Lk 13, 18-21

 

U ono vrijeme: Govoraše Isus: »Čemu je slično kraljevstvo Božje? Čemu da ga prispodobim? Ono je kao kad čovjek uze gorušičino zrno i baci ga u svoj vrt. Uzraste i razvi se u stablo te mu se ptice nebeske gnijezde po granama.« I opet im reče: »Čemu da prispodobim kraljevstvo Božje? Ono je kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.«

 

 

BOŽJA LJUBAV KAO SJEME KRALJEVSTVA BOŽJEG

 

Kraljevstvo se nebesko uspoređuje sa MALENOM SJEMENKOM GORUŠICE koja, u pravim uvjetima izraste u golemo stablo i daje plod, te osigurava hlad i odmor pticama. To malo SJEME kraljevstva primamo u sebe po KRŠTENJU, i potreban je izvjestan trud tijekom života kako bi to SJEME NADVLADALO U NAMA SVE PROTIVŠTINE I IZRASLO U ONO ŠTO OD NJEGA OČEKUJE BOG PO NAMA, po našim životima.

 

 

 

To sjeme kraljevstva nebeskog je BOŽJA LJUBAV koju Bog utiskuje u našu dušu pri krštenju na poseban način. Čini to jer ŽELI TRAJNO PREBIVATI U NAMA KAKO BISMO I MI TRAJNO PREBIVALI U NJEMU. Želi da se ta ljubav u nama razvije do mjere da LJUBIMO BOGA I LJUDE ONOM ISTOM LJUBAVLJU KOJOM BOG LJUBI NAS. Nemoguće je postići takvu ljubav u životu kojeg živimo, a ne umrijeti. Zato je i krštenje, koje nas sakramentalno uvodi u Božju ljubav, poziv na UMIRANJE U SEBI TIJEKOM ŽIVOTA, kako bi se ČISTO LJUDSKA LJUBAV U NAMA PREOBRAŽAVALA U NEŠTO BOŽANSKO. Ljubav tako raste u nama kao sjeme i razvija se sijući u druge ono što smo sami primili od Boga.

 

 

 

Na taj način, posjedujući Božju ljubav u sebi, postajemo DIONICIMA BOŽANSKE NARAVI i slijedimo poticaje DUHA SVETOGA, onog istog Duha po kojem je Krist začet i postao Čovjekom. Postajemo DIONICIMA DUHA ISUSA KRISTA, pa se ova PROMJENA U NAMA SHVAĆA KAO NOVO ROĐENJE: rođenje koje nije od tijela, ni od požude, već od Boga- od Božjeg Duha. “Sakrament novog rođenja učinio nas je dionicima ovih čudesnih otajstava po kojima isti Duh koji je rodio Isusa, sada postaje Duh po kojem se začinje jedno novo duhovno rođenja nas samih” (Sveti Lav Veliki, Psimo 31).

 

 

 

SINOVSTVO BOŽJE PO SLIČNOSTI SA SINOM: posinjenje

 

Mogli bismo uočiti SLIČNOST po Duhu koji je začeo Isusa i začeo novi život u nama- život koji nam otvara mogućnost da se ponašamo poput Onoga koji je začet u tijelu Duhom Svetim. Otvara nam se mogućnost jednog POSINJENJA. Ne samo da se otvara mogućnost, već POSTAJEMO DJECA BOŽJA po KRŠTENJU, po primanju te sjemenke ljubavi Božje u naše biće. Stoga i govori Ivan u svojoj Poslanici: “Pogledajte kako nam je ljubav darovao Otac: SINOVI SE BOŽJI ZOVEMO I TO JESMO! Stoga, svijet nas ne poznaje jer ne poznaje Njega. Preljubljeni, SADA SMO DJECA BOŽJA, premda se još nije očitovalo kako bi trebalo. Znamo da, kada se očituje, bit ćemo slični Njemu, jer ćemo ga gledatai takvim kakav jest” (1Iv 3,1-2).

 

 

 

U Poslanici Rimljanima, Pavao to jasnije govori: “Svi koje pokreće Duh Božji, SINOVI SU BOŽJI” (Rim 8,14), i dodaje: “Svi ste DJECA BOŽJA PO VJERI U ISUSA KRISTA. Jer, ako ste KRŠTENI U KRISTU, onda ste se zaodjenuli u Krista” (Gal 3,26-27). “I budući da smo sinovi Božji, Bog je u naša srca poslao Duha svoga Sina koji kliče: Abba! Oče! Tako više nisi sluga, već sin, a dako si sin, onda si i BAŠTINIK BOŽJI” (Gal 4,6-7).

 

 

 

Ove riječi otvaraju novi prostor za razmišljanje o SINOVSTVU BOŽJEM. “Božansko posinjenje ne sastoji se isključivo u tome da bi Bog htio odnositi se prema nama kao otac prema svojoj djeci i da se mi odnosimo prema njemu s dječjim pouzdanjem” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IX-33). Riječ je o posinjenju koje NADILAZI SLIČNOST SA SINOM, već je riječ o PROCESU KOJI MIJENJA BIĆE ČOVJEKA U BIĆE SINA BOŽJEG. U strogom smislu riječi, ovo sinovstvo nikada neće biti posput sinovstva Isusa Krista, ali shvatimo li kako braća u obitelji svi predstavljaju sinove jednoga oca, a nisu svi isti i ne mogu biti, možemo lakše shvatiti ovu promjenu u biću: sinovi smo, nesavršeni, nismo poput Isusa, ali smo sinovi Božji!

 

 

 

Naše je sinovstvo Božje posve naslonjeno na SINOVSTVO ISUSA KRISTA. Jer sinovi postajemo po SINU BOŽJEM PRIMANJEM ISTOGA DUHA SINOVSTVA. Tako, Božje sinovstvo po NARAVI PRIPADA KRISTU ISUSU, a naše postaje po UDIONIŠTVU U TOM SINOVSTVU. Tako, iz ovog sinovstva po naravi “mnogima se, po stanovitoj SLIČNOSTI I UDIONIŠTVU, DARIVA POSINJENJE” (Sveti Toma Akvinski, Tumačenje Ivanova evanđelja 1,8). “Sin Božji posta čovjekom, da bi ljudski sinovi, sinovi Adamovi, mogli postati sinovima Božjim (…). On je Sin Božji po naravi, a mi po milosti” (Sveti Atanizije, De Incarnatione, 8).

 

 

 

Sličnost sa Isusom Kristom prilično je jasna stvar kada je u pitanju sinovstvo Božje, ali za shvatiti puninu tog sinovstva, valja razumjeti i UDIONIŠTVO u ŽIVOTU PRESVETOG TROJSTVA. Riječ je tome da Bog ne shvaća ovo sinovstvo samo kao uvjet ulaska u kraljevstvo Božje, već DAJE U BAŠTINU TO KRALJEVSTVO i SVE ŠTO IDE S NJIM: ŽIVOT VJEČNI, ŽIVOT U BOŽJOJ BLIZINU, U GLEDANJU BOGA.

 

 

 

BITI SIN BOŽJI- BAŠTINIK NEBA

 

Prvi i najveći dar ove baštine jest BITI SIN BOŽJI. To sa sobom nosi POSEBNU PAŽNJU od Boga, ali dodatne ZAHTJEVE U ŽIVOTU: sinovima se više daje, ali se od njih i više traži. Prije svega, traži da SLIJEDE VOLJU OCA, a to od čovjeka zahtijeva STALNO NUTARNJE PREOBRAŽAVANJE LJUDSKOSTI, kako bi s vremenom postigao sličnost sa Isusom Kristom.

 

 

 

Ova je promjena PLOD UNOŠENJA BOŽJE LJUBAVI U NAS: sve naše napore REALIZIRA BOG U NAMA, jer untaoč tome što se mi upinjemo iz petnih žila živjeti ispravno i u najboljim nakanama griješimo, jer klice grijeha niču tamo gdje ne očekujemo. Stoga, bez Božje pomoći, bez Oca, teško bismo se preobrazili u SINA BOŽJEG.

 

 

 

Koji tako žive i trude se biti sinovi Božji, dobivaju pomoć od Boga u svemu na poseban način. “Koji ljube Boga, u svemu dobivaju jedno VEĆE DOBRO: Bog čini sve isključivo za njihovo dobro, tako da čak i onda kada skernu spravoga puta, čini da rastu u vrlinama kako bi se Njemu vratili ponizniji i s novim životnim iskustvom” (Sveti Augustin, O obraćenju i o milosti, 9,24). Bog dakle i najgore situacije SINOVIMA OKREĆE U NJIHOVU KORIST. Iz najgorih scenarija, ulijeva im milost da rastu u poniznosti i krijepostima, te žive mirno svoju svakodnevicu. “Živo, samo živo kćeri moja i ne brini se za mene bez obzira na to što će me spopasti u ovom svijetu. Ništa me ne može dopasti osim onoga što Bog želi. I ono što On želi, ma kako to loše izgledalo po mene, je zapravo za mene puno bolje nego što mogu zamisliti sam u toj situaciji” (Sveti Thomas Moore, Pismo iz zatvora svojoj kćeri Margariti, 1.c). Nakon ovoga sveti Thomas je bio pogubljen, ali je njegov PRIMJER BIO OHRABRUJUĆI ZA KATOLIKE ENGLESKE koje su ubijali protestanti. Tako je mala Crkva ostala živa zahvaljujući hrabrosti svetaca koji su do kraja slijedili sličnost sa Sinom i umirali radi Oca zavrijedivši u potpunosti baštinu sinova.

 

 

 

Božansko sinovstvo valja imati na umu tijekom cijelog dana, a osobito u trenucima kada jače osjećamo težinu života” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IX-34). “Čini ti se da je čitav svijet protiv tebe. Nigdje ne vidiš izlaza. Stvarno, ovog puta nemoguće je svladati teškoće. Ali zar si već zaboravio da je Bog tvoj Otac? On ti ne može poslati nikakvo zlo. Ovo što ti sada zadaje brigu dobro je za tebe, iako su tvoje ljudske oči sada slijepe i to ne možeš shvatiti. OMNIA IN BONUM! Gospodine, neka se sada i uvijek ispunja tvoja sveznajuća Volja” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Križni put, KS, Zagreb, 206. IX.,4). To sinovstvo jest jedno TEMELJNO ODREĐENJE DUŠE; to nije nešto što se živi sada, pa se malo ne živi. To je nešto uz što čovjek prijanja STALNO I CIJELOM SVOJOM DUŠOM. Kao i kod naravnog sinovstva: nitko ne može zanijekati sinovstvo unatoč brojnim greškama sinova. Tako je i kod ovog posinjenja u Duhu: unatoč brojnim greškama koje činitmo tijekom svoga života, nitko se ne bi trebao odreći sinovstva, jer SIN BEZ OCA NE MOŽE BITI SINOM. OTAC JE TAJ KOJI SINA ČINI SINOM, I OTAC JE TAJ KOJI SINA PRIHVAĆA ma kakav god on jest. Samo mu je bitno da mu se sin vraća sa krivoga puta.

 

 

 

SJEME RASTE U PREPOROĐENIMA: po malenima i poniznima razvija se Kraljevstvo

 

Ovo posinjenje po Duhu moguće je jer Bog ima moć KOMUNICIRATI NARAV ČOVJEKA kako bi POSTALI PRAVI, A NE SAMO POSINJENI SINOVI BOŽJI. Događa se u duši proces NOVOG RAĐANJA- REGENERACIJE BIĆA. Bog UNOSI NEŠTO U NAS, ŠTO SE POLAKO RAZVIJA U NAMA, te na jedan način, razvoj unesene milosti ovisi o našem postupanju u svijetu. Sjeme novog života u Kristu, jest SJEME KRALJEVSTVA BOŽJEG koje se začinje u čojveku, i raste do punine, SAMO TAMO GDJE SE ČOVJEK UMANJUJE. Sjeme Božje ljubavi RASTE U PONIZNIMA, SIROMAŠNIMA DUHOM, U MALENIMA, kako to Isus spominje. Kako postići da sjeme kraljevstva Božjeg raste u nama?

 

 

 

Današnje prispodobe govore o čudesnoj snazi kraljevstva nebeskog sagledavajući je iz pozicije naše ljudske malenosti: Milost Božja ili sjeme Kraljevstva je poput nekog malenog zrnca, koje u sebi nosi jednu silnu energiju koja je nemjerljiva i koja se može razviti U ČOVJEKU tako da se po tome čovjeku mijenja svijet.

 

 

 

U tom smislu, ljudska veličina nebitna je za rast kraljevstva nebeskog; ta Bog izabra lude ovoga svijeta da posrami mudre, odnosno one koji misle za sebe da su mudri. Stoga Isus i kliče: “ Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima” (Mt 11,25). Upravo ti MALENI, oni koji sebe smatraju neznatnim i koji su gotovo nevidljivi u ovom svijetu, zapravo su NOSITELJI SJEMENA U SVOJIM DUŠAMA. Oni, koji nose sjeme kraljevstva Božejg u sebi, sami postaju sjemenom po kojem će se kraljevstvo nebesko širiti u svijetu. “Sa prispodobom o sjemenu gorušice, Isus potiče vjeru slušatelja i daje im na znanje kako će se naviještanje Evanđelja nastaviti zauvijek. Najslabiji, najmanji među ljudima, bili su učenici Gospodinovi, ali kako su u sebi nosili veliku snagu, vjera se raširila po svijetu” (Sveti Ivan Zlatousti, In Matthaeum 46).

 

 

 

Slika kvasca u brašna jasnije daje na znanje o kakvoj je snazi riječ: “ tri mjere brašna” odgovaraju masi od 40 kilograma brašna, a količina kruha koja se od tog brašna dobije kada kvasac uskvasa i učini svoje, nemjerljiv je. Eto takva je i snaga kraljevstva Božjeg: posjeduje U SEBI MOĆ ZA MIJENJATI SVE. Pavao ovo djelovanje kraljevstva Božjeg u nama opisuje SALVOM PO KOJOJ SE BOG OČITUJE U SVIJETU: “Smatram: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama” (Rm 8, 18).

 

 

 

SJEME KRALJEVSTVA BOŽJEG JE NAŠA VJERA KOJU PRIMAMO U CRKVI. Kraljevstvo Božje posijano u dušu najprije treba promijeniti dušu u koju je posijano. Događa se ipak, da sjeme biva posijano, ali se ne mijenja ništa. Zašto? Sjetite se parabole o sijanju sjemena: jedno sjeme padne u trnje i trnje ga uguši, drugo padne uz put i pojedu ga ptice, treće na kamenito tlo i brzo se osuši. Jedna duša ne pušta da se kraljevstvo razvije zbog briga ovozemaljskih koje su mu važnije od Boga, druga zbog napasti kojima podlegne, treća jer je nestalna u vjeri i lako se pokoleba u nevoljama.

 

 

 

PREDUVJET RASTA SJEMENA: spremnost na mijenjanje sebe samoga

 

Neće svo sjeme uzrasti do mjere zrelosti- o nama ovisi u kojoj će mjeri rasti u nama. Premda to nekome može biti čudno, ipak je tako. Ispada kao da Bog ne može sam sve učiniti. Zaboravlja se pri tom kako nam je BOG DAO SLOBODU. To je jedna DAR KOJI SA SOBOM NOSI RIZIKE, jer kada čovjek ODLUČUJE U SLOBODI, ONDA JE JEDINO ON ODGOVORAN ZA SVOJE POSTUPKE. Upravo to Bog želi od nas: DA SE U SLOBODI ODLUČIMO ZA NJEGA. To je važno, jer samo SLOBODAN ČOVJEK MOŽE NAPRAVITI NEŠTO IZ LJUBAVI.

 

 

 

Dakle, to sjeme u nama treba NAJPRIJE MIJENJATI NAS SAME. Treba napraviti PROMJENU U NAMA, u našoj duši po kojoj ćemo napustiti neka stara uvjerenja i pristati uz ono na što nas upućuje vjera. Najčešće se to shvaća kao OBRAĆENJE. Na žalost, obraćenje se lako dovodi u vezu isključivo sa “boravkom” u crkvi, zaboravljajući pri tom moralnu dimneziju promjene u ponašanju.

 

 

 

Obraćenje ili METANOIA, prije svega označavaju jednu PROMJENU U PROCJENAMA ILI U STAVOVIMA. U tom smislu, ovo upućuje na jedno pristajanje uz vjeru” (Ceclas Spicq, Moralna teologija Novog Zavjeta, EUNSA, Pamplona, 1970, str. 55). “METANOEO,u izvorniku znači: MISLITI NAKNADNO I NA DRUGAČIJI NAČIN, PROMIŠLJATI I PROMIJENITI IDEJU ILI NAČIN RAZMIŠLJANJA. Pa kako bi PRONOIA označavalo neko razmišljanje koje PRETHODI; METANOIA označava jedno NAKNADNO RAZMIŠLJANJE koje implicira PROMJENU U PONAŠANJU I VJERSKOM USMJERENJU” (Isto, fusnota 14.).

 

 

 

Ovo obraćenje, promejna u stavovima, u mislima, koje treba rezultirati PROMJENOM U PONAŠANJU, uvijek biva popraćeno ŽALJENJEM ZA GREŠKAMA U PROŠLOSTI. To je ono što mi nazivamo POKAJANJEM. To pokajanje pogani nisu poznavali, pa je promejna u njihovim životima uvijek imala drugo usmjerenje. Ona je u sebi nosila jednu dimenziju moralne promjene, ali se uvijek zadržavala na čovjeku koji je sam svojim snagama pokušavao iznjedriti promjene.

 

 

 

Kršćanin do promjene dolazi jednim drugačijim dinamizmom koji podrazumijema prije svega SLOBODNU ODLUKU ČOVJEKA DA PRIONE UZ BOGA VJEROM I PONAŠANJEM, a takav stav BOG OPLEMENI SVOJOM POMOĆI- MILOŠĆU. Kako bi se odluka mogla shvatiti ISKRENOM, potrebno je pokajanje i žaljenje zbog propusta u prošlosti. Ovo sa strane Boga implicira OPROST GRIJEHA, odnosno UKLANJANJE SVIH ONIH PREPREKA U DUŠI KOJE BI SPRIJEČAVALE RAST sjemena kraljevstva u čovjeku. Tako, obraćenje svoju puninu dobiva u SINERGIJI BOGA I ČOVJEKA, po kojoj dolazi do jedne MORALNE I DUHOVNE TRANSFORMACIJE, odnosno do onoga što nazivamo PROMJENOM MENTALITETA.

 

 

 

Ova promjena mentaliteta u sebi nosi jedna NOVI NUTARNJI RAST čovjeka. Taj se rast vidi po ponašanju koje se karakterizira VRLINAMA. Mogli bismo povući jednu paralelu: RAST KRALJEVSTVA U ČOVJEKU UVIJEK NOSI PROMJENU MENTALITETA KOJE SE OČITUJE PO VRLINAMA U PONAŠANJU. Važno je imati na umu kako do toga nikada ne dolazi samo djelovanjem čovjeka, već uvijek u suradnji Bog- čovjek.

 

 

 

VRLINE u čovjeku čestita života se UMNAŽAJU. Rastu u čovjeku poput sjemena koje padne na plodno tlo, ili uvećavaju čovjekovu ljudskost do mjere sličnosti s Kristom. U tom smislu, SJEME- VJERA raste u čovjeku i njegovo ponašanje ne nalazi cilj u vrlinama koje stječe, već u Bogu koji je vjeru posijao u dušu. Vrline su nužne za rast sjemena, ali nisu cilj.

 

 

 

SIJANJE PO SVIJETU

 

Osim što su bitne za rast sjemena vjere u čovjekovoj dušu, VRLINE SU NUŽNE I ZA NAKNADNO SIJANJE SVOJIM ŽIVOTOM. Oni maleni u svijetu koji svojim životima siju vjeru, zapravo su ljudi PONIZNI, LJUDI KOJI U SEBI NOSE VRLINE po kojima ih prepoznaju drugi, i koje su drugma privlačne. Vrline privlače druge ljude nama (ako su normalni). Stoga, jedna od uvjeta da postanemo dobra sjemenka po kojoj će se vjera širiti jest da PAZIMO NA VLASTITI ŽIVOT, tako što ćemo sebe podvrgavati jednoj stalnoj promjeni mentaliteta žaleći i kajući se zbog svojih propusta kako bi nam Bog oprostio i pomogao svojom ljubavlju u našem sijanju.

 

 

 

Kada bi sve ostalo samo na vrlinama, lako bismo skrenuli prem jednoj “ljudskosti bez Boga”, ili moralu kojem bismo mi ljudi bili normativ. Drugim riječima, lako bismo zastranili kada bismo mi bili mjerilo stvari: ono što danas smatramo vrlinama, u nekim drugim kulturama mogu biti karakterne mane ili slabosti. To objašnjava zašto čovjek ne može biti mjera u moralu. Zbog vlastite nesavršenosti, moguće je da čovjek moral prilagodi sebi, pa se njegovo ponašanje okrene od Boga.

 

 

 

U tom smislu, Bog kao mjera u moralu, nikada ne mijenja normative. Bog je savršen, pa su i norme ponašanja koje imamo PO VJERI (od Boga) takve da nama ne dopuštaju svojevoljne promjene.

 

 

 

Dakle, ako Bog treba biti mjera svega, čovjek se ne može oslanjati samo na svoje vrline ako želi biti sijač u ovom svijetu. Osim svojih vrlina, ljudima mora donijeti i nešto Božanskoga. Vrline su samo početna točka u sijanju vjere u svijetu oko nas. Pravo sjeme vjere ne može u sebi imati samo snagu naših vrlina, jer se tada u drugom čovjeku ne bi razvilo. SJEME VJERE MORA IMATI BOŽJU SNAGU KOJOM ĆE MIJENJATI DUŠU spremnu na promjene.

 

 

 

SIJANJE RIJEČI BOŽJE

 

Što je to što ima tu Božju energiju u sebi, a što može prenositi svak? To je RIJEČ BOŽJA. Ona je izvor života; Bog je po njoj sve stvorio i po njoj svime upravlja. Ona dakle DAJE NOVI ŽIVOT.

 

 

 

Kako tu Riječ učiniti dijelom našeg života? Ona po krštenju i po sakramentalnoj milsoti JEST DIO NAŠEG ŽIVOTA, ali često puta ne dopuštamo da se U NAMA RAZVIJE. RIJEČ JE MISAO ili možemo kazati kako je MISAO zapravo RIJEČ. Ono što nas vodi u ponašanju jesu MISLI. Čovjek koji se nepromišljeno ponaša jest onaj koji NE MISLI o svojim postupcima. Naprotiv, promišljen čovjek RAZMIŠLJA I ODGAJA SEBE U MISLIMA, U DUŠI ZA ISPRAVNO POSTUPANJE.

 

 

 

Kada RIJEČ BOŽJA, po čitanju Svetoga Pisma, po vjeronauku, po sakramentima, po čemu god uđu u našu dušu, ona DJELUJE I TRAŽI ONO NAJBOLJE U NAŠOJ NARAVI DA BI U NAMA OBNOVILA SVE ONO ŠTO JE GRIJEH RAZORIO. Vođeni MISLIMA POTAKNUTIM OD RIJEČI BOŽJE, OD MILOSTI, čovjek polako surađuje u RASTU SJEMENA POSIJANOG U SEBI, pa se SJEME- VJERA počinje VIDJETI PO NJEGOVIM DJELIMA. Sjeme izraste, i drugi ga vide, i drugi imaju koristi od njega.

 

 

 

Nisu dakle, vrline ono što će druge mijenjati, već VJERA KOJA JE POTAKLA ČOVJEKA NA PROMJENE I KOJA JE POSTALA VIDLJIVA PO VRLINAMA. Kada vjera nije uzrokom ovakvih promjena, lako čovjek otpadne od svojih vrlina jer nisu utemeljene na vjeri, nego na čovjekovim procjenama.

 

 

 

Ovako, oni MALENI, POSTAJU SJEME KRALJEVSTVA U SVIJETU. Sami najprije pretpe promjene kako bi sjeme u njima raslo, a potom, kada uzraste, oni sjeme daju drugima po svojem ponašanju, po svojoj dobroti, ljubavi, velikodušnosti,...