KUZMA I DAMJAN

 

 

 

UDIO U KRISTOVU ŽIVOTU- SPASENJE

 

Slaveći nebeski rođendan ove dvojice liječnika, podsjećamo na jednu plemenitu službu Crkve koja je od prvih dana skrbila za bolesnike. Za razliku od svijeta, koji je te ljude nerijetko odbacivao (a i danas vidimo kako su i koliko boelsnici mnogima teški), Crkva je nježnom ljubavlju pritupala njima pazeći na njihovo SPASENJE I ZDRAVLJE.

 

 

 

Podsjećam kako je Gospodin, kada je prvi put poslao svoej apostole u misije, među ljude da navješćuju evanđelje, istima dao VLAST DA IZGONE ZLODUHE I LIJEČE BOLESTI. “Sazva Isus dvanaestoricu i dade im moć i vlast nad svim zlodusima i da liječe bolesti. I posla ih propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike” (Lk 9,1). Gledamo li plošno na zadatak apostola, mogli bismo kazati kako je PRVI DAR OD BOGA BIO VEZAN UZ ZDRAVLJE ČOVJEKA. Ipak, stvari valja malo prodbiti i tu nam pomaže latinski, jer ISTU RIJEČ KORISTI ZA ZDRAVLJE I SPASENJE (salus, salutis). Očito je u tom ozdravljivanju ljudima donesena SLIKA SPASENJA: ozdravljenje po rukama apostola, donosilo je SLIKU SPASENJA- jer apostoli nisu liječili od sebe- DOBILI SU VLAST OD ISUSA, DA TO ČINE U NJEGOVO IME.

 

 

 

Kada bi čovjek tako izliječen ustao i nastavio sa životom, koji se PROMIJENIO, zapravo je DOBIVAO JEDAN UDIO U KRISTOVU ŽIVOTU: OZDRAVLJENJE JE DOŠLO OD KRISTA- ne od apostola. Isus je po rukama apostola DAROVAO DIO SEBE. Tako su OZDRAVLJENI zapravo dobivali DIO U SPASENJU PO KRISTU. Mnogi to vjerojatno nisu ni razumjeli.

 

 

 

PREOBRAZITI POSAO U APSOTOLAT

 

 

 

Isusu se stalno sretao sa bolesnima, stalno ih liječio, dao apostolima da im udijeli DIO U NJEGOVU VJEČNOM ŽIVOTU. Zašto onda nije sebe spasio sa Križa? Zašto sada svećenici ne liječe polaganjem ruku? Zašto je ozdravljenje danas rijetkost, i tek sporadični slučajevi daju naslutiti kako je nekada to bio dio života Crkve?

 

 

 

Prije svega, valja ozbiljno shvatiti kako je u vrijeme Isusa, OZDRAVLJENJE BOLESNIH SLUŽILO ŠIRENJU VJERE: ČUDA KOJA JE ČINIO ISUS NISU BILA SVRHA SAMA SEBI, VEĆ SU ZA CILJ IMALA PROBUDITI VJERU U ISUSA. Danas nema potrebe za tim. Uđe li Crkva u razdoblje novog progona, u kojem bi ostala bez mnoštva vjernika, ponovo bi Bog mogao intervenirati po ljudima. Ali, danas, i ne samo danas za takvo što nema potrebe.

 

 

 

Postoje liječnici poput Kuzme i Damjana, koji su na čudesan način znali liječiti- biti taumaturzi. Oni su se OSLANJALI NA BOGA U SVOJEM DJELOVANJU. Baš poput apostola. Kada je Gospodin poslao apostole na put, posalo ih je bez ičega, s ciljem da se U SVEMU ŠTO RADE MORAJU OSLONITI NA NJEGA: “Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine! U koju god kuću uđete, ondje ostanite pa odande dalje pođite.” (Lk 9,3-5)

 

 

 

Ono što je za ljude poput Kuzme i Damjana bilo znakovito jer apostolski pristup svima: unatoč svojoj stručnosti, VIŠE SU SE OSLANJALI NA BOGA I BOŽJE DAROVE NEGO NA SAME SEBE. Naime, kao i svi drugi liječnici, znali su svoj posao, ali su ga radili poput apostola- ništa ne tražeći za sebe, i računajući s Božjom providnošću. Za razliku od uobičajene liječničke prakse u kojoj su se učinci liječenja oslanjali na djelovanje lijeka, ova su dvojica više računala s Bogom. To je značilo samo da su MARLJIVO I PREDANO RADILI SVOJ POSAO, DA NISU NIKOGA ZANEMARIVALI, ALI DA SU POZNAVALI I GRANICE BOLESTI I U SUSRETU S ONIM ŠTO JE ČOVJEKU NEMOGUĆE, OSLANJALI SE NA BOŽJU MILOST. To je glavno obilježje apostolskog pristupa ljudima u bilo kojem poslu. Vjerujem kako im je od izlječenja, važnije bilo spasenje i kako su pronicali kome je to potrebno i pristupali mu s puno vjere u Gospodina.

 

 

 

Na ovaj su način IMALI UDJELA U DJELOVANJU BOŽJEM, U BOŽJEM ŽIVOTU PREKO SVOJEG POSLA KOJEG SU OBAVLJALI.

 

 

 

BOLEST KAO UDIO U KRISTOVU ŽIVOTU: PREOBRAZITI SMISAO BOLESTI

 

 

 

Vratimo se na pitanje o tome zašto danas nema toliko čudesnih ozdravljenja? Zar nas je Bog zaboravio? Nipošto! Odgovor se nalazi u onom izrazu “IMATI UDJELA U BOŽANSKOM ŽIVOTU”! Pa azr po bolesti čovjek može imati udjela u božanskom životu? Zar bolest nije jedno nesavršenstvo, jedna slabost?

 

 

 

Upravo to! Bolest je u izvjesnom smislu i nesavršenstvo i slabost, ali BOG SE PO SLABOSTIMA NAŠIM PROSLAVLJA! Baš kao što se proslavljao po taumaturzima, iscjeljiteljima u trenucima kada, ljduski gledano nitko nije mogao ništa učiniti za boelsnika, pa je intervenirao Bog svojom milošću, tako i sada čeka trenutke naših slabosti u kojima smo nemoćni osloniti se na sebe, već na je potreban Drugi- Bog! Ali, kako to učiniti u bolesti?

 

 

 

Bolest donosi čovjeku patnju, i sa njom nemogućnost da sobom upravi. U tom smislu, čovjek je poput nekoga tko ima vezane ruke, ili tko je RAZAPET POPUT ISUSA. Za razumijevanje bolesti, gledajmo u KRIŽ: pored Isusa stoje dva razbojnika. Jedan Isusa pogrđuje i premda pati jednako kao I onaj drugi, ovaj razbojnik ne traži NIŠTA OD ISUSA jer ne razumije ZAŠTO JE ISUS TREBAO PATITI. RUGA MU SE jer NE SHVAĆA SMISAO ISUSOVE PATNJE. Osim toga, taj razbojnik zasigurno shvaća razloge ni svoje patnje- KRIV JE I MORA PLATITI DUG KRIVICI, ali ne prihvaća svoju krivicu i učinio bi sve da može s križa.

 

 

 

ISUSOVA PATNJA nešto je zbunjujuće za njega, jer NA ISUSU NEMA KRIVICE. Nema dakle razloga za patnju, stoga ovaj razbojnik ne VIDI NIKAKAV SMISAO U PATNJI. KAKO NE VIDI SMISAO U PATNJI, njega patnja NE ČINI BOLJIM VEĆ GORIM ČOVJEKOM. Njega patnja degenerira; ONA GA PRŽI I MUČI, NE DONOSEĆI NIKAKVO DOBRO ZA NJEGA. On ne misli o patnji, već o SKIDANJU S KRIŽA. TO PRIGOVARA ISUSU, ali u tim se riječima otkrivaju njegove želje da se LIŠI PATNJE I KRIŽA: pokazuje tako da mu je patnja teret koji ne može podnijeti. ON zapravo, MISLI SAMO NA SEBE i BJEŽI OD KRIŽA, ON BI SE SA NJEGA SKINUO

 

 

 

RAZBOJNIK S DESNE STRANE RAZUMIJE SMISAO PATNJE. Razumije prije svega, kako je osuđen PRAVEDNO; zbog učinjena delikta, zbog zla. Kako je KAZNA ono čime se ima uspostaviti pravednost (jer je šteta nenadoknadiva), on shvaća kako po kazni dolazi PATNJA koja nije plod kazne, već NUŽNOST ZA ČIŠĆENJE DUŠE. Stoga MOLI ZA OPROŠTENJE ISUSA.

 

 

 

Zašto? Vjerojatno jer je shvatio TKO JE PRED NJIM, ali je shvatio ISTINU O SEBI POLAKO SE OKREĆAO KRIŽU ISUSA KRISTA. Pogled na Raspetoga, daje shvatiti tko je Isus, ali nam otvara i shvaćanje istine o samima sebi.

 

 

 

Ono što je razumio ovaj razbojnik jest da je Isus Bog. Ali više od toga, razumio je kako se ISUS ŽRTVOVAO, KAKO NA KRIŽU STOJI ŽRTVA. Stoga, ovaj razbojnik NE TRAŽI DA GA SE SKINE S KRIŽA, jer razumije kako je ISUS PATNJU SVOJU PRETVORIO U ŽRTVU, A ŽRTVU U IZLJEV MILOSTI- U ČISTU LJUBAV! Iz ovoga bismo mogli lako razumjeti kako je PATNJA zapravo jedna ŽRTVA BEZ LJUBAVI, a ŽRTVA jest PATNJA IZ LJUBAVI PREMA NEKOME!

 

 

 

PATNJA U SEBI NIJE NEPODNOSIVA- NEPODNOSIVO JE NESHVAĆANJE PATNJE. Sama po sebi PATNJA ČOVJEKU NE DAJE NIKAKVE RAZLOGE ZA PATITI, ALI ZATO ČOVJEK, koji je obdaren inteligencijom, može U PATNJI PRONAĆI SMISAO. Štoviše, ČOVJEK MOŽE PATNJI DATI SMISAO, AKO LJUBAVLJU PATNJU PREOBRAZI U ŽRTVU.

 

 

 

Ovo je točka razumijevanja pitanja o tome zašto nema čudesnih ozdravljenja u mjeri u kojoj je to bilo u prvoj Crkvi: BOG NAM PO BOLESTI OTVARA MOGUĆNOST DA IMAMO UDJELA U NJEGOVU ŽIVOTU. Za to je potrebno PREOBRAZITI SVOJU PATNJU- PRETVORITI JE U ŽRTVU, PREOBRAZITI JE U MOLITVU RASPETOGA SINA KOJI JE NEMOĆAN U BOLESTI.

 

 

 

Kada se PATNJA BOLESNIKA pretvori u ŽRTVU, kada se ta patnja PRIHVATI I PRIKAŽE BOGU ZA NEKOGA, ZA NEKI CILJ, onda je ljubav pretvara u MOLITVU. A bolesnici i djeca su zasigurno po svom stanju najsličniji Sinu Božjem, pa kada onaj koji je bolestan prihvati svoj križ, svoju patnju, svoju bolest, ULAZI U KRISTOV ŽIVOT PO NJOJ, poput razbojnika koji je molio Isusa da ga primi u raj, DA GA SPASI.

 

 

 

Svi bolesnici svijeta nalaze se Gospodinu s lijeve ili desne strane: žele ili na križ ili sa križa ovisno o tome kako i koliko razumiju svoju patnju. Svi imaju mogućnost PO BOELSTI IMATI UDJELA U KRISTOVU KRIŽU, U KRISTOVOJ PATNJI. Svi imaju mogućnost preobraziti u sebi bolest u žrtvu. Ali ne shvaćaju svi ovu mogućnost jednako: NE SHVAĆAJU I NE PRIHVAĆAJU MOGUĆNOST PATNJE NA SEBI. Nisu u stanju pretrpjeti VLASTITI GUBITAK: zdravlja, života,... a s tim i mogućnost da spase sebe ili nekoga od svojih. To je zato jer NE RAZUMIJU I NE VIDE SMISAO U PATNJI. A ne vide, jer nije lako promijeniti POGLED NA ŽIVOT koji se živio kroz dugi niz godina. Nekim čak ni bolest tu ne pomogne.

 

 

 

Može li patnja postati izvorom ljubavi? Može li trpljenje postati ljubav? Kada se netko stara za bolesne roditelje ili djecu, mogli bi pomisliti kako ti koji se brinu TRPE ILI PATE. Netko sa strane će takvo što još I nazvati patnjom, ali onaj koji se brine o starcima ili boelsnicima nazvat će to LJUBAVLJU. Ovakva PATNJA IZ LJUBAVI PREMA BLIŽNJEM JEST ŽRTVA- I ona ne ostaje besplodna.