Lk 13, 22-30

 

U ono vrijeme: Isus je prolazio i naučavao gradovima i selima. Reče mu tada netko: »Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?« A on im reče: »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći. Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: 'Gospodine, otvori nam!', on će vam odgovoriti: 'Ne znam vas odakle ste!' Tada ćete početi govoriti: 'Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!' A on će vam reći: 'Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!' Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.«

 

 

 

SPASENJE JE OTVORENO SVIMA, ALI NEĆE SE SVI SPASITI

 

Kada su ga upitali o broju onih koji će se spasiti (“Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?”), Gospodin ne daje izravan odgovor, već ih upućuje na borbu za sebe: “A on im reče: »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.” Dao im je do znanja da su VRATA SVIMA OTOVRENA, ALI NEĆE SVI UĆI U KRALJEVSTVO NEBESKO! NEKI ĆE OSTATI VANI.

 

 

 

Sama činjenica da se svi neće spasiti, trebala bi nas potaknuti na razmišljanje o svom ponašanju, jer Bog nije nepravedan- ta svima daje šansu za spasenje otvarajući im svoje milosrđe preko opraštanja, ali ne bi bio pravedan ni da dopusti spasnenje onima koji to odbijaju bilo izravno, bilo pokazaujući svojim postupanjem u svakodnevici. Drugim riječima: NEĆE SE SVI SPASITI PREMDA BI TO BOG HTIO I UNATOČ NJEGOVOJ ŽELJI DA ZA TO SVIM PRUŽI ŠANSU.

 

 

 

BORBA ZA VLASTITO SPASENJE

 

Gospodin nije kazao da će se svi spasiti, ali je dao do znanja kako je važnije od svega drugoga BORITI SE ZA SVOJE SPASENJE. Ta borba je BORBA SA SOBOM PRIJE SVEGA, jer se na našem životu očituju i napasti i padovi s kojima se treba svakodnevno nositi. I nije bitan ishod borbe, jer nekada se ne uspijeva postići željena pobjeda, već je BITNO DA SE USTRAJNO BORIŠ RAČUNAJUĆI PRI TOM NA BOGA I NJEGOVU POMOĆ.

 

 

 

Dokle god traje ovo hodošaće, naš život neće biti lišen napasti, jer se naš naprekad realizira preko kušnji, i nitko ne može sebe pravo upoznati ako nije kušan, niti se može okruniti pobjedom, ako se prije toga nije borio, niti se može boriti ako nema neprijatelja ni napasti” (Sveti Augustin, Komentar o psalmu 60). Ovaj Augustinov komentar rječito govori o naravi ove borbe: ona nije uvijek plod navale neprijatelja- đavla koji “kao ričući lav obilazi kako bi koga ugrabio” (1Pt 5,8); već je često izraz potrebe da se napreduje u svom hodu prema Bogu. U tom smislu, od same savršenosti u ponašanju, koje je često velika zamka za one koji misle da jesu savršeni i da nemaju potrebe za daljnjim usavršavanjem, važnije je BITI BUDAN, PAZITI NA SVOJ ŽIVOT I BORITI SE DA SE NE PADNE U NAPAST, jer “Kraljevstvo Božje nije od onih koji su uspavani i žive ugađajućis ebi, već oni koji budno stražare nad sobom u borbi protiv samih sebe” (Sveti Klement Aleksandrijski, Quis dives salvetur, 21).

 

 

 

BORITI SE PROTIV SAMA SEBE

 

Zašto govorimo kako se čovjek treba “boriti protiv sama sebe”? Zar napasti ne dolaze izvana? Nekada dolaze i izvana. Napasti, tumači sveti Toma imaju trojak izvor: đavla, svijet, čovjeka. Drugim riječima, nekada su plod demonska djelovanja, okolnosti i društva u kojem živimo, ali i nas samih. Prve dvije kategorije doista dolaze izvana, ali ne možemo živjeti izolirani u svom svijetu. Moramo živjeti tamo gdje nas je Bog stavio i PAZITI DA NE PADNEMO U NAPAST.

 

 

 

Nadalje, kakva god da bila, napast koja dolazi izvana, ULAZI U NAS- U DUŠU. Stoga je DUŠA MJESTO NAŠE BORBE, jer se U NAMA ODLUČUJE o tome hoćemo li pristati na napast ili je odbaciti. Stoga, kakva god bila izvanjska napast, kakva god da bila nevolja koja nas spopada- SAMO ODLUČUJEMO O SEBI I NITKO OSIM NAS NIJE KRIV ZA ONO ŠTO NAPRAVIMO.

 

 

 

Mnogi naime u svojoj nemogućnosti da promijene svoj život optužuju čas đavle, čas ljude za tu nemogućnost realizacije. Nikada NE OPTUŽUJU SEBE! Takvi, ma koliko god molili i ma koliko god misa tjedno pohađali- NE PROLAZE KROZ USKA VRATA, JER SE NE BORE NA PRAVOM MJESTU. Oni su poput ljudi koji su dobili poziv za poći u rat, u borbu, ali su otišli tamo gdje nema neprijatelja- gdje se nemaju s kim boriti. Zapravo su napustili bojišnicu i tumaraju prostorom bez veze hineći da se bore. ALI NEMA BORBE BEZ BOJIŠTA I BEZ NEPRIJATELJA, a onaj koji se NE BORI PROTIV SEBE, TAJ IZBJEGAVA I NEPRIJATELJA I BOJIŠTE.

 

 

 

ZAŠTO SE BORITI PROTIV SEBE?

 

Zašto se onda borimo sa sobom? Rekosmo već, prvi je razlog jer smo sami odgovorni za svoje spasenje. Drugi je razlog zbog kojeg Bog dopušta takvo stanje UTVRĐIVANJE I NAPREDOVANJE U VJERI. Nema čovjek pravu sliku o sebi bez prepreka- tek kada naiđena teškoće, otkrivaju se njegove slabe točke i ono što mu valja ispraviti u postupanju. Osim toga, RANE koje zadobivamo u tom duhovnom boju, nisu smrtne, već nakon njih ostanu OŽILJCI- USPOMENE NA VLASTITU SLABOST, koji nas podsjećaju na opasnosti kojima smo podlegli i kojih se trebamo KLONITI.

 

 

 

Ova nas borba usavršava i pomaže nam napredovati u vrlinama, ali u pouzdanju u Boga, jer shvativši vlastitu nemoć, čovjeku ne preostaje drugo nego osloniti se na Boga. Tako se UČIMO ŽIVJETI SVAKODNEVICU U BOŽJOJ PRISUTNOSTI. Ali ne samo to, već se učimo živjeti svakodnevicu RADOSNO, ne izbjegavajući ljude kako to neki čine, već DAJUĆI PRIMJER KRŠĆANSKA ŽIVOTA U SUSRETU S LJUDIMA i to bez straha od padova.

 

 

 

To je borba u svim sekundama našeg života u kojoj ne postoje nebitne stvari. Kada bi se u ratu zanemarivali mali napadi neprijatelja, lako bi obrana popustila. Tako je i u duhovnom boju: on se vodi u MALIM STVARIMA, naoko nebitnim, ali stvarima od kojih je satkana naša svakodenevica, naši odnosi sa ljudima, prema poslu, naše krijeposti, navike, sklonosti,..., jednom riječju: SVE!

 

 

 

Rekosmo kako se BOJ ZA NEBO VODI U NAMA-mi smo bojišnica. Važno je da U SEBI prepoznajemo napasti. “Postoje bitke koje kršćanin mora voditi: to su bitke protiv vlastitih požuda i lih sklonosti, a to su domaći neprijatleji koji su puno opsaniji od onih što nadiru izvana” (Sveti Ambrozije, u Catena Aurea, vol. VI, str. 400). Naime, kada u svakodnevici dođemo u situaciju u kojoj se može sagriješiti, PREPOZNAJUĆI TO NAJPRIJE U SEBI, LAKO ĆEMO OD SEBE OTKLONITI MOGUĆNOST DA SAGRIJEŠIMO ZBOG VANJSKIH OKOLNOSTI. “Ova se borba vodi za sklonosti naše duše koje je Stvoritelj usadio u naše duše, i od velike je koristi za čovjeka. Ona zahtijeva napor, jer nas potiče, traži od nas ulaganje dodatne snage kako bismo se popeli na jedan veći i savršeniji oblik života. Prestane li ova borba, zahvatit će nas jedna uspavanost koja će nas dovesti da se svaki put predajemo u napastima” (Kasijan, Colaciones, 4). “I na kraju se čini kako smo napravile sve i kako se nemamo više s čime niti s kime boriti. O sestre moje, nemojte biti u to sigurne i nemojte se uspavati, već budite poput onih koji odlaze na počinak dobro zatvarajući vrata znajući kako lovpov uvijek vreba i želi ući u kuću” (Sveta Tereza Avilska, Put savršenstva, 10,1).

 

 

 

Ova borba je borba za svoju dušu- BORBA ZA VLASTITO SPASENJE. No, nije to samo vlastito spasenje jer smo stavljeni u svijet jedni druge primjerom poticati na ispravan život- na borbu za sebe. To je borba za sve: onaj koji se u sebi bori za sebe, bori se i za ljude s kojima živi.

 

 

 

BORBA JE USPJEŠNA SAMO AKO JE BOG S NAMA

 

Bila bi to beznadna bitka da se vodi samo između nas i napasti. Ne postoji čovjek koji barem jednom nije pokleknuo u napastima. I taj jedan jedini put mogao je biti njegov konačni poraz, ali nije bio. Zašto? Bog koji je ušao u naše duše po krštenju, bodri svoga krštenika da ne poklekne. BOG JE S NAMA UVIJEK U TOJ BORBI, i tamo gdje gubimo snage, Bog pomaže kada vidi da NE ODUSTAJEMO, sa smo spremni “poginuti” u toj borbi i da se NE PREDAJEMO.

 

 

 

Jedna od stvari koju ljudi koji idu tim putem usavršavanja zaborave pa “skrenu” na put samostalne borbe u kojoj padnu, jest činjenica da IM JE BOG NA RASPOLAGANJU U BORBI I DA SE TREBAJU BORITI RAČUNAJUĆI NA NJEGA. Ova činjenica bi trebala ulijevati sigurnost i odagnati strahove, jer je Bog taj koji će spremno ZALIJEČITI SVE NAŠE RANE I OSPOSOBITI NAS DA SE BRZO VRATIMO U BITKE.

 

 

 

Onaj koji je učenicima obećao bitI s njima do kraja vremena, očituje se među njima uviejk po pobjedama, i to ulijeva sigurnost da se nikada od njih neće otkloniti” (Sveti Jeronim, u Catena Aurea, vol. III, str. 433). “Milost se daje onima koji se nadaju u Bogu svemu. Viči kada te pritisne neprijatelj, traži od Boga pomoć, jer ako imaš nekog protiv sebe, znaj da imaš i nekog tko je uz tebe kao pomož u borbi; nekog tko stalno prati tvoje borbe i nađe li te da u nadi ne odustaješ od borbe, rado će ti pomoći. On je naime, Bog koji se jedino protivi oholima- onima koji misle da sve mogu sami sa svojim snagama” (Sveti Augustin, Govor 145). Stoga, “borimo se, jer naša se borba razvija u prisutnosti onoga koji nas prati u svemu i pomaže nam” (Sveti Augustin, Govor, 33).

 

 

 

Valja nam imati na pameti da BOG PRATI SVE NAŠE BORBE. Stoga, kada se borimo i klonemo, tražimo pomoć od Njega, jer bez Njega se ne možemo boriti. Osoba koja se NE BORI I RAČUNA NA POMOĆ OD BOGA, NALAZI SE U NAJVEĆOJ OD SVIH NAPASTI: ONA BOGA KUŠA, pojašanjava sveti Toma: “Osoba koja se ne trudi boriti, očekujući kako će sve primiti od Božje pomoći, KUŠA BOGA” (Sveti Toma, Teološka Suma, 2-2, q. 53, a. 4 ad 1). Neki se ne bore iz lijenosti, drugi iz straha, ali lijek za oboje jest UĆI U BORBU, STEĆI NAVIKU DA SE BORIŠ kako se ne bi ulijenio, I ZADOBITI RANE kako bi OČVRSNUO.

 

 

 

SMISAO BORBE

 

Kada jedan vojnik u borbi zadobije rane, malo se povlači i nitko pametan ne misli kako je to gijeh. Jedini zapravo koji rane ne dobiju u bitkama su oni koji se ne bore; a oni koji nasrću na neprijatelja neizostavno bivaju ranjeni” (Sveti Ivan Krizostom, Izlaganje Teodoru, 5). Ovo je borba u kojoj ćemo sigurno biti ranjeni, i nekada nećemo vidjeti konačan ishod borbe. Ponekad ćemo djelovati poraženo, ali čovjeku koji IMA SPREMNOST ZA BORBU, NIJE VAŽNO STANJE NA BOJIŠNICI. Taj će se u Boga pouzdati kako već rekosmo. Ovo je dakle borba u kojoj nekada nećemo vidjeti pobjedu kako se NE BI UZOHOLILI i pomislili kako smo bolji od drugih. No to nije nama ni važno.

 

 

 

Od same pobjede rekosmo, važiji su nam krijepost da smo uvijek spremni na otpor neprijatelju, da smo spremni napredovati i jačati u boju bez obzira na rane, ali ona najvažnija je ostala neizrečena. A to je LJUBAV PREMA BOGU. Ako smo razlog mi sami sebi u borbi, lako se može dogoditi da unatoč svim savršenstvima koje postignemo boreći se upadnemo u jednu umišljenost kako smo BOLJI OD DRUGIH. Nije to ništa drugo već oholost.

 

 

 

Dakako, valja nam se boriti ZA SEBE, ali ne da bi bili bolji od drugih, već da bi se SPASILI. No, spasnja bez Boga nema. On je taj koji nas spašava, koji nam je omogućio da se oslobodimo svih grijeha, On liječi rane u borbi, On nas pomaže i prati u svemu. Nije li to dovoljan razlog za kazati mu HVALA TI BOŽE? I više od toga; On je kao gospodar koji svojim podanicima daje sve potrebno za život, ali im osigurava i život u slobodi. Neće li zahvalni podanici poći u rat za takva gospodara iz LJUBAVI PREMA NJEMU? Ako su samo malo zahvalni na svemu što im gospodar osigurava, onda će iz LJUBAVI PREMA NJEMU RATOVATI ZA NJEGA.

 

 

 

Najveći razlog ove borbe jest LJUBAV PREMA BOGU. Kazali smo kako se događa da često gubimo bitke, ali nas Bog vraća nazad. Dakle, nije naša osobna pobjeda sigurna, ali sigurno je da će nas Bog spasiti samo ako se borimo- NIGDJE NEMA SPOMENA O ISHODU RATA. Mi smo naime pozvani u RAT KOJI SE VODI U BEZBROJ BITAKA- u nekima se pobijedi, neke se izgube, ali nijedna od tih bitaka ne mora se izjednačavati s ishodom ratovanja. Važno je samo imati na pameti da je SVAKA BITKA ZA NAS VAŽNA, a ishode pustimo Bogu- mi ratujmo.

 

 

 

Onaj koji se bori jer je to milo Bogu, čini to iz ljubavi prema Bogu, a onaj koji raste u toj ljubavi, može očekivati da će ga Gospodin milo pogledati kada prođe kroz vrata u kraljevstvo. NEĆE KROZ VRATA KRALJEVSTVA UĆI ONI KOJI NEMAJU LJUBAVI U SEBI: ljubavi za Boga i ljubavi za bližnje. Njih Bog neće prepoznati kao SVOJE BORCE. Takvi su se možda i borili u životu, ali NISU SE BORILI ZA BOGA- JER JE BOG ŽELIO DA SE BORIMO. Borili su se radi sebe, radi svoga imena, da ih drugi časte i lijepo govore o njima. Nedostajala im je ljubav prema Bogu u toj borbi, na sebe su se oslanjali i nisu ni primjetili na čijoj se strani bore. Možda su svojim bitkama ranjavali druge ljude, a da to nisu primjetili, jer su oni sami sebi bili važni. Oni koji se bore za sebe, bez Boga, “djeluju kao oni koji naoko stoje visoko, više od drugih, a zapravo su jako nisko u očima Boga” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 81).

 

 

 

I kao u svakom ratu, vojnici prije ili kasnije dođu do MIRA. “Bez borbe, nema pobjede; bez pobjede nema mira. Bez mira, ljudska radost je samo privid radosti, lažna i sterilna radost, koja ne pomaže čovjeku ni u radu, ni u ljubavi, ni u pravdi, opraštanju, milosrđu, ni u služenju Bogu” (J. ESCRIVÁ DE BALAGUER, Susret s Kristom, 82).