Lk 17, 7-10

 

U ono vrijeme: Reče Gospodin: »Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru koji se vrati s polja: 'Dođi brzo i sjedni za stol?' Neće li mu naprotiv reći: 'Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?' Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!'«

 

 

 

PONIZNOST SLUGE: temeljni stav kršćanina

 

Riječima s kraja ovog evanđelja, započeo je svoj govor na Žnjanu sveti Ivan Pavao II: “'Sluge smo beskorisne! Odjek ovih Kristovih riječi sigurno nije prestao odjekivati u srcima Apostola kada su, poslušni svojem poslanju, izašli na putove svijeta navješćivati Evanđelje. Išli su od grada do grada, iz kraja u kraj radeći u službi Kraljevstva i stalno držeći u sebi one Isusove riječi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!” (Sveti Ivan Pavao II, 04-12-1998).

 

 

 

Isus nas poziva na poniznost jednog sluge koji radi na polju. Kada se vrati kući, gospodar zahtijeva od njega da radi i dalje. Slijedeći mentalitet Isusova vremena, gospodar je imao puno pravo tražiti takvo što. Sluga je trebao biti na usluzi gospodaru u potpunosti, i gospodar nije imao potrebe osjećati nešto posebno spram sluge koji vrši svoje obaveze. Isus nas poziva rasti u svijesti kako pred Bogom, živimo jednu situaciju jako sličnu: nismo mi zadužitelji spram Boga, nismo Ga ničim zadužili; već smo zauvijek NJEGOVI DUŽNICI- mi smo SLUGE BOŽJE. PRIHVATITI I VRŠITI NJEGOVU VOLJU, NAŠA JE SVAKODNEVNA DUŽNOST, u svim trenucima našeg života. Pred Bogom se NE smijemo postavljati poput ljudi koji misle kako su BOGU NAPRAVILI USLUGU, I KAKO IM ZBOG TOGA DUGUJE ZAHVALNOST. Na žalost, svjesni smo kako ovakav pogled na život raste u izobilju oko nas, čak i među osobama koje puno rade u službi Božjoj unutar Crkve. Naprotiv, valja nam biti svjestan kako NIKADA NISMO UČINILI DOVOLJNO ZA BOGA. Trebamo reći poput Isusa: 'Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!(Benedikt XVI, 03-12-2010)

 

 

 

U svijetu u kojem je Isus živio, slugama se nije davala neka posebna pohvala za ono što su radili, jer se smatralo kako ne rade ništa posebno: DOBIVALI SU PLAĆU ZA SVOJ TRUD, i to je bio razlog njihova rada. Razmišljajući o ovom evanđelju valja nam se zapititati ponašamo li se poput ljudi koji MISLE KAKO JE SVE ŠTO ONI RADE IZNIMNO VAŽNO, kako drugo nema važnosti osim toga što oni rade; kako će svijet propasti bez njih, bez njihova učešća u svemu,... Mi naprotiv, trebamo poput sluge napraviti ono što nam je dužnost: iz ljubavi prema Bogu, prema svome gospodaru ljubiti svoje bližnje, dopustiti da nas u postupanju vodi Bog svoim Duhom Svetim, svojom ljubavlju- I NESTATI POPUT SLUGE koji više drži do gospodara nego do sebe. Takav sluga, NAPRAVI SVOJE I NESTANE, ne nameće se nikome i ne hvasta se učinjenim poslom. Konačno, ZBOG DOBRO OBAVLJENOG POSLA TOG SLUGE, SVI NA KRAJU HVALE GOSPODARA! A nije li to cilj našeg života u vjeri: da zbog našeg primjernog života, SVI SLAVE BOGA!? Kada se pronađe jedan tih i drag kršćanin koji vrijedno radi svoje i ponaša se ljubazno prema svima, koji u svmeu poštuje ISTINU, i zalaže se spremno za nju u svojim stavovima, nitko o tom čovjeku ne govori samo da je on dobar čovjek, već upoznavši ga shvaćaju kako je takav ZBOG BOGA, a ne zbog svoje doborte, jer u konačnici POSTUPA KAO KRŠĆANIN i VJERA U BOGA GA MOTIVIRA DA DJELUJE KAKO DJELUJE.

 

 

 

LJUBAV OD BOGA: nezaslužen dar čovjeku

 

Isus ne odobrava postupanje gospodara, koji su bili uglavnom neugodni po svoje radnike, već naglašava STAV SLUGE KOJI NE TRAŽI POHVALU ZA SEBE OD GOSPODARA KOJI MU DAJE PLAĆU- i to je stav kojeg bismo trebali imati prema Stvoritelju koji tako dobar prema nama. Bog koji nas je stvorio, nije za to imao posebna razloga- STVORIO NAS JE, NE STOGA JER SMO MU POTREBNI, VEĆ STOGA ŠTO NAS VOLI. To je razlog zbog kojeg nam je dao i sakramente kako bi nas sebi PRIBLIŽIO, i ne samo približio, već i POSINIO, kako bismo radili, NE ZA PLAĆU NEGO ZA NEPROPADLJIVU BAŠTINU BOGA. Tako nismo sluge, i dobivamo puno više kao SINOVI. “Stoga, ne umišljaj sebi da si veći nego što jesi, jer si nazvan sinom Božjim- moraš prepoznati milost, ali NE SMIJEŠ ZABORAVITI SVOJU NARAV. Niti se hvali jer si vjerno služio, to je bila tvoja dužnost. I sunce obavlja svoj posao, i mjesec je poslušan, anđeli također služe, zar ne?” (Sveti Ambrozije, Tumačenje Lukina evanđelja).

 

 

 

Mi zapravo u ovom svijetu SLUŽIMO BOGU, ali to nije SLUŽENJE BEZ SLOBODE, već je SLUŽENJE SINOVA KOJI SU SLOBODNI U SVEMU ŠTO RADE I ODLUČUJU. Bog se tako SLUŽI NAMA BEZ DA UTJEČE NA NAŠU SLOBODU, pa postajemo SREDSTVA BOŽJA kada vršimo njegovu volju, unatoč svim nedostaticima i greškama koje su očite na nama. “Često se Bog služi ljudima koji su naoko neadekvatni za neki posao, ali uzdiže toliko njihove osobne karakteristike da oni postaju sposobni realizirati nešto što ih nadilazi. I to radi Bog, samo da bi posramio mudrost mudrih, te im pokazao kako za Božćje stvari nije potrebna podrška čovjeka, i kako bi jasno pokazao ljudima koliko je njegovo dostojanstvo kada ga Bog uzdiže svojom milošću, i kolika je to veličina kada se dopusti da nas Bog vodi” (Sveti Ivan Pavao II, Carta Apost. Amantíssima Providentia,14-VI-1980).

 

 

 

BOG, ONIMA KOJE POZOVE I KOJI MU SE ODAZOVU SVOJIM ŽIVOTOM, DAJE POTREBNE MILOSTI- POMOĆ U SVEMU ŠTO RADE, JER ZAPRAVO ON TAKO DJELUJE PREKO LJUDSKE SLOBODE. “One koje izabere za neku misiju, Bog pripravlja i daje im pomoć kako bi bili sposobni odgovoriti na izazove misije” (Sveti Toma Akvinski, Suma Teológica,3, q. 27, a. 4 c). U tom smislu, sjetivši se prisodobe o sijaču, možemo kazati kako mi NISMO ČAK NI SIJAČI, “već torba sa sjemenom, jer Bog je onaj koji sije” (Sveti Augustin, Govor, 73,3).

 

 

 

Kada poziva ljude, onda to ČINI PO NJIHOVOJ VJERI. Poziva dakle one kojima će dodati milosti, ali često ih ostavlja bez OSLONCA NA SAME SEBE. Tako im u njihovim životnim situacijma OSTAJE SAMO BOG, A ONI, sukladno tome, DJELUJU ONAKO KAKO TO NALAŽE KRŠĆANSKA DUŽNOST. Kršćanska dužnost u tom smislu, ODNOSI SE NA ČESTIT ŽIVOT! Potrebno je ČESTITO ŽIVJETI SVOJ ŽIVOT, slijedeći Božje zapovijedi u svemu i polako shvaćati prst Božji u svom životu. Kada se shvati kako MI JE DUŽNOST ŽIVJETI ČESTITO, lako je razumjeti i Gospodinove riječi: “Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!

 

 

 

SVE NAŠE DOBRO DOLAZI OD GOSPODINA

 

Gospodin poziva ljude po VJERI kao u prispodobi o sjemenu gorčice, koje je najmanje od sviju; u želji da se svakako širi evnađelje. Za shvatiti ovo potrebna je vjera. Oni NAJMANJI, ONI NAJSLAVIJI MEĐU LJUDIMA, bili su UČENICI GOSPODINOVI. Ali kako je u njima DJELOVALA BOŽANSKA SNAGA, čija je učinkovitost nemjerljiva, ta se snaga razvila i raširila po cijelom svijetu. Sa ovim je Gospodin pokazao koliko je velik” (Sveti Ivan Zlatousti, Homilija o Svetom Mateju, 46). Gospodinu dakle ne trebaju siloviti koji ruše sve pred sobom, koji sve zasluge svoga života pripisuju sebi; već mu trebaju mali i ponizni ljudi koji su zahvalni Bogu za svoju sirotinju, za sve što imaju. Trebaju mu ljudi koji svoje slabosti ne mogu riješiti, i pri tom se polako UČE OSLANJATI NA BOGA u svemu što rade.

 

 

 

Grešnici i neznalice poslani su propovijedati, kako bi se bolje shvatila vjera u Boga, kao nešto što OD BOGA DOLAZI, a ne kao nekakva rječitost ili vlastita doktrina” (Sveti BEDA, u Catena Aurea, vol. IV, p. 31). “Mi vam samo govorimo naizvan, ali On je onaj koji izgrađuje čovjeka iznutra (…). Bog nas izgrađuje, i On dodaje i gomila u nama, On me puni, On otvara razumijevanje stvari, On nas vodi u vjeri, premda I MI U TOME SURAĐUJEMO PREMA NAŠIM MOGUĆNOSTIMA I SNAGAMA” (Sveti Augustin, Komentar o psalmu, 126,2).

 

 

 

STAV SLUGE VODI PREMA PONIZNOSTI

 

Ne treba bježati od vlastitih slabosti. Prije svega treba shvatiti kako se Bog služi nama i onda kada smo slabi. Primjerice, kada nekoga naljutite nekom svojom gluposti, i taj vas opomene ljutito bez da vas vrijeđa, upravo tada možda Bog koristi njegov temperament da bi VAS OPOMENUO za neku stvar koju ste tisuću puta čuli u svojoj savjesti, ali ste odlučili ne poslušati taj glas i postupili ste posve drugačije. Naše slabosti mogu poslužiti i služe Bogu, a na nama je da se BORIMO PROTIV NJIH I TRUDIMO IH SE ISPRAVITI S BOŽJOM POMOĆU. No, ne treba biti “opsjednut” time da se moramo posve usavršiti- TREBA SE STALNO USAVRŠAVATI i živjeti mirno. Nekada nas Bog po našim slabostima podsjeća da smo samo sluge, a ne neki “mali bogovi”, savršeni u svom poslu ili postupanju.

 

 

 

Mi trebamo biti samo SREDSTVA BOŽJA U OVOM SVIJETU. “Valja stalno naglašavati kako smo sredstva Božja kojima se Bog služi kako bi spasio duše. Stoga, valja nam paziti da ta sredstva budu u dobru stanju- ispravna, kako bi se Bog njima mogao poslužiti” (Sveti Pio X, Haerent animo, 04-08-1908). Na nama je dakle da pazimo na svoje ponašanje i da se usavršavamo bez iluzija kako smo zbog toga posebni.

 

 

 

Računamo li previše sa sobom, sa svojim snagama, nikada u ovom zemaljskom nećemo uspjeti pronaći nadnaravno; no kao oruđe Božje, uspjet ćemo sve jer: SVE MOGU U ONOM KOJI MI DAJE SNAGU (Fil, 4,13). Bog, u svojoj beskonačnoj dobroti odlučio se poslužiti neprikladnim oruđem” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 120).

 

 

 

Imitirajte primjer Krstiteljeve poniznosti. Svi misle kako je baš on Krist, ali on govori kako on nije onaj za kojeg ga drže niti ga pripada čst koju mu greškom daju. Da je kojim slučajem kazao: JA SAM KRIST, s kojom bi mu lakoćom tada povjerovali, jer su prethodno vjerovali u to. Nije im kazao, već je otkrio tko je, učinio je da vide razliku između Krista i njega, i potom se PONIZIO. Shvatio je u čemu leži ključ spasenja, razumio je kako je on samo jedna baklja i strahovao je kako se njezin plamen ne bi ugasio zbog oholosti” (Sveti Augustin, Govor, 293,3).

 

 

 

Ovaj stav sluge vodi nas k tome da ODBACUJEMO SVE ZASLUGE ZA SEBE U ONOM ŠTO RADIMO i KAKO SE PONAŠAMO S LJUDIMA, jer sluga ponizno prihvaća svoju situaciju koja NE BI POSTOJALA DA NIJE BILO GOSPODARA. Tako i mi, ne bismo bili tu gdje jesmo da nije Boga. Stoga, ako se kao kršćani ponašamo čestito zbog Boga- Bogu idu zasluge. A, ako to činimo zbog sebe, da bi nas ljudi hvalili- plaću ćemo primiti od ljudi i Bog nas ne zanima.

 

 

 

Odbijanje vlastitih zasluga vodi prema poniznosti: shvaćanju kako nisam ništa posebno u ovom svijetu bez čega svijet ne bi mogao. Zato rastemo u zahvaljivanju Bogu zbog svega što nam je dao. “Odbaci svu čast koja ti se nudi zbog nekog uspjeha, jer ne možeš biti zdravo oruđe ako sve radiš zbog sebe, već samo ako se radi zbog Njega, koji će se, ako to želi, poslužiti s tobom kao sa štapom koji udara u stijenu da bi iz stijene navrla voda, ili kao sa komadićem zemlje s kojim je vratio vid slijepcu (…)” (Papa Lav XIII, Poniznost na djelu, 45).