Lk 10, 13-16

 

U ono vrijeme: Reče Isus: »Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi već, sjedeć u kostrijeti i pepelu, činili pokoru. Ali Tiru i Sidonu bit će na Sudu lakše negoli vama. I ti, Kafarnaume! Zar ćeš se do neba uzvisiti? Do u Podzemlje ćeš se strovaliti. Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla.«

 

 

 

Prolazeći gradovima Korozainom, Kafarnaumom i Betsaidom, u kojima je napravio brojna čuda, Isus žalosno lamentira nad njima. “Znamenja su se množila, jedno za drugim, ali stanovnici ovih gradova nisu započeli s pokorom. Bez obraćenja srca- praćenog MRTVLJENJEM, vjera potamni, a čovjek ne umije prepoznati Isusa Krista koji ga pohađa” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII-158).

 

 

 

Često bi nas riječi Poslanice Hebrejima trebale podsjećati na prolazak Isusov kroz naš život: “Zato što veli Duh Sveti:- Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda...-” (Heb 3,7-8). Isus često prolazi našim životima, ali ga nismo u stanju primjetiti. Živimo dobro, pazimo da radimo i djela milosrđa, molimo, sve djeluje u redu. Unatoč svemu, u sebi SKRIVAMO NEKE SVOJE MALE TAJNE- male greške, sitne grijehe, KOJIH SE NE ŽELIMO ODREĆI. Možda je mašta u pitanju, možda neka hrana ili piće, možda neki beznačajni užitak kojeg željno iščekujemo kušati i nerijetko radi njega radimo sve kako bi to i postigli.

 

 

 

Ovaj NEDOSTATAK ŽELJE DA SE NEČEG ODREKNEMO U SEBI, zapravo pokazjue kako nam je i dalje SRCE OSTALO TVRDO i ne želi odbaciti od sebe sve što nas priječi da vidimo Isusa. Kako omekšati srce? Kako slomiti tvrdoću?

 

 

 

Sjetite se trenutaka u Vašim životima kada su Vaša srca bila “najmekša”- kada su prihvaćala svačiju lijepu riječ, kada du razumjeli tuđe probleme, kada su prihvaćali i suosjećanja sa svojim nevoljama, kada su zaboravljala sve nesuglasice, mirili se sa svima i sa svime. Kada je to bilo? Obično na SAHRANAMA, prigodom smrti NEKOGA KOGA VOLIMO I BEZ KOGA OSTAJEMO.

 

 

 

SRCE OMEKŠAVA ONDA KADA GA SE LIŠI NEKE LJUBAVI KOJA JE U NJEMU. Tako je sa sahranama, jer srce nam ostaje bez ljudi koje volimo. Ali, tako je i u duuhovnom životu: KADA SRCE LIŠAVAMO NEKIH ŽELJA KOJE SU U NAMA, KOJE SU USMJERENE OSTVARIVANJU NEČEG ŠTO NIJE DOBRO ZA NAS, PREMDA TO VIDIMO KAO JEDNA UŽITAK, TADA SRCE OMEKŠAVA. Ovo LIŠAVANJE ŽELJA koje nas vode ka grijehu nazivamo MRTVLJENJEM.

 

 

 

Mrtvljenje je neizostavno povezano sa pokorom i POKORA BEZ MRTVLJENJA nema nikakva smisla. U tom smislu “pokora ČISTI DUŠU, UZDIŽE MISLI, tijelo podlaže duhu, čini srce čistim i poniznim, rasipa sve ludosti požude, trne plamen nečistih želja i pali istinsko svjetlo čistoće” (Sveti Augustin, Govor 73).

 

 

 

Mrtvljenje nam pomaže očistiti svoj pogled duše kako bismo mogli primjećivati ono što je dobro i odbacivati ono što nije. Isusa nećete pronaći u nečem lošem, već samo u dobru, pa ako to dobor niste u stanju gledati dušom, neće pronaći ni Krista ni u sviejtu, ni u drugima, ni u sebi; proći će pred Vas kao što je prolazio Korozainom, Kafarnaumom i Betsaidom- i neće se zaustaviti.

 

 

 

Odluka o mrtvljenju nije laka. Zapravo, lako se odlučiti, ali nije lako provesti je u djelo. Mnogi se mrtve, i koriste pri tom Korizmenu pokoru, kako bi OČISTILI TIJELO od utjecaja duhana, alkohola, kave, hrane,... U redu, ni to nije loš razlog. Uostalom Kasijan veli kako “čistoća duše stoji u izravnoj vezi sa čistoćom tijela. Oboje idu zajedno. Ne možemo uživati vječno u čistoći, ne pazimo li pri tom na norme umjerenosti” (Kasijan, Instituciones,5). Unatoč tome, čistoća tijela nije cilj čišćenja duše. Cilj je naravno postići kraljevstvo nebesko. Pronaći mir, radost u sebi, i to stalno iznositi preko svoga ponašanja drugima.

 

 

 

Gledamo li na mrtvljenje kao na nužnost pri čišćenju duše, onda ćemo nakon početnih tegoba shvatiti sve ono dobro što mrtvljenje nosi sa sobom. Naime, NIJE LAKO ODUSTATI OD ŽELJA U SEBI- osobito onih želja koje nam nose ugodu- koje gode bilo duhovno, bilo tjelesno. To je najteži dio. Počevši jedno mrtvljenje, u nama se najprije događa jedno ODBIJANJE- stvara se otpor u nama- otpor da se ostane bez neke želje, navike, riječi. Reakcija u čovjeku slična je onoj kada nas napusti netko drag- NAJPRIJE ODBIJAMO PRIHVATITI TU STVARNOST. Tako je i kod mrtvljenja- odbijamo prihvatiti “SMRT NEKE SKLONOSTI U NAMA KOJA NAM GODI”, ali za nas nije dobra.

 

 

 

“Smrt” neke sklonosti u nama, ili umrtvljavanje neke želje jest razlogom da ovo postupanje nazivamo MRTVLJENJEM- umrtvljujemo u sebi nešto što nije dobro za nas- nešto što nas od Boga odvlači. I to mrtvljenje, jedna je duhovna smrt dijela naše duše. Nije ju lako prihvatiti, mučna je realizacija, ali kada se uspije, na mjestu grijeha ostaje ČIST PROSTOR ZA RAST U KRIJEPOSTIMA. “Želimo li sačuvati ono najbolje od naših krijeposti, a to je ČISTOĆA, moramo znati kako je ona poput RUŽE koja CVJETA SAMO MEĐU SVOJIM TRNJEM. Stoga, čistoću možemo pronaći, baš kao i sve druge vrline, samo ondje gdje u osobi ima mrtvljenja” (Sveti Župnik Arški, Govor o pokori).

 

 

 

Ovo mrtvljenje nužno je za naše traganje za Bogom. “Tko Boga traži želeći nastaviti sa svojim užicima, taj ga traži noću, a tko noću nešto traži, taj ne nalazi ono što traži” (Sveti Ivan od Križa, Duhovni spjev, 3,3).

 

 

 

Što u praksi predstavlja mrtvljenje? Tri su načina da se u svakodnevici mrtvimo čineći pokoru. “Na prvom mjestu je VEDRO I MIRNO PRIHVAĆANJE PROTVIŠTINA (neugodnosti, nevolja, problema) koje nam svakog stižu, one stvari, često neznatne koje nam se protive, koje nam nisu po volji ili koje nismo očekivali, koje se pojave suprotno našim predviđanjima i zbog kojih moramo mijenjati planove: nekakva mala bolest koja umanjuje našu sposobnost rada ili sudjelovanja u obiteljskom životu, loši vremenski uvjeti koji otežavaju putovanje, gust promet,..., teška narav osobe s kojom moramo surađivati. To su stvari koje NE OVISE O NAMA, ali koje moramo doživjeti kao prigode za ljubav prema Bogu, mirno ih prihvaćajući, ne dopuštajući da nam otmu radost” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII-158).

 

 

 

To su sitnice, ali “ako ih ljubav ne preobrazi, izazvat će u čovjeku neku vrstu nervoze, razdražljivost i tugu. Većina naših frustracija ne potječe od velikih protivština, već od MALIH NEVOLJA KOJE NISMO PRIHVATILI I LJUBAVLJU PREOBRAZILI. Čovjek koji noću leži budan, zabrinut, neraspoložen, loše volje, obično nije takav zbog neke teške nevolje koja ga je pogodila, već zbog toga što je u sebi čuvao mnogo manje protivštine, koje nije umio uključiti u život ljubavi, život koji približava Bogu” (A.G. Dorronsoro, Tiempo para creer- Vrijeme za vjerovati, Rialp, Madrid, 1976, str. 142.).

 

 

 

Drugo područje naših svakodnevnih mrtvljenja jesu naše OBAVEZE, one po kojima se posvećujemo Bogu radeći ono što moramo, ali tako da radimo kao DA IH ŽELIMO. To MORAM, pretvaramo MRTVLJENJEM U ŽELIM, neugodnost pretvaramo u ljubav, premda nam to nije po volji, niti je ugodno. To zahtijeva ŽRTVU SAMOGA SEBE. Ovo je Bogu posebno ugodno mrtvljenje u kojem “svoj posao obavljamo točno, kako je red, pazeći na detalje; u vjernom ispunjavanju i najmanje obaveze koja pripada nešm staležu, čak ikada to od nas zahtijeva žrtvu; u vršenju onoga što smo dužni izvršiti, pobjeđujući pri tom sklonost prema udobnosti. Ne ustrajemo u poslu jer nas oduševljava, već stoga jer je to naša obaveza, tek onda ga treba obavljati s oduševljenjem i radosno” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Pismo, 15-10-1948).

 

 

 

Konačno, treće područje mrtvljenja pokrivaju DRAGOVOLJNE ŽRTVE, koje činimo kako bismo ugodili Bogu, pripravljajući sebe za molitvu ili čisteći dušu iz ljubavi prema Bogu. Na ovom mjestu više valja paziti na ona MRTVLJENJA KOJA ĆE DRUGIMA POMOĆI DA PRONAĐU BOGA: “Raspali svoj duh mrtvljenjem u sitnicama ljubavi sa željom da svi uzljube put svetosti posred svijeta; jedan OSMJEH može biti ponekad, najbolje sredstvo očitovanja duha pokore.” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Kovačnica, 149). “U osnovi duh pokore sastoji se u oplođivanju mnogobrojnih sitnica- djela, odricanja, žrtava, služenja- s kojima se svakodnevno susrećemo tako da ih PRETVARAMO U DJELA LJUBAVI, POKAJANJA, MRTVLJENJA, učinvši ih pri tom kiticom cvijeća na kraju dana: lijepa kitica koju prinosimo Bogu” (Isti, na nav. mj. 408).

 

 

 

Ako niste primjetili, sva ova mrtvljenja su NEVIDLJIVA ZA DRUGE- to su nutarnji čini čovjeka, usmjereni njemu. Jedan dobar razlog da se tako čini pokora, jest činjenica da je najvažnija od vrlina poniznost koja se lako izgubi hvastanjem sa velikim pokorama kao što to čine neki.

 

 

 

Kad je Gospodin došao na svijet nije birao dvore za svoje obitavalište niti obitelji koje obiluju u svemu. Od prvog dana njegova rođenja život mu je bio usmjeren KRIŽU- PATNJI- SMRTI. Upravo tu je ključ razumijevana mrtvljenja i pokore. Bog je došao na svijet “da u KORIJENU OZDRAVI I OTKUPI SVE NAŠE POBUNE I DUHOVNE BIJEDE; mnoge je stvari- kao beskorisne- uništio, ali OSTAVIVŠI PATNJU. Nije uklonio patnju, već joj je DAO NOVI SMISAO. Mogao je izabrati tisuću raznih načina za otkupljenje ljudskog roda- jer je radi toga došao na svijet- ali je izabrao jedan put: PUT KRIŽA. Ovim je putem vodio Majku, Josipa, apostole i svu djecu Božju. Gospodin- koji dopušta zlo- umije iz svega izvući dobro, u korist naših duša” (J. Urteaga, Los defectos de los santos- Nedostatci svetaca, str. 222-223).

 

 

 

Za kraj podsjetit ću Vas kako je naša svakodenvica izvaredan prostor kako posvećivanja, tako i mrtvljenja. “Tamo gdje najlakše nalazimo mrtvljenja jesu uobičajene i svakodnevne stvari: radeći svoj teški posao stalno i uredno, znajući kako se najbolji duh pokore nalazi u ustrajnosti i nastojanjau da se posao završi najbolje što se može; u točnosti, po kojoj ćemo ispunjavati vrijeme dana herojskim minutama; u pažnji prema svemu što koristimo i posjedujemo; u želji za služenjem, koja nas potiće ispunjavati s točnošću i najmanje obaveze; u sitnim znakovima ljubavi, kako bismo svima učinili ugodnim ovaj put svetosti u svijetu; u jednom osmjehu, koji može biti ponekad najveći dokaz da posjedujete duh mrtvljenja. Taj duh mrtvljenja posjeduje samo onaj koji svakodnevno sebe zna pobjeđivati, prikazujući tako Gospodinu, bez nekog spektakla, tisuće malih stvari u kojima se mrtvio” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, u Velikoj enciklopediji, Rialp, 16,336).