Lk 17, 11-19

 

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

 

 

 

Evanđelje nam donosi deset gubavaca koje je Isus ozdravio. Gospodin je to napravio na jedan poseban način. Nije to činio kao i obično, nekom gestom, riječima koje su naglašavale njegovo djelovanje, već ih je onako bolesne uputio svećenicima, da im se pokažu.

 

 

 

Iz ovog čina razabiremo dvije stvari. Najprije GUBAVCI SLUŠAJU ISUSA I ODLAZE KAKO IH JE UPUTIO KAO DA SU VEĆ OZDRAVILI. I nama je to pouka da kada molimo primamo stvari od Boga s takvom vjerom. Kao što gubavci nisu ozdravili, a otišli su napraviti ono što Isus traži, tako i mi, kada molimo vjerujmo kako nas Bog čuje i uslišava, i RADIMO SVE S NADOM KAO DA SU MOLITVE USLIŠANE. Gospodin je čuda radio zbog naše vjere- da povjerujemo, i vjera je jedan od ciljeva čudesa. Stoga često i govori onima koje ozdravi: IDI, VJERA TE TVOJA SPASILA.

 

 

 

Druga stvar koju vidimo jest da se GUBAVCI ČISTE PUTEM. Ovo nam je pouka koja se oslanja na prethodno. Valja nam ići kroz život kao da smo uslišani, rekosmo. Upravo u tome leži poruka: NE ČEKAJTE USLIŠANJE, VEĆ ŽIVITE KAO DA VEĆ JESTE USLIŠANI I NASTAVITE NORMALNO SA SVOJIM DUŽNOSTIMA. Takav život će vam U SEBI OTKRITI BOŽJE DJELOVANJE- stvari će se dogoditi SPONTANO. Kada bi netko vidio gubavce kako idu putem, ništa čudnoga ne bi primjetio, zar ne? Obični ljudi. Nitko promjenu ne bi ni uočio u tim trenucima, kao ni oni. Trebalo im je VREMENA ZA TO, JER SU SE STVARI DOGAĐALE SPONTANO- NA JEDAN NORMALAN NAČIN- NEPRIMJETNO.

 

 

 

Takvo treba biti i naše kršćanstvo: treba se očitovati kroz NORMALNO I SPONTANO PONAŠANJE, BEZ NEKOG ČUDAŠTVA koje o Bogu ne govori ništa. To je jedna sponatana ljudskost koja pazi na bližnjega i koja u svmeu iskazuje ljubav na jedan normalan način.

 

 

 

Konačno, od svih ovih deset gubavaca, samo se jedna vratio zahvaliti. Bio je to krivovjerni Samarijanac, koji je shvatio kako Isusu duguje zahvalnost za ozdravljenje. Ostali su zaboravili na Isusa.

 

 

 

U jednom životu koji se živi spontano postoji slična opasnost: DA SE ZAOBRAVI NA BOGA I DA SE SVE ZASLUGE ZA NEKO DOBRO PRIPISUJE SEBI ILI SRETNIM OKOLNOSTIMA.

 

 

 

Promislimo li malo dublje o životu, shvatit ćemo kako ovaj svijet MOŽE BEZ NAS- NISMO NUŽNI POSTOJATI NA OVOM SVIJETU. Budući da vjerujemo u Boga, ovu tvrdnju možemo formulirati tako da shvatimo kako BOG NIJE IMAO NIKAKVU POSEBNU POTREBU NI DA NAS STVORI. Zašto je to učinio?

 

 

 

Ako nas nije morao stvoriti, onda nas je stvorio očito jer je ŽELIO STVORITI NAS. Ovo bi trebao postati izvorom radosti za nas, jer budući nas je BOG ŽELIO STVORITI, možemo sebe smatrati PLODOM BOŽJE LJUBAVI, jer onaj koji me želi- on me voli.

 

 

 

Boga tako možemo smatrati našim Ocem, pa ovo razmišljanje možemo tako i upraviti. Sjetite se koliko ste od svojih RODITELJA PRIMILI U OVOM ŽIVOTU. Netko će kazati “ništa”, ali ne vjerujem da je tako. Ima doista djece koju su roditelji odbacili. No, Bog se i za njih pobrinuo. Većina djece biva zbrinuta od roditelja i upravljena na put života. U tome se roditelji bore kako najbolje umiju.

 

 

 

NA KOJI NAČIN MOŽETE UZVRATITI SVOJIM RODITELJIMA ZA TU ČINJENICU DA SU VAS UPUTILI U ŽIVOT? Osigurali su vam školovanje, nekoga su podmitili da dobijete posao, ponekad su sebe izlagali neugodnostima zbog vas,... Puno se toga nakupi u životu jednog “djeteta” dok ne sazrije. A kada sazrije, KAKO UZVRAĆA RODITELJU NA SVEMU?

 

 

 

Dijete ničim ne može uzvratiti roditelju na ono što od roditelja primi, a roditelj NE ŽELI DA MU DIJETE UZVRAĆA PO PRINCIPU MATERIJALNE JEDNAKOSTI: koliko sam ja tebi, toliko ćeš ti meni. Sve materijalno pada u vodu. JEDINO ŠTO DJETETU PREOSTAJE, I JEDINO ŠTO ZAPRAVO RODITELJ ŽELI OD DJETETA JEST MRVICA ZAHVALNOSTI.

 

 

 

Pokazati zahvalanost roditeljima na njihovoj brizi, ne znači biti njihov rob i do kraja života služiti prohtjevima roditelja. Zahvalnost podrazumijeva jedan ČIN LJUBAVI U SLOBODI, koji se može ISKAZATI RIJEČIMA, ali VIŠE OD RIJEČI, ISKAZUJE SE ŽIVOTOM: ČESITIM I DOBRIM PONAŠANJEM, NORMALNOM I SPONTANOM LJUDSKOŠĆU- onom kršćanskom ljudskošću koja brine za bližnje, za roditelje. I brine ne zato jer mora uzvratiti njima zbog nečega, već BRINE JER ŽELI. A REKOSMO VEĆ, ONAJ KOJI ME ŽELI- ON ME VOLI.

 

 

 

Shvaćate li sada kako se zahvaliti Bogu na svemu što nam je učinio? Ništa mu ne možemo dati! Ničim mu posebnim ne možemo uzvratiti, osim ČESTITIM ŽIVLJENJEM SVOGA KRŠĆANSTVA I DA GA SE SJETIMO U MOLITVI. I ponekad mu kažete: HVALA TI; VOLIM TE; HVALA TI; VOLIM TE!