Lk 17, 1-6

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Nije moguće da ne dođu sablazni, no jao onome po kom dolaze; je li s mlinskim kamenom o vratu strovaljen u more, korisnije mu je, nego da sablazni jednoga od ovih malenih. Čuvajte se!«

 

»Pogriješi li tvoj brat, prekori ga; ako se obrati, oprosti mu. Pa ako se sedam puta na dan ogriješi o tebe i sedam se puta obrati tebi govoreći: 'Žao mi je!', oprosti mu.« Apostoli zamole Gospodina: »Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: 'Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!' I on bi vas poslušao.

 

 

 

SABLAZAN: skandalozno ponašanje kao udar na čovjeka i udar na Boga

 

SABLAZAN o kojem na početku evanđelja sušamo od Gospodina, obično shvaćamo kao nešto na što se LJUDI ZGRAŽAJU. Drugim riječima, sablažnjivo ponašanje pobuđuje gađenje u čovjeka spram određenih djela. Riječ koju u Svetom Pismu prijevodimo kao SABLAZAN, u latinskom izvorniku Neovulgate nalazimo kao SCANDALUM. Čini mi se kako ova riječ SKANDAL bolje opisuje ono što je Isus htio kazati.

 

 

 

Skandalozno ponašanje je ono koje druge provocira na reakciju. Kada bismo ovu riječ gledali samo jednosmjerno, onda bismo Isusove riječi mogli prevesti kao: “Nije moguće da ne dođu sablazni,” (sablazni), “ no jao onome po kom dolaze”(...). Lako je dakle shvatiti kako je za čestita čovjeka GRIJEH ono što uzrokuje sablažnjavanje. Grijeh sablažnjava, skandalizira ljude.

 

 

 

Sablazniti znači svojim riječma,m djelima ili propustima nekoga navesti da se spotakne, moralno propadne, da se duhovno upropasti” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 2-2,q.43,a.1). “Maleni su za Isusa djeca, oni u čijoj se nedužnosti na poseban način odražava slika Božja” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IX-136). U ovaj zbog “malenih” spadaju i siv oni ljudi koji lako padnu u grijeh iz raznih razloga. Prije svega, riječje o ljudima kojima “obrana od grijeha lako pada”, ne zato što su oni loši ili grešniji od nas- moguće je da su dobrodušniji, ali NISU U STANU SHVATITI NEKE OD POSLJEDICA SVOJIH ILI TUĐIH POSTUPAKA. To su oni ljudi ČIJA JE SAVJEST OSJETLJIVA I KOJI SU SLABO POUČENI U NEKIM STVARIMA, koji nemaju dostante spoznaje glede grijeha.

 

 

 

Svaki čovjek je neizmjerno vrijedan u očima Boga. To Bog potvrđuje i činom neizmjerene ljubavi spram čovjeka: odlaskom na smrt razapinjenjem. A Bog čini to jer je svaka “duša predivna riznica, svaki je čovjek jedinstven, nezamjenjiv. Svaki pojedini vrijedan je čitave Krvi Kristove” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 80). Bog nas je OTKUPIO SVOJIM ŽIVOTOM, SVOJOM KRVLJU, kako ne bismo bili ROBOVI GRIJEHA, robovi zla. Platio je neizmjernu cijenu naše slobode od zla, jer nas neizmjerno voli. Ovu svijest o neizmjernoj vrijednosti čovjeka u Božjim očima Crkva jasno izražava u uskrnom Hvalospjevu svjetlu: “Jer ništa nam ne bi vrijedilo rođenje, da nismo dobili otkupljenja. O, divne li pažnje Božje prema nama. O, neshvatljive li ljubavi Očeve: da roba otkupiš, Sina si predao. O, zaista potrebna Adamova grijeha, što ga smrt Kristova uništi. O, sretne li krivice, koja je zavrijedila takvog Otkupitelja” (Hvalospjev Uskrsnoj svijeći, iz obreda Vazmenog bdijenja).

 

 

 

U tom smislu, čovjeka, koji je najveće blago za Boga, uvesti u napast da sagriješi, da počini zlo, ravno je udaru na njegova Stvoritelja. Onaj koji skandalizira, koji uvodi u sablazan, “teži rušiti najveće Božje djelo- otkupljenje, i to upropašćivanjem duša; bližnjemu ubija dušu jer mu oduzima život milosti koji je dragocjeniji od tjelesnog života; uzrok je to mnoštvu grijeha” (Katekizam svetog Pija X, 416.).

 

 

 

LUKAVOST ZLA: dovesti čovjeka do želje da počini grijeh; dovesti čovjeka do požude

 

Težina grijeha koji sablažnjava takva je da je ljudi ne mogu shvatiti ispravno. Naime, mi često vidimo samo BLIŽE POSLJEDICE GRIJEHA, pa kako one ponekad ne ostavljaju dojam kako se dogodilo nešto strašno, lako se zavaramo. DALJE POSLJEDICE GRIJEHA, one koje ne vidimo, koje nas pogađaju u dubinu našega bića ili koje druge pogađaju na isti način, pravi su problem i velika zamka za svakoga tko ne odustaje od sablažnjiva ponašanja.

 

 

 

Mi zapravo ne razumijemo strahotu štete koju čini grijeh: “Znaš li koliko štetu možeš uzrokovati kada povezanih očiju baciš kamen daleko? Isto tako ne znaš koliku štetu, katkada tešku možeš nanijeti kada izbaciš riječi prigovaranja, koje ti se čine vrlo lake,jer ti je nesmotrenost ili raspaljivost povezala oči!” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Put 455).

 

 

 

ZLO SE MASKIRA I PRIKAZUJE KAO DOBRO, pa je jako teško nekada prepoznati djelovanje zla po, naoko posve bezazlenim stvarima. Nitko naime, ne pridaje veliku važnost nekim “sitnim” grijesima, jer se čine nevažnim i bez nekih ozbiljnih posljedica. Upravo u tome leži “varka” jer se ne shvaća narav zla posijanog u dušu- ZLO IMA TENDENCIJU UKORIJENJIVANJA U DUŠI ČOVJEKOVOJ- poput korova koji prekrije brzo sve ono dobro što u duši raste. Ako se korov, ne čupa, brzo uništi dobra rod: ako se grijeh ne trijebi iz duše, brzo nas učini ljudima koji druge sablažnjavaju.

 

 

 

Kaže sveti Pavao: “Grijeh prebivau meni” (Rm 7,17.20). Tu Pavao misli na nešto što u ČOVJEKU POSTOJI I GURA GA PREMA VANJSKOJ PRIVLAČNOSTI. Ugledavši nešto LIJEPO i DOBRO, čovjekovo “tijelo” se vodi “OSJEĆAJIMA” i OSJETILIMA, te PUŠTA DA BUDE PRIVUČENO od onog što vidi kao lijepo i shvaća kao dobro. Ovaj IMPULS koji nas UPRAVLJA PREMA NEČEM ŠTO NAM JE PRIVLAČNO, Aristotel naziva EPITIMIJA.

 

 

 

Đavao, autor ZLA I ONAJ KOJI JE UČINIO SVE DA ZLO UĐE U ČOVJEKA I UKORIJENI SE PREKO GRIJEHA, nastoji ZLO MASKIRATI U NEŠTO LIJEPO I PRIVLAČNO, u neko DOBRO, kako bi PRIVUKAO ČOVJEKA k sebi preko jedne prirodne tendencije kojom čovjek opaža sve lijepo i dobro. Ako čovjek dopusti da ga u toj privlačnosti vode samo OSJEĆAJI ili samo OSJETILA, tada često biva prevaren. Ukoliko ne RAZABERE DOBRO OD ZLA, prepušten osjećajima u čovjeku se POVEĆAVA ŽELJA za onim što ga privlači, makar ono bilo zlo. Kasnije se to očituje kao jedna PRIVLAČAN SILA POŽUDE kojoj se nije lako oprijeti.

 

 

 

PRVENSTVO RAZUMA

 

Naime, ovaj OSJEĆAJ, PREPUŠTEN SAM SEBI, BEZ UTJECAJA RAZUMA, POSTAJE IMPULS KOJI NE BRINE O TOME RADI LI SE O NEČEM LOŠEM ILI DOBROM. Jedini kriterij koji taj osjećaj ili impuls koristi jest PRIVLAČNOST. Kada se u nama stvori takva požuda koja nas silovito gura prema nekom grijehu, onda možemo kazati kako je GRIJEH U NAMA.

 

 

 

Kada se ne borimo protiv takva impulsa, privlačnost postaje “fatalna”. Zlo nas počinje neodoljivo privlačiti i ne možemo mu se oprijeti. Dođe li do toga, đavao je obavio posao. Sada NAPAST DJELUJE U NAMA I IZ NAS. Postajemo SAMI SEBI, ALI I DRUGIMA IZVOROM NAPASTI. Ovo postaje naglašeno kada zbog svojeg ponašanja TRENUTNO NE TRPIMO NIKAKVE POSLJEDICE.

 

 

 

Netko tko laže “malko” i nitko ga ne osudi- lako se jednom “oklizne” i slaže nešto “krupno”. I ne samo to, prijeđe mu u naviku “lažuckati” pa s vremenom ljudi posve izgube povjerenje u takvu osobu. Netko tko krade “sitnice” i ne bude uhvaćen, ne odvrati li se od svojega ponašanja, lako jednom padne na “većoj” stvari jer je stekao naviku koja je u njemu razbila strah od odgovaranja za učinjeno. Obrazac je kod svakog grijeha isti: najprije se sve čini bezazlenim, potom jedan grijeh postane navika, na kraju, kada se dođe do “velike” stvari, ŽELJA KOJU POTIČE GRIJEH POSTANE JAČA OD STRAHA PRED POSLJEDICAMA.

 

 

 

ZLO SE UVIJEK SAKRIVA: ne trpi “svjetlo dana”

 

Ova ŽELJA da se počini neki grijeh nazivamo POŽUDOM GRIJEHA. Ona čovjeka goni da nadvlada strah u sebi i počini zlo. Moguće je da čovjek koji radi loše, uistinu NE ODGOVARA ZA POČINJENE GRIJEHE. Tada se događa da se navikne na to da NEMA POSLJEDICA za počinjeno zlo. Ponašanje ovakvih osoba, često nalazimo u društvu u kojem živimo. Lako ćemo u javnom životu naići na ljude koji su “ogrezli u zlu” ali za to ne odgovaraju. Oni više nemaju straha od zla- jedino što je u njima ostao jest STRAH OD OTKRIVANJA POČINJENOG ZLA.

 

 

 

Ovakvi ljudi najnormalnije funkcioniraju u društvu. Nekada je riječ o političarima, nekada o tajkunima, nekada o sitnim privatnicima, a nekada o običnim radnicima, malim ljudima- NITKO NIJE IMUN NA OVO ZLO I SVAKOME SE ONO NUDI.

 

 

 

Zanimljiva je jedna stvar koja je ovim ljudima zajednička. Kada ih se otkrije, pošto- poto oni od SEBE ŽELE NAPRAVITI ŽRTVU. Ponavlja se obrazac grijeha iz odnosa Adam- Eva, kada otkriveni Adam krivnju za svoj grijeh želi prebaciti na Evu. Ona ga je navela da počini grijeh, ali nije ona odgovorna za njegov grijeh, već Adam- počinitelj.

 

 

 

NE UVODITI NIKOGA U NAPAST

 

U tom smislu, onaj koji DRUGOGA POTAKNE NA GRIJEH, naoko ostaje nedužan u jednoj situaciji koju on sam nije počinio. NIJE POČINIO, ALI JE POTAKAO DRUGOGA DA POČINI. Dolazimo do ključne stvari za prvi dio evanđelja: potrebno je RAZABRATI DOBRO OD ZLA, jer često i druge navedemo na zlo NE SHVAĆAJUĆI POSLJEDICE koje ne vidimo odmah. Stoga je važno NA SEBI NAJPRIJE DJELOVATI- sebe ODBIJATI OD ZLA, ČISTEĆI SE OD GRIJEHA, kako bismo najprije sami iskusili što znači odmaknuti se od onoga što trajno može zarobiti život. Kada sami počnemo razabirati dobro od zla, polako valja STVARATI TAKVE NAVIKE PO KOJIMA ĆEMO U NORMALNIM SITUACIJAMA ODABIRATI DOBRO, A ZLO ODBIJATI. Malo po malo, naučit ćemo se shvaćati situacije u kojima se zlo maskira u dobro.

 

 

 

Samo tako možemo vlastito iskustvo prenijeti na druge i NE UVODITI IH U NAPASTI- u situacije u kojima će potaknuti našim primjerom ili riječima počiniti nešto grešno. “Nastojmo braćo, ne samo živjeti ispravno, nego također i djelovati ispravno pred ljudima, ne razmišljajući isključivo o tome da mi imamo mirnu savjest, nego također (…) nastojmo NE UČINITI NIŠTA ŠTO BI MOGLO NAVESTI NA ZLO NAŠEG BRATA KOJI JE SLABIJI, kako se ne bi dogodilo da MI hraneći se čistom travom i čistom vodom na pašnjacima Božjim, ne bi za sobom ostavili slabijim ovcama ugaženu travu i zamućenu vodu na istim pašnjacima” (Sveti Augustin, Sermones, 47, 12-14).

 

 

 

Vjerujem kako ste razumjeli što Augustin govori. Mi nekada navedemo ljude na grijeh, a sami operemo ruke od njih i od dogovornosti. Mi uvedemo u napast drugoga, a onda brišemo odgovornost sa sebe. Mi ČISTI, A DRUGI PRLJAVI. Kako bi opomenio one koji misle kako nemaju nikakve krivnje na sebi ako nekoga potaknu na zlo, a sami ga ne počine, Gospodin upozorava na opasnost da mi sami postanemo izvorom zla i sablazni drugima.

 

 

 

PREISPITIVANJE SAVJESTI

 

Ovo potiče razmišljati o potrebi stalnog PREISPITIVANJA SAVJESTI kako bi sami naučili U SEBI RAZLUČITVATI DOBRO OD ZLA I NE PREPUŠTATI SE OSJEĆAJIMA DA VODE NAŠ ŽIVOT. Osjećaji su dobri samo kada nas upravljaju dobru, a za to je potrebno da budu vođeni razumom koji razabire dobro od zla.

 

 

 

Događa nam se da svojim “jezikom” sudjelujemo u raspravama gdje ljudima dajemo za pravo da počinu grijeh, a onda se “čudimo” kako je takvo što mogao napraviti. Prilikom bilo kakva uplitanja u nečije životne stvari, valja dobro promisliti prije nego se dadne nekakav savjet. Najbolje je saslušati i ne mudrovati; utještiti čovjeka i uputiti ga na Boga koji sve radi dobro i koji za nas traži najbolje.

 

 

 

Nije moguće da ne dođu sablazni, no jao onome po kom dolaze; je li s mlinskim kamenom o vratu strovaljen u more, korisnije mu je, nego da sablazni jednoga od ovih malenih. Čuvajte se!” Gospodin je svjestan ljudske griješnosti- zbog nje se i utjelovio- kako bi nas riješio tako snažne požude grijeha. Stoga i upozorava na ono što do grijeha dovodi: na IZVOR ZLA. Ako je Sotona, napasnik, izvor mnogih zala, mi se ne trebamo ponašati po njegovu obrascu ponašanja i mi da postanemo drugima izvorom napasti i zla.

 

 

 

Nama nije problem grijeh, već način na koji se do grijeha dolazi. Ako taj put ide preko nas, trebamo se zamisliti. Kada čovjek sagriješi, onda se događa njemu ono što i svim ljudima: “Nije moguće da ne dođu sablazni”. Grijesi i napasti će nas uvijek salijetati. Nije problem u počinjenju grijeha, jer se od njega uvijek čovjek može odvratiti. Problem je u POSLJEDICAMA KOJE NISMO U STANJU SAGLEDATI- U SABLAZNI KOJA LJUDE ODVRAĆA OD BOGA kada vide ponašanje kršćana koje nije primjereno jednom vjerniku. Naše ponašanje drugima uvijek može biti poticaj da sagriješe ili da se izrijekom odmaknu od Boga. U tome je problem: kada mi postanemo uzorkom nečijeg otpada od Boga. “Neka te ne boli kada ljudi vide tvoje pogreške; treba te boliti uvreda Bogu i salbazan koju možeš prouzročiti” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Put, 596).

 

 

 

Kako sebi osigurati put kojim ćemo izbjeći sablažnjavanje ljudi? Prije svega, u svakom čovjeku tražiti neko dobro, paziti da svojom slobodom ne utječemo na druge ljude neprimjereno, voditi raučna o tome što govorimo, PROMIŠLJATI DOBRO O ISPRAVNOSTIMA SVOJIH POSTUPAKA i sagledavati činjenice tako da shvatimo je li naše postupanje bilo vođeno ljubavlju koje traži dobro za drugoga, ili sebičnom ludošću koje za drugoga ne mari.

 

 

 

JAVNA SABLAZAN I LAŽNA SABLAŽNJIVOST: dobar primjer potiče

 

Sablazan, kao i svaki grijeh udara na ljubav u čovjeku. Preusmjerava je prema zlu, suprotno od onoga za što nam je ljubav darovana. Ljubav nam je darovana da nas usmjeri prema Bogu preko dobara ovoga svijeta. Ljubav je ono što trab upravljati našim životom. Stoga, sve ono što nas odmiče od ponašanja koje ide za tim da TRAŽI DOBRO DRUGOGA U SVEMU, TREBA ODBACIVATI U SEBI. Ne dopustimo da nas nešto odmakne od ljubavi koju nam je Bog usadio u srca.

 

 

 

Nemojmo nikada izgubiti iz vida činjenicu da je Bog obećao svoju učinkovitost onima koji su BLAGI I PONIZNI, koji se PONAŠAJU SRDAČNO I PRIJATELJSKI, KOJI GOVORE JASNO I BEZ UVRIJEDA: Beati mites qouniam ipsi possidebunt terram! Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju! Nikada ne smijemo zaboraviti da smo ljudi koji razgovaraju s drugim ljudima, čak i onda kada želimo učiniti nešto dobro dušama. Nismo anđeli. Stoga naš izgled, osmjeh, naši pokreti... jesu čimbenici o kojima ovisi učinkovitost našeg apostolata” (Salvador Canals, Acetica meditada, sr. 76.).

 

 

 

Mi ne smijemo biti ravnodušni prema zlu. Prije svega, valja imati na pameti da ravnodušnost prema vlastitom zlu, otvara put ravnodušnosti prema zlu drugih ljudi, a to širom otvara vrata stvaranju kulture smrti, grijeha, moralne bijede.

 

 

 

To je dodatni razlog zbog kojeg moramo voditi računa o tome da ne sablaznimo nikoga. Naša SLOBODA IMA GRANICE I NALAZI IH U SLOBODI DRUGOG ČOVJEKA. Ponašanje vođeno ljubavlju te granice poštuje, ali čovjek sablažnjiva postupanja ne ramišlja o GRANICAMA U SVOM PONAŠANJU. Stoga lako utječe na slobodu drugih ljudi, a time i na njihovo dostojanstvo svojom salbalzni. I nije to problem kada naspram nas stoji osoba čvrsta u svojim moralnim uvjerenjima. Ali kada su pred nama MALENI- ONI KOJI SE NE ZNAJU OPRIJETI TUĐIM UJTECAJIMA, tada naša sloboda pretvara naše ponašanje u SABLAZAN I IZVOR GRIJEHA.

 

 

 

U društvu u kojem živimo, previše je onih čija je obrana oslabljena, koji olako dopuštaju utjecaj na svoju slobodu i dostojanstvo (nećemo ulaziti u razloge toga). Time je veća odgovornost koji u JAVNOSTI MOGU UTJECATI NA STAVOVE MNOGIH. Ljubav, a često i sama pravednost zahtijevaju da se ISPRAVI POČINJENA ŠTETA. Pored kajanja i opraštanja zbog sablazni, potrebno je sanirati barem dio počinjene štete (kazali smo kako sami ne možemo spoznati veličine štete koje napravi grijeh čovjeku).

 

 

 

Osim duhovne štete, nekada je potrebno dati i MATERIJALNU NADOKNADU, jer nerijetko sablazan koja dolazi od čovjeka po lažima, ogovorima, može biti uzrokom materijalnih problema nekome tko ih bez toga ne bi imao.

 

 

 

Posebno mjesto u razmišaljanu o nadokandi ima JAVNA SABLAZAN. Ako netko JAVNO PRIJANJA UZ STAVOVE KOJI SABLAŽNJAVAJU, ILI KOJI ČOVJEKA ODMIČU OD BOGA, nagovarajući ga da djeluje protiv prirodnih zakona, protiv Božjih zakona, tada je POTREBNO JAVNO ISPRAVITI ONO ŠTO JE NASTALO SABLAŽNJIVANJEM.

 

 

 

Primjerice, naši političari koji se često viđaju na misama, a javno su glasovali za protubožne i protupriodne zakone, DUŽNI SU JAVNO ISPRAVITI SVOJE STAVOVE! Nije dovoljana samo ispovijed, jer osim ljubavi, njih obvezuje i pravednost na JAVNO DJELOVANJE. Nije pravedno da netko tko uživa velike povlastice dobiva istu mjeru za nadokandu štete kao neka sirotinja koje biva pogođeno sablazni čovjeka koji u javnosti djeluje!

 

 

 

Naši ekonomisti, privrednici, “tajkuni” koji sebe predstavljaju kršćanima DUŽNI SU DRUGIMA DATI I MATERIJALNU NADOKNADU ŠTETE, jer njihovo sablažnjivo postupanje tiče se MATERIJALNIH DOBARA KOJA SE USKRAĆUJU NEKOME RADI VLASTITE DOBITI. Potrebno je dakle, više od samog kajanja i opraštanja. Kome se više daje- od njega se više i traži!

 

 

 

U slučaju da to nije moguće, UVIJEK OSTAJE OBVEZA I MOGUĆNOST DA SE ŠTETA NADOKNADI MOLITVOM I POKOROM, jer “ljubav, potaknuta kajanjem, uvijek nalazi prikladan način da popravi štetu” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IX-138). Naime, kada se čovjek kaje i želi se vratiti na ispravna put, onda biva vođen ljubavlju. Ako ga ljubav vodi u postupanju, ljubav je ta koja ŽELI POPRAVITI ŠTETU, JER ONOME KOGA VOLI, LJUBAV ŽELI SVE NAJBOLJE!