJE MILOSTI PO KOJEM ĆE DRUGI OTKRITI KRISTA.

 

Taj apostolat ne odvija se nevezan od svakodnevice. Zapravo, naš apostolat stapa se s našim životom u obitelji, s našim poslom, u odnosima s našim prijateljima. Ne prestaje nikada, stalno smo apostoli. Apostoli smo prije svega U SVIJETU. Jasno je da, ako već imamo zadaću mijenjati svijet, taj isti svijet NE SMIJEMO IGNORIRATI. Treba mu stalno „ pipati puls“, stalno se zapravo propitkivati ŠTO SVIJET MISLI O KRŠĆANSTVU, O KRŠĆANIMA, u konačnici KAKVU SVIJET IMA SLIKU KRISTA ISUSA. Sve to kako bismo mogli MIJENJATI SVIJET SUOBLIČAVAJUĆI GA KRISTU, jer to je zapravo naš apostolat.

 

 

 

SUOBLIČAVATI SVIJET KRISTU

 

No, što znači suobličavati svijet Kristu? Zar mi moramo nešto uništavati kako bismo ostvarili svoj apostolat? Nipošto! Jedina stvar koja se treba uništavati jest GRIJEH U SVIJETU! A grijeh se uništava LJUBAVLJU, DOBROTOM, SAKRAMENTIMA- dakle uvijek BOŽJOM POMOĆU! Mi naprotiv, trebamo razgovarati s ljudima, obavljati svoje redovite dužnosti, i činiti sve na takav način da PROVOCIRAMO NA POZITIVAN NAČIN ljude SVOJIM STILOM ŽIVOTA. A naš stil života je STIL ISUSA KRISTA!

 

Pa kada SVIJET RAZMIŠLJA O NAMA, ODGOVOR MORA UVIJEK UPUĆIVATI NA SAMO JEDNU OSOBU: ISUSA IZ NAZARETA! Kada vidi nas, vidi Krista, kada čuje naš glas, čuje glas Krista, kada razmišlja o nama, razmišlja o Kristu. U tome se ispunja naš apostolat: da KRISTA DONESEMO SVIJETU U IZOBILJU, da se U DUŠAMA ONIH KOJI NAS VIDE, koji nas slušaju, koji misle o nama, POJAVI KRIST, da OSJETE BLIZINU BOGAŽIVOGA. Tada se ta duša OTVARA BOGU i spremnija je primiti Krista sakramentalno. NAŠ SE APOSTOLAT U SVIJETU ISPUNJA U TOME DA DRUGE ODUŠEVIMO ZA KRISTA, da im donesemo KRISTOVU RADOST.

 

NEĆEMO MI biti ti koji će mijenjati svijet, jer svijet nije neki svijet koji je odvojen od Boga, VEĆ ĆEMO POSLUŽITI BOGU KAO SREDSTVO PO KOJEM ĆE BOG MIJENJATI SVIJET već sada. SVIJET, stvoren od Boga, u sebi NOSI DINAMIZAM BOŽJE RIJEČI PO KOJOJ JE STVOREN. Cijeli svijet je stvoren po KRISTU- VJEĆNOJ RIJEČI. Stoga, kada mi svojim apostolatom UNOSIMO KRISTA U SVIJET, zapravo ne donosimo nešto novo, već pomažemo da u SVIJETU POSTANE OČIT OTISAK BOŽJE STVARALAČKE LJUBAVI KOJA SE MANIFESTIRA U KRISTU. Pomažemo SVIJETU OTKRITI ONO NALJEPŠE ŠTO NOSI U SEBI OD SVOG STVARANJA: DA OTKRIJE KRISTA U SEBI, DA OTKRIJE BOŽJU RIJEČ U SEBI, DA OTKRIJE BOŽJU LOGIKU PO KOJOJ JE STVOREN.

 

Mi smo KVASAC KOJI POMAŽE DA TIJESTO SAZRIJE. TIJESTO U SEBI IMA MOGUĆNOST SAZRIJEVANJA. Tako je i sa svijetom: SVIJET U SEBI IMA MOGUĆNOST SUOBLIČAVANJA KRISTU, jer je stvoren po Kristu. Naša je zadaća SVOJIM ŽIVOTOM, SVJEDOČENJEM KRŠĆANSKA ŽIVOTA U SVAKODNEVICI, POTAĆI SVIJET, baš kao što to kvasac radi sa brašnom, da OSTVARI U SEBI ONO NA ŠTO JE POZVAN: SUOBLIČITI SE KRISTU, NAĆI KRISTA U SEBI.

 

Sada je jasno zašto nam je važno razmišljati o tome što svijet kaže o nama. To je zahtjev našeg apostolata, jer ako smo pozvani sudjelovati u spasenju duša, a SVE DUŠE SU BOŽJE, trebamo znati što misle o Kristu i o nama kako bi mi prilagodili njima svoj apostolat. Ne zaboravimo Pavlove riječi: s grkom- grk, s rimljaninom- rimljanin, sa židovima- židov.

 

 

 

ZAŠTO SAM KRŠTEN

 

Kada sebi postavljamo pitanje o tome što svijet misli o nama, i kada to pitanje postavljamo sebi jer ozbiljno shvaćamo svoj apostolat, podsjetio bih kako istovremeno možemo propitkivati sami sebe po jednom drugom pitanju: ZAŠTO SAM KRŠTEN?

 

KRŠTEN SAM KAKO BIH SE SPASIO PO KRIŽU, ALI KAKO BI I SAM BIO SREDSTVO SPASENJA DRUGIMA. Kršten sam zbog MISIJE CRKVE, a to je EVANGELIZIRATI, NAVIJEŠTATI SVIMA: PRIBLIŽILO VAM SE KRALJEVSTVO BOŽJE. Evangelizaciju trebaju svi, kršteni, nekršteni, učeni i neuki. To je središnja i sveobuhvatna zadaća Crkva, tj. SVAKOG OD NAS. I svaki od nas u svom pozivu, u svom životu, u svojim konkretnim situacijama mora obavljati tu misiju. Križ je visoko uzdignut nad svijetom koji se vrti oko njega, a naša MISIJA JE SVIMA UTRTI PUTOVE PREMA TOM KRIŽU. To je naša NAJVIŠA DUŽNOST. Stoga veli Pavao: JAO MENI AKO EVANĐELJA NE NAVJEŠĆUJEM!

 

Upravo ta sveta dužnost evangeliziranja zahtijeva propitkivati se o tome što svijet misli o nama. Odgovor nas ne treba sablažnjavati. Treba biti spreman na predrasude, na osude, na teške riječi; ali to je sve sastavni dio apostolata. Tu leži naš dio u nošenju istog Kristovog Križa. Stoga govori Krist HOĆE LI TKO ZA MNOM, NEKA SE ODREKNE SAMOGA SEBE, NEKA DANOMICE UZIMA SVOJ KRIŽ I NEKA IDE ZA MNOM. Križ je sastavni dio apostolata, ali križnoša nikada nije sam. Zajedno sa mnome je Krist- zajedno nosimo isti Križ. Nitko nije lišen nevolja, a osobito oni koji Krista žele slijediti svojim životom. Gospodin je KRIŽEM POBIJEDIO. Grijeh je pobijedio svojom čistoćom, dobrotom, ljubavlju, smrt je pobijedio svojim životom, uskrsnućem. I za sve to trebao je trpjeti. Trebamo li drugo očekivati ako stojim o na Kristovu putu!