Lk 21, 5-11

 

U ono vrijeme: Dok su neki razgovarali o Hramu, kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: »Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.«

 

Upitaše ga: »Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?« A on reče: »Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: 'Ja sam' i: 'Vrijeme se približilo!' Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.« Tada im kaže: »Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahotâ i velikih znakova s neba.«

 

 

 

Otprilike u 20. godini prije Krista, Herod Veliki počeo je obnovljati Hram i proširivati ga. Cijeli je posao u 64. godini nakon Krista, samo malo prije nego je razrušen od Tita (70. godina poslije Krista- razorenje Jeruzalema). Kada se ovaj dijalog iz evanđelja odvijao, obnova Hrama je zasigurno uznapredovala. Kolosalne dimenzije, prekrasni uresi, bogati ornamenti, sve je to Židove činilo ponosnim na takav Hram.

 

 

 

Taj ponos nije dovoljan da Hram ostane vječno postojan. Nakon riječi divljenja koje slušamo od Židova, Isus najavljuje RAZARANJE HRAMA: “Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.” To se tridesetak godina kasnije i dogodilo. Pokušajmo o ovom Isusovom proroštvu razmišljati malo iz pozicije čovjeka koji bi trebao biti HRAM DUHA SVETOGA.

 

 

 

Ovaj Hram bila je RUKOTVORINA jednog vladara, koji nije bio Židov. Herod Veliki bio je Idumejac, potomak nekadašnjih biblijskih Edomaca. On je vjeru prihvatio kao i drugi Idumejci, nakon što je njihova zemlja bila osvojena od Židova. Negdje od 140. do 37. godine prije Krista, Judejom je vladala Hasmonejska dinastija, a njihov vladar, Ivan Hirkan, osvojio je Idumeju i natjerao ih da prihvate židovsku vjeru i poštuju Zakon.

 

 

 

Među pokorenim Idumejcima, koje religiozni židovi poput farizeja nikada nisu prihvatili kao “prave” vjernike, uzdigao se Herod Veliki koji je pokušavao vratiti sjaj nekadašenjg Judejskog (židovskog) kraljevstva. Unatoč tome, u očima većine ostao je poganin.

 

 

 

Herod Veliki, obnovitlej Hrama, židovske je zakone upražnjavao. Ipak, njegov privatan život bio je jedna užas koji je odudarao od onoga što bi jedna vjernik trebao biti. Ubio je sovju ženu Marjam, te svoja tri sina: Aristobula, Aleksanda i Antipara. Njegova pobožnost bila je IZVANJSKA, ali stvarno stanje njegove vjere bio je pravi užas. To je bilo toliko očito da je Cezar August opisao njegovo stanje ovim riječima: “Bolje je biti Herodova svinja, nego njegov sin” (Usp. Scott Hahn, Radost svijetu, Makrobije, Saturnalija, 2..4.11). Svinja je bila nečista životinja i kao takvoj, život joj je bio sigurniji nego Herodovim sinovima.

 

 

 

Herod je Hram obnovio kako bi priskribio čast i slavu SEBI, A NE BOGU. Ono što se događalo u Hramu, bilo je nešto popratno za njega. Njemu je bilo važno ŠTO ĆE O NJEMU KAZATI ŽIDOVI.

 

 

 

Pred nekoliko dana razmišljali smo o Hramu preko VJERNIKA Koji bi trebali biit HRAM DUHA SVETOGA. Na žalost, mnogi su VJERNICI SAMO IZVANA i interesira ih samo ŠTO ĆE LJUDI KAZATI O NJIMA, a kako vjeruju i koliko vjeruju- to im i nije previše bitno. Ovaj HRAM može biti RUKOTVORINA ČOVJEKA poput onog hrama koji je bio djelo Heroda, ili može biti DJELO BOŽJE koje se gradi pomoću Božjom, pomoću Duha Svetoga.

 

 

 

Ako je “rukotvorina” koja služi samočašćenju, propast će i neće biti traga od takva čovjeka. Naime, mnogi drže kako je VJERA PRIVATNA STVAR, pa sebi dozvoljavaju da IZVANA SAMO POŠTUJU ONO ŠTO SE OD NJIH TRAŽI i djeluju poput pravih vjernika, ali IZNUTRA- NJIHOVI STAVOVI POSVE ODUDARAJU OD STAVOVA JEDNOG VJERNIKA. Možda se netko izvana divi vjeri ovakvih ljudi, ali iznutra, DUH koji vodi ove ljude u postupanju NIJE DUH BOŽJI. Oni se vode valstitim nahođenjima i stvaraju VLASTITE SUSTAVE VJEROVANJA KOJE PRILAGOĐAVAJU SVOJIM ŽIVOTNIM SITUACIJAMA; pa kada je sve u redu, onda lijepo slijede vjeru, ali kada pogriješe onda izvrću stvari opravdavajući svoj grijeh ili grijeh nekoga koga oni cijene i vole, prikazujući vjerski moral i vjerske zakone onako KAKO TO NJIMA ODGOVARA.

 

 

 

Oni VJERU ZATVARAJU U SEBE i IZVRĆU ISTINE VJERE pravdajući vlastite životne odmake od vjere kada im to ustreba. Čovjek, koji se ČVRSTO NE DRŽI SVOJE VJERE, VEĆ JE SLABI VALSTITIM DOMIŠLJANJIMA, isti je kao i ovaj Hram u Jeruzalemu: NJEGOVA VJERA JE NJEGOVA “RUKOTVORINA” KOJA NIJE ČVRSTA U SEBI i prije ili kasnije past će pred navalom neprijatelja. Prije ili kasnije, onaj isti grijeh koji se pokušava opravdati i sakriti u sebi, RAZORIT ĆE VJERU ČOVJEKA koji u svemu nije dosljedan kada je vjera u pitanju.

 

 

 

Nije dovoljno SAM ŽIVJETI SVOJU VJERU. Bog nas je uputio kako je živjeti u ZAJEDNICI- CRKVI i to ne bez razloga. U Crkvi primate Božju pomoć i stalno susrećete Boga koji zna koliko je naš “hram” slabašan. Stoga je najprije potrebno razvijati tu svijest o vlastitoj krhkosti i potrebi Božje pomoći u našem djelovanju, a ne se zatvarati u svoju “privatnu” vjeru dopuštajući grijehu da nas razara iznutra.

 

 

 

Grijeh je takav da i kada ga Bog poništi, ostavlja U NAMA SVOJE ISKRE KOJE LAKO ZAPALE POŽUDU naše grešne naravi. Kada GRIJEH napada dušu, onda je to kao jedna POŽAR KOJEG SAMI NE MOŽEMO UGASITI. Potrebna nam je pomoć i ona dolazi od Boga. On gasi taj požar. Ipak, kao i na svakom požarištu, ostaje ZGARIŠTE u kojem se skrivaju NEUGASLI UGARCI, KOJI MOGU BACITI ISKRU I ZAPALITI NOVI POŽAR. Takav je i grijeh: unatoč gašenju, naša je duša poput požarišta na kojem ponovo može nešto buknuti. Iskre grijeha, FOMES PECCATI, PONOVO NAS NAVODI DA GRIJEŠIMO i napada nas ondje gdje to najmanje očekujemo, na mjestima za koja mislimo kako su “ugašena”.

 

 

 

Milost, dobre želje, odluke,... ne uklanjaju sasvim posljedice grijeha, koje nas guraju u zlo. Ova spoznaja može imati velik utjecaj na naš život. Ponajprije, potaknut će nas da snagu potražimo IZVAN NAS SAMIH, U GOSPODINU” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IX-244). Neki VJERNICI NE MARE ZA OVO; ne oslanjaju se na Boga, pa žive “u Crkvi”, ali ne mare za ono što Crkva govori, pristupaju sakramentima na neprimjeren način. Mnogi se primjerice pričešćuju, ali žive loše i ne ispovijedaju se. Kažu kako im to nije potrebno. Smatraju kako su pravedni.

 

 

 

Drugi pak, zanemaruju ispovijed iz srama ili lijenosti, pa kasnije po navici ne mare za njom, ali se redovito pričešćuju ili potpuno otpadnu od sakramenata. Nerijetko svoje slabosti PRAVDAJU MILOSRĐEM BOŽJIM koje će im “sve oprostiti ako se iskreno pokaju u srcu”. No tko je taj koji setako pokajao? Uvijek postoji jedna latentno skrivanje pred Bogom “golog Adama” zbog grijeha koji je počinjen. Neki pak misle kako grijeh koji žive nije ništa posebno.

 

 

 

Sve to zajedno polako OBESHRABRUJE VJERNIKA U PRISTUPU BOGU. Malo po malo, čovjek počinje o sebi misliti kako je NEDOSTOJAN BOŽJE POMOĆI I NERIJETKO misli kako mu Bog NEĆE POMOĆI. U takvim glavama, često se GRIJESI VRAĆAJU- oni isti grijesi zbog kojih se srame i ne žele ih ponoviti. Ali oni dolaze i dolaze u misli i opterećuju čovjeka koji počinje misliti kako nema smisla ići k Bogu, kako je povratak nemoguć, kako se situacija ne može više riješiti.

 

 

 

U toj točki, OBESHRABRENJE OVAKVE DUŠE PLOD JE NAPASTI KOJA IDE ZA TIM DA VJERNIK IZGUBI NADU U MOGUĆNSOT POVRATKA BOGU, da se osjeća posve nevrijednim i pomisli kako je sve gotovo što se tiče njegove vjere.

 

 

 

Papa Ivan Pavao I., ohrabrujući one koji su pali u malodušnost zbog grešna života u prošlosti ili su zanemarili sakramentalan život, pokušao je uliti novu nadu i ohrabriti ih na jednoj općoj audijenciji: “Netko će reći: Pa što ako sam jadni grešnik? Ja ću mu odgovoriti kao što sam odgovorio jednoj nepoznatoj gospođi koja mi se ispovijedala prije mnogo godina. Bila je obeshrabrena rekavši da je imala buran život u moralnom smislu. _Mogu li vas pitati, ja sam rekao, koliko ste stari?_ Trideset i pet godina!_Trideset i pet! Pa možete još živjeti daljnih četrdeset ili pedeset godina i učiniti mnogo dobroga! Pokajnica kakva jeste umjesto da razmišljate o prošlosti radije razmišljajte o budućnosti i obnovite svoj život, s Božjom pomoći” (Ivan Pavao I, Govor, 20. rujna 1978.).

 

 

 

Nije na nama razmišljati o tome hoće li nas Bog primiti ili neće. On nam je ostavi o Crkvu da primi svakog koji to želi i da ga na primjeren način vraća na put prema Bogu. Stoga, valja razmišljati o NAČINU DA SE BOGU VRATIMO, A NE O NEUSPJESIMA. Valja razmišlajti kako NE PONOVITI GRIJEH, a ne plakati nad sobom ako se to i dogodi. Ne bismo trebali razmišljati o svom duhovnom životu kao o neuspješnom ako imamo jedan dobar odnos s Bogom. Čovjek koji Bogu pristupa redovito u MOLITVI I SAKRAMENTIMA, isti je kao i HRAM KOJEG SAZIĐUJE BOG. Nutrinu takva čovjeka, BOG POLAKO IZGRAĐUJE SVOJIM POTICAJIMA, upravljajući takva čovjeka prema sebi putovima dobra.

 

 

 

Kažemo da BOG IZGRAĐUJE DUH TAKVA ČOVJEKA. Bog nas potpomaže svojom milošću, tako da naše odluke, naša djela, počivaju na BOŽJIM POTICAJIM, a to je moguće samo ako mu ČESTO PRISTUPAMO MOLITVOM I SAKRAMENTIMA, ako STVARNO TRAŽIMO BLIZINU BOŽJU. Ovakav čovjek postaje HRAM DUHA BOŽJEG- postaje jedan život koji je izgrađen od Boga, na temelju Božje Riječi. Takva se ne može urušiti jer je utemeljen na “čvrstoj stijeni”- na Bogu.

 

 

 

Onaj vjernik koji vjeru prakticira upravljen svojim PRIVATNIM DOMIŠLJANJIMA, IZVAN CRKVE, DALEKO OD SAKRAMENATA, zanemarujući molitvu, takav se ne izgrađuje od Boga. On je poput “vjerske rukotvorine” koja nema čvrst temelj i neprijatelj- grijeh je brzo i lako ruši. Taj neprijatelj zapravo stalno živi unutar “zidina” takva života potkopavajući temelje na kojima je vjera takva čovjeka izgrađena. Obeshrabrujući ga u približavanju Bogu, čovjek takve vjere gubi nadu i pomalo se njegova vjera urušava. Izvana možda sve ostaje glatko poput ovog Hrama kojeg je Herod napravio, ali iznutra je sve trulo. S vremenom i ono IZVANJSKO propada jer kada GRIJEH RAZORI NUTRINU ČOVJEKA, KADA OSLABI DUŠU, ONDA PRIJE ILI KASNIJE TAKAV ČOVJEK POČINI NEŠTO VIDLJIVO- IZVANJSKO ČIME ĆE PODRŽATI VLASTITI GRIJEH. Tada su i “vanjski zidovi” srušeni, hram je razoren.