Lk 21, 12-19

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja.« »Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti.« »Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.«

 

 

 

STRPLJIVOST MUČENIKA

 

Čitamo kako Gospodin poučava svoje učenike dvoma: svi oni koji Njega slijede bit će progonjeni; svi koji ustrjau u vjeri bit že podržani od Boga mudrošću kako bi se obranili. Dakle, progonstvo je gotovo sigurna stvar za Isusove sljedbenike. O tome nam svjedoči povijest Crkve. Već od prvih dana Crkva se progoni na razne načine. A kršćani ustrajno podnose i ginu za Krista. Nevolje su velike, ali Godspodina se služi njima kako bi iz takvih situacija izvukao veće dobro. Tako progoni postaju prigodom za svjedočenje vjere, za mučeništvo. To opisuje jedna rečenica iz doba prve Crkve: “krv mučenika, sjeme je novih kršćana” (Tertulian, Apologeticum 50,13).

 

 

 

Kako kod prvih kršćana, tako i kod nas, traži se da se Bogu pustimo, da budemo “sredstvo” njegove ljubavi, kako bi preko nas djelovao na ljude i privlačio ih sebi. Pri tom Bog obećava sovju pomoć u nevoljama: “Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik.” Onome tko se “prepusti” Bogu, Gospodin obećava pomoć kojom će svladavati sve poteškoće.

 

 

 

PREPUŠTANJE ŽIVOTA BOGU

 

PREPUSTITI SE BOGU znači PRIHVATITI ono što trenutno živimo, ono što nam djeluje nekada zastrašujuće teško i neugodno i što od nas traži jednu posebnu UZDRŽLJIVOST OD ZLA. Prepustiti se Bogu, ne znači IZBJEGAVATI NEVOLJE. Nemojte ovo pobrkati sa izbjegavanjem grešne prigode. Kod grešne prigode, dužni smo izbjeći moguću situaciju koja bi nas mogla dovesti do grijeha. No “prepuštanje” Božjoj volji, znači prihvaćanje trenutne situacije, pa kako god ona bila neugodna za nas (grešna prigoda obično baš i nije nešto neugodna; više je privlačna).

 

 

 

To konkretno može značiti susret s nekim tko će te opteretiti svojim problemima; ili će se neprimjereno ponašati prema tebi, vikati na te, optuživati te nevina; možda je to susret s ljudima koji omalovažavaju našu vjeru ili je ne razumiju pa podcjenjuju sve što ona donosi. Moguće je da se radi o susretu s nekim tko je stalno neraspoložen, ili se neprijateljski odnosi prema nama.

 

 

 

Nije isključeno kako je riječ o životnim situacijama u kojima djelujemo nemoćni, poput bolesti, ekonomskih ili obiteljskih poteškoća, umora u poslu, nerazumijevanja od strane kolega, razne okolnosti koje nam otežavaju rad i život poput hladnoća i vrućina, gust promet koji nam ide na živce, telefon koji stalno zvoni.

 

 

 

Lako je moguće da je riječ o nama samima kada shvatimo sovj ograničenja: neznanje, lijenost, greške u koje stalno upadamo, kada shvatimo da drugi radi bolje ili više zna od nas, neuspjesi u radu, nerazumijevanje od strane drugih, nemogućnost da promijeniš nekoga koga voliš, grijesi koje stalno ponavaljaš unatoč tome što se trudiš,...

 

 

 

Sve ove sitaucije (i još brojne druge) nas stavljaju na KUŠNJU i dovode nas pred izbor u kojem se moramo odlučiti na napraviti (ili kazati) nešto. Pri tom možemo reagirati nervozno, impulzivno, neprimjereno, i to nas može dovesti do LOŠIH POSLJEDICA. Drugim riječima, možemo lako reagirati naopako, tako da odaberemo ZLO.

 

 

 

STRPLJENJE U NEUGODNOSTIMA

 

Kako se to ne bi dogodilo, Gospodin nas najprije poziva na STRPLJENJE U NEUGODNOSTIMA, ISTOVREMENO OBEĆAVAJUĆI POMOĆ. Strpljivost je nužna kako se NE BI SAGRIJEŠILO. Stoga ona u ovakvim situacijama predstavlja TRPLJENJE, odnosno JEDNO SVJEDOČANSTVO U LJUBAVI PREKO KRIJEPOSTI STRPLJIVOSTI.

 

 

 

STRPLJIVOST je “nužna krijepost koja čuva dobro koje se shvaća naspram tuzi, kako ona ne bi ovladala umom” (Sveti Toma Akvinski, Summa Theologiae, 2-2,136,1). Svei Augustin opisuje strpljivost kao krjepost “po kojoj VERDA DUHA PODNOSIMO ZLA. Da ne bismo zbog žalosna duha odbacili dobro po kojem možemo doći do VEĆEG DOBRA” (Sveti Augustin, De patientia, 2). Sama riječ STRPLJIVOST prevodi se kao PATIENTIA na latinski. Mogli bismo tu riječ promotriti iz perspektive ČOVJEKA KOJI JESTRPLJIV. Tada bismo strpljiva čovjeka na latinskom opisali istom riječju koja označava STRPLJENJE I TRPLJENJE. Onaj koji je strpljiv, uvijek je sposoban PRETRPJETI.

 

 

 

Strpljenje i trpljenje su dvije riječi koje djeluju kao ODSUTNOST RADNJE, ALI NIJE TAKO. Naime, kada čovjek radi, onda je njegovo djelovanje USMJERENO NA NEKOGA ILI NA NEŠTO. U tom smislu, takav UTJEČE SVOJOM RADNJOM NA DRUGO BIĆE.

 

 

 

STRPLJENJE NIJE NE-DJELOVANJE

 

No kada netko TRPI ili je STRPLJIV, onda ne znači da ne radi ništa. Biti STRPLJIV ili TRPJETI, znači uvijek “BITI STRPLJIV SA NEKIM/ NEČIM” ili “TRPJETI OD NEKOGA ILI TRPJETI NEKOGA”. Vidimo da je onaj koji trpi ili je strpljiv zapravo PRIMATELJ NEČIJE RADNJE. Takvo stanje najčešće opisujemo riječju PASIVNOST, i kao i mnoge druge riječi krivo shvaćamo PASIVNOST. Shvaćamo je kao ODSUTNOST BILO KAKVE RADNJE, pa pasivna čovjeka opisujemo kao osobu koja “ne mrda sa sobom”, ne radi što bi mogla, propušta prigode za napraviti nešto.

 

 

 

U punom smislu riječi, ili ispravno prevedeno riječ PASIVNOST jer stanje u kojem se TRPI NEKA RADNJA NE UZVRAĆANJEM. Slijedom toga, pasivnost NIJE ODSUTNOST RADNJE, već RADNJU USMJERAVA NA SEBE, NA TRPLJENJE. Strpljiv čovjek uvijek TRPI na izvjestan način. Mora “amortizirati” situaciju ne uzvraćanjem na primljeno. Na taj način RADNJU USMJERAVA PREMA SEBI, U SEBI. Strpljiv čovjek, RADNJU U TRPLJENJU najprije pronalazi u BORBI SA SOBOM DA NE UZVRATI NA POTICAJ IZVANA. Tako trpljenje pretvara u PRUŽANJE OTPORA SAMOME SEBI I VLASTITIM NAGNUĆIMA. Nije li to radnja? Nije li to jedan duhovni napor koji u sebi mora napraviti čovjek? Dakle, kod strpljenja nije riječ o odsustvu od radnje, već o PRIMANJU RADNJE NA SEBE.

 

 

 

TRPI SE ZBOG VEĆEG DOBRA DUŠE: VLAST NAD SOBOM U LJUBAVI

 

Zašto je potrebno TRPJETI ili biti STRPLJIV? Augustin to objašnjava jednim “većim dobrom”. Očito je kako strpljiv čovjek svojim STAVOM MIJENJA DRUGOGA; mirnoćom koja ne čini zlo. To je mirnoća koja DJELUJE, koja TRPI I PREKO TRPLJENJA DJELUJE NA DRUGOGA. Cilj toga jest DOTAKNUTI SRCE onog kojeg trebamo istrpjeti ili s kim moramo imati strpljenja. Drugim riječima, ono što se u TRPLJENJU ILI STRPLJENJU treba prepoznati jest LJUBAV koja “sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.” (1 Kor 13,7).

 

 

 

Ova Prva Poslanica Korinćanima donosi nam još jedan nejasan prijevod Novog Zavjeta. Naime u originalu Neovulgate, stih 13,4 (1 Kor 13,4) iz ove Poslanice glasi: CARITAS PATIENT EST. Doslovan prijevod ovog stiha jest LJUBAV JE STRPLJIVA. Na žalost, u hrvatskom prijevodu ovo se prevodi kao LJUBAV JE VELIKODUŠNA. Prevoditelji su zasigurno imali neke svoje razloge zbog kojih su to učinili, ali su time izostavili bitnu odrednicu ljubavi: STRPLJIVOST JE NUŽNA ZA SVA OSTALA OČITOVANJA LJUBAVI. “Gdje nema strpljivosti, nema ni ljubavi” (Usp. Sveti Cirprijan, De bono patientie 15).

 

 

 

Na ovaj način, strpljenjem u neugodnostima, polako ćemo rasti u svojoj sposobnosti da sami UPRAVLJAMO REAKCIJAMA, RIJEČIMA kako ne bismo nikoga povrijedili i kako bismo bili u stanju uvijek reagirati kršćanski. Pobijedit ćemo sebe u onom smislu u kojem bismo u negodnoj situaciji željeli reagirati burno, drugoga “otpiliti”, ružno ga uvrijediti “jer je to zaslužio”, vratiti mu “milo za drago”, nauditi mu počinivši mu zlo. Ovo Gospodin u evanđelju opisuje riječima: “Svojom ćete se postojanošću spasiti.” Prevoditelj je sigurno imao namjeru kazati kako moramo biti POSTOJANI U NEVOLJAMA (misleći na tekst evanđelja koji prethodi ovoj rečenici), ali u latisnkom originalu, ovaj tekst glasi: “IN PATIENTIA vestra possidebitis animas vestras.” (Biblia de Navarra, EUNSA, Pamplona, 2008).

 

 

 

Ovo bismo doslovce preveli kao: “SVOJOM STRPLJIVOŠĆU POSJEDOVAT ĆETE SVOJE DUŠE”. Hrvatski prijevod je dobar, jer povezuje POSJED DUŠE, VLAST NAD SOBOM SA SPASENJEM. A za to “posjedovanje svoje duše”, za “vlast nad sobom” potrebno je STRPLJENJE. Ili još bolje, STRPLJENJE (u nevoljama, u progonstvima kao i u običnim životnim situacijama) potrebno je za spasenje. “Onaj koji STRPLJIVO PODNOSI ili TRPI NEVOLJU, postaje JAČI u svim protivštinama. Zbog toga može vladati sobom samo kada sebe pobijedi. (…) Što se želi kazati s tim -POSJEDOVAT ĆETE SVOJE DUŠE- nego da ćete živjeti bez ljage u svim stvarima i da možete vladati svim pokretima svoje duše kada jednom usvojite ovu krjepost? (…) Zato velimo kako POSJED SVOJE DUŠE ima temelj u STRPLJIVOSTI, koja je korijen i obrana svim drugim krjepostima. Strpljivost se sastoji od toga da mirno tolerira izvanjska zla, bez da gaji osjećaj potrebe za uzvraćanjem onome koji je uzrok tog zla.” (Sveti Grgur, Moraluim 5,14)

 

 

 

Cijelo smo vrijeme razmišljali o STRPLJENJU iz perpsektive ljudkih krjeposti. Zašto? U evanđelju se goovri o PODNOŠENJU NEVOLJA koje će zadesiti kršćane. Mi, prije svega ne znamo kada će nas dohvatiti neka nevolja u životu. Stoga, gajimo ovu krjepost kako bismo ISTRPJELI I ONDA KADA NEVOLJU NE OČEKUJEMO. Poseban je razlog apostolski rad: naše strpljenje postaje Božje oruđe. Bog obećava onome koji USTRAJE U PROTIVŠTINAMA NE ČINEĆI ZLO, SVOJU ZAŠTITU: “nemojte unaprijed smišljati obranu! Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik.” Bog obećava BRANITELJA, DUHA SVETOGA.

 

 

 

LJUBAV PREMA NEPRIJATELJIMA

 

Zapravo obećava onoga koji postojano trpi, ispuniti svojom Ljubavlju da može trpiti još i da može ljubiti svoje progonitelje više; ispuniti svojom Mudrošću kako bi uputio prave riječi ljudima bez da ih uvrijedi; ispuniti svojom Snagom kako bi sebe same pobijedili kada u sebi osjete napasti da na zlo uzvrate zlim. Drugim riječim, Bog će poslati MILOST kojom će pomoći strpljiva čovjeka. MILOST ZAHTIJEVA ISPRAVNU LJUDSKU NARAV. Dakle, govoreći o situacijama u kojima smo progonjeni na bilo kakav način ili se nalazimo u nevoljama, potrebno je STRPLJIVO PRIHVATITI SVE, STRPLJIVO PODNIJETI SVE KAKO BI MILOST PO NAŠOJ KRJEPOSTI STRPLJIVOSTI DJELOVALA U NAMA, PO NAMA I NA DRUGE LJUDE koji su možda izvor tih zala. MILOST neće djelovati po grešnoj naravi, po naravi koja lako upada u zlo, u grijeh, već traži PONIZNU DUŠU koja spremno PRIHVAĆA ono što je spopada i STRPLJIVO PODNOSI tegobu.

 

 

 

Ova Milost je zapravo djelovanje Duha Svetoga: “Djelo Duha Svetoga jest DATI SVJEDOČANSTVO. To je jedno imanentno djelovanje, koje razvija srce učenika, koji naknadno svjedoči za Krista izvanjskim činima. Tako, ovom prisutnošću Duha i nutarnjim djelovanjem, razvija se i očituje u svijetu VRHUNARAVNA MOĆ KRISTOVE ISTINE koji je Riječ- Isitna i Mudrost.(...) O Prvomučeniku Stjepanu, autor Djela Apostolskih govori kako je bio “pun Duha Svetoga” (Dj 6,5) čijoj se mudrosti i Duhu nisu mogli Stjepanovi progonitelji. U narednim stoljećima, neprijatleji kršćanstva nastavili su s progonima navjestitelja Evanđelja, nerijetko ušutkujući njihov glas u krvi. Bezuspješno su tkao pokušavali ugušiti Istinu: unatoč nevoljama, ona je jačala u svijetu snagom Duha Svetoga” (Sveti Ivan Pavao II, Govor, 24. svibnja 1989.).

 

 

 

Danas, kada Crkvu i vjernike često napadaju i optužuju za kojekakve stvari, više nego ikada potrebna je strpljivost. Strpljiv vjernik zna dobro kako ni u Crkvi sve nije idealno. Stoga, kako god ima strpljenja sa Crkvom koja je čista, ali koja je ispunjena nama grešnicima, tako bi trebao imati strpljenja sa svojim napadačima. Kako god toleriramo vlastite protivštine, tako bismo morali tolerirati i istrpjeti protivšitne koje dolaze od neprijatelja Crkve. Prije svega, valja shvatiti kako napadi nerijetko dolaze zbog neznanja glede života u vjeri ili glede same Crkve; zbog niza lažnih mitova i crnih legendi koje izvrću istinu. Isto tako, nerijetko se kao primjer vjernika uzimaju samo loši primjeri koji se ističu kako bi se stvari u Crkvi generalizirale. Ne treba se uzbuđivati previše zbog napada, već treba biti ljubazan s njima i podnositi njihove argumente, očekujući pravovremenu pomoć od Boga preko poticaja u vlastitoj duši. Osim toga, možda Bog od nas traži da NIŠTA NE GOVORIMO? Moguće je da se preko nečije šutnje puno više kaže! Pogledajte svetog Josipa koji uopće ne progovara, ali je svoju zadaću izvanredno obavio.

 

 

 

Kršćanin koji ima veliko strpljenje ne da se smesti protivštinama onih koji pokazuju ravnodušnost za ono što je Božje. Znamo da ima ljudi koji u dubinama svoga bića kriju njima nepoznatu, neutaživu žeđ za Bogom. Naša je zadaća da im pomognemo otkriti tu žeđ. Događa se međutim, da duše- i naša duša također- imaju svoju dinamiku, svoje vrijeme, čemu se treba prilagoditi kao što se seljak prilagođuje zemlji i godiđnjem dobu. Zar nije Učitelj rekao da je Kraljevstvo Božje nalik domaćinu koji je u različite sate izašao potražiti radnike za svoj vinograd? (Mt 20,1-7)” (J.L.R. Sanchez de Silva, El Evangelio de San Juan, Palabra, Madrid 1987., bilješka 4,1-44).