Lk 21, 1-4

 

U ono vrijeme: Kad Isus pogleda, vidje kako bogataši bacaju u riznicu svoje darove. A ugleda i neku ubogu udovicu kako baca onamo dva novčića. I reče: »Uistinu, kažem vam: ova je sirota udovica ubacila više od sviju. Svi su oni zapravo među darove ubacili od svog suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sav žitak što ga imaše.«

 

 

 

PREDATI SAV SVOJ ŽVOT BOGU: holokaust samoga sebe

 

Čitajući današnje evanđelje ne možemo se ne oteti dojmu kako Isus poučava učenike o POTPUNOM PREDANJU SVEGA SVOG ŽIVOTA BOGU. Udovica je “od svoje sirotinje ubacila sav žitak što ga imaše”- ona je DALA SVE. Riječ je o velikodušnom odnosu prema Bogu koji stavlja stvari u pravi REDOSLIJED: najprije Bogu, pa onda sve ostalo.

 

 

 

U Jeruzalemu su se u Hramu svakodnevno prinosile žrtve Gospodinu. Neke od tih žrtava nazivale su se holokaustom, a označavale su one žrtve koje su se POTPUNO SPALJIVALE. Postojale su primjerice žrtve PRIČESNICE u kojima se DIO ŽRTVE BLAGOVAO, A DIO SPALJIVAO. Tako su se ljudi PREKO ŽRTVE PRIČESNICE KOJU SU BLAGOVALI, SJEDINJAVALI S BOGOM KOJEM SE PALIO OSTATAK ŽRTVE.

 

 

 

Holokaust je naprotiv pretpostavljao POPUTNO PREDANJE ŽRTVE BOGU- totalno uništenje. Ta se žrtve u Gospodinovo vrijeme prinosila ujutro i navečer- SVAKODNEVNO. I to je bila SLIKA ONE ŽRTVE KOJA IMA DOĆI- EUHARISTIJSKE ŽRTVE.

 

 

 

Nekada su Židovi davali i PRINOS U NOVCU za uzdržavanje Hrama. U današnjoj slici upravo to nalazimo: s jedne strane bogataši ubacuju svoje darove u riznicu, a siromašna udovica nešto “jada”- dva novčića. U evanđelju po Marku nalazimo i točan iznos: ta dva novčića vrijedila su “jedan kvadarant”, što je bilo posve beznačajno.

 

 

 

Unatoč tome, Isus naglašava kako su svi oni ubacili od svoga VIŠKA, a ova je sirotica ubacila SVE ŠTO JE IMALA: PREDALA JE BOGU SVE. “Dala je novac s mnogo ljubavi, s velikim pouzdanjem u Božansku Providnost, i Bog će joj uzvratiti, već ovdje na zemlji” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IX-238). Ona je PREDALA SVE ŠTO JE IMALA BOGU, pokazavši time da se OSLANJA NA BOGA, DA MU PREPUŠTA ŽIVOT U RUKE, DA VJERUJE ČVRSTO KAKO JE BOG NEĆE OSTAVITI BEZ SREDSTAVA ZA ŽIVOT. Sjetimo se zgode između Ilije i udovice iz Sarfate Sidonske, kada je Ilija, kojega je poslao Boga toj udovici u veijrme gladi, zatražio da NJEMU NAJPRIJE ZGOTOVO JELO, A ONDA ĆE ONA I NJEZIN SIN IMATI ZA SEBE TRAJNO. Udovica je poslušala i PREDALA SVE ŠTO JE IMALA BOŽJEM ČOVJEKU. Zauzvrat, nije nestalo ni brašna ni ulja u udovice za čitavo vrijeme gladi, premda nije imala odakle nabaviti ga (Vidi 1Kr 17,7-16).

 

 

 

BEZUVJETNO PREDANJE ŽIVOTA NE POSTAVLJA UVJETE BOGU

 

Bogu trebamo predati sve što jesmo i sve što imamo, ne čuvajući niti najmanji dio za sebe. Postoji stara izreka koja kaže da se Bog osvaja posljednjim novčićem. Ima li išta u našem srcu što ne pripada Bogu? Vrijeme, dobra, prijatelji,...? Što Isus traži od nas? Što trebamo odbaciti ili staviti u drugi plan?” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IX-238). Često čujemo kako ljudi govore da su oni PREDALI SVE U BOŽJE RUKE! Je li doista tako? Unatoč tom predanju, kada nastupe nevolje i tegobe, kada mi netko drag umre ili se teško razboli, nastupa kukanje, propitkivanje tipa “što sam Bogu skrivio?”, počinje naše odbijanje da se situacija prihvati takva kakva jest,... I zapravo se time pokazuje kako je naše PREDANJE OSTALO NA RIJEČIMA.

 

 

 

Nekada (po našoj volji) djelujemo spremni za predanje i bezrezervno služenje Kristu, ali s vremenom tražimo aplauze i naklonost ljudi. Rekao bih čak, kako ponekad, premda spremni služiti istini, zbog mogućih posljedica, radije tražimo put koji nas neće oštetiti, pa radimo samo ono što neće nikoga sablazniti (…). Nesimnjivo je kako takva volja nikada ne može doći do istinske svetosti” (Kasijan, Colaciones, 4,12). Nije isključeno kako će nas netko uvjeravati da Gospodin nikada ne traži neugodne stvari od nas. “Kada licemjeri u vašoj okolini dvoje o tome ima li Gospodin pravo tražiti toliko od nas, ne dopustite se prevariti. Naprotv, stavite se u prisutnost Božju bezuvjetno, budite poučljivi i dopustite da s vama radi kao što lončar radi ono što ga je volja sa glinom. I ispovjedite svoju vjeru: Deus meus et omnia! Gospodin moj i sve moje!” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Prijatelji Božji, 167).

 

 

 

Prije negoli se čovjek preda Bogu potpuno, treba promisliti JE LI SPREMAN PRIHVATITI OD BOGA BAŠ SVE ŠTO GA SNAĐE U OVOM SVOM ŽIVOTU: I DOBRO I ZLO; I ZDRAVLJE I BOLEST; I BOGATSTVO I SIROMAŠTVO; I SREĆU I NESREĆU; I LJUBAV I MRŽNJU; I MIR I PROGONSTVO,...? Imamo li neku “rezervu” za sebe kod tog predanja, pa govorimo Bogu “neka bude kako Ti hoćeš, samo NEMOJ...”?

 

 

 

Netko ovakav stav opravdava Isusovom molitvom u Getsemaniju kada je Isus molio da ga mimioiđe kalež patnje i smrti. Zaboravlja se pri tom kako je istom dodao da to bude SAMO AKO TO OTAC HOĆE. Nije imao rezerve za sebe; sve je predao Ocu u ruke. Nikome se nije milo suočiti s nevoljama, ali PREDANJE BOGU PODRAZUMIJEVA I TO: da se U NEVOLJAMA VRŠI ONO ŠTO BOG HOĆE, A NE ŠTO HOĆEMO MI.

 

 

 

Drugim riječima, PREDANJE ZNAČI DATI SAV SVOJ ŽITAK POPUT OVE UDOVICE. Samo tako se mogu ispuniti uvjeti za slijediti Isusa u potpunom predanju Bogu: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mena, naći će ga. Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim." (Mt 16,24-27). Zadnji nam stih daje sigurnost da ćemo svoju naplatu primiti od Boga. Stoga ne bi trebali oklijevati u POPTUNOM PREDANJU SVOGA ŽIVOTA- u spremnosti da podnesemo HOLOKAUST u svojoj svakodnevici.

 

 

 

Ostavlja puno onaj koji NE ZADRŽAVA NIŠTA ZA SEBE; ostavlja puno koji NAPUŠTA SVE SVOJE, ma koliko to god izgledalo malo. Nastojimo sa velikim žarom sačuvati ono što posjedujemo, i trudimo se zadobiti i drugo koje nemamo. Da, Petar i Andrija ostavili su puno, jer koliko jedan, toliko i drugi, SVE SU NAPUSTILI DO KRAJA- DO ŽELJE ZA POSJEDOVANJEM NEČEGA. Napustili su puno odbijajući vlastita dobra, a time i svoje požude za njima. Slijedeći Gospodina odbacili su sve ŽELJE KOJE SU IH MOGLE ODVRATITI OD TOGA DA SLIJEDE ISUSA” (Sveti Grgur Veliki, Homilija 5 o Evanđeljima).

 

 

 

NEBO NEMA CIJENE

 

U strahu od gubitaka prilikom predanja ljudi zaobravljaju kako se ne mogu mjeriti vrijednosti ovozemaljskog, prolaznog sa vjećnim životom. Nebo i vječnost nemaju cijene. Isto tako ne treba zaboraviti kako Gospodin velikodušno daje plaću svojim slugama. On nije štedio sebe na Križu, pa tako sebe ne štedi ni kada je u pitanju nagrada za vjernost i predanje: “35Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, 36a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. 37Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih...” (Lk 12,35-37), ili “46Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi! 47Zaista, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim.” (Mt 24, 46-47). Budni sluga, jest onaj sluga koji se SAV STAVIO NA RASPOLAGANJE GOSPODARU, ZABORAVIO SVE SVOJE POSLOVE, I SAMO GA ZANIMA VOLJA GOSPODARA. Takvome gospodar daje veliku nagradu, veću nego što sluga po svojoj službi zaslužuje: njega će gospodar POSLUŽITI, NAGRADIT ĆE GA UPRAVOM NAD SVIM SVOJIM IMANJEM. Sve su to slike iznimno velike plaće koju daje Bog onima koji zaborave na sebe i sve stave u službu Boga.

 

 

 

Gospodinova je plaća puno veća od zemaljskih zadovoljstva: plaća je ŽIVOT VJEČNI, a to nema cijene. Stoga je potrebno ULOŽITI SVE, jer rizik je samo na zemlji, a dobitak je potpun na nebu. Potrebno je uložiti SVE, PREDATI BOGU SVE. “Kraljevstvo Božje nema cijene, a ipak košta točno onoliko koliko imaš (…). Petar i Andrija su ostavili svoje lađe i mreže; udovica dva srebrna novčića; netko drugi čašu hladne vode, (…)” (Sveti Grgur Veliki, Homilija 5 o Evanđeljima). “Gospodin, velikodušniji od svih zemaljskih kraljeva, obećao je stostruku nagradu u ovom životu i poslije život vječni. Bog želi da budemo sretni u ovom životu: oni koji ga velikodušno slijede primaju već ovdje na zemlji, radost i mir što nadilaze ljudske radosti i utjehe. Njegova je radost predokus Neba. Njega imati u svojoj blizini, već je najveća nagrada” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IX-241).

 

 

 

VELIKODUŠNOST U PREDANJU GOVORI O SRCU ČOVJEKA: predanje je stvar ljubavi

 

Na koji način ispravno shvatiti razloge predanja? Stalno se predanje dovodi u kontekst KORISTI koju netko ima od određenog oblika postupanja. Ipak, nije to bit predanja Bogu. Onaj koji JE SPREMAN PREDATI SVE SVOJE NEKOME, osim što pokazuje povjerenje- vjeru u tu osobu, pokazuje i da je VOLI I CIJENI, inače ne bi tako postupao. Prvi razlog u predanju, trebao bi se naći u našoj LJUBAVI PREMA BOGU: “Srce koje voli NIJE VIŠE SVOJE, VEĆ JE OD ONOG KOJEG SE VOLI” (Sveti Ivan od Križa, Duhovni spjev, 9,2).

 

 

 

Ako bit predanja leži u ljubavi prema onom kojem se predajemo, onda čovjek koji se predaje potpuno, po naravi ljubavi ne traži ništa za sebe, trpi sve, ne mari za vlastite gubitke,... jer SVE ŠTO IMA IMA U ONOM KOJEG VOLI I KOJEM SE PREDAO! Sveti Toma Akvinski takvo srce uspoređuje s plahtom kojom se pokriva krevet. Ako srce nije velikodušno i spremno pokriti Boga u krevetu- u svom životu, Bog ne nalazi mjesta u tom krevetu: “Krevet je uzak, i jedno od dvoje s njega pada; plahta je mala i ne pokriva dvoje: tako je tamo gdje se srce čovjeka uspoređuje sa uskim krevetom i kratkom plahtom. Takvo je i uskogrudno srce čovjeka za Boga, ako se u krevetu našu druge stvari osim Boga, onda Boga izbacuješ iz postelje” (Sveti Toma Akvinski, O ljubavi, I.c., 214).

 

 

 

Ovo je predanje stvar LJUBAVI, jer onaj koji doista voli, ne mjeri koliko daje sebe voljenoj osobi. Ovakva ljubav, koja je izvorom potpunog predanja Bogu svojega života, djeluje na nas tako da nas čini spremnima prihvatiti sva poniženja iz ljubavi prema Bogu. Na taj način nas polako čini PONIZNIMA; čini nas ljudima kojima ništa ne smeta; ljudima koji ne pate od sitnica u karakterima drugih ljudi, koji se ne obaziru na tuđe propuste i nedostatke u ljubavi, jer su i sami razumjeli kako se njima ponekad može to isto prigovoriti. Ovako, učeći se poniznosti, ovi ljudi polako preko ljubavi prema Bogu, “zadobivaju posebne mogućnosti da ljude ljube puno više i da im se posvećuju i predaju bez interesa i bezgranično” (Sveti Ivan Pavao, Govor, 10 -Xl-1978).

 

 

 

PREDANJE U MISI

 

Gospodin želi da mu SEBE PRINOSIMO U MOLITVI NA MISAMA. Želi naše planove za sebe. Ali, jednako želi da mu u svakodnevici prinosimo skromne i jednostavne darove poput ove udovice. Želi “da mu prikazujemo naš rad, male poteškoće na koje nailazimo, djelotvornu ljubav, vrijeme koje smo posvetili jedni drugima, velikodušnu milostinju,...” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IX-241). Bog želi da mu PREDAMO U RUKE SVE ŠTO PROLAZI KROZ NAŠ ŽIVOT KAKO BI ON INTERVENIRAO PRIJE NAS.

 

 

 

Predati Bogu u ruke sve, znači doista PRIHVATITI OD BOGA SVAKO RJEŠENJE ZA NAŠE ŽIVOTNE SITUACIJE, jer kada Bogu predamo sve u ruke, onda možemo očekivati jednu PREOBRAZBU DARA koja se događa na sliku MISNE ŽRTVE. Kada u misi predajemo Gospodinu sve što imamo, molimo ga da one stvari koje nisu dobre u našim životima, ON SAM PROMIJENI kao što je svojim KRIŽEM SMRT PREOBRAZIO U SREDSTVO USKRSNUĆA, kao što je svoju situaciju na Križu preobrazio u nešto slavno. Ono što ne može čovjek, može Bog za onoga koji mu doista predaje SAV SVOJ ŽITAK- SAV SVOJ ŽIVOT. I kako je JAGANJAC ŽRTVOVAO SVOJ ŽIVOT- PREDAO GA OCU KAO ČIN LJUBAVI U ŽRTVI, i naše predanje, koje bi trebalo biti ČIN LJUBAVI, sada ulazi u isti dinamizam preobrazbe žrtve: Bog jedno nesavršenstvo usavršava svojom ljubavlju, i ono što čovjek ne može, Bog rado prihvaća.

 

 

 

Ovo se događa samo kada Bogu predajemo i ono što nam jest po volji. Rado ćemo mu predati u ruke situacije koje sami ne možemo promijeniti, ali istinsko predanje pretpostavlja da mu dajemo u ruke i ono što nam se čini dobrim u svom životu. Često upravo to nismo spremni. U svakodnevnom predanju “potrebno je nadići granice stroge pravednosti, po uzoru na ponašanje one udovice, koja nas poučava darivati velikodušno,čak i ono što mislimo da je nama potrebno. Iznad svega treba imati na umu da Bog ne mjeri čovjeka mjerom koja se svodi na to KOLIKO JE DAO. Bog mjeri u skladu s unutarnjom veijrdnošću, KAKO SE NETKO STAVLJA NA RASPOLAGANJE BLIŽNJIMA. To je mjera u skladu s ljubavlju kojom se slobodno stavljamo na službu braći” (Sveti Ivan Pavao II, Govor 10-11-1985)

 

 

 

PREDANJE KROZ MOLITVU

 

Pokušajmo ovo predanje Bogu staviti u kontekst molitve. To davanje Bogu za nas je nekada velik problem, jer često molimo Boga na jedan način koji ne predstavlja predanje, već prošnju i kada se dobije željeno, nestaje Bog iz naših života. Bog ne želi da s Njim imamo POLOVIČAN ODNOS- ON NAS ŽELI POTPUNO. Želi da se spasimo- da spasimo CIJELI NAŠ ŽIVOT- ne samo njegove dijelove. Stoga, nekada molitve naše nemaju odjela od Boga, jer nemamo ISKREN I CJELOVIT ODNOS S BOGOM.

 

 

 

Što to znači? Prije svega, molitva kao prošnja uvijek izražava jednu potrebu osobe. No, ta POTREBA NIJE UVIJEK NAJBOLJA STVAR ZA TU OSOBU. Možda molitelj i ne zna sve posljedice svojih molitava. Stoga često stječemo dojam kako nas Bog “ne čuje” ili kako nešto krivo molimo. Nije točno ni jedno ni drugo. Riječ je o tome da nas nekada Bog PRIPRAVLJA NA USLIŠANJE ILI JEDNOSTAVNO, OD SAMOG USLIŠANJA MOLITVE, ZA NAS MOŽE BITI VAŽNIJE PROMJENA JEDNOG APSEKTA NAŠEG ŽIVOTA. O čemu je riječ?

 

 

 

MOLITI S POUZDANJEM, S VJEROM DA ĆEMO BITI USLIŠANI

 

Kada se moli Boga, onda to treba učiniti s VJEROM- S POTPUNIM POUZDANJEM U NJEGOVU LJUBAV I DOBROTU, te treba učiniti s POTPUNIM PREDANJEM. Prvi dio koji se tiče vjere obično shvaćamo jednostrano i mislimo kako mi vjerujemo i to je dosta. Mi vjerujemo, mi molimo, ali često pri tom OSTAVLJAMO JEDNU REZERVU ZA SEBE. Naime, htjeli bismo primjerice, promijeniti nešto u životu naših dragih ljudi i molimo Boga za to. Onda promislimo kako bi bilo ružno da im se što dogodi. Kada molimo za takve ljude, onda molimo jer poznajemo njihovu dobrotu, ali i njihove loše strane. Zbog grijeha tih ljudi mislimo kako bi mogli trpjeti, pa iz ljubavi i obzira prema njima, molimo DJELIĆE POTREBE, UMJESTO DA BOGU KAŽEMO: EVO TI IH PA TI RADI S NJIMA ŠTO ŽELIŠ! NEKA BUDE VOLJA TVOJA! I pustimo Gospodina da ih vodi kroz život. Često se bojimo da takve ljude ne povrijedi Božja providnost, da ih ne dohvati neka bolest, da ih ne izgubimo iz života, a zapravo zaboravljamo kako je Bog dobar i neće povrijediti nikoga. Nekada molimo jer MI IMAMO PLANOVE S TIM OSOBAMA, a one NE ŽELE ISTO ŠTO I MI, pa mislimo ako ih predamo Bogu da će krenuti drugim putovima kroz život. Niz je primjera kako se u molitvi ustežemo od poputno predanje SEBE ILI ONIH ZA KOJE MOLIMO.

 

 

 

Kada čovjek dobrim vinom napuni posve prikladne sudove, a neki od njih ostanu poluprazni, kada ih ponovo obiđe, ne gleda pune (jer zna da su puni), već gleda poluprazne, bojeći se da u njima vino ne iskisne” (Usp. Herma, Pastir, XLVIII,3). Na ovakav način pokazujemo kako NE VJERUJEMO, KAKO NEMAMO POTPUNO POUZDANJE U BOGA. Stoga, Bogu treba PREPUSTITI SVE SVOJE BRIGE I MOLITVE. Jednostavno, KADA MOLITE, NAPRAVITE ONO ŠTO MOŽETE, ALI NE VIŠE OD TOGA. Kada napravite, recite “sluge smo beskorisne” i pustite Boga da djeluje. Ukoliko bjesomučno “grizete” sve oko sebe u želji da ostvarite ono za što se molite, Bog će Vama prepustiti da se vi i dalje sami borite. Vidi da i dalje nemate poputno pouzdanje u Njega. Mi nekada iz straha DA NEĆE BITI ONAKO KAKO BISMO MI HTJELI- MOLIMO, ALI SAMI RADIMO TAKO DA BOGU NE OSTAVLJAMO PROSTORA ZA DJELOVANJE. Nije to točno, jer Bog može uvijek djelovati i to kako god On želi unatoč svim našim naporima. Ipak, NEĆE DJELOVATI AKO VIDI DA SE TO SUPROSTAVLJA NAŠIM ŽELJAMA I NAŠOJ VOLJI. Treba dakle MOLITI I PUSTITI SVE BOGU- nije potrebno brinuti o tome, već s pouzdanjem živjeti dalje na način kao da je BOG SVE VEĆ USLIŠIO!

 

 

 

Ako se uslišanje ne dogodi, znajte da je TO BOLJE ZA NAS. Mi ne znamo često što molimo, ili pokoji put zaboravimo kako je VAŽNIJE DA SE VRŠI VOLJA BOŽJA, NEGO ONO ŠTO NAMA ODGOVARA.

 

 

 

PREDANJE BEZ REZERVE

 

Danas gledamo u dvije osobe: BOGATAŠA koji je sebi stvorio REZERVU i iz rezerve daje Bogu; i SIROMAŠNU UDOVICU koja NEMA REZERVE I DAJE SVE BOGU. Pokušajte ponovo promišljati o molitvi u svjetlu ovih riječi i dobit ćete odgovor na pitanje, ne kako molite, već kako vjerujete. Jeste li spremni PUSTITI BOGU SVE, CIJELI SVOJ ŽIVOT DA UPRAVLJA NJIME, ili OSTAVLJATE JEDNU REZERVU KOJU VI SAMI ŽELITE KONTROLIRATI? Molite li Boga za svoje ili tuđe POTREBE ILI PLANOVE? Ako molite za potrebe, onda to činite zdušno i pustite Bogu sa djeluje. Molite li za planove, stanite i upitajte se malo: jesu li Vaši planovi jednaki Božjem naumu s Vama?

 

 

 

Pustiti Bogu sve u ruke, znači “igzubiti tlo pod nogama” i ne imati sigurnosti u svoje snage, planove, u djelovanje ljudi,... To znači prije svega SANJATI DOBRE STVARI, IMATI DOBRE NAKANE, ALI NE SE ZABRINJAVATI OKO NJIHOVE REALIZACIJE, VEĆ JE PREPUSTITI BOGU. Čovjek koji to čini, djeluje neopterećen, jer zna da se stvari ne moraju odvijati kako bi to on želio. Stoga, može i kroz neuspjehe prolaziti bez opterećenja, jer zna da ga i u tim neuspjesima vodi Bog i da nije bitna realizacija čovjeka, već Božji naum.

 

 

 

U svom odnosu s Bogom, u svojoj molitvi, nemojte imati plan “B”- kažite Bogu svoje potrebe i nakane, te mu prepustite realizaciju. Vi započnite i prepoznat ćete lako idu li stvari željenim tokom ili sve treba prekinuti i raditi ono što je u tom trenutku moguće. Ako ne ide sve kako ste zamislili, ne brinite se! Bog zna što Vam je potrebno i BOG IMA PLAN “B” ZA VAS.

 

 

 

KRŠĆANSKI POZIV PRETPOSTAVALJA POTPUNO PREDANJE

 

Kršćanski poziv se najčešće identificira sa nasljedovanjem Krista. Nasljedovati pretpostavlja da Krista SLIJEDIMO, IDEMO ZA NJIM, U STOPU GA PRATIMO U SVEMU ŠTO ON RADI I IMITIRAMO GA U SVOJIM POSTUPCIMA. Slijediti Krista ne znači STAJATI IZA NEKOGA I SAKRIVATI SE ZA NJIM, kako to neki kršćani rade: SAKRIVAJU SVOJE BIJEDE IZA KRŠĆANSTVA i površnom pričom o Bogu i molitvi pravdaju svoj nedostatak želje da predaju sebe Bogu posve. “Slijediti Krista, nešto potpuno različito od divljenja jednom modelu, čak i u slučaju da dobro poznajemo Pisma i teologiju. Slijedi Krista je EGZISTENCIJALNO PITANJE. To je ŽELJETI IMITIRATI KRISTA DO KRAJA U SVEMU, dopustiti da nas On oblikuje , ucijepiti se u Njega, ući u njegov život, do točke u kojoj postajemo “njegova druga ljudskost” (Sveti Ivan Pavao III, Govor, Pariz, 31-05-1980).

 

 

 

Predanje u tom smislu pretpostavlja OPLIJENITI SEBE OD SEBE I NE TRAŽITI NIKAKVU KORIST ZA SEBE: dati Bogu svoja “posljednja dva novčića”. “Koji i dalje traži svoju korist, nije ušao u Gospodinov vinograd. Jer, za Gospodina rade samo oni koji ne traže korist za sebe, već za Onog kojeg vole; oni koji služe žarom ljubavi i željom da rastu u krijepostima; koji se trude pridobiti duše za Boga i koliko je god to do njih, odvesti te duše u vinograd. Svaki onaj koji živi za sebe, koji se hrani požudom tijela, s razlogom upada u dosadu života, jer ne traži plod z djelima božjim” (Sveti Grgur Veliki, Homilija 19, o Evanđeljima).