Lk 18, 35-43

 

Kad se Isus približavao Jerihonu, neki slijepac sjedio kraj puta i prosio. Čuvši gdje mnoštvo prolazi, raspitivao se što je to. Rekoše mu: »Isus Nazarećanin prolazi.« Tada povika: »Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se.« Oni ga sprijeda ušutkivali, ali on je još jače vikao: »Sine Davidov, smiluj mi se!«

 

Isus se zaustavi i zapovjedi da ga dovedu k njemu. Kad se on približi, upita ga: »Što hoćeš da ti učinim?« A on će: »Gospodine, da progledam.« Isus će mu: »Progledaj! Vjera te tvoja spasila.« I umah progleda i uputi se za njim slaveći Boga. I sav narod koji to vidje dade hvalu Bogu.

 

 

 

Čitamo danas kako Gospodin ulazi u život jednog slijepca koji živi na marginama društva. Slijepac kojeg često poistovjećuju sa Bartimejem ili sinom Timeja (bar- sin, Timeo- Timejev), ne poznaje Isusa i živi u svijetu koji je OGRANIČEN NJEGOVIM OSJETILIMA. Slijepac NE VIDI i živi u tami koji čovjek otvoren svjetlu ne može ni zamisliti. Ni ova epizoda nije bila slučajan prolazak Gospodinov pored Jerihona, grada čije ime često prevode riječju “mjesec” ili “mlađak”. Sam naziv upućuje na život u tami, poput one koju je živio slijepac. Stoga Isusov prolazak uvijek predstavlja DOLAZAK SVJETLA U NEČIJI ŽIVOT. Tako je bilo i sa slijepcem.

 

 

 

Sveti Augustin o toj temi piše ovako: “Ako Jerihom hoće kazati MJESEC, što bi u konačnici predstavljalo SMRTNOST, onda Gospodin dolazi propovijedati SVJETLOST EVANĐELJA samo židovima, koje predstavlja SLIJEPAC u evanđelju svetoga Luke” (Sveti Agustín, De quaest. Evang. 2,48). Isusov ulazak u naš život uvijek donosi jedno svjetlo koji sami ne možemo imati bez da nam ga se dadne. To je SVJETLO EVANĐELJA kako kaže sveti Augustin, koje omogućava da bolje vidimo ŽIVOT, da bolje shvaćamo svijet oko sebe.

 

 

 

Mi ovog slijepca doživljavamo kao “čovjeka s margina društva”, kao nekog tko je odbačen, tko ne može napraviti sa svojim životom što i drugi. Na žalost, takve ljude mi ZABORAVLJAMO, GURAMO IH DALJE OD SEBE, stvaramo mentalitet u kojem nestojim izgurati iz svoga života sve što može pokvariti lijepu sliku života koju sami stvaramo. Pogledajte ponovo scenu: slijepac prosi pored puta, a kada shvati da prolazi Isus, počinje vikati. Uznemirava one koji slijede Isusa, uznemirava mnoštvo. Jedan slijepac koji sjedi kraj puta! Ni mnoštvo se ne da: kada ovaj počne vikati, oni su “ga sprijeda ušutkivali”. Nisu dali čovjeku s margine da dođe do Isusa, da dođe do života.

 

 

 

Pitam se često tko je zapravo na marginama društva: ti ljudi s margina koji vapiju za ljubavlju, za pažnjom, ili mi koji ih odguravamo još dalje od “glavne ceste” života? Čini mi se kako smo puno puta zapravo mi, koji imamo redovit odnos s Bogom preko Crkve, zapravo slijepci koji žive jedan “marginalan” život kojem žele dati veliku važnost. Često puta ne vidimo bitne stvari zaslijepljeni svojim željama, planovima, amnbicijama, pa nam promiču ovakvi ljudi poput ovog slijepca. U našem životu lako postanemo DIO MASE, DIO NARODA, koji IDE ZA ISUSOM GURAJUĆI ISTOVREMENO DRUGE LJUDE SA MARGINA DRUŠTVA U JARKOVE PORED PUTA.

 

 

 

Puno se puta uspavamo u vjeri, pa naši susreti s Isusom postanu ISPRAZNOST- naime, svaki ISUSOV DOALZAK U NEČIJI ŽIVOT DONOSI NEŠTO i Isus ni jednu jedinu dušu ne ostavlja ravnodušnom svojim prolaskom. Dogodi se ipak, da On prođe, a mi kao dio mase to samo ispratimo polgedom. I ne samo to, već i druge, koji žele iskreno Isusa imati u svom životu, OMETAMO U TOME priječeći im da mu priđu. Slijepac prosi pored puta, ali kada Isus prođe, biva ušutkivan od naroda.

 

 

 

Ovaj čovjek, premda slijep, premda živi na marginama, pokazuje nam kako je moguće da su stvari zapravo obrnute. Možda smo mi, koji smo dio vjernog naroda zapravo na marginama živoa i društva premda živimo jedna stabilan život? Naime, moguće je da netko tko se “uvali” u sigurnost državne službe, dobra privatnog poslića, u zaštitu neke strankice, tko dobro proda zemlju i skupi novaca za miran život, tko nađe jedan životni put u kojem je “osigurao” sebe, LAKO SEBE ZAVARA GLEDE VRIJEDNOSTI ŽIVOTA ZA KOJE POSTANE SLIJEP. Često, mislimo samo na vlastitu sigurnost i zaboravimo na susjeda, zaobavimo na dužnost međusobnog pomaganja, zaboravimo da smo rođaci. Postanemo slijepi za neke posve ljudske stvari koji imamo, ali ih ne dajemo onima kojima su potrebni, kojima je potrebna ne samo ekonomska pomoć, već i utjeha, potpora, pohvala,... Često puta, kada postanemo dijelom mase naroda zapravo marginaliziramo sebe i svoje ideale kojima smo nerijetko s puno elana prodirali u život, sve dok se nismo “učahurili” u sigurnost male plaćice i tople kućice. Zatvorimo vrata svoje sigurnost i ne poznajemo nikoga.

 

 

 

Nerijetko se događa da ljudi s “margina” društva bolje VIDE ŽIVOT OD NAS pokazujući kako baš i nisu slijepi, kako primjećuju ono što mi nismo u stanju. Jedan slijepac razvija ostala čula u sebi, pa ima doživljaj života posve durgačiji preko ostalih čula od nas samih. Nekada je taj doživaljaj mističan i puno dublji nego ga možemo shvatiti. Drugim riječima, čini se kako smo često mi više slijepi za život od pravih slijepaca.

 

 

 

Pogledajte ponovo događaj iz evanđelja i uočite kako SLIJEPAC koji ne vidi BOLJE RAZUMIJE TKO JE ISUS KRIST, OD LJUDI KOJI ISUSA PRATE. “Čuvši gdje mnoštvo prolazi, raspitivao se što je to. Rekoše mu: »Isus Nazarećanin prolazi.« Tada povika: »Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se.«” Sveti Augustin to ovako komentira: “Narod što okruživaše Spasitelja bijaše brojan i slijepac zapravno nije poznavao Gospodina. Unatoč tome, osjećao je prema Njemu nešto i sa tim osjećajem je nadoknađivao ono što mu je nedostajalo u gledanju. I čuvšu buku naroda što prolazi upita se o tome koji je prolazio. A oni koji su vidjeli, odgovarali su sukladno OPĆEM MIŠLJENJU: ISUS NAZAREĆANIN. Pak, slijepac koji ne vidi govori im istinu o njemu. Poučava ih jednu stvar izgovarajući: ISUSE SINE DAVIDOV, smiluj mi se. Zašto ih poučava o Isusu? Možda je čitao knjige unatoč tome što nije vidio? Kako je mogao poznavati Svjetlo svijeta? Uistinu, Bog je taj koji obasjava svojim svjetlom slijepe (Ps 145)” (Sveti Augustin, Catena Aurea).

 

 

 

Narod, kojeg smo sami dijelom, često nema strpljenja za ljude koji DOBOR OSJEĆAJU ISUSOV PROLAZAK KROZ NJIHOV ŽIVOT. Pogledajte NAROD I SLIJEPCA: narod je Isusa zvao Isusom Nazarećaninom, a slijepac ga je ispravno nazvao SINOM DAVIDOVIM. Za narod, Isus je bio jedan čudotvorac koji je mogao ozdraviti tijelo, a za slijepca je bio SIN DAVIDOV, OČEKIVANI MESIJA, SIN BOŽJI- onaj koji može ozdraviti TJELESNU I DUHOVNU SLJEPOĆU. Ovaj je slijpac pokazao kako nije duhovno slijep i ima osjećaj za Boga. Narod, a mi često slijedimo taj obrazac, ne shvaća tko je Isus. I danas, mnogi hrle u Crkve, ali se vode duhovnom “trgovinom” tražeći za sebe ozdravljenje, ili neki drgui ustupak, pa kada ga dobiju, Isus ode iz njihova života. Pokazuju tako da SU ONI ZAPRAVO NA MARGINAMA ŽIVOTA, NA DUHOVNIM MARGINAMA JER NEMAJU OSJEĆAJ ZA BOGA- da ga imaju, trudili bi se svim silama ZADRŽATI GA PORED SEBE.

 

 

 

Oni naprotiv, ne samo da ga ne zadržavaju pored sebe, već druge ometaju u njihovim nastojanjima da do Boga dođu. Mnogi su slijepca riječima zaustavljali da šuti. “Tako je bilo i tebi kad si naslutio da ćeš susresti Krista. Ubrzali su se udarci srca i također si počeo vikati pokrenut jednim nutarnjim nemirom. A prijatelji, običaji, udobnost, okolina, svi su ti savjetovali: Smiri se, šuti! Zašto zoveš Isusa? Ne dosađuj mu!” (Sveti Josemaria Escriva de Balguer, Prijatelji Božji, 195).

 

 

 

Kada jedan kršćanin, na bilo koji način nastoji živjeti kršćanstvo i sa svim srcem raditi dobra djela bez interesa, kada počne prezirati svijet, od samog početka doživljava kritike i postaje znak protivština onim kršćanima čija je vjera hladna. Ipak, USTRAJE LI, sa svojom USTRAJNOŠĆU POBIJEDIT ĆE SVE, i svi oni koji su ga prethodno odbacivali, počet će poštivati njegove stavove” (Sveti Augustin, Sermones, 88,18).

 

 

 

Siromašni slijepac nije dao da ga narod omete, da ga “vjernici” udalje od Boga. On je USTRAJAO U SVOJIM MOLITVAMA i nastavio JOŠ JAČE MOLITI: “Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se.” ISUS GA PUŠTA DA MALO VAPIJE, pušta ga da USTRAJE U MOLITVI. “Isto je i s tobom. Isus prvi zapaža poziv naše duše, ali čeka. Želi da se poputno uvjerimo da nam je On potreban; želi da ga molimo, da budemo nepopustljivi kao i onaj slijepac koji je stajao uz put za Jerihon. Oponašajmo ga. Iako nam Bog ne podaje odmah što zamolimo, iako nas mnogi pokušavaju odvratiti od molitve, nećemo prestati zaklinjati Ga” (Sveti Josemaria Escriva de Balguer, Prijatelji Božji, 195).

 

 

 

Ustrajnost molitve slijepca učinila da se “Isus zaustavi i zapovjedi da ga dovedu k njemu.” Naroda sada mijenja stav i potiče onoga kojeg su odbacivali da krene put Isusa. Što je slijepac napravio? Ustao je ŽURNO I ODBACIO SVOJ OGRATAČ- A TO JE JEDINO ŠTO JE IMAO SVOJE. Ovo može biti i nama poticaj da se poginemo iz svojih udobnosti, od svojih malih egoizama, od svojih problema koji nam se čine najvažnijima, a zapravo se posve beznačajni. Ovo je poticaj da ne čekamo odgovoriti na Isusov poziv: kada težimo za Božjom blizinom, za Isusom, ne čekajmo da mu se približimo u sakramentima, kad god to možemo.

 

 

 

Slijepac “odbaci svoj ogrtač, skoči i dođe Isusu” (Mk 10,50). “ Ne znam da li si ti bio u ratu. Pred već mnogo godina gazio sam jednom po bojnom polju nekoliko sati nakon bitke: tu su na tlu ležale deke, čuturice, naprtnjače pune obiteljskih uspomena, pisma i fotografije voljenih osoba... A to nije pripadalo poraženima; pripadalo je pobjednicima! Sve ih je to smetalo da trče što brže i pređu neprijateljsku ogradu. Kao i Bartimej slijepac, da bi što brže potrčao za Kristom” (Sveti Josemaria Escriva de Balguer, Prijatelji Božji, 196).

 

 

 

Ne zaboravi da je potrebna žrtva da bi došao do Krista; treba odbaiti sve što smeta; ogrtače, naprtnjače, čuturice. I ti ćeš proći kroz te zapreke do Božje slave, kroz tu borbu ljubavi i mira, kojim nastojimo raširiti Kristovo kraljevstvo. Da bi služio Crkvi, Rimskom poglavaru i dušama, moraš biti spreman, odreći se svega što ti smeta; (…). To je lekcija vjere, lekcija ljubavi. Jer tako trab ljubiti Krista” (Sveti Josemaria Escriva de Balguer, Prijatelji Božji, 196).

 

 

 

Kada Boga tražimo u svom životu, kada ga pokušava dohvatiti poput slijepca koji ponekad ne vidi gdje i kako, ali kao ljudi koji svim srcem ŽELE IMATI BOGA UZA SE, Bog se uvijek zaustavlja u našem životu, najčešće nenadano i pita nas kao i ovog slijepca: “Što hoćeš da ti učinim?” Stoga ne čekaj” Moli i “stavi se svaki dan pred Gospodina i, poput onog čovjeka koji je žudio za evanđeljem, kaži mu polako, svim svojim srcem: Gospodine, da progledam! DOMINE UT VIDEAM! Daj mi Gospodine da VIDIM što vidiš ti, da VIDIM ŠTO TI OČEKUJEŠ OD MENE I DAJ MI DA SE BORIM KAKO BI OSTAO TEBI VJERAN” (Sveti Josemaria Escriva de Balguer, Kovačnica, 318).

 

 

 

 

 

Što to znači VIDJETI? Kada nešto SHVATIMO, nerijetko koristimo riječ VIDIM. Dakle, umjesto da kažemo RAZUMIJEM ili SHVAĆAM, kažemo VIDIM! Tako se za INTELIGENCIJU koristi jedan izraz koji je tipičan da osjetilo VIDA. U tom smislu, ovaj SLIJEPAC je BOLJE VIDIO- SHVAĆAO tko je ISUS KRIST, a narod koji je imao dobre oči tijela, bio je DUŠOM SLIJEP i nije VIDIO KRISTA U SVOJOJ SREDINI.

 

 

 

Molimo Gospodina da razbije naše sljepoće kada su u pitanju njegova očekivanja glede naših života; da razbije naše sljpoće kada su u pitanju potrebe naših bližnjih; kada su u pitanju i način na koji je potrebno živjeti da bi DRUGI VIDJELI U NAMA PRIMJER KRŠĆANSKOG ŽIVOTA. Ako VIDE DA MI ŽIVIMO KRŠĆANSKI, neće samo vidjeti, već i SHVATITI ŠTO JE I NJIMA ČINITI.