Lk 10, 25-37

 

U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: »Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio: To čini i živjet ćeš.«

 

Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče: »Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: 'Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.'«

 

»Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu što je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«

 

 

 

Početno pitanje zakonoznanca otkiva njegov interes za produbljivanje vjere. On shvaća kako ga vjera treba voditi prema spasenju. Jednako shvaća kako to spasenje ima svoju dimenziju koja se ostvaruje preko života na zemlji. Židovi su taj život shvaćali kroz Zakon i zakonske propise koje su primili od Mojsija. Ipak, ovaj čovjek kao da želi dobiti dodatnu sigurnost u ono što ga tradicija poučava. Pita Isusa: “Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?” Isus ga odgovorom upućuje na ono što zakonoznanac najbolje zna- na Zakon: “U Zakonu što piše? Kako čitaš?” Odgovor daje zakonoznanac i daje točan odgovor koji se tiče ŽIVOTA KOJIM SE ODRAŽAVA LJUBAV PREMA BOGU I PREMA BLIŽNJEMU. Sigurno je kako ovaj čovjek shvaća da mu je život na zemlji dan kako bi došao do Boga u vječnosti. Shvaća i to kako bi zapravo LJUBAV PREMA BOGU TREBAO IZRAŽAVATI NE SAMO PREKO KULTA, VEĆ PRIJE SVEGA PREKO LJUBAVI SPRAM BLIŽNJIH.

 

 

 

Ovaj isti zakonoznanac shvaća i svoju grešnost, kao što shvaća kako je puno puta zapravo SAGRIJEŠIO PROTIV BLIŽNJIH. Stoga, “hoteći se opravdati” upita Isusa pitanje koje je potaklo Gospodina da ispriča prispodobu o milosrdnom Samarijancu: “A tko je moj bližnji?

 

 

 

ČOVJEK koji je silazio iz Jeruzalema u Jerihon slika je ADAMA ili svakog od nas koji smo ranjeni i orobljeni istočnim grijehom. RANE toga čovjeka zapravo su RANE KOJE GRIJEH OSTAVLJA U NAŠIM DUŠAMA, u našim životima. Taj ranjeni čovjek NE MOŽE SEBI ISCIJELITI RANE koje nosi. Potrebna mu je pomoć.

 

 

 

RAZBOJNICI koji su napali čovjeka, zapravo su slika svega što čovjeka inače NAPASTUJE: đavli, strasti, slabosti vlastite naravi, razno zlo koje dolazi od drugih ljudi. To je sve ono što čovjeka uvodi u veliko zlo i teži za tim da se duša čovjeka rani grijesima.

 

 

 

LEVIT I SVEĆENIK slika su STAROGA ZAVJETA. Oni prolaze pokraj čovjeka ranjena grijehom i NE ŽELE MU POMOĆI, ne zato jer su zlobni, već zato jer Zakon krivo shvaćaju. Vođeni zakonon, levit i svećenik u slučaju da se dotaknu rana, bolesnika ili mrtva tijela, moraju obaviti obredna čišćenja (Lev 21,1-4.11-12; Br 19,11-22). To bi im oduzelo potrebno vrijeme za obavljanje svojih poslova. Stavili su Zakon ispred Života. Zapravo krivo shvaćajući Zakon zanemarili su ono stvorenje koje je Bog stvorio na svoju sliku i priliku i za koju je dao Zakona. A nije ga dao da ljudi umiru na ulici, već da IM SE POMOGNE NA PRAVI NAČIN. Sjećamo se samo kako je Isus poučavao o odredbama Zakona koje su se krivo shvaćale među Židovima. Kada su raspravljali o suboti kao o danu u kojem se ne bi smjelo raditi ništa, Isus pita okupljene shvaćajući kako ne razumiju ispravno Zakonske odredbe: “Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. (28) Tako, Sin Čovječji gospodar je subote! (Mk 2,27-28) (…) Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti? (Mk 3,4) (…) Licemjeri! Ne driješi li svaki od vas u subotu svoga vola ili magarca od jasala da ga vodi na vodu? (Lk 13,16) (…) Ako komu od vas sin ili vol padne u bunar, neće li ga brže bolje izvući i u dan subotni (Lk 14,5)?” Tako im je davao do znanja kako krivo shvaćaju Zakon, te da ispunjavanjem odredbi Zakona nemaju sigurnost da rade što je ispravno i što je Božja volja za njih. Samo Zakonon se ne može postići milosrđe, već Zakon mora pomoći čovjeku da postane milosrdan.

 

 

 

MILOSRDNI SAMARIJANAC jest ISUS KRIST koji vidi rane čovjeka koje je načinio grijeh, sažali se nad tim čovjekom ranjienim grijehom, te mu daje pomoć odmah- pri prvom susretu: “Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom.” ULJE I VINO su ISUSOVA MILOSRDNA LJUBAV kojom nas Bog shvaća kao ranjene i grepše te suosejća s nama u svemu. Konačno ULJE I VINO su nešto što SAMARIJANAC DAJE OD SEBE. Upravo to čini i Bog- DAJE OD SVOJE LJUBAVI RANJENOM ČOVJEKU VIDAJUĆI NJEGOVE RANE MILOŠĆU. “Tako je i naš Gospodin i Bog želio sebe učiniti našim bližnjim, budući da Isus Krist se prepoznaje po pomoći koju čovjek prima na svom putu, poluživ i napušten od razbojnika.” (Sveti Augustin, De doctrina christiana 1,33). “Ovaj Samarijanac- Krist- oprao je naše grijehe, trpio je za nas, nosio polumrtvog čovjeka, odnio ga u gostinjac, a to je Crkva koja prima sve i koja svoju pomoć ne uskraćuje nikom, i u koju nas Isus sabire govoreći: -Dođite k meni ...- (Mt 11,28). Kad je slijedeće jutro namjeravao otići, ostavio je dovoljno novca, dva denara, gostioničaru- anđelima njegove Crkve- da se pobrinu i dovedu u Nebo onoga za koga se on brinuo u tjeskobama ovoga vremena.” (Origen, Homilija o prispodobi iz Luka evanđelja, 34).

 

 

 

Slijedeći Origena, GOSTINJAC predstavalja CRKVU koja se brine o svakom čovjeku kojeg Isus u nju dovede. “Ti dušo moja, gdje nalaziš sebe? Gdje se oporavljaš dok se liječiš od svojih boli po onome koji je zamijenio tebe u nevoljama? Prepoznaj da se nalaziš u gostinjcu gdje je dobri samarijanac odnio onoga kojeg je pronašao poluživa, izranjena teško ranama koje su zloće” (Sveti Agustin, De Trinitate, 15,27,50). Crkva je ona gostionica “smještena na putu života, koja prima sve koji uđu, umorne od putovanja ili opterećene teretom grijeha, i gdje ostavljaju teret grijeha i nalaze odmor, a nakon toga primaju hranu koja okrepljuje” (Sv. Ivan Zlatousti, Catena Aurea, VI-519). Sakrament POKORE, sveta ispovijed, polako zacjeljuje rane; ona je protuotrov grijehu, odvaja nas od grijeha i odmara, i kao takva pripravlja dušu na ono što ćeje posve izliječiti i vratiti joj snagu- na sakrament svete Pričesti.

 

 

 

Tko je dakle, moj BLIŽNJI? Prispodoba nas poučava o tome. Isus je bio židov, a židovski susjedi- samarijanci, bili su židovima smrtni neprijatelji. Unatoč tome, Isus kao primjer ispravna postupanja prema bližnjem koristi Samarijanca, a kao loš primjer koristi Židove. Očito ovaj izraz “BLIŽNJI” nadilazi nacionalno, vjersko, političko približavnje ljudima. BLIŽNJI NAM JE SVATKO TKO SUOSJEĆA S NAMA I TKO NAM JE SPREMAN PRIBLIŽITI SE U POTREBI. Bližnji je svatko tko nam iskazuje LJUBAV. U tom smislu, BOG JE NAJBLIŽI SVIMA NAMA jer je iz LJUBAVI PREMA NAMA DAO SVOGA SINA. Bog posla Sina svoga “radi ljudi i radi našega spasenja”. Učinio nam je veliko milosrđe tako što je po smrti i uskrsnuću svoga Sina Isusa Krista gospodina našega, OTVORIO NOVU MOGUĆNOST SPASENJA OD ZAMKI GRIJEHA I OD VJEČNE SMRTI. Božja pomoć nas VODI PREMA VJEČNOM ŽIVOTU- prema spasenju. Bog tako stalno postaje milsodrni Samarijanac kada OPRAŠTA U ISPOVIJEDI I KADA KRIJEPI U PRIČESTI.

 

 

 

Kako mi možemo postati bližnji drugima? Kao prvo ne smijemo NIKOGA IGNORITATI, NE PROŽI KRAJ NEKOGA KAO DA NE POSTOJI poput ovih levita i svećenika iz prispodobe. Dajmo na znaje ljudima DA NAM JE STALO DO NJIH. Nije za takvo što potrebno dosađivati ljudima, nije se potrebno uplitati u tuđi život. Griješe teško ljudi koji osjećaju “stalnu potrebu da nekome pomažu”. To nije potrebno i to se ponekad može krivo shvatiti. Valja nam SUOSJEĆATI S LJUDIMA KAKO BISMO SHVATILI BOLJE njihove potrebe, njihove rane, njihove probleme, tuge i radosti. Jer samo kao razumijemo kako im je- možemo im pomoći. Naša pomoć, nekada mora biti konkretna- materijalna, a često puta to je običan savjet, osmjeh, bodrenje, slušanje,... Nekada, unatoč želji da pomognemo čovjeku, nećemo znati ili moći pružiti potrebnu pomoć. Vjerojatno ćemo tada naći nekoga tko to može. Ipak, važnije od toga jest činjenica da smo ČOVJEKU DALI DO ZNANJA DA NAM JE STALO DO NJEGA, PRUŽILI MU PAŽNJU DOSTOJNU ČOVJEKA BEZ OBZIRA NA NJEGOVE RANE, POKAZALI DA GA U SVEMU UVAŽAVAMO.

 

 

 

Sveti Ivan Zlatousti savjetuje da NE ODUSTAJEMO DO POMAGANJA: “Ti iscijeli! I ne traži račun od drugih zbog njihova nehajna ponašanja. Nađeš li zlatnik, zasigurno nećeš pomisliti: Zašto ga netko drugi nije pokupio s poda? Naprotiv, požurit ćeš se da ga što prije sam uzmeš. Međutim, moraš znati, kad naiđeš na izranjenog brata, naišao si na nešto što vrijedi više od blaga- NAIŠAO SI NA MOGUĆNOST DA SE ZA NJEGA POBRINEŠ” (Sveti Ivan Zlatousti, Contra Iudeos,8).