Lk 21, 20-28

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Kad ugledate da vojska opkoljuje Jeruzalem, tada znajte:

 

približilo se njegovo opustošenje. Koji se tada zateknu u Judeji, neka bježe u gore; a koji u Gradu, neka ga napuste; koji pak po poljima, neka se u nj ne vraćaju jer to su dani odmazde, da se ispuni sve što je pisano.« »Jao trudnicama i dojiljama u one dane jer bit će jad velik na zemlji i gnjev nad ovim narodom. Padat će od oštrice mača, odvodit će ih kao roblje po svim narodima. I Jeruzalem će gaziti pogani sve dok se ne navrše vremena poganâ.« »I bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba narodâ zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave

 

jer se približuje vaše otkupljenje.«

 

 

 

SPASENJE KAO NAJVAŽNIJA STVAR U ŽIVOTU

 

Ponovo slušamo riječi kojima Gospodin opisuje dane koji prehode Njegovu ponovnom dolasku. Slušamo o teškim trenucima koji imaju zadesiti sve one koji se pouzdaju u Boga. Kada o ovim situacijama priča, onda Gospodin daje najprije jedna naputak: “Koji se tada zateknu u Judeji, neka bježe u gore; a koji u Gradu, neka ga napuste; koji pak po poljima, neka se u nj ne vraćaju jer to su dani odmazde, da se ispuni sve što je pisano.“ Drugim riječima, koje spopadne takav udes, neka SPAŠAVAJU SVOJ ŽIVOT; neka učinu sve kako bi spasili svoj život.

 

 

 

Razmišljamo li malo o ovim riječima, shvatit ćemo kako postoji određena sličnost između vremena u kojem živimo I ovog kojeg Gospodin opisuje. Ipak, NE ŽELIM KAZATI KAKO JE OVO VRIJEME O KOJEM GOSPODIN GOVORI, već kako postoje elementi koji ukazuju na jedan progon Crkve koji je stvaran u današnje vrijeme. O čemu želim razmišljati?

 

 

 

Kako god postoje SLIČNOSTI IZMEĐU POSLJEDNJIH VREMENA I DANAŠNJICE po pitanju progona ljudi u vjeri, tako postoji I SLIČNOST U PONAŠANJU VJERNIKA. Ovo što je Gospodin kazao za vjernike u posljednjim vremenima, MOŽEMO PRIMJENITI NA SEBE SADA. Rekosmo, kako je Isus poučavao da u tim vremenima valja UČINITI SVE DA SE SPASI SVOJ ŽIVOT. Isto možemo primjeniti na sebe sada: valja nam učini SVE DA SPASIMO SVOJE ŽIVOTE, DA UĐEMO U ONAJ BROJ SPAŠENIH.

 

 

 

BIJEG OD GRIJEHA I GREŠNE PRIGODE: temelj brige o svom životu

 

Kako postati dijelom te Crkve spašenika? Prvi korak donose nam iste riječi iz evanđelja: VALJA NAM NAPUSTITI ONU ŽIVOTNU SITUACIJU U KOJOJ NAM PRIJETI OPASNOST PO ŽIVOT: “Koji se tada zateknu u Judeji, neka bježe u gore; a koji u Gradu, neka ga napuste; koji pak po poljima, neka se u nj ne vraćaju”. Sviju se potiče da umaknu opasnosti kako god to znaju I umiju.

 

 

 

Sada postavljamo pitanje: ŠTO JE TO ŠTO PRIJETI ČOVJEKOVU ŽIVOTU? Najprije, kao kršćani ustvrdimo kako se NAŠ ŽIVOT SMRĆU NE PREKIDA. Dakle, ono što nam prijeti kao TJELESNA SMRT- nije ono o čemu Gospodin govori. Dakako, treba VODITI RAČUNA I O SVOM TIJELU, PA JE U REDU DA SE U SITUACIJAMA KADA NAM PRIJETI I TJELESNA SMRT, BORIMO ZA SVOJ ŽIVOT. Kada ovo prenesemo u naše situacije, onda nam se nameće potreba BRIGE ZA VLASTITO ZDRAVLJE. Kršćani su dužni voditi računa I o tjelesnom dijelu svoga života, o onome što je potrebno da bi tijelo funkcioniralo.

 

 

 

S druge strane, tijelo će se raspasti kada čovjek umre, ali tim raspadom ŽIVOT NE PRESTAJE. Očito, ŽIVOT O KOJEM GOVORIMO NE OVISI O TIJELU. U tom smislu, oni koji pretjeranu pažnju poklanjaju tjelesnom zdravlju misleći kako će takvom pažnjom sebi produljiti život, griješe. Možda njihovi životi budu u trajnoj opasnosti tek sa tjelesnom smrti. ŽIVOT SMRĆU NE PRESTAJE NEGO SE MIJENJA- duša čovjekova- čovjek nastavlja svoj život u izmijenjenom obliku. Ta čovjekova duša ima u sebi MOGUĆNOST DA ŽIVI VJEČNO. I ta se mogućnost počinje OSTVARIVATI SADA- U OVOM ŽIVOTU. Ostvaruje se kod Boga u konačnici, ali da bi do toga došli, najprije je potrebno živjeti SADA. I upravo u SADAŠNJEM ŽIVOTU potrebno je UČINITI SVE ZA SPAS SVOJE DUŠE.

 

 

 

Ono što može uzrokovati TRAJNU SMRT JEST GRIJEH NA KOJEG PRISTAJEMO I OD KOJEG SE NE ODVRAĆAMO. Kada pristajemo činiti grijeh I ne želimo to promijeniti, onda dovodimo svoj život u opasnost. Dovodimo u opasnost svoj VJEČNI ŽIVOT. Prvi korak u promjeni toga jest, kako rekosmo NAPUSTITI ONU ŽIVOTNU SITUACIJU U KOJOJ NAM PRIJETI OPASNOST PO ŽIVOT- ODBACITI ZLO, POBJEĆI OD ZLA, ODMAKNUTI SE OD ZLA U SVOJIM MISLIMA, PAZITI DA NE DOĐETE U SITUACIJU DA PONOVO SAGRIJEŠITE, pa makar nas to koštalo prijateljstva, novaca, imanja, posla,...

 

 

 

Kada Gospodin govori da se bježi u planine ili da se napuštaju gradovi, onda misli da seNAPUŠTAJU SITUACIJE KOJE NAS VODE U TRAJNU PROPAST. Za takvo što NE SMIJEMO BITI NAVEZANI NA NIKOGA I NA NIŠTA.

 

 

 

NAPUŠTANJE kao PREKID S GRIJEHOM: biti nenavezan na nikoga i na ništa

 

Za napustiti svoje imanje, treba imati zdrav odnos prema materijalnom, a prije svega ne smijemo se vezati uz stvari tako da se od njih ne možemo odlijepiti. Ostat ćemo vezani uz jednu trajnu opasnost da sagriješimo.

 

 

 

Nekada su nam bliski prijatelji opasnost “po život” jer nas uvode u razgovore koji nas čine lošijim osobama, koji nas spuštaju na razinu “tračara” I ljudi koji u drugima gledaju sve crno. Moguće je da se navežemo na njih I na takve razogvore, pa postanemo potpuno nesposobni za bilo kakav ozbiljan ili lijep razgovor koji će druge poticati ili im donositi sjvetla u život.

 

 

 

Za napustiti svoj posao koji nas uvodi u grešnu prigodu ili nas izravno vodi u grijeh, valja biti NENAVEZAN NA NOVAC ILI NA SAM POSAO ILI NA AMBICIJU. Nemojte mi kazati kako ne možemo sebe vezivati uz posao. Kada dođe vrijeme za raditi u maslinicima, svi polude, svi napuštaju sve, svi trče I ako ne naprave što su imali- eto psovanja, eto svađa, eto problema.

 

 

 

Ili voditelj dućana: narediti svojim djelatnicima da mijenjaju cijene samo kako bi dućan uspješnije poslovao- ne čini li taj sve kako bi postao uspješan I kako bi zadržao posao ili čak napredovao.

 

 

 

O vlasnicima koji ne isplaćuju zasluženu plaću ne želim ni trošiti riječi. Ne samo da ne daju zasluženo, već ljude ucjenjuju na razne načine kako bi ih zadržali na nepravednu poslu, a svoje postupke PRAVDAJU NEKIM LAŽNIM RAZLOZIMA tipa: mi zapošljavamo, mi dajemo plaću, mi hranimo obitelji čiji članovi rade u nas,... Kakve su to samo laži! Radnice koje su bez razmišljanja spremne učiniti bilo što (pa o ono najjadnije) samo da zadrže posao- uz dužno poštvanje situaciji u kojoj se nalaze, bolje je ne imati posao nego raditi onaj koji te degradira kao čovjeka I čini te robom.

 

 

 

Dopustit ću sebi pohvaliti neke svijetle primjere kako čovjek može ostati čovjek bez obzira na bezizglednost situacije. Pred nekoliko godina, naša se javnost uzburkala zbog medicinske sestre koja nije htjela pristati na ucjene svojih šefova, nije pristala sudjelovati u abortusu I za to je dobila otkaz.

 

 

 

Pokušajmo shvatiti njezin postupak u svjetlu današnjeg evanđelja. Da je pristala sudjelovati u takvom činu, postala bi sudionikom. Dobro, netko će kazati kako se mogla ispovjediti nakon toga I sve je O.K. No, to nije tako. Ona bi se I možda ispovjedila I taj bi joj grijeh bio oprošten, ali ako bi NASTAVILA SA TIM POSLOM, ONDA SE NJEZINO STANJE, NJEZINA SITUACIJA NE BI PROMIJENILA. Drugim riječima, uzalud bi bila I ona ispovijed, jer ta žena NE ŽELI PROMIJENITI SITUACIJU U ŽIVOTU KOJA JE VEZUJE UZ GRIJEH.

 

 

 

Kada netko živi ili djeluje u TRAJNOM STANJU GRIJEHA I NE ŽELI TO STANJE PROMIJENITI, onda ispovijed tu nema što činiti. Takvoj osobi se NE DAJE ODRJEŠENJE, JER SE TA OSOBA NE KAJE. Možda to čini deklarativno, ali se STVARNO NE KAJE I TO POKAZUJU NJEZINA DJELA. Sjetite se da LJUBAV NE ŽIVI OD RIJEČI VEĆ OD DJELA- tako je I sa ljubavi prema Bogu- On traži djela. U svjetlu evanđelja, ta osoba NE ŽELI POBJEĆI U GORE, NE ŽELI NAPUSTITI SVOJE GRADOVE- NE ŽELI UČINITI ONO BITNO ŠTO ĆE JE DOVESTI DO VJEČNOG ŽIVOTA.

 

 

 

Ona medicinska sestra koja je izgubila svoj posao zbog priziva na savjest, učinila se sve kako bi spasila svoj život, učinila je sve kako bi promijenila svoju situaciju koja je uvodi u grijeh I nije se vezala uz posao koji je odmiče od Boga. Današnje evanđelje je poziv da se NE VEZUJETE NI UZ JEDNU JEDINU STVAR, PA ČAK NI UZ OSOBE KOJE VAS MOGU UVESTI U ŽIVOT U TRAJNOM GRIJEHU, već bježite od tavih sitaucija.

 

 

 

PODIGNITE GLAVE, PRIBLIŽILO SE VAŠE SPASENJE

 

Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave, jer se približuje vaše otkupljenje.” Oni ljudi koji ustraju u svojem kršćanskom načinu života i odbace grijeh, koji ne pristaju ni po koju cijenu prodati čistoću svoje duše, mogu UZDIGNUTE GLAVE ići ovim svijetom u kojem se urušava moral, u kojem život sve manje vrijedi, u kojem je čistoća ništavna. Ove riječi podsjećaju na riječi iz evanđelja po kojima je “na zemlji bezizlazna tjeskoba narodâ”. To je tjeskoba ljudi koji razumiju kako stvari ne idu dobrim putem, ali često sami ne znaju kako promijeniti tijek povijesti, kako dovesti sve na svoje mjesto u društvu.

 

 

 

Za to treba gledati primjer prvih kršćana koji su najprije bili progonjeni od društva, a potom je cijelo društvo bilo razoreno od brabara. U oba slučaja ti kršćani nisu radili ništa posebno što bi utjecalo na povijest sviejta. Oni su RADILI SVOJE POSLOVE, ŽIVJELI MEĐU POGANIMA, ALI NE KAO POGANI. Oni su USTRJAVALI NA SVOM NAČINU ŽIVOTA I PODNOSILI SVEKODNEVNE ŽRTVE u okruženju u kojem su prebivali. Mnogi su od njih poginuli u progonima, ali nisu odustajali. Ova USTRAJNOST bila je zalog promjene mentaliteta. Svijet u kojem su oni živjeli, malo je cijenio život: ljudi su bili ubijani bez posebna razloga. Unatoč tom okrutnom životu, svi su PREPOZNAVALI IDEAL ŽIVLJENJA PO TIM TIHIM KRŠĆANIMA I POLAKO SU MIJENJALI SEBE, A ONDA DRUŠTVO.

 

 

 

Zapravo, nisu ti ljudi mijenjali sebe, već ih je MIJENJAO BOG, MALO PO MALO, PO NJIHOVU PRISTANKU DA NE ŽIVE GREŠNO. U tom smislu, PRIMJER KRŠĆANA JE PROMIJENIO SVIJET iznijevši svojim životima IDEAL PROSPERITETNA ŽIVOTA. Stoga, nemojte klonuti u svijetu u kojem život nema veliku cijenu. Današnje evanđelje je poziv da ustrajete, da se ne bojite, da podignete glave i živite ponosno svoje kršćanstvo, jer živite tako radi Boga, radi njegova drugoga dolaska, jer takvim životom izražavate svoje uvjerenje i nadu kako ćete “ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom” i kako “se približuje vaše otkupljenje.

 

 

 

Ovo je razlog za slaviti Boga, jer se naš život, koji se naoko čini jednom “tužaljkom”, “pretvara u himan radosti. (…) i potiču nas na radost pravednika koji kliče: Slavim te Gospodine, jer si me u sebi proslavio Bože spasitelju moj. Ovaj stav u Isusovu učeniku razvija jedan optimizam u teškim, kataklizmičkim vremenima, a njegove riječi bude nadu: Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave, jer se približuje vaše otkupljenje.” (Sveti Ivan Pavao II, Opća Audijencija, 15-05-2002).

 

 

 

SAMO ONAJ KOJI HODI UZDIGNUTE GLAVE MOŽE SLAVITI BOGA

 

Čovjek je stvoren da hoda uzdignute glave ovim svijetom, da bude čist i neporočan. Takvoga je stvorio Bog u počecima: stvorio ga je na svoju sliku i priliku (Post 1,26-27), pa čovjek nije ništa drugo nego ODSJAJ SLAVE BOŽJE, odsjaj Božje veličine (Ps 8). Ta je slava Boga NEVIDLJIVA KADA JE PREKRIJU GRIJESI, a čovjek opterećen njima poginje glavu u ovom svijetu od srama pred vlastitom grešnošću. Poput Adama ZNA DA GRIJEŠI I ZNA KAKO TIME VRIJEĐA BOGA. Ono što grijeh u takvu čovjeku napravi jest da ga uvjeri kako nije dostojan Boga i njegove ljubavi, pa takav čovjek teško podiže glavu.

 

 

 

Kada pognete glavu, kada gledate smao u zemlju i zemaljsko, NE VIDITE NEBO, NE VIDITE UZVIŠENE STVARI. Čovjek koji se pogrbi pod grijesima, gleda i nalazi u svom životu samo ono prizemno, jadno, grešno. Teško može pronaći nadnaravan smisao svega što mu se događa.

 

 

 

Takav nije u stanju gledati u život preko slave Božje, jer za to treba “gledati u nebo”. To “gledanje u nebo” vidi se po ŽIVOTU ČOVJEKA koji svime što radi SLAVI BOGA. Sve što takav radi, ima CILJ U NEKOM DOBRU koji nije samo za njega. Onaj koji traži dobro drugoga treba biti pun ljubavi.

 

 

 

Ovakvi ljudi, na neki svoj način “razumiju” kako je od svega na svijetu važnije biti dobar, čestit, pošten. Kada su ovi ljudi odgojeni u vjeri, ona ovo shvaćanje života niče iz njihove VJERE. Drugim riječima, VJERA IH POTIČE NA TAKVO POSTUPANJE, a kada je vjera u Boga uzrokom svega, onda oni zapravo SVOJIM ŽIVOTOM PROSLAVLJAJU BOGA: daju mu slavu živeći po vjeri!