Lk 11, 1-4

 

 

 

Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike!« On ime reče: »Kad molite, govorite: Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!«

 

 

 

Danas pred sobom imamo molitva koja nam Boga približava kao Oca- Roditelja: molitvu Očenaša. U njoj Gospodin sebe otkriva kao SINA BOŽJEG, a Boga kao nekog tko nije dalek na onaj način kako su to shvaćali Židovi, već nekog tko želi s nama dijeliti intimu poput naših roditelja, i tko nam u svemu želi pomoći; nekog tko je spreman brinuti se o nama poput oca.

 

 

 

U ovim molbama takva je jednostavnost da ih i dijete može naučiti, ali ujedno i dubina tako velika da se čitava vječnost može provesti u razmatranju smisla jedne o njih” (Sveti Ivan Pavao II, Govor 14-03-1979). Sve je u ovoj molitvi prilagođeno svakom čovjeku i svim njegovim potrebma. Istovremeno, molitva nam otvara razmišljanje o Bogu kao Ocu čija smo djeca. Pogledamo li odnos Boga sa Židovima kroz povijest, nakon izlaska iz Egipta, Bog često govori snažnim tonovima, često opominje na neugodan način, kao da utjeruje strah u kosti vjernima. Sada se otkriva u jednom drugačijem govoru: govoru oca djetetu koje je u potrebi.

 

 

 

Kada nas je Isus poučavao ovoj molitvi, prva riječ koju nas je naučio je OČE- ABBA! Ista je to riječ koju je više puta izgovorio u Getsemanskom vrtu, izgovarao ju je na Križu, i moleći ovu molitvu, na isti način se mi stavljamo u odnos prema Ocu- kao sinovi, kao djeca koja bi htjela vršiti volju njegovu.

 

 

 

Izraz SIN BOŽJI se u Starom Zavjetu koristio samo kao slika IZBORA IZRAELA ZA POSEBAN NAROD ODVOJEN ZA BOGA: IZABRANI NAROD Bogu je poput SINA kojeg Bog odgaja kroz povijest. Razmišljanje o SINOVSTVU BOŽJEM nalazimo kod poganskih naroda i to se preuzima u Izraelu.Primjerice, kod krunidbe kralja u istočnjačkih naroda znalo se u ceremoniji pjevati psalam:

 

TI SI SIN MOJ DANAS TE RODIH

 

ZATRAŽI SAMO I DAT ĆU TI PUKE U BAŠTINU

 

I U POSJED KRAJEVE ZEMALJSKE

 

Ovaj su psalam preuzeli Izraelci i koristili iste stihove kod krunjenja svojih kraljeva. SIN-KRALJ za POGANE bio je kao MITSKO BIĆE ROĐENO OD BOGA NA MISTIČAN NAČIN kako bi zastupao Boga na zemlji. SIN- KRALJ za IZRAELCE bio je PROTOTIP ili PRALIK, slika IZABRANOG NARODA i MESIJE KOJI IMA DOĆI

 

 

 

KRALJ JE bio kao SIN, ali NE STOGA JER JE ROĐEN OD BOGA, VEĆ ZATO JER JE ODABRAN. Ovo sinovstvo ne ovisi o fizičkom događaju, već se javlja jedna nova teologija : TEOLOGIJA IZABRANJA. Ta se teologija razvija u jednom procesu preobrazbe od RAĐANJA, preko IZABRANJA, do NADE.

 

 

 

TEOLOGIJA RAĐANJA pretpostavlja izabranje po KRVI u Židova. Tako se CIJELI NAROD DRŽI SINOM- DJETETOM BOŽJIM, jer je NASTAO ZBOG SVOG ODNOSA PREMA BOGU. Židovski se narod RODIO IZ SAVEZA SA BOGOM- prije toga oni su bili pastiri plemenski vezani međusobno, ali ne i narod. Kada su ušli u savez s Bogom, postali su njegov NAROD- rodili su se U VJERI KAO NAROD ZA BOGA- narod kojeg je Bog oformio.

 

 

 

Ova teologija evoluira u TEOLOGIJU IZABRANJA, gdje se unutar naroda bira kralj. To pretpostavlja izabranje po VOLJI BOGA, premda Bog nije zadovoljan što narod traži kralja poput pogana, udovljava im.

 

 

 

Konačno TEOLOGIJA NADE se javlja kada se izgubilo kraljevstvo, te se teologija izabranja pretvorila u teologiju nade koja OČEKUJE BUDUĆEG KRALJA. No o kralju je ostalo razmišljanje kao o SINU KOJI JE IZABRAN I POSLAN OD BOGA.

 

 

 

Za razliku od teologije IZABRANJA gdje se sin i kralj vide preko posebnog statusa, privilegija, u teologiji nade se vide u drugačijem svjetlu: u Raspetome se smisao IZABRANJA I SINOVSTVA OTKRIVA PREKO SLUŽENJA DRUGOME, pa teologija nade mijenja usmjerenost teologije PREMA DRUGOME, PREMA SLUŽENJU. NOVI SMISAO SVEGA nalazi se na KRIŽU KOJI POSTAJE TRON NOVOGA KRALJA. SIN NEMA TLA POD NOGAMA, VEĆ JE SVE U OČEVIM RUKAMA. Tako su SIN I KRALJ SU NA KRIŽ STALI UMJESTO NAS: nas predstavljaju na križu, jednako kao što nas predstavljaju pred Ocem.

 

 

 

Križ donosi novost: KRALJ BIVA RAZAPET- SIN SE NIJE DRŽAO SVOGA BOŽANSTVA: UČINIO JE SEBE SLUGOM, RAZVLASTIO JE SEBE- SVOJ ŽIVOT JE PONIŠTIO RADI OCA. SIN se nije držao svojih privilegija, već je sebe ISPRAZNIO lipavajući se svega što mu je sinovstvo nosilo sa sobom i što ga pripada po sinovstvu je ostavio NAMA: njegova baština se sada prenosila na SVE KOJI SU HTJELI ŽIVJETI POPUT SINA.

 

 

 

BAŠTINA KOJA SE ČUVALA ZA DRUGE PRENIJELA SE NA ČOVJEKA. Stoga ne čudi što “ni jedan drugi naslov da bi opisao sebe naš Gospodin nije tako često upotrebljavao kao „Sin Čovječji”. Nikada ga nitko nije nazvao tom titulom, osim njega samoga, koju je upotrijebio bar osamdeset puta. Nije se zvao neki „Sin čovječji”, nego posve određeni „Sin Čovječji”. U tom se nazivu nalaza oba njegova postojanja, i vječno i vremenito. Naznačio je daje Bog u ljudskom liku.” (Fulton Sheen, Život Kristov). Time je dao do znanja kako Bog i za ljude sprema jednu novu teologiju: TEOLOGIJU SINOVSTVA, po kojoj je SIN BOŽJI ISTO ŠTO I SIN ČOVJEČJI. Tako nam se otvara put u baštinu Sina, put posinjenja postaje put pobožantvenjenja, a nama daje pravo da Boga zovemo Ocem i uđemo u odnos s njim kao s nekim s kim smo intimni govoreći mu TATA, ABBA!

 

 

 

Titula „Sin Čovječji” objavila je njegovo bratstvo s ljudima. (…) No samo simpatija nije puno objašnjenje naziva „Sin Čovječji”. On nije samo dragovoljno nego i čeznutljivo - čak nužno - došao u njihovu sudbinu. Suosjećajna Ijubav dovela gaje s neba na zemlju, a sudjelovanje u patnji bila je posljedica toga. Ljubav je posredničko načelo. Majka trpi za svoje bolesno dijete i s njim, kao što i rodoljub trpi za svoju domovinu. Nikakvo čudo što je Sin Čovječji posjetio ovu tamnu, giješnu i jadnu zemlju postavši čovjekom - Kristovo zajedništvo s giješnikom izvire iz njegove Ijubavi. Ljubav se opterećuje nedostatcima, nevoljom i gubitcima, čak i prijestupima drugih” (Fulton Sheen, Život Kristov).

 

 

 

Isus nas je počastio svrtavši se među nas. Pored toga nam je otvorio put prema nebu preko SINOVSTVA. To sinovstvo, koje svakodenvice želimo utvrditi kada izogvaramo Očenaš, najbolje se vidi po životu koji u svojim temeljima ima SVEĆENIŠTVO I ŽRTVU. Svaki od nas krštenjem prima opće ili kraljevstvo svećeništvo. Nijedno svećeništvo NE POSTOJI BEZ ŽRTVE. Svećenici Staroga Zavjeta ŽRVOVALI SU VOLOVE, a od nas se traži da po primjeru Isusa Krista ŽRTVUJEMO SEBE U SVAKODNEVICI: “Trpio je jer je ljubio. No moramo dodati još nešto. Za čovjeka nije bilo dovoljno ljubiti drugog čovjeka; ima li to trpljenje bilo kakvu vrijednost, mora imati nešto što za nas može prikazati Bogu, a njegovo žrtvovanje mora imati tu potrebnu djelotvornost. To mora biti savršeno i za svu vječnost valjano; On, stoga, mora biti i Bog i čovjek, inače reparacija i otkupljenje giješnog čovjeka nema nikakve vrijednosti pred Božjim pogledom. Samo simpatija nije dovoljna da tvori zajedništvo s Bogom i onih koji nisu sveti. Mora postojati božansko imenovanje za službu. Snagom toga božanskog „mora” On nije samo Svećenik, nego i Žrtva. On je ubio grijeh žrtvujući samoga sebe. Kao Svećenik bio je predstavnik čovječanstva; kao Žrtva bio je zamjenik čovječanstva. Prinio je samoga sebe kao žrtvu dragu Bogu. To je savršeni primjer podlaganja samoga sebe i odanosti volji Božjoj, a Bog je primio žrtvu, ne čovjekovu, nego „Sina Čovječjega” ili Prototipa ili Uzora Čovjeka koji zastupa ljudski rod.” (Fulton Sheen, Život Kristov).

 

 

 

Po Isusovu primjeru mi preko SVOJIH ŽRTAVA polako iskazujemo ŽELJU DA BUDEMO SINOVI POPUT ISUSA. Djeca Božja primaju od svog Roditelja pomoć koja ih MIJENJA IZNUTRA preko tih žrtava- MIJENJA NJIHOVE SKLONOSTI, NJIHOVU LJUBAV, NJIHOVE ŽELJE, kako bi im samo jedno bilo važno: doći k Ocu! Sve druge stvari, djetetu Božjem su nešto što nam je Bog stavio na životni put i što nam samo treba pomoći doći k Njemu. Stoga onaj, koji ovako gleda na život, kojem je BOG NA PRVOM MJESTU, CIJENI ISPRAVNO SVE LJUDE I SVE STVARI KOJI MU ISPUNJAVAJU ŽIVOT, JER SHVAĆA DA SU MU ONI DAR OD BOGA.

 

 

 

Tako, ljubeći Boga, više ljubimo i bližnje, a naš se život pretvara u ŽIVOT ZA DRUGOGA, jer hoteći Bogu ugoditi nemamo drugoga puta nego UGAĐATI BLIŽNJIMA KAKO BISMO UGODILI SVEVIŠNJEMU. Pri doživljavamo štošta. Ni poniženja nisu izuzeta. Ali ništa neugodna nas ne treba odmaknuti s toga puta ŽIVLJENJA ZA DRUGOGA, jer je to put žrtve u kojem ćemo s puno ljubavi pristupati svim ljudima.

 

 

 

Teologija sinovstva utemeljena je na žrtvi Sina Božjeg i žrtva koju mi činimo za druge iz ljubavi, stavlja nas u odnos spram Boga kao sinove koje prepoznaje po tim žrtvama. Kao i u svakom ratu, heroji se proslavljaju samo vlastitim žrtvama- oni koji žrtvuju druge obično se vide kao zločinci, opaki. Takoje i sa našim životima. Žrtva je ono što nas proslavlja u očima Boga, jer samo to je bitno, a za žrtvu treba umirati u sebi, u svojim željama svakodnevno.

 

 

 

To što je ime “Sin Čovječji” Isus primijenio na sebe imalo je “jedinstveno značenje, naime, jedinorođeni Sin vječnoga Oca, isto je tako i taj naziv skovao za sebe i primijenio ga samo na sebe. (...)„Sin Čovječji” je stranac u ljudskoj rasi, jer je njezin Stvoritelj; no „Sin Čovječji” je jedno s ljudskom rasom, osim u grijehu. Kao čovjek može umrijeti. Umrijeti je poniženje; ali umrijeti za druge je slava. Stoga je njegov Otac iskazao posebnu Ijubav svomu Sinu kad je dopustio da kao Sin Čovječji okusi smrt za druge. Obiteljsko stablo zemaljskih predaka nije u biti bilo važno; važno je bilo obiteljsko stablo djece Božje koje je On zasadio na Kalvariji. (Fulton Sheen, Život Kristov).