Lk 20, 27-38

 

U ono vrijeme: Pristupe neki od saduceja koji niječu uskrsnuće i upitaše Isusa: »Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.«

 

Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.« »A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Tà svi njemu žive!«

 

 

 

UVOD

 

Kao uvod u priču o uskrsnuću, u koju saducejska sljedba nije vjerovala, koristi se obrazac ženidbe i slučaja leviratskog zakona po kojem su braća morala osigurati potomstvo udovici svoga brata. Djeca koja bi se rodila iz leviratske veze (žene i brata preminuloga), nosila su prava i ime preminuloga brata kao da su njegova djeca. Na taj se način pazilo kako se ne bi ugasila nečija loza u Židova.

 

 

 

Isus odgovara Mojsijem od kojeg je potekao Zakon na kojeg se saduceji oslanjaju u želji da pokažu bespredmetnost uskrsnuća, govoreći: “A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Tà svi njemu žive!

 

 

 

Na taj nas se način uvodi u najvažniju stvar naše vjere: VJERE U USKRSNUĆE MRTVIH, vjere koja se oslanja na DOGAĐAJ USKRSNUĆA ISUSA KRISTA, koji je potkrijepljen brojnim svjedočanstvima ljudi koji su Uskrsloga vidjeli.

 

 

 

Sveti Pavao jasno daje do znanja kako je uskrsnuće od mrtvih ključna stvar za razumijevanje vjere u Boga živih. Navodi i sebe, pored ostalih, kao svjedoka uskrsnuća: “3Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; 4bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; 5ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. 6Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. 7Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. 8Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni.” (1Kor 15,3-8), i nastavlja obrazlagati o vjeri u uskrsnuće mrtvih: “12No ako se propovijeda da je Krist od mrtvih uskrsnuo, kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? 13Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. 14Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. 15Zatekli bismo se i kao lažni svjedoci Božji što posvjedočismo protiv Boga: da je uskrisio Krista, kojega nije uskrisio, ako doista mrtvi ne uskršavaju. 16Jer ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo. 17A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. 18Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. 19Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi.” (1Kor 15,12-19).

 

 

 

USKRSNUĆE: terminologija

 

Naša riječ USKRSNUĆE, povezuje ovaj čin USTAJANJA OD MRTVIH sa KRISTOM. USKRS jest čin koji je vezan sa KRSTOM, KRIŽEM, sa KRISTOM.

 

 

 

Hebrejski je jezik poznavao ovaj pojam i prevodio ga je raznim izrazima poput HAJAH, koji označava “ŽIVJETI- OŽIVJETI”, ili QÜM, HEQIS, 'AMAD koji se prevode sa “USTATI- PONOVO USTATI, STATI NA NOGE”. Grčki prijevod Tore koristi izraze ZÉN, ZOOPOIEIN, EGUEÍREIN i ANISTÁNAI, koje prevodi kao “UZDIĆI SE”. Konačno, u želji da pokažu kako je ovo “ustajanje” uzrokovano Bogom, koriste izraz ANA-LAMBÁNESTHAI, koji želi kazati kako je riječ o NEČEM ŠTO BIĆE UZDIŽE, ČINI GA PONOVO ŽIVIM, OŽIVLJAVA DAJUĆI MU ŽIVOT. Za isto se koristi izraz dok se HYPSOÜSTHAI, a pridodaju mu se i izrazi DOXÁSTHAI, što označava “SLAVITI, DATI SLAVU”, te izraz ANABAÍNEIN, koji nas ponovo vraća na UZDIZANJE bića, ali ovaj put označava “UZDIZANJE BIĆE DA BI BILO UNESENO U ŽIVOT”.

 

 

 

Shvaćamo kako je riječ o izrazu koji zapravo govori više o PROSLAVI BOGA JEDNIM DOGAĐAJEM KOJI DRAMATIČNO ODSTUPA OD NAŠIH SHVAĆANJA ŽIVOTA, do mjere da ga ni jezično nije lako potkrijepiti. Stoga je za razumijevanje uskrsnuća ključno GLEDATI U BOGA KOJI JE USKRSNUO: uskrsnuće Isusa Krista ne pojašnjava ono što sami ne možemo razumjeti, već nam POKAZUJE KAKO JE TO STVARNOST KOJU MOŽEMO DOŽIVJETI.

 

 

 

U tom smislu, novozavjetni jezik povezuje uskrsnuće sa GLEDANJEM: VIDJEŠE ISUSA govori se u Prvoj Poslanici Korinćanima (1Kor 15,5). Za to se koristi grčka riječ HORÁN u pasivnom obliku, a mi je prijevodimo sa “UKAZA SE”. Shvaćamo kako se misli da se Isus ukazao apostolima, ali bi ispravnije bilo prevoditi na način da je ISUS UČINIO DA GA VIDE APOSTOLI. Na ovaj način se razumije kako je USKRSNUĆE BOŽJE DJELO! Na istom je tragu riječ APO-KALYPTEIN, (apokalipsa) koju koristi Pavao u Posalnici Galaćanima kako bi objasnio jedno VIĐENJE, GLEDANJE koje nije prirođeno čovjeku, već ima uzrok “ODOZGO”, dolazi od Boga!

 

 

 

LJUBAV KOJA UZDIŽE ČOVJEKA

 

Što je to što čini da čovjek uskrišava, da se ustane, da stane na noge (slijedimo herbrejsko shvaćane usrksnuća)? Pogledamo li obične situacije, razumjet ćemo kako je LJUBAV ONO ŠTO INAČE ČOVJEKA DIŽE NA NOGE, DAJE MU ŽIVOT, POKREĆE GA NA DJELOVANJE I UNOSI RADOST. Pa počnimo ovo razmišljanje od ljubavi.

 

 

 

Knjiga koja najupečatljivije govori o ljubavi jest Pjesma nad pjesmama u kojoj nalazimo slijedeće: “6Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora tvrda kao grob. Žar je njezin žar vatre i plamena Jahvina. 7Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav niti je rijeke potopiti. Da netko daje za ljubav sve što u kući ima, taj bi navukao prezir na sebe.” (Pj 8,6-7). Ovaj izraz “ljubav je jaka kao smrt” govori o hebrejskom shvaćanju ljubavi: SMRT NE MOŽE BITI OGRANIČENJE LJUBAVI. Drugim riječima, želi se kazati kako LJUBAV NE MOŽE BITI OGRANIČENA, i LJUBAV MORA BITI VJEČNA; ona zahtijeva beskonačnost, vječnost, neuništivost.

 

 

 

LJUBAV SE TRAŽI U ŽIVOTU KOJI JE OGRANIČEN, i mi nastojimo nadići ograničenja radi ljubavi. Kako SMRT prožima svijet razaračkom snagom koja uništava sve pred sobom, tako čovjek u sebi VAPIJE ZA LJUBAVLJU KOJA STVARA, koja donosi život, koja OŽIVLJAVA. Tek tu možemo razumjeti USKRSNUĆE: to je ČIN LJUBAVI VJEČNOGA BOGA KOJEMU SMRT NE MOŽE NIŠTA, i samo tu možemo shvatiti kako je ljubav doista jest jača od smrti.

 

 

 

LJUBAV KAO PREDANJE: ŽIVJETI U DRUGOME PREMDA SE MOJ ŽIVOT RASPADA

 

Svedemo li ljubav na razinu ljudskih odnosa, razumjet ćemo kako U LJUBAVI DVOJE postoji tendencija da ŽIVEĆI ZAJEDNO polako ULAZE U EGZISTENCIJU ONOGA KOJEG VOLE do mjere, kada SMRT dohvati jedno. EGZISTENCIJA DRUGOGA NE NAPUŠTA BIĆE ONOG KOJI VOLI: to je BITI U DRUGOME, premda sam se ja raspao, TO JE LJUBAV KOJA ŽELI NADIĆI SMRT. U tom smislu možemo razumjeti LJUBAV kroz jedno PREDANJE ŽIVOTA DO SMRTI.

 

 

 

Ljubav tako premosti smrt u čovjeku, a smrt, koja prožima naše živote, može biti pobijeđena ljubavlju

 

ali samo AKO SVOJ ŽIVOT PREDAM DRUGOME! Moj opstanak uvjetovan je PREDANJEM BIĆA, jer TEK U DRUGOME MOGU ŽIVJETI I DALJE. Stoga možemo lako shvatiti LJUBAV KAO PRELIJVANJE SVOGA BIĆA U DRUGU OSOBU. I to prelijevanje bića u drugo, uvijek se najbolje razumije preko DJECE: ČOVJEK NASTOJI PRODULJITI SVOJU EGZISTENCIJU PO DJECI (po ljubavi), prenoseći SEBE NA DJECU u želji da od njega samoga ostane što više u djeci. Tako se mnoštvo djece u nekim kulturama smatra blagoslovom, a suprotno tome ravno je smrti.

 

 

 

Ipak, čak i djeca UMIRU, ali često se ponašaju tako kao da NISU NIŠTA PRIMILI OD RODITELJA. To pokazuje kako je nemoguće po ČOVJEKU OSIGURATI TRAJNU EZISTENICIJU, jer druga osoba umire, a s njom i sve što joj predam. Ono što ona predaje dalje, dijelom je moje, ali možda i nestaje u životu onog djeteta kojem sam predao sebe, i tako se u djeci naša egzistencija pretvara u SJENU koja se ne vidi i lako nestaje, umire s nečijim životom. To je više NEPOSTOJANJE, nego EGZISTENCIJA.

 

 

 

Stoga, potreban nam je netko TKO NE UMIRE kako bismo pelili svoju egzistenciju u drugoga. Potreban je BOG KOJEM MOŽEMO PRELITI SVOJU EGZISTENCIJU; potreban je jedan ŽIVOT KOJI NE MOŽE NESTATI. Mi smo njegova MISAO, živimo U NJEMU KOJI NAS JE STVORIO I STALNO MISLI NA NAS I NE MOŽEMO NESTATI IZ NJEGA, OSIM AKO TO SAMI ODLUČIMO IZABRAVŠI GRIJEH I SMRT SVOJEVOLJNO. A to čine ljudi, zar ne?

 

 

 

LJUBAVLJU NADRASTI ŽIVOT: ljubav mora upravljati životom, a ne obrnuto

 

Vjerujem kako je lakše shvatiti LJUBAV KAO KLJUČ RAZUMIJEVANJA USKRSNUĆA. Ona daje život, ali je moguće da se život po njoj produži- ne prekine, jer ljubav može nadrasti život i smrt koji ga ograničava.

 

 

 

Razmišljajmo malo u suprotnom smjeru: ako je smrt ono što ograničava život, za nadići smrt, MORAMO NAJPRIJE NADIĆI ŽIVOT U SEBI; moramo LJUBAVI DATI PREDNOST PRED ŽIVOTOM. Tek kada LJUBAV BUDE NAŠ ŽIVOT, onda se taj žviot može nadići; KADA LJUBAV POSTANE ŽIVOT, ona ga nadrasta, ulazi u čovjeka kojeg se voli i MIJENJA GA.

 

 

 

Ljubav jednako ulazi u čovjeka i kao USPOMENA- TRAJAN SPOMEN. No to je samo SJENA KOJA MOŽE LAKO NESTATI U ČOVJEKU. Lako čovjek može NE VIDJETI TU SJENU od drugih stvari koje u životu ZAVOLI: MOŽE GA PREUZETI NEKA DRUGA LJUBAV i U OVOM SLUČAJU LJUBAV SLUŽI ŽIVOTU.

 

 

 

Kada ljubav služi životu, događa se da ČOVJEK PODREDI SVE SVOJE LJUBAVI ŽIVOTU: spreman je učiniti sve samo da bi “spasio” stanje u kojem se nalazi ma koliko god ono bilo grešno. Najčešće se i radi o ljudima kojima grijeh vodi život u svim njegovim dimenzijama. GRIJEH SE OPIRE LJUBAVI koja može donijeti NOV ŽIVOT U ČOVJEKA. Zlo se želi “konzervirati” u čovjeku, stoga nastoji LJUBAV PODREDITI POTREBAM, INTRESIMA, POŽUDAMA ŽIVOTA. Takav život čovjeka ostaje tek blijeda uspomena na nekoga tko je živio, koja s vremenom nestaje u memoriji smrti.

 

 

 

Za nas je bitno da se naš život ne smije ograničiti da budemo USPOMENA NEKOME, već ŽIVOT mora biti takav DA ŽIVOT SLUŽI LJUBAVI. To bi značilo da LJUBAV NADRASTA ŽIVOT, DA SE OSLOBODILA NJEGOVIH OGRANIČENJA, DA MOŽE TRAJNO PROMIJENITI ŽIVOT. Drugim riječima, ŽIVOT VIŠE NE VLADA SOBOM, VEĆ LJUBAV, KOJA JE JAČA OD SMRTI VLADA NJIME: ljubav može mijenjati dramatično život čovjeku samo ako LJUBAV VLADA I AKO SE ŽIVI U LJUBAVI.

 

 

 

PRETPOSTAVKE USKRSNUĆA

 

Sada bismo ponovili pozicije iz kojih bismo razmišljali o uskrsnuću. Prva je da LJUBAV MOŽE NADVLADATI ŽIVOT, a time i SMRT, TE ČOVJEK MOŽE ŽIVJETI DALJE SAMO AKO OSTANE U NEČIJOJ LJUBAVI.

 

 

 

To otvara drugu pretpostavku po kojoj je za živjeti dalje potrebno NEKOME PREDATI SVOJU EGZISTENCIJU, NEKOME TKO GA VOLI. Ovo pomaže razumjeti kako VOLJETI NE ZNAČI BITI OSTVAREN, već se ostvarenje nalazi samo u odnosu VOLJETI I BITI VOLJEN. Ako samo volimo, MORAMO NADIĆI “NE BITI VOLJEN” NA RAZINU ŽRTVE I TRPJETI IZ LJUBAVI ako mislimo OSTATI U LJUBAVI. U protivnom nema ljubavi.

 

 

 

Ovo nas dovodi do treće pretpostavke, po kojoj je izrečeno moguće samo ako ŽIVOT SLUŽI LJUBAVI, a ne obrnuto.

 

 

 

Konačno, shvatili smo kako predavanje života pretpostavlja PRELIJEVANJE EGZISTENCIJE U DRUGO BIĆE PO LJUBAVI, a kada to činimo s ljudima (primjerice po djeci), onda VJEČNI ŽIVOT NIJE MOGUĆ, jer i njihove egzistencije nestaju, a mi umiremo u sjenama.

 

 

 

Stoga, za VJEČNO ŽIVJETI, potrebno je PO LJUBAVI PRELITI SVOJU EGZISTENCIJU U NEKOGA TKO JE VJEČAN, A NE OGRANIČEN SMRĆU: potrebno je preliti svoju egzistenciju u Boga.

 

 

 

USKRSNUĆE: ČIN LJUBAVI BOGA

 

Nakon početnih pretpostavki s kojima se bolje može razumjeti uskrsnuće (iz perspektive jadnog i za ljbuav slijepog čovjeka), sada valja pogled upraviti u KRIŽ. Samo tamo možemo doći do ključa za shvaćanje izrečenog.

 

 

 

Na KRIŽU je Isus umro, i nakon toga je uskrsnuo. ISUSOVO USKRSNUĆE je OČEVO UZVRAĆANJE LJUBAVI U PUNINI SVOME SINU. Tu “puninu ljubavi” možemo shvatiti kao uskrsnuće: pobjeda nad smrću, oživljavanje, nov život.

 

 

 

Isus predaje svoj ŽIVOT U RUKE BOGA OCA na Križu. Getsemani pokazuje kako Isusa zanima samo VOLJA OČEVA: “39I ode malo dalje, pade ničice moleći: »Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.«” (Mt 26,39). Ovo može samo netko tko PUNO VOLI I TKO JE IZ LJUBAVI SPREMAN SVOJ ŽIVOT PODREDITI DRUGOME. Život Isusov je vodila LJUBAV PREMA OCU NEBESKOM (i prema ljudima dakako). Na Križu, već razapet, umirući govori: “46I povika Isus iza glasa: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« To rekavši, izdahnu” (Lk 23,46). Sada je PREDANJE ŽIVOTA UPOTPUNJENO: svoj život predaje potpuno u ruke Oca. Ljubav je iskazana do smrti: “13Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15, 13).

 

 

 

Isus je PREDAO SVOJ ŽIVOT OCU U RUKE IZ LJUBAVI prema njemu: LJUBAV PREMA OCU GA JE DOVELA NA KRIŽ. Otac na takvu ljubav POPUTNOG PREDANJA SVOGA ŽIVOTA odgovara LJUBAVLJU USKRSNUĆA: LJUBAV OCA JE SINA PODIGLA OD MRTVIH; LJUBAV BOGA JE USKRSNULA SINA- to je LJUBAV KOJA JE JAČA OD SMRTI!

 

 

 

USKRSNUĆU PRETHODI PREDANJE SVOGA ŽIVOTA U RUKE BOGA

 

NAŠE USKRSNUĆE je moguće samo po LJUBAVI ISUSA- Sina Božjega, i po njegovu primjeru, MI moramo PREDATI SVOJ ŽIVOT U RUKE BOGA. Postavlja se pitanje KAKO PREDATI SVOJ ŽVIOT BOGU U RUKE?

 

 

 

Nije potrebno tražiti rješenje izvan vjere u ISUSA KRISTA. Treba NASTOJATI PRELITI SVOJU EGZISTENCIJU U NJEGA, a to je moguće samo ako se PRIHVATE SVOJI SVAKODENVNI KRIŽEVI. Ovo prelijevanje egzistencije po križevima sinova Božjih, znači ŽIVJETI U KRISTU.

 

 

 

Na Križu se UMIRE, ali onaj koji preda SVOJ ŽIVOT ISUSU U RUKE, može računati s njegovom LJUBAVLJU: LJUBAV PREMA ČOVJEKU GA JE DOVELA NA KRIŽ; LJUBAV PREMA ČOVJEKU ĆE USKRSNUTI I ČOVJEKA KOJI SLIJEDI ISUSA I PREDA MU SVOJ ŽIVOT. LJUBAV SINA BOŽJEG JAČA JE OD NAŠEG ŽIVOTA I SMRTI. Svaki koji svoj život UCIJEPI U ISUSA, odnosno tko prelije svoju egzistenviju u Isusa, tko ŽIVI U KRISTU, može računati s USKRSNUĆEM: “5Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. 6Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. 7Ako ostanete u meni i riječi moje ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam” (Iv 15,5-7).

 

 

 

To uskrsnuće dolazi po Očevoj ljubavi, jer Otac prepoznaje svoga Sina po Isusu i svakog tko Isus dovede Ocu, spasit će se. Svakoga tko bude prepoznat PO SINU, KAO SIN, ima život vječni: “»Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. 2Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. 3Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. 4Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni.” (Iv 15,1-4). Ova ljubav prema Isusu, ljubav Križa, za života nas krijepi i vodi da izdržimo sve , a u smrti nas ta ljubav vodi prema Ocu koji uskrišava od mrtvih, diže U ŽIVOT KOJEM SMO PREDALI SEBE. Tako nastavljamo TRAJNO ŽIVJETI U KRISTU i nakon smrti po ljubavi Boga, po Duhu Svetom.

 

 

 

ŽIVJETI U KRISTU: BITI POVEZAN S KRISTOM NJEGOVOM LJUBAVLJU

 

Isusova ljubav je LJUBAV KOJA ĆE NAM OSIGURATI NEUMRLOST: “9Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi” (Iv 15,9) Ljubav Isusa Krista, naš život u Njemu OSIGURAVA PUT PREMA LJUBAVI BOGA OCA KOJI USKRIŠAVA SVAKOGA U KRISTU! Ovo prelijevanje naše egzistencije u Krista po svakodnevnim križevima i ljubavi spram Boga i bližnjega, nije odsutnost našeg bića, već punina života koju dobivamo po ljubavi kada svoj žviot predamo drugome. Mi URASTAMO U LJUBAV BOGA KOJA OSIGURAVA POSTOJANOST BIĆA, I NE DOZVOLJAVA RASPADANJE. Tako ISUSOVO USKRSNUĆE ZNAČI NAŠ ŽIVOT.

 

 

 

Život u Kristu sada povezujemo s Crkvom, sa sakramentima. Zašto? Prije svega, prvi plod sakramentalnog života, jest obitavanje Presvetog Trojstva u našoj duši po krštenju. Možemo povezati sakramente u jedno po MILOSTI, odnosno po DUHU SVETOM kojim bi se naš život trebao upravljati.

 

 

 

Dopustimo li da naš život vode poticaji Duha Svetoga, onda se na nama ispunja rečeno: da LJUBAV UPRAVLJA ŽIVOTOM, A ŽIVOT SLUŽI LJUBAVI! Po sakramentima se događa jedno čudo u kojem Bog PRVI IZLIJEVA SVOJU LJUBAV U NAS: On nas pretječe u svemu u svojoj ljubavi.

 

 

 

Možemo kazati kako po sakramentima KRISTOV ŽIVOT ULAZI U NAS. Ono što u nas ulazi od Kristova života jest DUH SVETI, a Duh Sveti je Ljubav Božja. Tako, primamo po sakramentima LJUBAV BOGA U SEBE i cilj tog primanja LJUBAVI jest da LJUBAV BOGA NADIĐE NAŠ ŽIVOT: DA NAŠ ŽIVOT PREDAMO LJUBAVI BOGA; DA NAŠ ŽIVOT PREUZME LJUBAV; DA LJUBAV BOGA VLADA NAŠIM ŽIVOTOM. Kada ta Ljubav ovlada našim životom, a ta je Ljubav Boga, Duh Sveti JAČI OD SMRTI, možemo očekivati PROMJENU BIĆA U LJUBAVI BOGA. ŽIVEĆI SADA U LJUBAVI KRISTA PO SAKRAMENTIMA, NASTAVLJAMO ŽIVJETI U ISTOJ LJUBAVI NAKON SMRTI KOJU LJUBAV NADVALDA; nastavljamo ŽIVJETI U KRISTU do konačnog uskrsnuća na ŽIVOT VJEČNI.

 

 

 

Uskrsnuće jest ŽIVOT KOJI SE PREDAO BOGU KAKO BI NJIME LJUBAV BOŽJA UPRAVILA; KAKO BI LJUBAV VLADALA ŽIVTOM!