Lk 13, 31-35

 

U onaj dan pristupe neki farizeji i reknu Isusu: »Otiđi, otputuj odavde jer te Herod hoće ubiti.« A on će njima: »Idite i kažite toj lisici: 'Evo, izgonim đavle i liječim danas i sutra, a treći dan dovršujem. Ali danas, sutra i prekosutra moram nastaviti put jer ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema.'« »Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste! Evo, napuštena vam kuća. A kažem vam, nećete me vidjeti dok ne dođe čas te reknete: Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!«

 

 

 

JERUZALEM KAO CILJ ISUSOVA PUTA

 

Gospodin pokazuje kako se ne boji Herodovih prijetnji, kako želi dovršiti ono što je započeo. Stoga nastavlja put. Istovremeno najavljuje kako mu je ići u Jeruzalem, kako je CILJ NJEGOVA PUTA JERUZALEM I kako, sukladno Pismima, “ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema”. Gospodin NAJAVLJUJE SVOJU SMRT I podsjeća svojim riječima na starozavjetne proroke koji su naviještali kako će onaj kojeg Židovi očekuju, biit ubijen u Jeruzalemu.

 

 

 

Najavljujući svoju SMRT, nekome se može učiniti kako Isus najavljuje svoj NEUSPJEH, svoj PORAZ. Zar je pogriješio u nečem? Nipošto; vidimo kako On NASTAVLJA SVOJ POSAO UNATOČ NAJAVI VLASTITE SMRTI. “Evo, izgonim đavle i liječim danas i sutra, a treći dan dovršujem. Ali danas, sutra i prekosutra moram nastaviti put.” Ovim riječima kao da baca rukavicu izazova Herodu koji ga želi ubiti, kao da mu govori: neće biti kako ti hoćeš, već kako Bog Otac hoće. Herod se ponaša kao gospodar života I smrti, ali ovim Isus pokazuje kako nijedan vladar nema stvarne vlasti nad njim. Sjetite se Isusovih riječi upućenih Pilatu. Pilat ispituje Isusa: Tada mu Pilat reče: "Zar meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast da te pustim i da imam vlast da te razapnem?" (11) Odgovori mu Isus: "Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor. Zbog toga ima veći grijeh onaj koji me predao tebi." (Iv 18,10-11). Isus želi da shvatimo kako je ON TAJ KOJI VLADA SITUACIJOM PA ČAK I KADA JE SMRT U PITANJU.

 

 

 

JERZUALEM: SMRT BOGA ZA NOVI ŽIVOT ČOVJEKA

 

Gledamo li na Jeruzalem iz pozicije Isusove smrti očima obična čovjeka, onda će se Isusov put činiti užasnim. To je put kojem je cilj SMRT. No, okrenemo li perspektivu i gledamo li očima vjernika, to je put kojem je cilj USKRSNUĆE, a ne smrt: smrt je jedna od nužnosti ovog života koje nas prate.

 

 

 

Shvatimo li kako ISUS JE ISUS VLADAR koji vlada ŽIVOTOM I SMRĆU, onda ćemo smrt tako i prihvaćati OSLANJAMO LI SE U VJERI NA ISUSA. Naime, Jeruzalem je u očima vjernika “okićen” Golgotom, na kojoj je razapet Bog, iz čijih se rana izlijevaju krv i voda novog života. Krv i voda novog života su IZLJEV DUHA SVETOGA. Novi silazak Boga među ljude. I dok je Isus boravio među nama, BOG JE BORAVIO U JEDNOM ČOVJEKU U POTPUNOSTI. Potrebno je da Bog uzađe na nebo, kako bi na zemlji postao dostupan SVIM LJUDIMA.

 

 

 

Ta DOSTUPNOST BOGA IDE PREKO POSINJENJA. Naime, Treća božanska osoba- Duh Sveti, čista je Ljubav, jedna OSOBNA Ljubav koja se izmjenjuje između Boga Oca i Boga Sina. U naravi ove božanske osobe jest da se IZMJENJUJE, DA KOMUNICIRA. Pa, budući da je riječ o LJUBAVI OSOBA, O LJUBAVI KOJA JE I SAMA OSOBA u čijoj je naravi da “spoji dvoje”, potrebno je bilo da SIN napusti ove naše zemaljske prostore, kako bi otvorio mogućnost da Ljubav Boga komunicira sa ljudima na jedan drugačiji način.

 

 

 

Kada je riječ o KOMUNIKACIJI BOG OTAC- BOG SIN, onda je ta komunikacija POTPUNA, SAVRŠENA: ta je komunikacija UOSOBLJENA- ONA JE OSOBA U SEBI, i to te je mjere savršena da je u punini može primiti samo ista osoba- božanska. Kada su ljudi u pitanju, onda Duha Svetoga primamo u mjeri čovjeka, na jedan nesavršen način; na način koji odgovara mogućnostima čovjeka, i na način koji odgovara zahtjevima nekog poslanja.

 

 

 

Druga je stvar SINOVSTVO. Bog dakako, može dati svoga Duha kome hoće i u kojoj god mjeri hoće, ali to ne ide tako. Od čovjeka se traži da POKAŽE DA ŽELI IMATI UDJELA U TOM DUHU, DA POKAŽE DA ŽELI DOBITI TOG DUHA. A to se pokazuje SINOVSTVOM koje se VIDI NA DJELU.

 

 

 

Bog daje svoga Duha na sakramentu krštenja, ali i u svim sakramentima, na način da se OTVARA ČOVJEKU I STOJI MU NA RASPOLAGANJU, A NA ČOVJEKU JE DA SVOJIM ŽIVOTOM OD SEBE UČINI BOŽJIM SREDSTVOM, pokazujući želju u svemu da SLUŽI BOGU. U tome je bit sinovstva: pokazati želju za Ocem, iskazati mu ljubav. Jednostavnije je kazati kako ČOVJEK SVOJIM ŽIVOTOM MORA ODGOVORITI NA MOGUĆNOST DA DUH BOŽJI U NJEMU POSTANE DJELATAN! Ovaj Duh Sveti, jest DUH SINOVSTVA, dolazi od Oca po Sinu, i očituje se samo u onima koji na SINOVSKI NAČIN ODGOVORE OCU ŽIVOTOM.

 

 

 

Kada velimo da Bog DAJE svoga Duha, mislimo kako ga DARUJE. Bog u svemu ima inicijativu, stoga je DUH SVETI DAR BOGA ČOVJEKU: to je jedna od oblika SEBEDARJA BOGA ČOVJEKU. Čovjek koji ga primi da bi od njega živio, DOBIVA NOVI ŽIVOT PO DUHU: jedan život u kojem Duh Sveti POTICAJIMA I PROVIDNOŠĆU VODI ČOVJEKA KROZ ŽIVOT. POTICAJIMA- koje treba prepoznati; PROVIDNOŠĆU- kojoj se treba prepustiti.

 

 

 

Jeruzalem, ovako gledano predstavlja mjesto smrti Boga i mjesto novog života za čovjeka- života u Kristovu Duhu, ŽIVOTA U KRISTU. Ovaj je grad izabran za božansku misiju u svemu; “to je mjesto smrti i uskrsnuća (Uništite ovaj Hram i za tri dana ću ga podići, Iv 2,19); mjesto otkupljenja. Sa Pashom u Jeruzalemu, “vrijeme Krista” se sada nastavlja na “vrijeme Crkve”: odlučujući je trenutak dan Pedesetnice(Sveti Ivan Pavao II., Opća Audijencija, 31-05-1989). Ovo VRIJEME CRKVE jest vrijeme u kojem NOVI SINOVI BOŽJI- LJUDI, vođeni istim duhom Isusa Krista, nastavljaju njegovo djelo na zemlji. To je jedan NOVI POČETAK ZA ČOVJEKA koji svoj život posvema priklanja Bogu pristajući na jedno NOVO SINOVSTVO, JEDAN NOV ŽIVOT. “Taj početak kreće djelovanjem Duha Svetoga koji, u začecima Crkve, kao Duh Stvoritelj (Veni Creator Spiritus), nastavlja do kraja ono djelo stvaranja koje Božji Duh učinio dako je “lebdio nad vodama” (Post 1,2) u počecima stvaranja” (Isto).

 

 

 

Tako je smrt Boga u Jeruzalemu postala nov život za čovjeka.

 

 

 

ODGOVOR NA DAR BOŽJI: odgovor čovjeka po sinovstvu

 

Rekosmo kako je Duh Božji zapravo DAR OD BOGA, a time i NOVI ŽIVOT U DUHU, NOVI ŽIVOT SINOVSTVA je DAR OD BOGA. Na darovano se trab ODGOVORITI ZAHALOM, a u slučaju čovjeka, jedina prava zahvala jest ŽIVOT.

 

 

 

Životom se treba pokazati kako ŽELIMO BITI PRAVI SINOVI BOŽJI. To znači dakako stalno REVNOVATI ZA BOGA I ZA SVOJU DUŠU. Stalno “nastavljati svoj put”, ići naprijed sa životom I ne osvrtati se na nikoga- baš kao što Gospodin nije mario ni za Herodove prijetnje. Naše je da RADIMO, A NE DA MISLIMO O REZULTATIMA NAŠEG RADA- O VLASTITIM USPJESIMA ILI NEUSPJESIMA.

 

 

 

Ukoliko ovako shvatimo svoje poslanje na zemlji, razumjet ćemo kako nije bitno što ljudi o nama misle kada je u pitanju uspješnost naših poduhvata. Važnije je da obavio ono na što nas Bog poziva. Često puta rezultate svoga rada vidite tek puno godina poslije. Odgajate djecu I čini Vam se kako ste stalno praćeni neuspjesima u odgoju, ali nije tako. Većini ljudi, ponavljam većini, rezultati odgoja isplivaju nakon dugo godina napornog rada.

 

 

 

Tako je I sa našim apostolatom, našim putom. On je vezan uz Vašu svakodnevicu u kojoj ste pozvani USMJERAVATI SVE SVOJE POSTUPKE PREMA DOBRU bez obzira na to kako će drugi percipirati Vas I Vaš život. Netko će Vam kazati kako ste gubitnici, kako ste neuspješni, ali uspjeh naših djela ne mjeri se tuđim mišljenjem, već DOBORTOM I LJUBAVLJU koju iskazujemo na djelu.

 

 

 

Želiš li biti poput Krista? RADI DOBRO I NE MISLI O MOGUĆEM NEUPSJEHU. I Kristu su se rugali, a kako se onda ne bi našao netko tko će to I nama učiniti.

 

 

 

ČINITI DOBRO DRUGOME VELIKO JE OTAJSTVO. Naime, BOG DJELUJE PO DOBROTI, a naše je da vlastitom dobrotom odškrinemo vrata nečije duše kako bi BOG U NJOJ DJELOVAO. Čak I onda kada mi mislimo kako ništa nismo napravili- ne znamo kako će BOG RADITI U SRCU TOG ČOVJEKA kojem smo učinili nešto lijepo. U najgorem slučaju, onaj čovjek kojem radite dobro, čak I ako se ne promijeni, upitat će se prije ili kasnije “zašto ste mi činili dobro?” Odgovor on sam neće možda pronaći, ali Bog će mu polako raditi u savjesti I prije ili kasnije rezultati će doći. Možda ih mi nećemo vidjeti, ali to nije ni bitno.

 

 

 

Kada činite dobro postajete ono što sveti Pavao govori kao borci koji se OBLAČE U BOŽJU OPREMU. Ulazite u DUHOVNI BOJ u kojem se borite protiv krvi I mesa, već protiv ZLA SOTONE koji vreba na ljude I vuče ih od Boga prema zlu. Nastavlja Pavao: “(14) Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, (15) potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! (16) U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. (17) Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju. (18) Svakovrsnom se molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu molite” (Ef 6,14-18). Ovo je borba u kojoj nam je potrebna Božja pomoć, a ona je uvijek vezana uz ISPRAVAN ŽIVOT I MOLITVU. U tome je temeljac I Vašeg apostolata: SVE ŠTO RADITE- ČINITE DOBRO I MOLITE, UTJEČITE SE BOGU. Neka Vas Vaša vjera u Isusa Krista brani u svemu.

 

 

 

SIN SE PREPOZNAJE PO KRIŽU: spremnost na prihvaćanje križa kao spremnost na vršenje Božje volje

 

Prva je stvar u kojoj nam Duh pomaže stvarati OTKLON OD ZLA I PRIJANJATI UZ DOBRO U SVAKOJ SITUACIJI. Duh NADAHNJUJE, POTIČE NA ISPRAVNO POSTUPANJE, SUGRERIRA, PROVOCIRA SAVJEST u mjeri u kojoj je potrebno da ČOVJEK SAM ISPRAVNO ODLUČI, jer BOG NEĆE DONOSITI ODLUKE UMJESTO ČOVJEKA.

 

 

 

Ovih poticaja NEMA BEZ MOLITVE; bez molitvena života, koji je sam po sebi KOMUNIKACIJA S BOGOM, ne može biti ostvarena prava KOMUNIKACIJA PO DUHU. Kazali smo kako je Duh Sveti- Ljubav, a ljubav počiva na KOMUNIKACIJI U KOJOJ SE OSTVARUJE ODNOS. Kako mislimo učiniti da se ta KOMUNIKACIJA S BOGOM, ta Ljubav očituje na nama, ako komuinkaciju ne obnavljamo na način koji je svojstven osobama: govorom, prošnjom, zahvalom, riječima i mislima?

 

 

 

Kada govorimo o molitvi, ne smijemo zaboraviti sudjelovanje u životu Crkve, u njenoj liturgiji, sakramentima, u svemu što Bog po Crkvi DARUJE.

 

 

 

Konačno, SINOVSTVO se najintezivnije očituje po PRIHVAĆANJU KRIŽEVA U ŽIVOTU. Tako i naš život postaje jedan “hod prema Jeruzalemu” koji je okićen križem. Tamo gdje postoji spremnost SUOČAVANJA SA SVIM NEUGODNOSTIMA SVAKIDAŠNJICE na jedan kršćanski način, bez prijanjanja uz zlo, uz opraštanje, blagost, velikodušnost u darivanju svoga vremena,...; gdje postoji spremnost da se prihvati svaki neuspjeh u životu unatoč dobrim nakanama i ispravnom postupanju; gdje postoji spremnost da se prihvate bolest, smrt, gubici, unatoč dobru i čistu životu- Bog prepoznaje spremnost na sinovsku žrtvu.

 

 

 

U spremnosti na prihvaćanje križa od strane čovjeka, Bog prepoznaje SPREMNOST DA ČOVJEK PREPUSTI SVOJ ŽIVOT BOGU, jer u konačnici, NA KRIŽU ČOVJEK NE MOŽE UČINITI NIŠTA SA SVOJIM ŽIVOTOM.

 

 

 

Vjerujem kako su mnogi SPREMNI PRIHVATITI SVOJE KRIŽEVE, i kako takvu odluku nose u sebi, ali NISU U STANU PREPOZNATI KRIŽEVE! Često naime, naši osobni planovi, naše želje, naš život koji se ne podudara sa Božjim planovima, čine da postane “slijepi za križeve”. Naši nam planovi donose SMISAO U ŽIVOT, a KRIŽ donosi PROBLEM KOJEG NE RAZUMIJEMO. A ono što čovjek ne razumije, to teško prihvaća. Prava je mudrost PREPOZNATI KRIŽ. Za to je potrebno imati jedno SRCE SINA, koje kuca za OCA, a time kuca i za križ.

 

 

 

KRIŽ DONOSI NOV ŽIVOT SINU ČOVJEKOVOM

 

NA KRIŽU OTAC PREPOZNAJE SINA I DAJE MU SVE POTREBNE MILOSTI. Tako se život čovjeka krijepi po njegovim križevima. Neugodnosti ne ubijaju nikoga već očvrsnu čovjeka i otvore ga da ne razmišlja o tome što će ljudi kazati o njegovu životu, već ŠTO BOG ŽELI OD NJEGA. Ne nalazi se često odgovor na to pitanje, ali čovjek okrijepljen Duhom NASTAVLJA PUT PREMA “JERUZALEMU”, jer, premda ne zna odgovor na svoja pitanja o životu, ZNA DA BOGU TREBA JOŠ JEDAN KRIŽONOŠA PO KOJEM ĆE BOG NA DRUGE IZLITI SVOGA DUHA. Potreban je PRIMJER ŽIVOTA SINA BOŽJEG DA SE VIDI NA NAMA. Tako po svojim KRIŽEVIMA, nastavljamo u Crkvi Isusov put u Jeruzalem.

 

 

 

Križ rekosmo sinu koji ga nosi pomoć- milosti. Nemojmo zaboraviti kako to nije jedini način ilijevanja Božjih milosti, ali jest SIGURAN PUT VRŠENJA VOLJE BOŽJE. MILOSTI mijenjaju i križonošu- mijenjaju sina koji nosi križ. One ga krijepe u naporima koje ulaže kako bi se pokazao sinom, kako bi nosio svoje križeve svakodnevno.

 

 

 

 

 

JERUZALEME, JERUZALEME

 

Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste!” Ovim riječima Gospodin žali nad Jeruzalemom, nad Izraleom, jer NIJE ODGOVORIO U VJERI NA DAROVE OD BOGA. Bog je narod prihvatio kao svoje dijete, ali dijete je odbacilo Oca. Bog je posalo Sina u taj narod, ali su odbacili Sina. Odbacivši Boga, odbacili su sebe, pa Isus plače nad narodom, kao što plače otac nas sinom kojeg je nepovratno izgubio.

 

 

 

Bog ŽALI KADA MU ČOVJEK NE UZVRAĆA LJUBAVLJU NA LJUBAV. Žali ako ga ne komunicira, ako NE TRAAŽI NEŠTO OD OCA. Jer Bog je sve učinio kako bi onu komunikaciju koju je nesretni Adam prekinuo, ponovo obnovio po Sinu, po Križu.