Lk 6, 12-19

 

U one dane iziđe Isus na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu. Kad se razdanilo, dozva k sebi učenike te između njih izabra dvanaestoricu, koje prozva apostolima: Šimuna, koga prozva Petrom, i Andriju, brata njegova, i Jakova, i Ivana, i Filipa, i Bartolomeja, i Mateja, i Tomu, i Jakova Alfejeva, i Šimuna zvanog Revnitelj, i Judu Jakovljeva, i Judu Iškariotskoga, koji posta izdajica.

 

Isus siđe s njima i zaustavi se na ravnu. I silno mnoštvo njegovih učenika i silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje i Jeruzalema, iz primorja tirskog i sidonskog nagrnuše da ga slušaju i da ozdrave od svojih bolesti. I ozdravljali su oni koje su mučili nečisti dusi. Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala.

 

 

 

U evanđelju od dana vidimo kako mnoštvo ljudi ide za Isusom: “silno mnoštvo njegovih učenika i silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje i Jeruzalema, iz primorja tirskog i sidonskog nagrnuše da ga slušaju i da ozdrave od svojih bolesti. (...) Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala.” Mnoštvo je željelo biti BLIZU ISUSA, željelo se SJEDINITI S NJIM kako bi Njegova blizina ozdravljala, kako bi Isus ozdravljao. Oni su SLUŠALI NJEGOVU RIJEČ I PO RIJEČI SE TAKOĐER ZDRUŽIVALI S NJIME- pristajali su ŽIVJETI ONAKO KAKO JE PROPOVIJEDAO. Ova želja za sjedinjenjem sa Isusom, nije ništa drugo već JEDNA IZVRSNA MOLITVA BOGU. “Molitva je potrebna da bismo više voljeli Gospodina i da se nikada ne udaljavamo od njega, Dupa bez molitve pada u mlakost, gubi radost i snagu za činjenje dobra” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-255).

 

 

 

Više od samoga moljenja bitnije je KOME SE MOLIMO. Ne možemo se složiti s činjenicom kako mnogi danas mole i ne propitkuju se za putove kojima njihove molitve stižu do cilja. Naime, mnogi se mole božanstvima, neosobnim bićima, prirodi, koječemu. Pretpostavimo da mogu biti uslišani. Postavljamo pitanje TKO IH USLIŠAVA I NA KOJI NAČIN? Često puta uslišanja ovakvih molitelja koji NE ZNAJU PRAVO KOME SE MOLE, bivaju uslišana, ali uz koju cijenu? Nekada to znači “prodati dušu vragu” i zadobiti neko dobro pod svaku cijenu. Pa ako je potrebno, dobit će se ono što se moli, ali će se žrtvovati dobro druge osobe. Pavao ovakvo ponašanje kritizira: “Zašto radije ne trpite nepravdu? Zašto se radije ne pustite oplijeniti?

 

 

 

VAŽNO JE KOME SE MOLIMO! NIJE SVEJEDNO KOME SE MOLIMO! Jer nije svejedno tko je uslišio moje molitve: Bog ili vrag! Bog uvijek misli na dobro sviju, i ako je potrebno nešto istrpjeti radi vlastita dobra i radi dobra drugih- onda ćete to istrpjeti i ništa se neće lošeg dogoditi. Vrag, demon, nazovite kako hoćete, rado će vam pomoći zadobiti ono što upravo tog trenutka želite. Usmjerit će vas na trenutni dobitak, i na to da ne razmišljate o posljedicama svojih molitava, a one mogu biti pogubne kako za vas, tako i za ljude kojima ste okruženi. Stoga Isusu upozorava Petra prije svoje muke: “Šimune, Šimune, evo sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću” (Lk 6,22,32). Isus je znao kolika je opasnost da se, odustajanjem od molitve ili jednom neodređenom molitvom, duša dezorijentira i odmakne od Boga. Znao je i kako je lako pristati na ponude Zloga i zaboraviti u molitvi na Boga i početi s molitvom koja traži samo sebe, samo ljudsko. Zato na Posljednjoj Večeri Isus moli za apostole: “Ne molim te da ih uzmeš sa ovoga svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga,... Posveti ih u Istinu” (Usp Iv 17,15).

 

 

 

Sveti je župnik Arški znao kazati kao sva zla koja nas često pogađaju doalze upravo stoga je ne molimo ili molimo loše, odnosno krivo (Sveti župnik Arški, Propovijed o molitvi), a sveta Terezija Avilska veli kako su “duše bez molitve poput paraliziranih tijela: iako imaju ruke i noge, ne mogu upravljati njima” (Sveta Terezija Avilska, Zamak duše, I.,1,6)

 

 

 

Bog uslišava tako da uvijek vas i one s kojima živite usmjerava prema SPASENJU DUŠE- PREMA VJEČNOM ŽIVOTU- PREMA SEBI. Pa ako je za takvo što potrebno trpjeti malo nepravde ili nevolje, postavlja se pitanje što je to malo trpljenja u odnosu na veličinu konačana dobitka boravka s Bogom? Što je malo trpljenja u odnosu na vječnu sreću?

 

 

 

Kako onda imati sigurnost molimo li se Bogu ili ne? Bogu ili “nekome”?

 

 

 

Kada se Bog javio Mojsiju u gorućem grmu i objavio mu svoje ime, želio je ČOVJEKA VRATITI SEBI, USPOSTAVITI JEDNU NOVU OSOBNU KOMUNIKACIJU SA ČOVJEKOM. Tim je činom Bog pokazao svoju OSOBNOST: NE ŽELI DA GA IZJEDNAČAVAJU SA NAPRAVLJENIM LIKOVIMA i ne želi da ga se časti na način koji to čine pogani, već želi da ga se KOMUNICIRA! Nekoga se komunicira uvijek preko IMENA koje označava OSOBU. Kada Isus govori o sebi često koristi izraz kojim se Bog predstavio u gorućem grmu: “JA JESAM”, dajući time do znanja Židovima kako je KOMUNIKACIJU S BOGOM MOGUĆE USPOSTAVITI SAMO PREKO NJEGA.

 

 

 

Kada se izriče nečije ime, najčešće ne govorimo o biti čovjeka preko njegova imena, već želimo KOMUNIKACIJU s njim. Tako je i sa imenom Božjim. S jedne strane ono na neki način govori o Bogu, ali više od toga postoji da se može DOZIVATI BOGA, KOMUNICIRATI S NJIM, STVORITI S BOGOM ODNOS KAO S BILO KOJOM OSOBOM- da se čovjek može INTIMIZIRATI S BOGOM

 

 

 

IME OKREĆE VJERNIKA LICEM U LICE BOGU i preko IMENA, odnos s Bogom se mijenja. To ime nalazimo kod ISUSA KRISTA koji nam daje upoznati kakav je Bog, i NE GLEDATI BOGA SAMO “S LEĐA” kako je to činio Mojsije, već intimnije, prisnije. Obraćanje Bogu na osoban način, a to je moguće samo preko ISUSA, polako nas vraća u prirodan odnos kojeg je čovjek imao s Bogom prije grijeha praroditelja- u odnos blizine i ljubavi.

 

 

 

Povezati molitvu s Kristovom

 

 

 

Shvatimo li ovo, onda ćemo svoju molitvu uvijek povezati s Isusom. Postat ćemo dio mnoštva koje je “tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala.Sjedinit ćemo svoju molitvu s Isusovom, jer se PREKO ISUSA OBNAVLJA SVA NAŠA KOMUNIKACIJA S BOGOM OCEM. Imajte na umu kako Isus govori više puta da su Otac i Sin jedno, tko je vidio Sina- vidio je i Oca. Moliti se Sinu, jednako znači uputiti molitve Ocu. Osim toga, Isus nas poučava da molimo OČE NAŠ.

 

 

 

Krist je došao kako bi čovjek povratio onu izvornu komunikaciju s Bogom, koju je Adamovim grijehom izgubio. Adam je živio od Božje blizine. Nije mu bilo potrebno ništa drugo. No, grijeh je narušio taj odnos, prekinuo ga, i Adam je odlutao od Boga. Komunikacija je prekinuta. Nakon grijeha, traženje Boga bilo je kao da želite nekoga nazvati telefonom, ali ne znate mu broj, pa birate nasumice. Isus uspostavlja tu vezu ponovo!

 

 

 

Isus svojom smrću poništava učinke grijeha koji se tiču temeljnog odnosa Boga i čovjeka. Isus uvijek moli Oca za nas i njegova molitva ne može biti odbijena. Moli Oca temeljem ZASLUGA SVOJE MUKE I SMRTI, po kojima je pokazao neizmjernu ljubav spram Oca. I svaki koji se Kristu utječe, čini to izravno Bogu. Mogli bismo kazati kako ISUS STALNO POSREDUJE KOD OCA ZA NAS I NAŠE POTREBE. Zbog toga nam je Bog ostavio sakramente, i sve ono što imamo u Crkvi: da se stalno sjedinjujemo s Isusom kako bismo izravno mogli utjecati se Bogu.

 

 

 

Netko će se upitati: ako je Isus obnovio tu izravnu vezu s Bogom, zar prije Isusa toga nije bilo? I jest i nije. Jest, jer je Bog stalno BIRAO LJUDE KOJI ĆE POSREDOVATI ZA NAROD. I ne samo da je birao ljude koji će posredovati za narod, već je IZABRAO I NAROD koji će posredovati za svijet. Pogledate li povijest Izraela shvatit ćete zašto je to tako. Često je narod OTPADAO OD BOGA i ŽIVIO PO MJERI SVIJETA. Bog je onda birao ljude koji su narod opominjali i vraćali ga na pravi put. Dao im je Zakon kako bi ispravljali svoje živote i upravljali ih Bogu.

 

 

 

Sve to nije bilo dovoljno da se ispravno shvati i živi Božja Riječ. Ljudi su stalno otpadali od Boga i kao dio naroda, otpadali su i pravedni i nepravedni. Radi onog “malog stada”, radi pravednika, radi onih koji svim svojim srcem žele Boga, Otac šalje Sina kako čovjek ne bi komunicirao s Bogom preko čovjeka, ili preko Zakona, već kako bi svi oni koji žele spasenje i to pokazuju svojim životom, obnovili komunikaciju s Bogom Ocem po Sinu.

 

 

 

Za obnoviti tu komunikaciju s Ocem, najbolje je povezati se s onim koji ima neprekinutu vezu s Ocem, a to je Sin. Sveti Grgur Veliki govori za Isusa kako je on “uvijek naš odvjetnik i posrednik” (Sveti Grgur Veliki, Tumačenje psalama, 5) pred Ocem, moleći za nas kod Oca i znajući da njegova molitva neće biti odbijena.

 

 

 

Kako Isus Krist obnavlja komunikaciju s Bogom Ocem?

 

 

 

Život možemo smjestiti u TRI DIMENZIJE gledano kršćanski: ZEMLJA, PAKAO, RAJ. Prevodimo to kao OVDJE- zemlja, DOLJE-pakao, GORE- nebo, raj! No to “usmjeravanje” života u nekim pravcima raznih dimenzija nije nešto što bi nas trebalo zanimati, jer, FIZIČKI smo vezani uz dimenzije, ali DUHOVNO, one gube svaki svoj smisao. Riječ je o METAFIZIČKIM DIMENZIJAMA LJUDSKE EGZISTENCIJE.

 

 

 

Nakon prvog grijeha i sve do USKRSNUĆA ISUSA KRISTA, ljudi su poslije smrti odlazili na MJESTO SAMOĆE, TAME. U Starom Zavjetu to nazivaju ŠEOL: mjesto SAMOĆE I STRAHA. Samoća je područje straha kojeg napuštenost- nedostatak komunikacije, donosi sa sobom. To mi gledamo kao “SPUŠTANJE DOLJE” ILI SILAZAK U PAKAO.

 

 

 

To vrijeme povijesti čovječanstva, bilo je vrijeme u kojem je ČOVJEK NAPUSTIO BOGA I U TOJ SE NAPUŠTENOSTI OSJEĆAO SAM I U ŽIVOTU I U SMRTI. To nije spuštanje u neku provaliju- to je samo slika jedne propasti. Tako i VELIKA SUBOTA- DAN BOŽJE SMRTI, anticipira jedno stravično iskustvo našeg vremena: ISKUSTVO NEDOSTATKA KOMUNIKACIJE, ISKUSTVO SAMOĆE I NAPUŠTENOSTI, POTPUNE NAPUŠTENOSTI OD BOGA I LJUDI, ISKUSTVO POTPUNOG NEDOSTATKA LJUBAVI, ISKUSTVO BOŽJE ŠUTNJE!

 

 

 

Ovaj STRAH OD SAMOĆE I MRAKA najbolje shvaćamo ako si predočimo sliku u kojoj dijete ide samo šumom plašeći se mraka i samoće. Osjeća se SAMOM I NAPUŠTENOM. STRAH koji je javlja, dolazi iz DUBINE DUŠE i to je nešto posve IRACIONALNO, jer dijete NE VIDI PRIJETNJU, ALI SE BOJI. To je STRAVIČNOST SAMOĆE i takav je ŽIVOT BEZ BOGA- TAKAV JE I PAKAO. (Molim sve one koji su napustili svoje roditelje, prepustivši ih njihovoj samoći, da shvate preko ovoga njihovu situaciju- da im se vrate, da budu uz njih).

 

 

 

Strah nestaje kada MU SE PRIBLIŽI NETKO TKO GA VOLI, POZNAJE, U KOGA IMA POVJERENJE, kada ga netko uzme za ruku i povede sa sobom. STRAH NESTAJE KADA SE OSJETI NEČIJA BLIZINA, NEČIJA LJUBAV- kada se javi KOMUNIKACIJA S NEKIM TKO TI JE BLIZAK. Zbiljski strah ne može se prevladati razumom, već samo BLIZINOM OSOBE koja nas VOLI. PAKAO JE SAMOĆA U KOJOJ NE NALAZIMO NIČIJU BLIZINU. To je samoća u koju ne prodire ljubav. ISUS JE SAŠAO NAD PAKAO DA BI PRUŽIO RUKU SVIMA KOJI SU UMRLI KAO PRAVEDNICI ŽEDNI LJUBAVI, koji nisu živjeli loše i tražili su Božju ljubav u svom životu.

 

 

 

ODBIJANJE LJUBAVI I BLIZINE, HTJETI BITI SAM, DALEKO DO OSOBA, NE HTJETI PRIMITI NIKAKVU LJUBAV, BITI SAMODOSTATAN, NEMATI KOMUNIKACIJE PRAVE NI SA KIM, zapravo je prostor koji pripada paklu. Dubina ponora pakla sastoji se u želji da čovjek NE ŽELI NIŠTA PRIMITI OD NIKOGA, već da bude posve sam sebi dostatan, osamljen i NEDODIRLJIV. PAKAO JE BITI SAM!

 

 

 

Nakon silaska nad pakao, kada Isus pruža ruku svim dušama željnim Boga i Božje blizine, slijedi uzlazak na Nebo. ISUSOV UZLAZAK NA NEBO- ČINI NEBO DOSTUPNO SVIMA. NEBO je jedna zbilja koju čovjek nije stvorio vlastitim radom, niti je može stvoriti. To je DAR koji je nadodan i ne pripada nama po naravi stvari. NEBO JE SUSRET DVAJU BIĆA- to je stanje ili stvarnost koja nastaje SJEDINJENJEM BOGA I ČOVJEKA- to je IZRAVNA KOMUNIKACAIJA ČOVJEKA SA BOGOM!

 

 

 

KRIST je nama PUT U NEBO, jer u Isusu Kristu sjedinjene su božanska i ljudska narav. U NJEMU SE POKAZUJE JASNIM KAKO JE MOGUĆA KOMUNIKACA LJUDSKOG I BOŽANSKOG BIĆA. Njegova ljudskost nam otvara put komunikacije prema Bogu. Ako u Kristu dolazi do tog sjedinjenja Boga i Čovjeka, onda možemo držati kako je ISUS KRIST SIGURAN PUT U NEBO. Sjetiet se kako je rekao: “Ja sam Put, Istina i Život” - ON JE SIGURAN I ISTINSKI PUT U VJEČNI ŽIVOT.

 

 

 

Nebo nije neka privatna sudbina čovjeka, već stvar sveukupne budućnosti čovjeka. Dokle god se čovjek pouzdaje u sebe, NEBO MU SE NE MOŽE DATI. Tek kada BOG UĐE U ČOVJEKA, NEBO ULAZI U BOGA, jer Bog ulazi u čovjeka kako bi upravio njegove slabosti, kako bi se čovjek OSLONIO NA BOGA, A NE NA SEBE. Pavao u prvom čitanju kritizira kršćane koji SE NE OSLANJAU NA BOGA- NE KOMUNICIRAJU GA- NE MOLE SE NJEMU, već se oslanjaju na svijet.

 

 

 

Naprotiv, mnoštvo slijedi Isusa, jer po Njegovoj BLIZINI BOG ULAZI U NJIHOV ŽIVOT I LIJEČI NJIHOVE RANE. MOLITI uvijek podrazumijeva STAVITI SE U BOŽJU PRISUTNOST, BITI BLIZU BOGU. Preko Isusa uvijek smo s Bogom- ta On je Emanuel- Bog s nama. Osim toga Isusov dijalog s Ocem je trajan: molitve, pohvale, zahvaljivanja; u svim prigodama Isus se obraća Ocu. Tome trebamo teđiti i mi, stalnoj komunikaciji s Bogom, a pogotovo u onim trenucima kada se potpuno posvećujemo razgovoru s njim, kao kada smo na svetoj misi (…). To valja činiti također tijekom dana u situacijma od kojih se sastoji naša svakidašnjica, na početku ili na kraju radnog vremena, dok čekamo na dizalo, ili kada na ulici sjučajno susretnemo poznatu osobu. Zaziv pun nježnosti- Abba- Oče- uvijek je bio na Gospodinovim ustima. S tim je zazivom često započinjao svoje zahvale, molbe, ili pohvale. Koliko će dobra našoj duši donijeti naučimo li Boga zvati tako: Oče- s pouzdanjem i nježnošću, s ljubavlju!”(F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-255). Isus Krist trajno mijenja vašu komunikaciju s Bogom. Valja mu se približiti, valja mu se moliti.

 

 

 

Molitva- odnos sa ŽIVIM BOGOM ISUSOM KRISTOM

 

 

 

Komunikacija je moguća samo među živima. To se odnosi i na molitvu. Molimo se Bogu koji je živ i izgovarajući ime Sina, uvijek zazivamo živoga Boga svoju blizinu: “Krist živi i nastavlja nas ljubiti i sada, danas, i daje nam svoje srce kao izvor našeg otkupljenja -Semper vivens ad interpellandum pro nobis- Heb 7,25. U svakom trenutku obuzima nas- nas i čitav svijet- ljubav ovog srca koje je toliko ljubilo ljude i kojem su ljudi tako slabo uzvratili” (Sveti Ivan Pavao II, Homilija, Pariz, 01-06-1980).

 

 

 

Ova komunikacija koja stvara jedan kršćanski odnos, nije ništa drugo nego IZMJENA LJUBAVI među onima koji komuniciraju, koji ualze u jedno zajedništvo duha preko komunikacije. Stoga nam se valja POVEZATI, UĆI U KOMUNIKACIJU LJUBAVI PREKO MOLITVE S ISUSOM KRISTOM. Valja nam povezati molitvu s Isusovom koji je UVIJEK ŽIV I ZAUZIMA SE ZA NAS kako bismo, ujedinivši svoje molitve i svoj rad s Isusovom molitvom, dobili potrebne milosti. “Ponekad našoj molitvi nedostaje poniznosti, povjerenja, potrebne ustrajnosti. Povežimo našu molitvu s Kristovom: molimo ga da nas nadahne moliti kako treba, u skladu s božanskim nakanama, neka učini da iz naših srdaca izvire molitva i da je prinese svom Ocu da BUDEMO JEDNO s njim kroza svu vječnost” (Usp. R. Garrigou- Lagrange, El Salvador y su amor por nosotros, Rialp, Madrid, 1972., str. 172).

 

 

 

Povezujući molitvu s Isusovom, zadobit ćemo mir- i to neće biti naš mir, već Kristov, jer smo se molitvom približili izvoru svega mira i ljubavi. Sveti Ivan od Križa veli za one koje mole kako “premda izgleda da ne čine ništa pred Bogom, za takve duše vrijedi više to malo čiste ljubavi i višpe koristi Crkvi, nego sva djela zajedno” (Usp. Sveti Ivan od Križa, Dushovni spjev, 29,2b). Više naime može Bog, nego svi ljudi svijeta zajedno.

 

 

 

Treba po molitvi težiti prisnoj komunikaciji s Ocem i stalno misliti o njemu, zazivati ga, tražiti Njegovu prisutnost u duhu u svim situacijama tijekom dana. Taj razgovor s Njim, koji će ponekad biti tek nekoliko izmijenjenih riječi, nekada možda jedna tišina u kojoj ne znamo što bismo mu rekli, nekada recitiranje nekog psalma, nekada pjesma, nekada vic, nekada nešto što me brine,..., taj razgovor s njim treba biti temelj našeg ODNOSA S BOGOM u kojem ćemo se POTPUNO POSVEĆIVATI NJEMU i koristi ćemo svaki trenutak da ODVOJIM VRIJEME ZA BOGA. Tako ćemo, po obraćanju Njemu, polako upoznavati Onoga kojem se obraćamo i rasti u ljubavi prema Bogu, te istovremeno od Boga, od njegove ljubavi crpsti ćemo snagu i nadahnuća za dan koji dolazi,