Lk 15,1-10

 

U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«

 

Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.' Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.«

 

»Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.' Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.«

 

 

 

BOG SE UTJELOVIO RADI GREŠNIKA

 

Optužbe farizeja i pismoznanaca služe Isusu kako bi dočarao Božju brigu za svakog čovjeka, za spasenje svakog od nas. Vrhunac ove brige za ljude nalazimo u UTJELLOVLJENJU ISUSA KRISTA, koji se utjelovio, RADI NAS I RADI NAŠEG SPASENJA, kako to ispovijedamo u Vjerovanju. Spasenje njie bilo moguće bez Božje intervencije u našem životu, jer On je taj koji se kod Boga zauzima za nas i opravdava sve naše greške- On je taj koji je naše grijehe uzeo na sebe. Stoga se Isus prikazuje često kao Dobri Pastira koji birne o svom stadu i ne napušta ga. “Stavio je ovcu na svoja ramena, jer On je uzevši ljudsku narav, opteretio sebe našim grijesima” (Sveti Grgru Veliki, Homilije o Evanđeljima, 2,14.3). Toliko Bog birne o svakom čovjeku, da ne želi da nijedan propadne od onih koji su mu povjereni. No, čovjek često ima drugačiji plan.

 

 

 

Prigovor koji mu je upućen ima smisla: “Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.” Isitnit je, ali ga teba shvatiti kroz Isusovo poslanje: u primanju grešnika, vidimo primanje ljudske naravi načete grijesima. Stoga, Gospodin pokušava pojasniti svoje poslanje kroz priču o izgubljenoj ovci i o izgubljenoj drahmi.

 

 

 

BOG NE ODUSTAJE OD ČOVJEKA: ne optužuje nikoga bez obzira na grešnost

 

Gospodin u današnjem evanđelju želi poručiti svakom od nas kako MI MOŽEMO ODUSTATI OD SEBE I JEDNOG LJUDSKOG ŽIVOTA U KOJEM ĆEMO IZBJEGAVATI GRIJEHE, ALI ON NEĆE ODUSTATI OD NAS. Božja perspektiva gledanja na ljudsku grešnost posve je drugačija od one na koju smo navikli mi ljudi. Obično OPTUŽUJEMO ČOVJEKA ZA NEKI GRIJEH. Bog tako ne radi- NE OPTUŽUJE NIKOGA, VEĆ SVAKOME OTVARA PRIGODU ZA POVRATAK NJEMU. Isus tako pristupa svakom čovjeku bez obzira na njegovu grešnost.

 

 

 

Mi bismo se mogli učiti o tom pristupu čovjeku od Isusa. Kada nas život dovede u situaciju da se družimo s nekim grešnim, možda Bog od nas zapravo želi da toj osobi konačno neko iskaže ljubav i poštovanje koje se duguje svakom čovjeku. U toj situaciji važno je NE OPTUŽIVATI ČOVJEKA, VEĆ NJEGOV GRIJEH- I NE ČINITI TO TAKO DA SE OSOBA POVRIJEDI. Mi ne smijemo ostavljati rane na tuđim dušama. Čak i kada grijeh osuđujemo, valja to činiti u sebi, kako ničim izvana ne bi pokazali manjak poštovanja prema osobi.

 

 

 

Gledati Isusa u društvu s grešnicima, s ljudima koji su naoko daleko od Boga, zapravo nam pomaže shvatiti Isusovu neodoljivu ljudskost- onakvu kakva bi i naša trebala biti drugim ljudima. Tek kada čovjeku pristupite kao čovjeku, možete s njim pričati o svemu. Do tada srce ostaje zatvoreno. Mi možemo Isusa moliti da nam napravi srce po srcu svome: srce koje će biti svakome otovoreno i iskazivati ljubav onim ljudima koji zbog svojih grijeha padaju na “margine društva”. Shvatit ćemo kako i mi lako možemo postati dio toga zbora “odbačenih” zbog samo jedne glupe sitnice: kriv riječi, trenutka slabosti, nečije zavisti,... i nas mogu lako odbaciti zbog našeg ili tuđeg grijeha. Stoga, moleći za takvo srce, molimo zapravo Gospodina da se i nama smiluje- nama grešnicima. “Ah kako pretešku stvar tražim od Vas, pravi Bože moj, da volite onoga koji Vas ne voli, da otvorite onome tko ne kuca, da date zdravlje onome koje je drago biti bolestan i trudi se da nađe bolest” (Sveta Terezija Avilska, Vapaji duše Bogu, VIII-3). Sveta Terezija misli na GRIJEH kada govori o BOLESTI.

 

 

 

Za shvatiti Božju logiku najbolje se poslužiti riječima svetoga Grgura Velikog koji govori kako “vojnika koji se, jednom pobjegavši sa bojišta, pokajao, vratio u borbu i istaknuo hrabrošću, zapovjednik poštuje više od onoga koji nikada nije pobjegao, ali se nije istaknuo hrabrošću. Slično tome, zemljoradnik daleko više cijeni zemlju koja, rodivši najprije trnjem, ipak naposljetku obilno rodi pšenicom, negoli onu zemlju koja nikada nije imala trnja ali ni obilja pšenice” (Sveti Grgur Veliki, Homilije na Evanđelj, 43,4). Za Bog je najvažnije DA MU SE VRATIMO, DA SE OBRATIMO- važnije mu je to nego svi naši grijesi! To je stoga jer Bog želi da se spasi svaki od nas, da nikoga ne izgubi.

 

 

 

RADOST ZBOG PRONAĐENE IZGUBLJENE DUŠE, RADOST MILOSRDNOG OPRAŠTANJA

 

Bog tako pokazuje koliko nas voli, a mi griješeći pokazujemo samo koliko nismo u stanju razumjeti takvu i toliku ljubav za nas. To poput nekoga u braku koji je zbog raznih svojih grijeha jednostavno počeo zanemarivati supružnika koji voli. Događa se tako da jedan od njih voli ludo onoga koji mu se obraća samo kada treba potrošiti plaću (kada su žene u pitanju), ili samo kada treba skuhati, oprati ili očistiti (kada su muževi u pitanju). Nema ljubavi, premda se jedno drugome obraćaju. U takvoj vezi pati onaj/ ona koji voli. Druga osoba postaje ravnodušna na ljubav, jer gleda samo sebe i svoje “gušte” i NE RAZUMIJE TOLIKU LJUBAV ČAK I KADA SE SVE GLUPOSTI OPRAŠTAJU BEZUVJETNO.

 

 

 

Grijeh, ma kakav on bio, uvodi dušu u ravnodušnost spram Boga, a time i spram svoga spasenja. Na taj način, čovjek gubi volju i ne želi se boriti. Često je potrebno da netko dobro naruši svoje dostojanstvo svojim grijesima kako bi shvatio da uništava sebe i kako bi shvatio što propušta kada je Bog u pitanju.

 

 

 

Možda bismo ovu Božju brigu o nama mogli bolje shvatiti preko RADOSTI o kojoj ove dvije prispodobe govore. U obje je znakovita RADOST PASTIRA koji nađe izgubljenu ovcu, te RADOST ŽENE koja pronađe izgubljenu drahmu. Dobri Pastir ne želi izgubiti nijednu ovcu. Kada sveti Ivan Pavao II. govori o Dobrom Pastiru, opisujući kako “pastir poznaje svoje ovce i one poznaju njega (…), pastir hrani svoje ovce i osigurava im ispašu, (…), brani ovce, ali ne kao najamnik već onaj koji ih istinski voli (…), spreman je dati svoj život za njih (…), i konačno, pastir IMA ŽELJU ZA POVEĆATI SVOJE STADO. Stoga Isus podsjeća: imam ovaca koje nisu od ovog stada, i njih ću dovesti, one čuju moj glas, i bit će samo jedno stado i samo jedan pastir (Iv 10,16). Isus želi da ga svi upoznaju” (Sveti Ivan Pavao II, Govor, 06-09-1979). A najbolje ćemo ga upoznati PREKO OPRAŠTANJA, PREKO NEIZMJERNOG MILOSRĐA, jer, naš je Bog čista Ljubav!

 

 

 

Ova RADOST JE RADOST BOGA KOJI VOLI ČOVJEKA I KOJEMU SE NEIZMJERNO RADUJE kada vidi da čovjek ide putem spasenja. Raduje se poput roditelja koji vidi kako mu djeca žive dobro i bez poteškoća.

 

 

 

Ovu radost Boga treba prenijeti u naše živote, jer put spasenja trebao bi unositi RADOST U NAŠE DUŠE: trebali bismo biti sretni zbog spoznaje kako ćemo uživati vječnost s Bogom. Ta je radost RADOST BOGA koju često vidimo kod ljudi koji dožive OBRAĆENJE. U korijenu tog obraćenja stoji jedno RAZUMIJEVANJE SVOGA STANJA KOJEG SU KONAČNO DOVELI U PRAVI ODNOS S BOGOM. To je plod SPOZNAJE DA ME BOG VOLI, DA ME ŽELI PORED SEBE I DA IMA SMISLA ŽIVJETI ZA BOGA. Kada se tako počne živjeti- život se mijenja. Ali ne mijenja ga čovjek, već MILOST- BOG, svojim Duhom polako mijenja čovjeka. “(...) samo s Njim, svaki od nas može kazati u punini sa svetim Pavlom: LJUBIO ME I PREDAO SE ZA MENE (Gal 2,20). Iz ove točke bi trebala izvirati vaša duboka RADOST, također bi se to trebalo pretvoriti u izvor vaše SNAGE I UTJEHE. Pa ako vi, na nesreću morate u životu sresti gorčinu, trpjeti muke, kušati nerazumijevanje sve do padanja u grijeh, neka se vaše misli umah uprave Njemu koji nas voli stalno svojom neizmjernom ljubavlju, kojom kao Bog nadilazi sve potreškoće, ispunja naše ispraznosti, prašta naše grijehe i hrani naš entuzijazam sve do nicanja nove radsoti i snage” (Sveti Ivan Pavao II., Govor, I-III-1980).

 

 

 

RADOST DUHA SVETOGA: radost povratka Bogu

 

Nije sveti Pavao kazao kako se krlajvstvo Božje sastoji u nekoj općenitoj radosti, već precizira tu radost kao RADOST U DUHU SVETOME. On je znao dobro kako postoji jedna radost drugačija od one o kojoj je pisano: Svijet se sada raduje! Jao vama, koji se sada smijete, jer ćete plakati! (Lk 6,25; Iv 16,20)” (CASIANO, Colaciones,1,14).

 

 

 

Milosrđe Božje “ne sastoji se samo u opraštanju i vječnom zaboravu naših grijeha. Već bi i to bilo puno, Otpuštanjem grijeha u duši se također rađa novi život, ili raste i jača ako je već prisutan. Što je bilo mrtvo pretvara se u izvor života, što je bila tvrda zemlja postaje njiva koja rađa obiljem plodova” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom- IX-102). Milosrđe Božje potiče radost u nama i daje nam snagu da prebrodimo sve tegobe u životu kao kršćani: trpeći i moleći, BEZ DA SE IZGUBI ONA RADOST koja ulazi u nas spoznajom da nas Bog pazi i voli. To milosrđe koje oprašta nije ništa drugo već DUH SVETI- BOŽJA LJUBAV KOJA MIJENJA NUTRANJE STANJE ĆOVJEKA BRISANJEM GRIJEHA. BRISANJE GRIJEHA pravi je izraz za Božje praštanje, jer to “brisanje” pretpostavlja PONIŠTENJE I ZABORAV svega!

 

 

 

Koliko samo Bog drži do čovjeka, koliko ga samo voli govore i današenj prispodobe. Bog se opisuje PASTIROM koji NAPUŠTA SVE DA BI VRATIO IZGUBLJENU OVCU: čini sve kako bi čovjeka doveo k sebi. I ne samo što čini sve, nego je spreman SEBE ŽRTVOVATI ZA ČOVJEKA. Takve ljubavi nema nigdje.

 

 

 

Jedino što Boga zanima kada je čovjek u pitanju jest DA GA SPASI! I jedino što bi nas trebalo zanimati jest VJEČNI ŽIVOT! Stoga se njegova SVEMOĆ NAJVIŠE OČITUJE U LJUBAVI PREMA GREŠNICIMA, A LJUBAV SE ISTA OČITUJE MILOSRĐEM U OPRAŠTANJU. Milosrđe “je vlastito Bogu, i očituje u najvišem stupnju njegovu svemoć” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 2-2, q. 30, a. 4).

 

 

 

POVRATAK BOGU: radost čovjeka koji shvaća koliko ga Bog voli

 

Kada se zbog vremenitih stvari IZGUBI RADOST ŽIVLJENJA, treba se čovjek upitati je li sve u redu s njegovom VJEROM? Sa životom vjerojatno jest, jer čovjek je čovjek i ne može pobjeći od sebe i svoje ljudskosti. Ipak, kršćanin bi trebao nadilaziti tu običnu ljudskost i poticaje za svoje življenje nalaziti u Bogu. Moguće je kako je kršćanin svoja životna očekivanja i ciljeve stavio u materijalno, u vremenito, i sada nakon neuspjeh slijede razočaranja, jer vremenite stvari NE DONOSE UTJEHE. Samo OSOBA možE TJEŠITI, pa kada svoje ciljeve i očekivanja upravimo Bogu i dopustimo da nas vodi njegova Providnost, tada Bog tješi kada nas zatekne u neuspjelim pothvatima. “Gubimo pravu radost”, veli Sveti Grgur Veliki, “kada se radujemo vremenitim stvarima” (Sveti Grgur Veliki, Homilja 2 o Evanđeljima).

 

 

Te “vremenite” stvari često (i prečesto) dovode nas u situacije da počinimo neki grijeh. Često se prezentiraju na posve bezazlen način tako što UBLAŽAVAJU POSLJEDICE SVOGA DJELOVANJA, a u konačnici razaraju čovjekovo biće. I kada se čovjek ne nađe ispunjenim, ne nalazi utjehe, već ga obuzima osjećaj PRAZNINE zbog neispunjenih očekivanja i ciljeva. Tako se možemo složiti sa Augustinom kako “nema većih nesretnika od onih koji počinu grijeh” (Sveti Augustin, Catena Aurea, vol.1, str. 325).

 

 

 

Kršćanska radost je jedna stvarnost koja se ne može lako opisati, jer je duhovne naravi i dio je velikog Boćjeg otajstva. Koji uistinu vjeruju kako je Isus Krist Utjelovljena Riječ, Otkupitelj Čovjeka, taj ne može ne kušati u svojoj intimi jednu veliku radost, preko utjehe, mira, povlačenja u tišinu, pomirenja sa sobom i svijetom, sa životomkojeg živiš, preko jednog posebnog užitka. (…) Ne gastie radost koja raste po vjeri u Krista raspetoga! Pokažite svoju radost! Naviknite se uživati u ovoj radosti!” (Sveti Ivan Pavao II., Govor 24, 01-11-1979).

 

 

Nema radosti? Razmisli: postoji sigurno neka prepreka između Boga i mene. I gotovo uvijek ćeš je naći” (Sveti Josemaria ESCRIVA DE BALAGUER, Put, br. 662).