Lk 11, 15-26

 

 

 

U ono vrijeme: Pošto Isus izagna đavla, rekoše neki iz mnoštva: »Po Beelzebulu, poglavici đavolskom, izgoni đavle!« A drugi su iskušavajući ga, tražili od njega kakav znak s neba. Ali on, znajući njihove misli, reče im: »Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i kuća će na kuću pasti. Ako je dakle Sotona u sebi razdijeljen, kako će opstati kraljevstvo njegovo? Jer vi kažete da ja po Beelzebulu izgonim đavle. Ako dakle ja po Beelzebulu izgonim đavle, po kome ih vaši sinovi izgone? Zato će vam oni biti suci. Ali ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje.« »Dokle god jaki i naoružani čuva svoj stan, u miru je sav njegov posjed. Ali ako dođe jači od njega, svlada ga i otme mu sve njegovo oružje u koje se uzdao, a plijen razdijeli.« »Tko nije sa mnom, protiv mene je. I tko sa mnom ne sabire, rasipa.« »Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja. Kad ga ne nađe, rekne: 'Vratit ću se u kuću odakle iziđoh.' Došavši, nađe je pometenu i uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude onomu čovjeku gore nego na početku.«

 

 

 

Isus čini jedan egzorcizam koji neke sablažnjava i zavidni na onom što čini optužuju ga za demonsko djelovanje: “Po Beelzebulu, poglavici đavolskom, izgoni đavle!” U prethodnom stihu govori se kako je đavao koji je istjeran bio nijem: “I istjerivaše đavla koji bijaše nijem. Kad iziđe đavao, progovori nijemak. I mnoštvo se divilo.” Nisu dakle svi gledali s negodovanjem na Isusovo djelovanje. Bilo je ljudi kojima je ovo čudo poslužilo upravo onako kako je trebalo: probudilo je njihovu vjeru! Pogledamo li ove dvije skupine ljudi uočavamo kako jedni na sve, pa i na Božje djelo gledaju kroz perspektivu SUMNJIČAVOSTI, dok druga skupina s VEDRINOM gleda na ono što vidi. U čemu je razlika?

 

 

 

Sumnjičavci već u sebi imaju spremna pitanja oko svake stvari. U svemu vide neko ZLO. Imaju “oko za zlo” i s vremenom postaju ljudi apatični, bez vedrine, koji nisu u stanju započeti ništa, jer unaprijed vide kako će sve završiti naopako. Pitamo se: je li to pogled na svijet koji mi moramo dijeliti kao kršćani? Dakako da nije. Ne treba pri tom zaboravljati na jednu zdravu dozu kritike, ali važnije od toga jest imati stalno na pameti da BOG SVE RADI DOBRO I SVE OKREĆE NA DOBRO.

 

 

 

Ovakve ljude možemo usporediti sa NIJEMIM ČOVJEKOM. Ovaj iz prispodobe je bio nijem zbog opsjednuća, ali možemo u tome gledati sliku jedne DUHOVNE NIJEMOSTI kojoj je uzrok najčešće neki grijeh. Događa se da čovjek iz raznih razloga živi jednu grešnu stvarnost ispod površine savršena života. U pravilu, GRIJEH SE PRIKRIVA, nastoji potaknuti grešnika na sram, na nelagodu pred ljudima, pred ispovjednikom, pred Bogom. Takav čovjek NE GOVORI O SVOJEM GRIJEHU KOJEG JE SVJESTAN, I POSTAJE KAO NIJEMAK. S vremenom “otupi” na svoju grešnost i o njoj NE GOVORI KAO O GREŠNOSTI, VEĆ JE OPRAVDAVA. Tako postaje NIJEM ZA VLASTITI GRIJEH. On pokušava ARTIKULIRATI STVARI KOJE SE TIČU GRIJEHA na način da sve skupa ne sliči nikakvom grijehu. To je oblik jedne NEMOGUĆNOSTI DA SE KAŽE O SEBI ONO ŠTO NAMA SAMIMA NIJE DRAGO ČUTI. ZANIJEMIMO PRED VLASTITIM GRIJEHOM!

 

 

 

Koji je lijek? Jasno, ISUS. Susrećemo ga u ispovjedaonici svakodnevno. On je taj koji IMA VLAST NAD SVIME, NAD SVAKOM GRIJEHOM I MOŽE NAS LIŠITI GRIJEHA. No ima jedna stvar koja pravi razliku između OVOG OPSJEDNUTOG NIJEMAKA I NAŠE NIJEMOSTI ZBOG GRIJEHA. Čovjek sa demonom nijemosti NIJE BIO U SVOJOJ VLASTI. On sam nije vladao sobom. Njegova nijemost NIJE IMALA UZROKA U NJEMU. Kako je do toga došlo- to je druga priča.

 

 

 

Naša “nijemost” NALAZI UZORK U NAMA. To je NAŠA NEMOGUĆNOST DA POGLEDAMO SEBI U LICE. Za nju ne možemo nikoga kriviti. Tu nije riječ o nikakvom demonu, već isključivo o NAŠEM PRISTAJANJU NA JEDAN GRIJEH KOJEG SEBI NE ŽELIMO PRIZNATI. Čest je sčučaj da ne želimo sebi priznati kako smo slabi, pa za svoje probleme OPTUŽUJEMO ĐAVLE, SUSJEDE, RODITELJE, RODBINU, PRIJATELJE, NEPRIJATELJE,.... SVI SU KRIVI OSIM NAS SAMIH! Razlog našeg problema jest NAPAST KOJA DOLAZI IZ NAS SAMIH- IZ NEKOG OD GRIJEHA KOJIH SE NISMO RIJEŠILI, a nemamo snage ući u borbu s njima. Sveti Toma Akvinski govori o trostrukom izvoru napasti: ĐAVAO, SVIJET, ČOVJEK. U konačnici, cilj je da ČOVJEK SAM SEBI POSTANE IZVOROM VLASTITIH NAPASTI. Drugim riječima, kada je napast unesena IZVANA (nije bitno od koga), čovjeka se zapravo KUŠA KAKO BI PODLEGAO NAPASTI, KAKO BI GRIJEH UŠAO U NJEGOVU DUŠU I TAMO SE NASTANIO NA NAČIN DA GA JE TEŠKO IZBACITI.

 

 

 

Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja. Kad ga ne nađe, rekne: 'Vratit ću se u kuću odakle iziđoh.' Došavši, nađe je pometenu i uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude onomu čovjeku gore nego na početku.” Ovaj tekst se može primjeniti na ljude koji se bore sa svim osim sa sobom. Oni izvana pokušavaju urediti svoj život kršćanski, paze da izvana sve bude “tip-top”, ali njihova DUŠA OSTANE KAO KUĆA OTVORENA ZA VJETAR KOJI ĆE U NJOJ NAPRAVITI NOVI NERED. Ovi đavli ili duhovi o kojima govori Gospodin, ne moraju biti đavli. Kada je neka duša čista u postajana u borbi, NJU KUŠA ĐAVAO- takvu dušu ne može pobijediti nikakva napast iz sebe, jer nema grijeha koji bi je napastovao ili je čovjek dobar borac i zna odbaciti napast. Isto vrijedi i za napasti koje dolaze iz svijeta, od drugih ljudi. Kako takav ne pušta grijeh lako u sebe, đavao će ga kušati u nastojanju da USTALI NEKI GRIJEH U NJEMU, DA PROBIJE “LINIJU OBRANE” tog čovjeka prema nekom grijehu.

 

 

 

No ljudi koji NOSE U SEBI JEDNU STALNU SKLONOST PREMA NEKOM GRIJEHU, primjerice, često padaju u neumjerenosti u bilo čemu, skloni su lagati, skloni su napraviti nešto loše kada to njima odgovara, takvi NE TREBAJU TRAŽITI NAPASTI IZVAN SEBE- NAPAST JE U NJIMA I DOLAZI OD NJIHOVIH, U DUŠI USTALJENIH SKLONOSTI PREMA GRIJEHU. Jednom pijancu nije kriv đavao za njegovo pijanstvo, jednom “debeljku” nije kriv đavao za njegovu debljinu, jednom lašcu nije kriv đavao za njegovo laganje, jednom lopovu nije kriv đavao za njegove krađe. KRIVI SU ONI SAMI.

 

 

 

Čak i kada napast dolazi od đavla- NIJE ĐAVAO KRIV ZA MOJE PROBLEME, VEĆ JA SAM KRIV ZA GLUPOST I ZLO KOJE POČINIM! Ljudi brkaju neke stvari i često OPTUŽUJU đavla i demone za svoje probleme. Sjetite se prispodobe o kukolju: dođe đavao i POSIJE NEKO ZLO U DUŠU. Kada je POSIJAO ZLO- ONO SAMO RASTE AKO GA ČOVJEK NE IŠČUPA SAM! Taj kukolj je napast koja ostane U NAMA I KOJE SE TREBAMO RIJEŠITI. Zašto bismo onda molili Gospodina : NE UVEDI NAS U NAPAST? Pa molimo ga za DAR RAZLUČIVANJA. Naime, postoji jedna razlika između KUŠNJE I NAPASTI koju često ljudi ne razumiju: “2847 Duh Sveti nam omogućuje razlučivati izmedju kušnje, nužne za rast unutarnjeg čovjeka, što vodi k "prokušanoj kreposti" (Rim 5,3-5), i napasti koja vodi u grijeh i smrt. Moramo takodjer razlikovati što je "biti napastovan" a što je "pristati" na napast. Konačno, dar razlučivanja razobličuje varku napasti: prividno, njezina je ponuda "dobra, zamamljiva za oči i poželjna" (Post 3,6), a, u stvari, plod joj je smrt.” (Katekizam Katoličke Crkve, 2847).

 

 

 

Ovaj tekst jasno govori kako je NAPAST nešto čega se moramo kloniti i protiv čega se traba boriti. Prethodnoje treba PREPOZNATI, ALI I SEBI PRIZNATI SLABOST U BORBI S NJOM, ako je se nismo u stanju riješiti. NE SMIJEMO BITI NIJEMI PRED SVOJIM SLABOSTIMA. Zašt nam nitko nije kriv u grijesima osim nas samih? “Bog ne želi nametnuti dobro, on želi slobodne ljude (...). U odredjenom smislu napast je korisna. Nitko osim Boga, čak ni mi sami, ne zna što je naša duša primila od Boga. To nam otkriva kušnja, i tako nas uči da upoznamo sami sebe i na taj način, otkrijemo svoju bijedu, te nas time primorava da zahvalimo za dobra koja nam je napast otkrila.” (Katekizam Katoličke Crkve, 2847). Dakle, mi u svojoj slobodi odlučujemo sami za sebe i nitko nam nije kriv za grijehe- čak ni napasnik!

 

 

 

Nemojte krivo razumjeti ove riječi o napastima koje dolaze iz nas samih. One ne žele zanijekati đavla: ĐAVAO POSTOJI, ON JE OSOBA, PODMUKAO JE, NAVODI SVAKOGA NA ZLO U NAPASTIMA, ČINI DA OD SEBE ODBACUJEMO VLASTITE KRIVICE I DA LAŽUĆI SEBE OPTUŽUJEMO DRUGE. U ovim riječima nema govora o opsjednuću, već o napastovanju koje ide za tim da čovjek počini grijeh koji će se USTALITI U NJEMU. Kada se ustali, onda se ovaj obrazac ponašanja prepoznaje u čovjeku: nisam kriv što sam debeo ili što se opijam, nisam kriv što činim preljub, nisam kriv što sam opljačakao firmu- za sve postoji razlog u kojem je krivica na nekom drugom. Nije li ovo laganje samoga sebe i optuživanje drugoga?

 

 

 

Kada molimo “NE UVEDI NAS U NAPAST” zapravo molimo da se NAUČIMO IZBJEGAVATI GREŠNE PRIGODE. “2846 Ova prošnja seže u korijen prethodne, jer su naši grijesi plod pristanka na napast. Molimo našeg Oca da nas u nju ne "uvede". Teško je grčki izraz prevesti jednom riječju: znači "ne dopustiti unići u", "ne dopusti da podlegnemo napasti". "Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga" (Jak 1,13). Naprotiv, želi nas od nje osloboditi. Mi ga molimo da ne dopusti da krenemo putem koji vodi u grijeh. Uključeni smo u borbu "izmedju tijela i Duha". Ova prošnja moli Duha razlučivanja i jakosti.” (Katekizam Katoličke Crkve, 2846).

 

 

 

Mogli bismo to i ovako kazati: NE DOPUSTI DA NAPAST UĐE U NAS, POSTANE DIO NAS; kako ne bismo postali kao čovjek iz prispodobe u čijoj se duši NASTANILA NAPAST. Ispovijed je prava prigoda u kojoj se približavamo Onome koji ima vlast nad svime; nad svakom napasti i nad svakim grijehom. Moramo paziti da u ISPOVIJEDI NE ZANIJEMIMO PRED SVOJIM GRIJEHOM- da ga kažemo kako bi nam Isus, svojim Duhom, pomogao u BORBI SA NAPASTIMA. Isus u ispovijedi uklanja grijeh iz nas, te nas jača u borbi sa njim, te daje razbora u razlučivanju napasti.

 

 

 

“2848 "Ne ući u napast" uključuje odluku srca: "Doista, gdje ti je blago, ondje ce ti biti i srce (...). Nitko ne može služiti dvojici gospodara" (Mt 6,21.24). "Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo" (Gal 5,25). Tim "pristajanjem" uz Duha Svetoga Otac nam daje snage. "Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati" (1 Kor 10,13).” (Katekizam Katoličke Crkve, 2848)

 

 

 

2849 Medjutim, ta borba i pobjeda nisu moguće bez molitve. Svojom je molitvom Isus svladao Napasnika na početku i u završnoj borbi agonije. Ovom prošnjom nasemu Ocu Krist nas sjedinjuje sa svojom borbom i agonijom. U zajedništvu s njegovom, postojano se naglašava budnost srca. Budnost je "čuvarica srca". Isus moli Oca da nas "čuva u svom imenu" (Iv 17,11). Duh Sveti nastoji da nas bez prestanka potiče na tu budnost. Ova molitva dobiva sav svoj dramatski značaj u odnosu na konačnu kušnju naše zemaljske borbe; ona moli i ustrajnost do kraja. "Evo dolazim kao tat. Blazen onaj koji bdije" (Otk 16,15).(Katekizam Katoličke Crkve, 2847)