Lk 10, 1-12.17-20

 

U ono vrijeme: Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: 'Mir kući ovoj!' Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.«

 

»Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: 'Približilo vam se kraljevstvo Božje!'«

 

 

 

Gospodin kao da vapije danas za onima koji žele poći za njim, te sijati i žeti kako bi se prikupla svaka duša koja se plodi dobrima u ovom svijetu. “Žetva je velika, ali radnika malo”- ovo su riječi koje govore o POTREBI BOŽJIH RADNIKA U ISUSOVO VRIJEME. Ta ista potreba nije se smanjila, već povećala u današnje vrijeme. Kako odgovoriti na taj Božji poziv? Možda sam ja izuzet toga? Možda je to za neke druge ljude, a ne za mene?

 

 

 

Pogrešno je tako razmišaljti o kršćanstvu. Ovakva vjerska ravnodušnost i malodušnost dovela nas je do situacije u kojoj dramatično nedostaje radnika na Božjoj njivi. Ipak, kako sve ne bi bilo crno, sjetimo se Isusovih riječi upućenih vjernicima svoga vremena (farizejima, pismoznancima) kako “Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu” (Mt 3,9). Kako “iz kamena” može podići “djecu Abrahamovu”, odnosno vjernike, tako može i RADNIKE NA SVOJOJ NJIVI PROVIDJETI ISTOJ DJECI.

 

 

 

Broj učenika koje danas šalje na put u apsotolat ukazuje na to kako je ovo s Isusom jedna NOVI POČETAK, i kako taj početak Bog može providjeti neovisno vjere (ili nevjere) koju živimo. “Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih”- ovaj broj 72 podsjeća na NOU I NJEGOVO POTOMSTVO od kojeg se polako stvarao novi Božji narod (Usp. Post. 10,1 i sl.) koji je skladno živio do trenutka kada im je Bog “pomiješao jezike” i učinio nerazumljivim jedne drugima u Babelu (Usp. Post. 10, 32).

 

 

 

Gospodin je poslao te učenike “po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći.” Poslao ih je da NAVIJEŠTAJU EVANĐELJE SVIMA. Na taj način se ovaj poziv čini sveopćim, katoličkim, univerzalnim. Upućen je svim kršćanima! “Danas se zahtijeva od svakog kršćanina, od mjesnih crkava, i od cjelokupne Crkve ista hrabrost koja je poticala misionare u prošlosti da slušaju glas Duha Svetoga” (Sveti Ivan Pavao II, Redemtoris missio, 30). Taj poziv na apostolat upućen je svakome bez razlike na stalež ili društveni status. Pogledamo li malo broj učenika, shvatit ćemo kako NISU SAMO APOSTOLI BILI POSLANI, VEĆ I DRUGI KOJI SU PRATILI ISUSA NA TOM PUTU. Među njima bili su primjerice, Josip zvan Barsaba, Matija, kasnije apostol, Kleofa, jedan od dvojice s puta u Emaus,... Među ovim učenicima je i svaki od nas.

 

 

 

Na žalost, događa nam se manjak “radnika” i obično za to prstom upiremo u “nekoga”: loš život (primjer) svećenika, bogatstvo Crkve, sljubljenost s politikom,.... Nalazimo niz razloga na svima, samo ne na sebi, kojima opravdavamo svoj nedolazak na njivu na kojoj trebamo sijati i žeti. To sveti Ivan Pavao II ovako kometira: “Cijele zemlje i narodi gdje su vjera i kršćanski život nekoć bili u procvatu i kadri uroditi zajednicama žive i djelotvorne vjere, danas su podloženi teškom iskušenju, ponekad su čak duboko promijenjeni zbog dugotrajna indiferentizma, sekularizma i ateizma. Radi se naročito, o zemljama i narodima tzv. prvog svijeta, u kojem gospodarsko blagostanje i konzumerizam ili duh potrošnje- iako pomiješani sa strahovitim stanjima siromaštva i bijede- nadahnjuju i potiču ljude da žive kao da Boga nema. Vjerski indiferentizam i posvemašnje praktično neobaziranje na Boga u rješavanju i najtežih životnih pitanja ništa manje nisu zabrinjavajući i razorni od otovrenog ateizma. Pa i kršćanska vjera- premda preživljava u nekim tradicionalnim i ritualističkim očitovanjima, nastoji se svesti na obilježavanje najznačajnijih trenutaka u ljudskom životu, kao što su rođenje, trpljenje i smrt. Stoga pitanja i velike zagonetke, ostavši bez odgovora, izlažu suvremenog čovjeka beznadnim razočarenjima ili napasti da se ukloni sam ljudski život koji takva pitanja postavlja” (Apostolska pobudnica Christifideles laici, 30. prosnca 1988, 34).

 

 

 

Pitanje: kako provesti ovaj poziv u djelo? Kako sijati i žeti za Gospodina? Odgovor se može sažeti u nekoliko riječi: MOLITVA, RAD, PRIJATELJSTVO, RADOST!

 

 

 

MOLITVA

 

Počinjemo s molitvom jer bi ona trebala biti temelj jedna zdrav odnosa s Bogom. Nije cilj pričati o molitvi, već podsjetiti kako raditi bez molitve cijeli rad može usmjeriti u pravcu koji ne mora imati Boga za cilj. MOLITVA stoga, SVE NAŠE DJELOVANJE USMJERAVA BOGU i ide za tim da se iz tog (molitvenog) odnosa s Bogom crpi snaga i pomoć milsoti koja nam može doći samo od Boga.

 

 

 

U tom smislu podsjećamo Vas na riječi Isusa iz evanđelja: “Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju.” Pitate se zašto nedostaje radnika, i pri tom najčešće mislimo na svećenike, ali jeste li ikada molili da nam Gospodin providi dobre svećenike i redovnike? Jeste li se sjetili te potrebe da Bog upali srca ljudi za sebe? Nekome je možda cijeli apostolat sveden na molitvu za druge i to nije malo. Naime, “molitva je najdjelotvornije sredstvo za pridobivanje duša” (Sveti Josemaria Escriva de Balguer, Put, 800), pa moleći za nekoga zapravo djelujemo “daljinski”, preko Boga, preko posrednika u pokušaju da tu dušu pridobijemo za Boga. Koliki su samo mladići koji nisu postali svećenici, a mogli su? Što im je nedostajalo? Malo upornosti, ali više od toga MALO NEČIJE MOLITVE- NEČIJE PODRŠKE U DUHU.

 

 

 

Ove Isusove riječi upućene su nama: molimo li se barem malo na ovu nakanu- da Bog svoje radnike pošalje u žetvu; da bude dovoljno pravih radnika, a ne danguba; da mijenja srca onih radnika koji trate vrijeme, novac, strpljenje ljudi, zbog čega se mnogi udaljavju od Crkve,...? “Naša se apostolska gorljivost treba prije svega pretočiti u jednu neprekidnu molitvu, pouzdanu i poniznu, za nove apostole. MOLITVA UVIJEK TREBA PRETHODITI SVEMU” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII-154).

 

 

 

RAD

 

Kako ne bi ispalo da svi “radnici na njivi Gospodnjoj” samo pripadaju onima koji isključivo mole, valja nam pogled usmjeriti svakodnevici onih ljudi koji naporno rade kako bi uzdržavali svoje obitelji i kako bi svojim sredstvima stvarali i uobličavali svijet u kojem živimo. RADNICI su oni kojima je MOLITVA NAJZAHTJEVNIJA DNEVNA PREOKUPACIJA, ALI RADNICI SU I ONI KOJI MOLE NA DRUGAČIJI NAČIN: RADEĆI!

 

 

 

Zamislite svijet bez ljudi koji rade! Kakav bi samo to bio svijet? Rad je zasigurno jedna od najvažnijih karakteristika čovjeka. Rekao bih da je ta sposobnost jednog rada koji je uvijek stvaralački, zapravo DAR OD BOGA I NA POSEBAN NAČIN ODRAŽAVA SLIČNOST ČOVJEKA SA SVOJIM STVORITELJEM. Kazali smo i kako MOLITVA TREBA PRETHODITI SVEMU. Ipak, kada se naporno radi, nije lako moliti. To je još jedna dodatni razlog zbog kojeg nam molitva treba prethoditi svemu.

 

 

 

Prije toga smo kazali kako MOLITVA UVIJEK USMJERAVA SVO NAŠE DJELOVANJE BOGU. Stoga, one male i kratke molitve prije Vaših poslova koje trebate obaviti, zapravo SAV VAŠ POSAO USMJERAVAJU BOGU. Time svoj POSAO PRETVARATE U RAD ZA BOGA, a to nije ništa drugo već jedan APOSTOLAT. Vi dakle, radeći svoj posao, obavljajući svakodnevne dužnosti, brinući se za sve što vam je povjereno, POSTAJETE JEDAN OD SEDAMDESETDVOJICE koji su poslani u sva mjesta da naviještaju evanđelje. VI TO ČINITE SVOJIM RADOM.

 

 

 

Molitva će Vaš RAD PRETVORITI U MOLITVU KOJA SE VIDI, koja se ne izgovara ali se vidi. Stoga će Vaš rad tako biti jedna djelatnost trajno usmejrena Bogu. Bez obzira što radite, bilo da kopate, da gradite, da sadite, pišete, čitate,..., sve MOLITVOM POSVETITE I TAKO SVOJ RAD UČINITE MOLITVOM I BOŽJIM DJELOM.

 

 

 

APOSTOLAT PRIJATELJSTVA

 

Konačno, budemo li se zatvorili samo u sebe, molili i radili ne obazirući se na druge, može nam se dogoditi da se počnemo ponašati kao sekta zatovrena u sebe. Takav stav odbija ljude! Mi naprotiv, moramo biti otvoreni za druge. Drugim moramo postati PRIJATELJI, ako želimo da naš rad i molitve dopriju do njihova srca.

 

 

 

Prijeteljstvo je temelj tog apostolata u kojeg nas Gospodin šalje: “Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što gospodar radi; vas am nazvao prijateljima ...” (Iv 15,16). Isus nas zove prijateljima, i zahtijeva od nas da LJUDE ČINIMO SVOJIM PRIJATELJIMA KAKO BI DO NJIH DOPRIJELA RIJEČ BOŽJA: “Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš.” Prijatelj mira je onaj koji je prihvatio u srce Isusa, ali to nije moguće ako između nas nema prijateljstva koji drugome otvra srce za riječ koju sluša, za posao koji se radi. “Kršćanin će biti apsotol u mejri u kojoj je prijatelj Božji i ukoliko to prijateljstvo živi s onima koje susreće svakog dana. U svijetu u kojem nepovjerenje i nasilje, čini se uzimaju sve više maha, naša prva zadaća mora biti žarka ljubav prema svima i u svim okolnostima” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII-155). Povjerenje prijateljstva čini da nas drugi uvažavaju i računaju s nama, a mi okrijeljeni molitvom, sakramentima, jednim životom koji traži Božju blizinu, tu istu blizinu prenijet ćemo prijateljima. UBI CARITAS ET AMOR- IBI DEUS EST: gdje je ljubav prijateljstvo, tamo je i Bog. Ovo su riječi koje se pjevaju u liturgiji Velikog Četvrtka i žele nas trajno podsjećati na PRIJATELJSTVO S ISUSOM koje moramo prenijeti na druge. Prijateljstvo s Isusom prenosi ljubav na one koji su prijatelji s nama i polako i njih čini prijateljima s Onim koji nas ke k njima i poslao.

 

 

 

RADOST

 

Sve ovo bez RADOSTI bilo bi isprazno. Molitvom bismo bili dobri kršćani, radom vrsni djelatnici, prijateljstvo bi nas činilo pouzdanim, ali sve to bez radosti NE BI IMALO NI TRUNKE PRIVLAČNOSTI U SEBI. Ljudi bi u dodiru s nama postavljali granicu do koje bi razvijali odnos s nama, ali preko toga bi se udaljavali od nas.

 

 

 

“Mrko” kršćanstvo, ili kršćanstvo “turobna pogleda” postavlja uvijek pitanja za osobu koja takvo kršćanstvo donosi drugima: ŠTO MU NEDOSTAJE? Po RADOSTI ŽIVLJENJA se vidi kako nešto nedostaje jednom kršćanstvu koje je nedorečeno u nečem.

 

 

 

Ova radost ne zanači “blesavo” zatvaranje očiju pred problemima koje život donosi. Naprotiv, pretpostavlja stalno suočavanje s problemima, ali na način Isusa Krista: tako da se UZME KRIŽ SVOJ SVAKIDAŠNJI I SLIJEDI SE GOSPODINA. Slijedi ga se poput SINA BOŽJEG koji ni u najgorim trenucima svoga života NIJE GUBIO POUZDANJE U NEBESKOG OCA.

 

 

 

Naša RADOST ŽIVLJENJA treba izvirati iz stalne molitve koja će u nama razvijati POUZDANJE U BOGA KOJI JE NAŠ OTAC i koji se uvijek u svemu (bilo da je riječ o životnim problemima na poslu, u obitelji, s prijatlejima, bilo da je riječ o grijehu koji nas muči) brine o svojoj djeci. “Kršćanska je radost posljedica umijeća da se znamo suočiti s jedinom pravom žalsoti u životu- s grijehom- i da se znamo ujediniti s onim što je još stvarnije i još snažnije od grijeha: s ljubavlju i milosrđem Božjim” (C. Burke, Autoridad y libertad en la Iglesia, 143).

 

 

 

Žetva je velika, ali radnika malo”- Gospodin se želi poslužiti i nama, kao što se poslužio s onima koji su ga pratili, a i poslije sa svima koji su ga željeli slijediti.