Lk 14, 15-24

 

U ono vrijeme: Reče Isusu jedan od sustolnika: »Blago onome koji bude blagovao kruh u kraljevstvu Božjem!« A on mu reče: »Čovjek neki priredi veliku večeru i pozva mnoge. I posla slugu u vrijeme večere da rekne uzvanicima: 'Dođite! Već je pripravljeno!' A oni se odreda počeli ispričavati. Prvi mu reče: 'Njivu sam kupio i valja mi poći pogledati je. Molim te, ispričaj me.' Drugi reče: 'Kupio sam pet jarmova volova pa idem okušati ih. Molim te, ispričaj me.' Treći reče: 'Oženio sam se i zato ne mogu doći.'«

 

»Sluga se vrati i javi to domaćinu. Tada domaćin, gnjevan, reče sluzi: 'Iziđi brzo na trgove gradske i ulice pa dovedi ovamo prosjake, sakate, slijepe i hrome.' I sluga reče: 'Gospodaru, učinjeno je što si naredio i još ima mjesta.' Reče gospodar sluzi: 'Iziđi na putove i među ograde i prisili neka uđu da mi se napuni kuća.' A kažem vam: nijedan od onih pozvanih neće okusiti moje večere.«

 

 

 

GOZBA: poziv na gozbu

 

Na Istoku su na gozbu pozivali u dva navrata: prvi put kada najave dan gozbe, a drugi put kada sve već priprave kako se ne bi dogodilo da netko slučjno zaboravi na prvi poziv. Priča koju Isus pripovijeda namijenjena je Židovima: oni su zapravo trebali biti sustolnici na jednoj velikoj gozbi. Židovi naime, kraljevstvo nebesko uspoređuju sa velikom gozbom u kojoj Bog poziva samo odabrane- one kojim je iskazao veliku ljubav svojim pozivom.

 

 

 

Uistinu, čovjek koji u prispodobi priređuje gozbu, jest Bog, a uzvanici su Židovi koji su našli sve moguće izlike da poziv odbiju. Bog poziva dva puta Židove: prvi put po Mojsiju i prorocima, a drugi pu po svome Sinu. Prvi puta, kroz povijest, unaprijed najavljuje gozbu; drugi put poziva Židove kada je sve već pripremljeno.

 

 

 

Židovima su bile važnije njihove obaveze od gozbe, pa nalaze stotinu izlika kako bi poziv odbili. Židove pronalazimo u slici POSEBNO POZVANIH, u slici UZVANIKA. Za njih je Bog pripravio svadbu, ali kada su ga odbili, onda je POZVAO SVE. Zapravo, počeo je pozivati PONOVO UNUTAR ŽIDOVSKOG NARODA, ali sada nije birao, već je pozvao SVE. U prispodobi, svoj poziv čovjek šalje onima koje su uzvanici prezreli: poziva prosjake, sakate, slijepe i hrome. Poziva zapravo one koji uzvanicima ništa ne znače- POZIVA OBIČAN PUK. Među njima naći će se i učenici i apostoli koji će ovaj poziv proslijediti SVIM NARODIMA.

 

 

 

POZIV NA GOZBU: izraz Božej ljubavi

 

Vidimo kako POZIV OD BOGA zahtijeva često ŽRTVOVATI SVOJE INTERESE i STAVITI BOGA NA PRVO MJESTO. Ovo nije nikakav poseban ljudski zahvat, već jednostavan ODGOVOR U LJUBAVI BOGU, JER BOG JE TAJ KOJI UVIJEK IMA INICIJATIVU i poziv ačovjeka sebi. Kada čovjek poziva na večeru, onda uzvanike poziva najprije jer im iskazuje ljubav. Stoga, uzvratiti na poziv, znači uzvratiti na ljubav. Naknadni poziv ne znači kako ljubavi u pozivatelju nema. Upravo suprotno, U POZIVATELJU IMA LJUBAVI ZA SVE, baš kao i u Boga. Stoga ne štedi Bog svoje ljubavi pozivajući k sebi sve ljude. Mi moramo odgovoriti na taj poziva spremno SOVJIM ŽIVOTOM.

 

 

 

Poziv upućen svima ima svoje posebnosti. Najprije, uočavamo kako čovjek govori svome sluzi kada ga šalje pozvati sve: “Iziđi na putove i među ograde i prisili neka uđu da mi se napuni kuća.” O kakvoj je to prisili riječ? Zar Gospodin PRISILJAVA DA VJERUJEMO U NJEGA ILI JE NJEGOV POZIV NASILAN? Nipošto! Nije riječ o nasilnom prikupljanju ljudi, već o POMAGANJU KOJE BOG PROVIĐA ONIMA KOJE POZIVA. Onima koje je pozvao, Bog pomaže odlučiti se za put dobra koji vodi “na svadbu”; pomaže im zbjeći zamke grijeha i malodušnost u vjeri koji bi pozvanoga mogli oslabiti u nakanama i učiniti da odustane od svoga puta; pomaže im u njihovim ljudskim sposobnostima kojima čovjek spoznaje ono što je ispravno i koje daju snagu čovjeku da napravi to unatoč tegobama na koje nailazi u svojim odlukama.

 

 

 

Ovo -prisili neka uđu da mi se napuni kuća- ne znači neko nasilje bilo tjelesno, bilo moralno, već odražava napore dobra kršćanska života koji pokazuje kako sve što ima- dobiva od Boga: gledajte kako Otac privlači: ushićuje poukom, ne držeći ništa neophodnim. Tako nas privlači k sebi” (Sveti Augustin, In Ioannis Evangelium, 26,7). Pokušava nas “prisiliti” preko molitve, žrtve, preko primjera kršćanska života, preko prijateljstva.

 

 

 

BOG TRAŽI PRIJATELJA U ČOVJEKU:želi čovjeka privući k sebi

 

Isus nas želi pridobiti preko PRIJATELJSTVA prije svega. Stoga nam i prilazi u svetim sakramentima i otkriva u sebi kakav je Bog. Kao i čovjek iz prispodobe, ISUS JE BOG KOJI NAS POZIVA NA SVOJU GOZBU kako bi smo se pridružili u slavlju. Ovdje je dakako riječ o MISNOM SLAVLJU, o JAGANJČEVOJ GOZBI koja je PREDOKUS ONE GOZBE KOJOJ ĆE SE PRIDRUŽITI ONI KOJI NA ISUSOV POZIV ODGOVORE.

 

 

 

Kako bi nas pridobio, Bog nam prilazi. Želi nas za prijatelje. Čovjek po svojoj prirodi TREBA PRIJATELJE. On ih traži jer mu je stalno potreban netko kome će sebe darivati preko posebne ljubavi i tko će mu na tu ljubav uzvraćati. Prijatelji olakšavaju život na zemlji, često puta savjetuju i tješe pronalazeći prave riječi. No nikada ne lažu, vež iskreno nam govore kakvi smo. “Tražiš društvo prijatelja koji ti svojim razgovorom i svojom naklonosti, svojim vladanjem, čine podnošljivim progonstvo ovoga svijeta... iako prijatelji ponekad izdaju.- To mi se ne čini loše” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Put, 88). “Ako nađeš prijatelja, našao si blago. - Dakle,... ako nađeš Prijatelja! Jer, gdje je tvoje blago,ondje je i srce tvoje” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Put, 421). “Isus je tvoj prijatelj- Prijatelj- S tjelesnim srcem kao što je tvoje.- S očima najljubaznijeg pogleda, koje plaču za Lazarom,... I tebe voli koliko i Lazara” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Put, 422).

 

 

 

Isus nas ŽELI PRIVUĆI K SEBI: u tome se sastoji Njegov poziv na gozbu- to je POZIV LJUBAVI JEDNOG VELIKOG PRIJATELJA koji želi da s njime razgovaramo, da s njime komuniciramo preko sakramenata. Kada nas poziva na misu, poziva nas da “gledamo” u njegovu žrtvu, ne kako bi se zgražali već kako bi se spomenuli svega onoga zbog čega se žrtvovao: RADI NAS I RADI NAŠEGA SPASENJA. Drugim riječima, poziva nas na gozbu kako bi nam POKAZAO KOLIKO NAS VOLI: JER NEMA VEĆE LJUBAVI OD ONE DA NETKO DADNE SVOJ ŽIVOT ZA PRIJATELJA.

 

 

 

PRIJATELJSTVO TRAŽI ŽRTVE

 

Prijateljstvo traži žrtve od prijatelja, traži da u nekim trenucima zaborave na sebe i predaju se drugome: predaju mu svoje vrijeme, svoje riječi, svoje radosti i tuge. Prijateljstvo traži nekada od nas da NAPUSTIMO SVOJE SVAKODNEVNE POSLOVE I POSVETIMO SE PRIJATELJU KAKO BI MU POKAZALI DA NAM JE STALO DO NJEGA. U odnosu na Boga nama se ne smije dogoditi da zanemarimo Prijatelja i da nam druge stvari budu važnije od njega.

 

 

 

Iz LJUBAVI PREMA BOGU, jedan kršćanin će se truditi pronaći vremena za Boga bilo da je riječ o molitvi, bilo o sakramentima ili o misi.

 

 

 

Prijateljstvo je prije svega UZROKOM VELIKE RADOSTI PRIJATELJA. To je RADOST JEDNOG SUSRETA S NEKIM TKO TE VOLI i koga voliš. Takve se radosti nerijetko poprate gozbama. Rado prijatelji zajedno ručaju ili se druže uz neko jelo. Upravo to jelo često je razlogom okupljanja prijatelja. Zapravo, NIJE JELO RAZLOGOM, VEĆ SE JELOM SLUŽE PRIJATELJI KAKO BI SE ZDRUŽILI.

 

 

 

U staroj Grčkoj, ovakva radost, koju mi sagledavamo preko susreta s Bogom Sinom, smatrala se BOŽANSKOM RADOŠĆU. “Ta je božanska radost (oi makaroi), za grke je značila ODSUTNOST KAZNI I ONOG ŠTO NAS OKUPIRA SVAKODNEVNO” (Ceslas Spicq, Teologia moral del Nuevo Testamento, Eunsa, Pamplona, 1970, str. 303). Za takvu radost zadobiti potrebno je napustiti malo svoje svakodnevne obaveze, žrtvovati nešto od svojih planova kako bi susreli Boga. Naravno, nitko ne traži od nas da napustimo sve i ulijenimo se poput nekih kojima su molitva i misa izgovor za nerad. Traži se od nas da REZERVIRAMO TRENUTKE ZA SVOGA BOŽANSKOG PRIJATELJA i da mu iziđemo u susret. Tako ćemo u svakodnevici, rezervirajući svoje vrijeme za Boga, zapravo STALNO PRISTUPATI ONOME KOJI NAS POZIVA NA SVADBU, NA GOBZU U NEBU. Kazali smo kako je ta gozba zapravo slika nebeskog kraljevstva i stanja koje ćemo tamo zateći: RADOSTI I SREĆE ZBOG BLIZINE BOGA. “Kraljevstvo je kao jedan teritorij na koji se upada i na kojem se pronalazi Boga s kojim UŽIVAMO U INTIMI SUSRETA” ( Usp. M.J. Lagrange, Evangelie selon saint Matthieu, Pariz, 1927, str. 156.). U tom smislu se shvaća kako nas u Kraljevstvu ne očekuju bol, tuga, patnja, smrt, već neizmjerna radost koja nas već sada može ispunjati u susretu s Isusom.

 

 

 

GOZBA U NEBU ZA GLADNE I ŽEDNE PRAVEDNOSTI: agape Boga i čovjeka

 

Kraljevstvo je poput GOZBE na kojoj će se nasititi oni koji su GLADNI KRUHA S NEBA. Zapravo, nasititi će se oni koji su gladni i žedni pravednosti, i kojima je sada u ovom životu nerijetko jako teško zbog toga što žele živjeti ispravno, kršćanski. Oni koji sada podnose i pate zbog toga jer žele živjeti po božju, dobit će nadoknadu u Kraljevstvu: “Što oko ne vidje i uho ne ču, i što u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube” (1 Kor 2,9). Stoga, kako bi im ublažio patnje, Bog sada polako priprema njihova srca svojim Duhom kako bi ta srca izdržala sve boli sadašnjice i pripravila se za gozbu u nebu.

 

 

 

Nasititi će se i oni koji tu glad i žeđ za pravednosti uočavaju preko VLASTITE GREŠNOSTI: u savjesti koja je probuđena čovjek koji griješi uvijek zastaje pred vlastitim postupcima i traži izlaz iz vlastite grešnosti. To shvaćanje vlastite krivice, potičena KAJANJE, na ISKRENO KAJANJE, a ono je uvijek odraz GALDI I ŽEĐI ZA PRAVEDNOŠĆU- to je glad i žeđ za ISPRAVNIM ŽIVOTNIM PUTEM!

 

 

 

Kršćanin koji prihvati Božji poziva na prijateljstvo, počne rezervirati svoje vrijeme u danu za Boga, takav kršćanin postaje PREDMETOM BOŽJE LJUBAVI- on sudjeluje u jednom AGAPEU Boga i čovjeka. Valja nam stalno prilaziti Bogu kako bi nas nadahnuo svojim Duhom Svetim koji se izlijeva na sve one koji žele i mogu prići Bogu u sakramentima, ali i na sve one koji Ga čista srca žele. Tu, u susretu s Bogom preko molitve i sakramenata, ČOVJEK SE ISPUNJA LJUBAVLJU, baš kao što se ispunja ljubavlju u susretu s dragim prijateljem. Ta je LJUBAV DAROVANA, jer Bog nije dužan nama darovati sebe, već je sve što od Njega imamo dar. On je DOBAR i iz te dobrote Božje ISTJEČE LJUBAV KOJA SE DAJE SVAKOM ČOVJEKU PONAOSOB.

 

 

 

ČOVJEK SE HRANI BOŽJOM LJUBAVLJU: milost je hrana na gozbi

 

Kako je ta LJUBAV BESPLATNO DAROVANA, nazivamo je KARITAS ILI MILOST. Riječ MILOST ima grčki korijen u riječi XARIS, od koje se derivira CHARIS, odnosno CARITAS, a dalje u u latinskom iz istog korijena nastaje GRATIA- milost. “Ta riječ MILOST u sebi nosi više značenja: USLUGA, DAR I DOBROBIT. Ipak, naglasak nalazimo na LJUBAVI koja proizlazi iz tog DARA, pa bismo MILOST mogli najbliže prevesti kao DAR KOJEG DOBIVAMO IZ LJUBAVI” (Ceslas Spicq, Teologia moral del Nuevo Testamento, Eunsa, Pamplona, 1970, str. 104). “Novozavjetna CHARIS tako označava SLOBODU U DARIVANJU LJUBAVI ČOVJEKU OD STRANE BOGA” (Ceslas Spicq, Teologia moral del Nuevo Testamento, Eunsa, Pamplona, 1970, str. 111).

 

 

 

Drugim riječima, MILOST JE ZAPRAVO BOŽJI ŽIVOT KOJI SE DAJE ČOVJEKU, o kojem nas Bog poučava i pomaže nam ga živjeti. To nije nešto statično, već DINAMIČNO, nešto puno ENERGIJE koja SNAŽNO MIJENJA ONOGA KOJI PRIHVATI POZIVA, KOJI SE ODAZOVE POZIVU MILOSTI I ODREDI MIJENJATI SVOJ ŽIVOT. Poziv koji nam je Bog uputio sastoji se u tome da PRIHVATIMO NJEGOVU LJUBAV I MIJENJAMO SE SADA PRIPRAVLJAJUĆI SEBE ZA GOZBU U NEBU. U tome nam pomaže Milost- sam Bog.

 

 

 

Najmanja Milost izlivena u dušu, posjeduje takvu energiju koji nije moguće ni zamisliti” (Ceslas Spicq, Teologia moral del Nuevo Testamento, Eunsa, Pamplona, 1970, str. 112). Ta Milost se često uspoređuje sa DYNAMIS- izrazom za snagu, za nešto što se snažno, energično (dinamično) mijenja. Tako CHARIS i DYNAMIS postaju sinonimi Božjeg djelovanja u duši čovjeka. O Barnabi se se tako govori kao o čovjeku “punom milosti i snage” (Dj 6,8), misleći pri tom na ovu snagu Božje ljubavi koju shvaćamo kao Milost.

 

 

 

Duh Sveti je Božja snaga kojom Bog djeluje u nama kako bi nam pomogao i podržao u svemu. On je taj DYNAMIS koji nas mijenja iznutra LJUBAVLJU koja dolazi od PRIJATELJA- BOGA. Ne zaboravimo kako je DUH SVETI TREĆA BOŽANSKA OSOBA- on je pravi prijatelj, BOG- PRIJATELJ, koji na nas prenosi svoju ljubav onako kako to prijatelji rade. Ne zaboravimo kako se ON IZLIJEVA PRIJE SVEGA PREKO SAKRAMENATA. Bog je dao sebe preko sakramenata kako bi imali SIGURNOST DA BOG TU DJELUJE. Bez toga, svatko bi mogao svojevoljno govoriti kako mu Duh Sveti priopćava koješta, a veliko bi pitanje bilo tko ili što je izvor takvih nadahnuća.

 

 

 

Tamo u Svetohraništu čeka nas Prijatelj. Njega uvijek možemo doći GLEDATI, JAVITI MU SE. Vidjeti Boga u Starom Zavjetu značilo je umrijeti. U Novom Zavjetu to se promijenilo: gledati Boga u sakramentu značilo je oživjeti, gledati u Prijatelja koji me može razveseliti i oduševiti da nastavim živjeti u ovom svijetu poput Njega- žrtvujući se i ljubeći. Nađite stoga malo vremena u danu za svoga Prijatelja. Ostavite na trenutak sve i pođite Gospodinu u molitvi, u misi, u pobožnostima. Tražite lice njegovo tamo, tražite njegovo prijateljstvo i dobit će te svu njegovu ljubav.

 

 

 

Iziđi na putove i među ograde i prisili neka uđu da mi se napuni kuća.” O kakvoj je to prisili riječ? Riječ o LJUBAVI KOJOJ NITKO NE MOŽE ODOLJETI, KOJA KAO NEKA SILA, SNAŽNO PRIVLAČI SVAKOGA TKO HOĆE PRIJATELJSTVO S BOGOM.