Sir 35, 12-14.16-18

 

Gospodin je sudac i ne gleda tko je tko. Nije pristran na štetu siromahovu i sluša molitvu potlačenoga. Ne prezire jauk siročeta ni udovice kad izlijeva svoj bol. Tko Boga služi svim srcem svojim, bit će uslišan, jer njegove se molbe dižu do oblaka. Molitva poniznog prodire kroz oblake i on nema mira dok ona ne dođe do Boga i ne popušta dok ga Svevišnji ne pogleda, pravedno ne presudi i pravdu ne uspostavi.

 

 

 

Ps 34, 2-3.17-19.23

 

Jadnik vapi i Gospodin ga čuje.

 

Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba, njegova će mi hvala biti svagda na ustima! Nek se Gospodinom duša moja hvali, nek čuju ponizni i nek se raduju! Lice se Gospodnje okreće protiv zločinaca da im spomen zatre na zemlji. Pravednici zazivaju i Gospodin ih čuje, izbavlja ih iz svih tjeskoba. Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca, a klonule duše spasava. Gospodin izbavlja duše slugu svojih i neće platiti tko god se njemu utječe.

 



 

2Tim 4, 6-8.16-18

 

Predragi: Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.

 

Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak.

 

Za prve moje obrane nitko ne bijaše uza me, svi me napustiše. Ne uračunalo im se! Ali Gospodin je stajao uza me, on me krijepio da se po meni potpuno razglasi poruka te je čuju svi narodi; i izbavljen sam iz usta lavljih. Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo. Njemu slava u vijeke vjekova! Amen!

 

 

 

Lk 18, 9-14

 

U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu: »Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

 

 

 

UVOD

 

Isus današnju prispodobu upućuje ljudima koji su se POUZDAVALI U SEBE, A DRUGE PODCJENJIVALI. Priča im o čovjeku koji MOLI, ali zapravo molitvu pretvara u REKLAMU ZA SEBE PRED BOGOM. Takav čovjek OPRAVDAVA SEBE u svojem postupanju. Svaki njegov postupak, bio on dobar ili loš, ima razlog kojim sebe opravdava. Budući da SVE RJEŠAVA SAM, ne treba mu Bog kojem bi se molio.

 

 

 

Današnja prispodoba otkriva zapravo razliku između prave i lažne pobožnosti, a RAZLIKA SE NALAZI U ČOVJEKU KOJI MOLI. Gospodin donosi dva jasna primjera koja govore kako se molitva ne vidi po nekim “tehničkim detaljima”, po tome koliko je tko izmolio, već po NUTARNJEM STAVU ČOVJEKA. “Vaše je srce maleno, ali MOLITVA GA UVEĆAVA kako bi bilo sposobno LJUBITI BOGA” (Sveti Župnik Arški, Govor o molitvi). Tajna molitve jest u SRCU KOJE MOLI, koje se NE UZDIŽE PRED BOGOM, VEĆ PRED NJIM KLEČI ponizno.

 

 

 

FARIZEJ I CARINIK

 

Pogledamo li u prispodobu uočit ćemo kako FARIZEJ NE RAZGOVARA S BOGOM, VEĆ SA SOBOM. On hvali sebe, i zadovoljan sobom, samo o sebi govori kao da nikome nema za što zahvaliti. Štoviše, upire prstom u carinika i označava ga grešnikom kako bi se u usporedbi s njim, dobrota farizeja naglasila. Bog njemu i ne treba, jer on i bez Boga sve radi ispravno!

 

 

 

Govoreći o cariniku, farizej to čini BEZ LJUBAVI, s izvjesnim gađenjem. Kao da uživa u svojoj superirornosti nad bijednim pokajnikom; farizej UŽIVA U TUĐEM JADU. Njegov stav izrasta iz jedne TIHE OHOLOSTI I SAMODOSTATNOSTI, VISOKOG MIŠLJENJA O SEBI SAMOME. Vidi se to po odnosu prema cariniku za kojeg drži kako nije dostojan ni njega ni hrama: “Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik.” Ovakvi ljudi uglavnom NEMAJU NIŠTA ZA KAZATI KADA SU NJIHOVI GRIJESI U PITANJU. Najčešće su tada NIJEMI, jer NE PRONALAZE NA SEBI NIŠTA LOŠE. Visoko mišljenje o sebi, te slika jadnika od kojih su bolji, prekriva njihove grijehe. Skloni su UMANJITI SVAKI SVOJ PRIJESTUP.

 

 

 

Unatoč svemu, misle kako su JAKO BLIZU BOGU. Prva šteta koja se u ovim dušama nalazi jesu TAŠTINA, OHOLOST, UMIŠLJENOST I VISOKO MIŠLJENJE O SEBI, jer biti ovako zadovoljan sobom, nije moguće osobi koja ima ispravnu sliku o sebi. Stoga, MOLITVA FARIZEJA DJELUJE VIŠE KAO HVALISANJE, A NE KAO ZAHVLJAIVANJE.

 

 

 

Nadalje, kod ovakvih ljudi, molitva se više OSLANJA NA RIJEČI NEGO NA SRCE. Tako je moguće da ovakvi ljudi PUNO MOLE, ALI NJIHOVA MOLITVA NE IDE DALJE OD NJIH SAMIH- ne dopire do Boga. Ovakvi ljudi PROSUĐUJU DRUGE VLASTITIM MJERILIMA. Zapravo ta su mjerila uvijek povezana s njihovim pojmovima o PRAVEDNOSTI- u njima nema ljubavi. Stoga, njima ne treba milosrđe, već se oslanjaju samo na PRAVEDNOST. U njegovoj molitvi nalazimo samo jedan stav koji POŠTUJE BOGA, ALI JE BEZ LJUBAVI.

 

 

 

Carinik VIDI SEBE KAO GREŠNIKA PRED BOGOM. On bi mogao kao farizej opravdavati sebe, jer sigurno ima grijeha koji bi se mogli opravdati okolnostima, ljudima koji su nas isprovocirali, umorom,... Ali CARINIK SEBE NE OPRAVDAVA. On zapravo očekuje od BOGA DA GA OPRAVDA. Pouzdaje je se U BOGA, A NE U SEBE, zbog svoje grešnosti koju shvaća i priznaje. On razumije SVOJU BIJEDU I KRHKOST SVOJE PRIRODE zbog koje upada u grijeh, i nikoga NE OPTUŽUJE za svoje slabost, već samo traži MILOST. Ovaj carinik igra na kartu BOŽJE DOBROTE računajući kako će mu MILOSRDNO OPROSTITI GRIJEHE. Carinik računa da će ga BOG RAZUMJETI, SMILOVATI MU SE I OPRAVDATI GA. Njemu je potrebno MILOSRĐE. Stoga u cariniku nalazimo LJUBAV PREMA BOGU SA VELIKIM POŠTOVANJEM BOŽJE SLOBODE.

 

 

 

TAJNA MOLITVE POČINJE OD SPOZNAJE SAMOGA SEBE

 

Uočavamo kako postoji razlika ove dvojice u ODNOSU PREMA SEBI: njihov ODNOS PREMA BOGU UOBLIČEN JE ODNOSOM PREMA SEBI! Za shvatiti ovo oslonit ćemo se na svetu Tereziju Avilsku koja veli kako je STVARNOST BOŽJA PRISUTNA U DUBINI DUŠE ČOVJEKA! Za OTKRITI TU BOŽANSKU STVARNOST U SEBI, za otkriti tu vezu sa nadnaravnim u sebi, potrebno je PROŠETATI SVOJIM BIĆEM DO SREDIŠTA DUŠE, do SRCA, gdje se može pronaći Boga. Ide li se krivim putem kroz svoje biće, Boga se ne nalazi. Drugim riječima, IMAMO LI KRIVI ODNOS PREMA SEBI, BOGA NE MOŽEMO NAĆI NI U SEBI, NI IZVAN SEBE. Pogledajte samo farizeja: SEBE HVALI, DRUGE KUDI.

 

 

 

Boga se pronalazi tamo GDJE U NAMA SRCE DAJE POTICAJE ZA POSTUPANJE. Stoga, SPOZNATI SEBE, uvjet je pronalaska onog što nam srce nalaže- uvjet je upoznavanja Boga. Za spoznati sebe potrebno je PRIHVATITI SVOJU STVARNOST TAKVA KAKVA JEST.

 

 

 

Ovaj rast u spoznaji samoga sebe, najprije nas dovodi do spozanje VLASTITE BIJEDE. Čovjek je sklon prihvaćati samo ONU ISTINU O SEBI KOJA NJEMU ODGOVARA. Na ovaj se način često zavarava i stvara u sebi, lažnu sliku o sebi. Malo po malo, raste u svemu što nalazimo kod farizeja: taštine, oholosti, nadmoć,... Takva duša U SEBI MOŽE NAĆI SAMO SEBE! Vidimo kako farizej zapravo moleći GOVORI SAM SA SOBOM.

 

 

 

Naprotiv, onaj koji spozna sebe, UPOZNA VLASTITU BIJEDU. I kada shvatite koliko ste jadni, prva stvar koja vam treba jest PODRŠKA DRUGE OSOBE. Potrebna vam je NEČIJA LJUBAV DA VAS OKRIJEPI U SLABOSTIMA, DA VAS PODIGNE IZ RAZOČARANJA U SUSRETU S VLASTITIM JADIMA.

 

 

 

Takav čovjek koji je u stanju ZAVAPITI BOGU poput ovog carinika, može u svom srcu naći ODGOVOR NA SVOJE VAPAJE. Bog se javlja prije svega UTJEHOM U SRCU MOLITELJA, baš onako kako to čini pravi prijatelj. Ta utjeha pali NADU u grešniku kako će Bog sigurno otvoriti i svoje srce ovakvom grešniku i on neće propasti.

 

 

 

Na ovaj se način MOLITVA PRETVARA U PRIJATELJSTVO BOGA I ČOVJEKA, koje počiva na LJUBAVI I MEĐUSOBNOM POŠTIVANJU. Čovjek tako malo po malo počinje MOLITI U LJUBAVI, ALI S DUBOKIM POŠTOVANJEM SPRAM BOGA. Pravi je prijatelj pažljiv prema Božjoj slobodi i NE INZISTIRA SAMO NA SVOJIM PROŠNJAMA. On je zadovoljan da ga prijatelj čuje. I SIGURAN JE DA ĆE GA USLIŠITI! Stoga se ne zamara mnoštvom riječi, niti molitvu pretvara u samohvalu.

 

 

 

ČOVJEK- GREŠNIK JE POTREBAN MILOSRĐA

 

Zašto je spoznaja samoga sebe bitna za razumjeti razliku u molitvi? Prije svega treba razumjeti kako ČOVJEK NE MOŽE SAM SEBE OSLOBODITI GRIJEHA. Sam sebi nitko ne može oprostiti do mjere da je oslobođen štete koju grijesima počini. Dakle, PRAVEDNOST od nas traži da se OBRAĆAMO DRUGOME. Ovo upućuje poglede prema farizeju koji se oslanja na SOVJU PRAVEDNOST, ali u očima Boga ona nije dostatna. To zapravo uopće nije pravednost, već osobno vrednovanje.

 

 

 

Druga stvar koju valja imati na umu jest da je Krist došao RADI NAS I RADI NAŠEGA SPASENJA. To znači kako je došao da bi nas IZBAVIO IZ VLASTI GRIJEHA, TE NAS OPRAVDAO PRED BOGOM. Uzeo je naše krivice na sebe i opravdava nas dan i noć pred Ocem. Prvi njegov poziv bio POZIV NA OBRAĆENJE, a to podrazumijeva ispravan odnos prema sebi i SPOZNAJU VLASTITE GREŠNOSTI. Ovo zapravo znači da su pravi klijenti kraljevstva nebeskog zapravo GREŠNICI, pa onaj koji NE VIDI GRIJEHA NA SEBI, ima problem- ima problem sa istinom o sebi.

 

 

 

Osjećaj grešnosti uvijek ide sa osjećajem o VLASTITOJ NEDOSTATNOSTI I BIJEDI, koji potiče grešnika da traži oprost i milosrđe. Njima se otkriva Bog, a onima koji su samodostatni, koji sebe ne vide kao grešnici, Bog SKRIVA SVOJULJUBAV.

 

 

 

PONIZNOST DUŠE KAO STVARA TEMELJ MOLITVE

 

Čovjek koji je spreman prihvatiti sebe kao gešnika, odnosno prihvatiti stvarnost samoga sebe u najgorem obliku, ne idealizirajući sebe (jednako ni ponižavajući sebe bez razloga) možemo kazati kako zauzima stav onoga koji je spreman PRIHVATITI PONIŽENJE U SEBI- PONIZITI SE. Poniznosti vodi jedna ispavna spoznaja samoga sebe. Tako poniznost postaje temeljem molitve.

 

 

 

Poniznost je onaj TRAGAČ ZA ISPRAVNIM PUTEM U SEBI PREMA BOGU KOJI OBITAVA U SRCU. Stoga, “samo onaj koji prihvaća svoje intelektualna i moralna ograničenja, može se osjećati POTREBAN SPASENJA, i time se OTVORITI U VJERI i pronaći Krista Otkupitelja” (Sveti Ivan Pavao II, Homilija, 21-1-1980). I, “upitaš li me što je najvažnije za vjeru i zdravu religioznost u disciplini vezano uz Isusa Krista, odgovorit ću ti: prvo poniznost, drugo poniznost, treće poniznost” (Sveti Augustin, Poslanica, 118).

 

 

 

Mnogi čine dobra djela, ali cilj njihova djelovanja je u njima samima- rade da dobiju plaću od ljudi. Ponizan čovjek sve radi za plaću od Boga. Ne mari toliko za ljudsko, koliko za Božje, ne uznemirava se govorom ljudi, već se u svemu oslanja na Boga i iz toga zadobiva velik mir u duši, jer tko se na Boga oslanja može imati najveću sigurnost da će sve biti dobro, a da će on sam Bogu poslužiti.

 

 

 

Stoga nekoliko stvari obilježava ponizna čovjeka: “nestaje” iz svijeta nakon što napravi neko dobro, jer drži to svojom dužnošću; kako sve radi iz ljubavi, spreman je pretrpjeti sve i pri tom zaboraviti na sebe. Konačno, to nije čovjek koji sam sebe ponižava, već onaj kojeg ponižavaju drugi, a on spremno živi s tim i ide naprijed ne obazirući se na poniženja.

 

 

 

Poniznost je pravo sklonište ljubavi u duši čovjeka, a ljubav je izvor poniznosti.

 

 

 

LJUBAV JE ONO ŠTO MIJENJA SVIJET, A NE SNAGA PRISILE. Stoga, samo ponizan čovjek spreman na trpljenje može mijenjati sve.