Lk 11, 5-13

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: 'Prijatelju, posudi mi tri kruha. Došao mi prijatelj s puta te nemam što staviti preda nj.' A onaj mu iznutra odgovori: 'Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem ...' Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.« »I ja vam kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca otvorit će se.« »A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu.«

 

 

 

Danas nas Gospodin uči kako treba moliti USTRAJNO, onako kako to čine DJECA S RODITELJIMA. Najprije se koristi slikom uporna čovjeka koji MOLI ZA SVOJE POTREBE. Kada OD NEKOGA ŽELIMO NEŠTO onda te želje možemo izraziti na više načina. Netko će sam uzeti- oduzeti ono što želi, netko će zahtijevati zapovjednim tonom, a netko će ZAMOLITI da mu se da.

 

 

 

U ovom zadnjem se trebamo pronalaziti mi kršćani. Zamolba je MOLITVA koja pokazuje više od onoga ŠTO NAM TREBA. Pokazuje prije svega KOLIKO DRŽIMO DO BOGA I KAKVIM GA SMATRAMO. Čovjek koji do Boga ne drži, od njega ništa I ne traži. Ovo traženje pokazuje kako VJERUJEMO da će nam pomoći. Drugim riječima, MOLITVA OTKRIVA I NAŠU VJERU.

 

 

 

Molitvu u ovoj prispodobi prepoznajemo kao KUCANJE NA VRATA. Čovjek u potrebi “kuca na vrata” onoga koji mu može pomoći. Bilo bi ipak krivo kada bi se naša molitva svela samo na KUCANJE NA VRATA, jer bi tada Boga prepoznavali kao nekoga tko će nas uslišiti samo onda kada je to nama potrebno. Izvan toga- ništa. Na taj način se ne moli. Tako se ŽELI OVLADATI BOGOM, staviti iznad njega, jer onaj koji se Bogu obraća SAMO KADA SE JAVE POTREBE, zaboravlja da je Bog živ I ostatak dana. Unatoč tome što je Bog čista ljubav I dobrota, valja nam se sjetiti kako je Bog I OSOBA. Kada Bog ne bi bio osoba, molitva ne bi imala smisla. Stoga, ukoliko molite samo u problemima, sjetite se koji put Boga onda I kada problema nemate. Voli On to.

 

 

 

Za bolje shvatiti ovo, možda je dobro prisjetiti se onih ljudi koji Vam dolaze na vrata SAMO ONDA KADA STE IM POTREBNI. Ne govorim o ljudima u “ljutoj potrebi” jer njima treba uvijek pomoći, već o ljudima koji manje- više bezbrižno žive I sjete se Vas I Vašeg prijateljstva samo kada im treba VAŠA USLUGA. Pojave se niotkuda nakon dugo vremena I onda Vas MOLE ZA USLUGU. Vjerujem kako se nitko tada ne osjeća pozvan uslišiti takvu osobu, osim ako nije riječ o životnim pitanjima. Vi biste bili puno sretniji da ste IMALI STALAN KONTAKT SA TAKVOM OSOBOM. Ovako, ovaj iznenadni susret ostavlja okus gorčine u Vama. Čini se kao da Vas OSOBA ISKORIŠTAVA. I u pravu ste.

 

 

 

Neki se ljudi na isti način odnose prema Bogu. MOLEĆI BOGA, ZAPRAVO NE MOLE VEĆ GA KORISTE ZA SVOJE POTREBE, A ONDA GA ZABORAVE NA NEKO VRIJEME. Tako to baš I ne funkcionira. Kako je Bog dobar, ponekad usliši I takve ljude. Što će od njih?! Ipak, to je uvijek kratkog daha, jer ni Bogu se ne mili takav način ophođenja.

 

 

 

Ovakvi kršćani MOLITVU PRIBLIŽE MAGIJI. Čini se kao da ONI MOLITVOM KONTROLIRAJU BOGA. ZABORAVLJAJU KAKO NITKO BOGA NE MOŽE PRISILITI DA PROMIJENI NEČIJI STAV I PRIMJENI NA NJEGA MOJ. Ne moli se kao u “restoranu”- ne možete naručiti ozdravljenje, ne možete naručiti neku posebnu uslugu. Bog ne radi kao “serviser” koji popravlja zdravlje ili situacije kada se to nama prohtije. Takvo shvaćanje molitve može nas dovesti do idolopoklonstva.

 

 

 

Vratimo se na MOLITVU KAO NA “KUCANJE.” MOLITVA JEST KUCANJE, ALI ONA NIJE STALNO KUCANJE NA VRATA, VEĆ “KUCANJE SRCA.” Rekosmo kako onaj koji moli pokazuje da VJERUJE u Boga, a vjerom pokazuje kako oslanja na Njega. To oslanjanje na Boga zapravo je znak da ga voliš, jer se istinski oslanjaš samo na one koje voliš. MOLITVA NIJE SAMO PROŠNJA- ONA JE PRIJE SVEGA POKRET SRCA KOJE BOGU ODGOVARA NA DAROVANU LJUBAV. Kada čovjek shvati kako je sve što u životu ima, darovao od Boga, tada U SE SRCU JAVLJA ZAHVALNOST ZA DAROVANI ŽIVOT.

 

 

 

I tu počinje molitva. Događa se zapravo nešto čudnovato u srcu čovjeka koji moli. Takav čovjek shvaća DA JE USLIŠAN, DA MU JE ŽIVOT DOBAR, premda to nekome sa strane može djelovati drugačije. Zapravo , takav čovjek JE TAJ KOJI JE BOGA USLIŠAO U SVOM ŽIVOTU. I ovo je onaj čudni dio: MI ZABORAVLJAMO KAKO NAJPRIJE MI TREBAMO BOGA USLIŠATI. Drugim riječima, kada SVOJIM ŽIVOTOM POTVRDIMO KAKO ŽELIMO ŽIVJETI KAKO BOG HOĆE OD NAS- TADA POČINJE STVARNA MOLITVA U NAŠEM SRCU.

 

 

 

BOG ŽELI DA ŽIVIMO ČESTITO, POŠTENO, DOBRO! To je ono ŠTO BOG MOLI NAS- MOLI NAS U SVAKOM SRCU, I kada to čovjek shvati, lako će shvatiti kako Bog ne želi nikome ništa loše I kako će svaku MOLITVU kojom se POSTIŽE NEKO ISTINSKO DOBRO, ON Bog uslišati. USTRAJNOST u molitvi nije znak želje za dosađivanjem, već ŽELJE DA S NEKIM BUDEŠ ŠTO ČEŠĆE. Zato je Bogu draga SVAKA MOLITVA kada je stalna. I onaj koji “neprestano kuca” ne mora biti zabrinut čuje li ga Bog ili ne. Bog shvaća ovo “kucanje” kao odgovro u ljubavi molitelja, stoga kao dobri otac čuje svoju djecu I daje im potrebno u pravo vrijeme.