Lk 12, 54-59

 

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Kad opazite da se oblak diže na zapadu, odmah kažete: 'Kiša će!' I bude tako. Kad zapuše južnjak, kažete: 'Bit će vrućine!' I bude. Licemjeri! Lice zemlje i neba umijete rasuditi, kako onda ovo vrijeme ne rasuđujete?«

 

»Zašto sami od sebe ne sudite što je pravo? Kad s protivnikom ideš glavaru, na putu sve uloži da ga se oslobodiš pa te ne odvuče k sucu. Sudac će te predati izvršitelju, a izvršitelj baciti u tamnicu. Kažem ti: nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića.«

 

 

 

ZNAKOVI KRISTOVE PRISUTNOSTI

 

Gospodin kritizira ljude kako NE PREPOZNAJU ZNAKOVE PRISUTNOSTI BOŽJE među njima. Oni SLUŠAJU Riječ Božju, ali NE SHVAĆAJU kako je to Riječ Božja. Oni VIDE BOGA PRED SOBOM U ISUSU, ali SU SLIJEPI ZA NJEGOVO BOŽANSTVO, već vide samo čovjeka- zanatliju iz Nazareta. Oni shvaćaju kako je ovdje nešto više od uobičajenog, ali NE MOGU PRIHVATITI ONO ŠTO NASLUĆUJU U SEBI- da im se približilo Kraljevstvo Nebesko- da je taj susret s Isusom zapravo jedan KAIROS, SRETAN TRENUTAK KOJEG MORAJU ISKORISTITI ZA SVOJE DUHOVNO DOBRO.

 

 

 

Isus nas I danas pohodi, I danas ostavla ZNAKOVE SVOJE PRISUTNOSTI MEĐU NAMA, ali nerijetko I mi, poput pravovjernih Židova nismo u stanju prepoznati te ZNAKOVE. Ne želim kazati kako bi se naš život sada trebao pretvoriti u bjesomučnu potragu za znakovima Božje prisutnosti, već kako bismo trebali biti osjetljivi na Božje djelovanje u našem životu I na Njegov poziv reagirati poput mladog Samuela, koji je čuvši da ga Gospodin poziva u srcu, odmah kazao: Evo me Gospodine, reci, sluga tvoj sluša.

 

 

 

Krist je prisutan u bolesti I nevoljama, koje uz prihvaćanje Božje volje mogu poslužiti našem pročišćenju. Nazočan je I u našim suradnicima, u onima koji trebaju našu pomoć, u članovima obitelji, u poznanstvima iz svakodnevnog života,... Isus je iza svih dobrih vijesti. Očekuje našu zahvalnost I spreman je obasuti nas još većim milostima. Ne nesreću, puno puta ne uspijevamo mu zahvaliti jer nismo prepoznali Njegovo djelovanje I prisutnost među nama. Bivamo pretjerano ZAOKUPLJENI SOBOM, nekada do te mjere da ne bi bili u stanju BOGA PREPOZNATI NI DA NAM DOĐE I OBZANI NAM SE U SVOJ SVOJOJ VELIČINI.

 

 

 

Kakav bi nam samo život bio kada bismo mogli prepoznavati Isusovu prisutnost u njemu?! Puno toga lošeg bi nestalo jer bismo imali sigurnost da je Bog pored nas i da će sve riješiti na dobro. Stoga smo pozvani ŽIVJETI TU PRISUTNOST S VIŠE SIGURNOSTI, ČEŠĆE TRAŽITI BOGA PORED SEBE, ZAZIVATI GA: “Budemo li živjeli s više povjerenja u božansku providnost, sigurni- s ispravnom vjerom- u ovu svakodnevnu zaštitu, koja nikada ne izostaje, kolike ćemo zabrinutosti i uznemirenosti izbjeći. Nestat će brojne tjeskobne brige koje su svojstvene, kako se to Isus izrazio, POGANIMA OVOGA SVIJETA, onima koji nemaju nadnaravni smisao” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Prijatelji Božji, 116).

 

 

 

USMJERENOST NA SEBE KAO PROGLEM ZA PREPOZNAVANJE KRISTA

 

Život je takav, da često vidimo samo onaj mikrosvijet kojim smo okruženi. Taj je svijet ISPUNJEN NAMA SAMIMA I U NJEMU SMO MI GOSPODARI. Taj svijet ispunjamo svojim radostima I tugama, brigama I razdraganostima, svime što nas se tiče. Jasno, ukoliko ispunimo sav taj prostor- NEĆE OSTATI MJESTA ZA NIKOGA VIŠE U TOM SVIJETU.

 

 

 

To se često događa, a da to I ne opazimo. Koliko puta zanemarimo bližnje bez kojih bi nam život bio nezamisliv? Oni su PRISUTNI STALNO U TOM NAŠEM SVIJETU, ALI IH ČESTO NE VIDIMO JER SMO ZAOKUPLJENI SAMO SOBOM. Kada nam postane važno nešto do te mjere da zaobravimo na druge, treba zastati I prekinuti sa tim što nas zaokuplja. Tada smo ispunili sav sovj svijst sobom I drugome ne dopuštamo da živi u našem svijetu.

 

 

 

U životu čovjeka koji je “svoj svijet ispunio sobom” svi drugi su marginalci- mogu I ne moraju postojati. I možda izgleda presmjelo, to se odnosi I na najbliže članove rodbine. Neke primjetimo tek kada umru. Tek nečija smrt svrati našu pozornost na postojanje ŽIVOTA OKO NAS, ali mi I to krivo shvatimo, pa nakon malo žalosti, sve vraćamo u prijašnje stanje. Ne prepoznajemo znakove života oko nas, premda ne živimo na Marsu već među ljudima.

 

 

 

Ovakav čovjek, koji ne prepoznaje ljubav bližnjih, koji je vječito zaokupljen samim sobom, takav ne može prepoznati ni BOŽJE ZNAKOVE U SVOM ŽIVOTU, jer Bog najčešće svoje djelovanje usmjerava prema nama preko drugih ljudi. Pa, ako smo izoliran otok u svijetu- ostat ćemo otok I kada je Bog u pitanju.

 

 

 

Naš je život stalno “gledanje u svijet”, ali znate kako mnogi gledaju u iste stvari, ali različito vide i različito shvaćaju stvarnost. Tako može biti i s nama ako ŽIVOT SVEDEMO NA NAŠE OSKUDNE POJMOVE, AKO SUZIMO VIDOKRUG NAŠEG GLEDANJA NA ŽIVOT, NA LJUDE, NA BOGA. Čovjek ne može Boga reducirati na svoj život, već se treba OTVORITI ŽIVOTU PREKO LJUBAVI SPRAM BLIŽNJIH, PREKO ČITANJA RIJEČI BOŽJE, PREKO MOLITVE I SAKRAMENATA, kako bi u tom istom životu, tamo gdje drugi vide sasvim obične stvari, obične radosti, tuge, neugodnosti, privatne uspjehe, čovjek PREPOZNAO BOŽJE DJELOVANJE. Taj nadnaravni pogled na život mora biti utemeljen na jednoj odluci: “ne željeti da se Božja veličina svede na naše oskudne pojmove, na naša ljudska tumačenja” (Isto, Susret s Kristom, 13).

 

 

 

ČISTOĆA SRCA KAO PROBLEM ZA PREPOZNAVANJE KRISTA

 

U tom prepoznavanju ZNAKOVA BOŽJE PRISUTNOSTI među nama, spriječava nas naša usmjerenost na same sebe, jednako kao I ČISTOĆA SRCA. Kaže Isus danas: “Kad s protivnikom ideš glavaru, na putu sve uloži da ga se oslobodiš pa te ne odvuče k sucu.” Svi mi idemo cestom koja vodi prema sudu. Stoga nam valja OČISTITI SRCE OD SITNIH GLUPOSTI, MALIH OPTUŽBI, NERASPOLOŽENJA, OSOBNE BIJEDE I SITNIČAVOSTI. U protivnom, naš će pogled biti zamagljen svojim problemima. Upravo navedene stvari čine da se ZAOKUPLJAMO SAMI SOBOM I DA MISLIMO KAKO NE POSTOJE VEĆI PROBLEMI U SVIJETU OD NAŠIH. Tada je završena stvar: vidjet ćemo samo sebe, a polako zaboravljati druge I posta slijepi za ZNAKOVE BOŽJE PRISUTNOSTI U SVIJETU.

 

 

 

Ta ČISTOĆA SRCA, zapravo govori o MORALNOM STANJU nas samih, o našoj PONIZNOSTI, O ISPRAVNOSIT NAKANE koji su jako važni za prijateljstvo s Bogom. Stoga je važno PROČIŠĆAVATI SVOJE SRCE U REDOVITOM ODNOSU S BOGOM, u molitvi, u pristupanju sakramentima, u djelima ljubavi, kako bismo ČISTILI “OČI SVOJE DUŠE” I mogli prepoznati Boga u svom životu. Sveti Augustin o ovoj potrebi moralne čistoće progovara perko svog osobnog iskustva prije obraćenja: “Jer u meni je vladala glad iznutra. Nedostajala mi je ta nutarnja hrana, koja si ti Bože moj. Ali po toj gladi nisam gladovao, nego bijah bez teka za nepokvarljivom hranom- ne zato jer sma bio ispunjen njome, nego što sam bio prazniji, manje mi se prala” (Ispovijesti, 3,1,1).

 

 

 

ODLUKA O PROMJENI

 

Ovo nam otvara pitanje VOLJE ILI RASPOLOŽENJA VOLJE ZA PROMJENOM. Često se događa da, premdo govorimo kako želimo neku promjenu, istinski nismo spremni na nju. Nismo spremni očisiti sebe od svoje moralne neurednosti, jer u njoj nalazimo izvjesnu satisfakciju ili užitak. U tom smislu, naša VJERA JAČA ILI SLABI OVISNO O RASPOLOŽIVOSTI NAŠE VOLJE DA SE MIJENJAMO USKLAĐUJUĆI SVOJE POSTUPANJE SA VJEROM. Kada se nismo u stanu očistiti od naših loših sklonosti, teško da možemo prijanjati uz Božju volju čak i kada je prepoznajemo po očitim znakovima. Nije dovoljno prepoznati znakove Božje prisutnosti, već PRISTATI DA TA PRISUTNOST POSTANE STVARNOST KOJU ĆU ŽIVJETI, a to je moguće samo ako imam u sebi ČVRSTU ODLUKU DA SE MIJENJAM SVAKODNEVNO, i dopustim Bogu da to čini preko moje svakodnevice, preko križeva, preko žrtava,...

 

 

 

Čovjek naime, bilo zato što se vodi predrasudama, bilo zato što je potican strastima i zlom voljom, ne samo da može zanijekati očiglednost izvanjskih znakova nego se čak može oprijeti nadahnućima koje Bog ulijeva u naše duše” (Papa Pio XII, Enciklika Humani generis, 15. kolovoza 1950., 4). “Bog se daje onima koji ga mogu vidjeti. To je zato jer su oči njihova duha otvorene. Svatko ima oči, ali neki ljudi ih čuvaju zaštićene od sunčeva svjetla. Oni uopće ne mogu vidjeti Sunce. Međutim, premda slijepci ne vide Sunce, ono sja i dalje. Stoga ljudi koji ne mogu vidjeti, trebaju kriviti svoju nesposobnost gledanja, jer im je vid manjkav” (Scveti Teofil Antiohijski, Autoliku, 1,2,7). “Ako nedostaje dobre volje, ako osoba nije istinski usmjerena prema Bogu, duh će naići na bezbrojne prepreke na putu vjere, poslušnosti i predanosti Gospodinu”(J. Pieper, La fe hoy, Palabra, Madrid, 1968,. str. 107- 117).

 

 

 

KRIVE SLIKE BOGA

 

Često slušamo Riječi Božje u Evanđelju, ali I po osobama koje nam žele dobro. Takvi nemaju pojma kako ih Bog nekada šalje nama, ali na žalost ni mi to najčešće ne uočavamo. Naprotiv, postoje ljudi koji nam žele dobro, i takvi znaju kako nije dobro UGAĐAJTI NAM UVIJEK I U SVAKOJ PRILICI. Ako smo zatovreni u svoj svijet nerijetko odbijamo slušati ono što nam ne odgovara. U takvim prilikama važno je imati srce spremno prepoznati Božji glas u GOVORU DOBRA, LJUBAVI I ISTINE onoga koji I nema pojma što ti govori.

 

 

 

S druge strane, molim Vas kao svećenik, ne slušajte one koji Vam govore riječima koje počinju: BOG ŽELI DA TI..., BOG TI KAŽE..., DUH SVETI HOĆE ZA TEBE..., DUH SVETI JE NAPRAVIO OVO ILI ONO... Bog se redovito služi tihim ljudima koji NEĆE IME BOŽJE IZGOVARATI UZALUD. Ta tko je taj koji sa tolikom sigurnošću može kazati “BOG GOVORI PO MENI”? Velim Vam, klonite ga se! Taj ne zna što govori.

 

 

 

Za oslikati bolje ovo što pišem poslužit ću se Svetim Ocem papom. Jeste li ikada čuli Papu da govori kako BOG PROGOVARA PREKO NJEGA? Nikada! Njega sluša cijeli svijet, on ima autoritet od Boga za kazati bilo što, ali nikada ne govori fraze tipa BOG TI PORUČUJE ili štogod slična. Zato budite MUDRI I ne uzimajte sve “zdravo za gotovo”, već gledajte život oog koji Vam govori- život će Vam kazati sve o njemu (Ne mislim pri tom da gledate u nečiju prošlost, već SADAŠNJOST). Bog se naime uvijek služi malenima I poniznima koji nikada neće sebi dati za pravo da govore u ime Boga, kako druge ne bi ponizili, te kako sebe ne bi stavili na mjesto koje im ne pripada- na mjesto Gospodinovo.

 

 

 

Ne slušajte one koji VAM UGAĐAJU U SVEMU I ODOBRAVAJU SVE BEZ RAZLIKE ne dajući Vam jedno zdravo objašnjenje za to. Mnogi su naime zatvorili Boga u neku svoju sliku koja je nastala samo temeljem životnog iskustva u kojem Bog nije djelovao. Stoga, često u usta uzimaju ime Božje bez razloga, bilo da blagoslivlju, bilo da govore o prokletstvima. Onaj za kojeg se takvi bore “nije pravi Bog, nego lažna ideja o Bogu koju su stvorili: Bog koji štiti bogate, koji samo traži i zahtjeva, koji zavidi našem napredovanju u blagostanju, koji neprestano odozgor promatra naše grijehe da bi uživao kažnjavajući nas!... Bog nije takav, nego je odjdnom DOBAR I PRAVEDAN, OTAC JE I RASIPNIM SINOVIMA, NE ŽELI SIROMAŠTVO I JAD, NEGO DA BUDEMO PREKRASNI, SLOBODNI, KOVAČI VLASTITE SUDBINE. Naš Bog daleko je od suparništva. On želi čovjeka kao svoga prijatelja, poziva ga da ima udjela u njegovoj naravi i njegovoj vlastitoj sreći dovijeka. Nije istina da je prezahtjevan; naprotiv, zadovoljava s es malim, jer dobro zna da nemamo mnogo,... Ovaj Bog će postati sve poznatiji i sve omiljeniji, zavoljet će ga i oni koji ga danas odbijaju ne zbog svoje zloće (mogu biti bolji od nas) nego jer Ga PROMATRAJU IZ POGREŠNA KUTA! Nastavljaju li ne vjerovati u njega? Tada im odgovara: Ja vjerujem u vas” (A. Luciani, Pisma Illustrissimi, str. 17-18).