Iz 2, 1-5

 

Viđenje Izaije, sina Amosova, o Judeji i Jeruzalemu: Dogodit će se na kraju danâ: Gora Doma Gospodnjega bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova. K njoj će se stjecati svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i reći: »Hajde, uziđimo na Goru Gospodnju, pođimo u Dom Boga Jakovljeva! On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim. Jer će iz Siona Zakon izaći, iz Jeruzalema riječ Gospodnja.« On će biti sudac narodima, mnogim će sudit plemenima i oni će mačeve prekovat u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda nit se više učit ratovanju. Hajde, dome Jakovljev, u Gospodnjoj hodimo svjetlosti!

 

Ps 122, 1-2.4-9

 

Hajdemo radosno u Dom Gospodnji!

 

Obradovah se kad mi rekoše: »Hajdemo u Dom Gospodnji!« Eto noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme. Onamo uzlaze plemena, plemena Gospodnja! Po zakonu Izraelovu da slave ime Gospodnje. Ondje stoje sudačke stolice, stolice doma Davidova. Molite za mir Jeruzalemov! Blago onima koji tebe ljube! Neka bude mir u zidinama tvojim i spokoj u tvojim palačama! Radi braće i prijatelja svojih klicat ću: »Mir tebi! « Radi Doma Gospodina, Boga našega, za sreću tvoju ja ću moliti.

 

Rim 13, 11-14a

 

Braćo: Shvaćate ovaj čas: Vrijeme je već da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo. Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom.

 



 

Mt 24, 37-44

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

 

Kao u dane Noine, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti.

 

Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.

 

 

 

UVOD

 

Riječi današnjih čitanja opominju nas na potrebu BUDNOSTI oko svoga života u IŠČEKIVANU SUSRETA S GOSPODINOM. Božić donosi sliku tog susreta za kojeg nam se spremati kroz četrdeset dana Došašća. U tom smislu, Poslanica Rimljanima kao da je pisana DANAS, ZA NAS, jer živimo jedno kršćanstvo u kojem se KRŠĆANSKE VRIJEDNSOTI OPOGANJUJU I GUBE SVOJ SMISAO. Sve se svodi na sladunjava slavlja iz kojih su nestali likovi Isusa, Marije i Josipa, a u koja se ni na koji način Crkva ne uklapa.

 

 

 

Slično je bilo u u Pavlovo vrijeme, pa on upozorava Rimljane: “Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom.” I danas, Došašće i Božić bivaju preplavljeni ZADOVOLJSTVIMA, BUKOM I RASKOŠI, u kojima se čovjek ne može sabrati i pronaći Boga. Toliko je toga što rastresa čovjeka u modernim slavljima. Stoga, ova prva nedjelja Došašća poziva na SABRANOST I TIŠINU, NA ŠUTNJU U KOJOJ MOŽEMO OTKRITI GOVOR BOGA U SVOM SRCU.

 

 

 

BUKA DANAŠNJEG SVIJETA

 

Kako svijet opoganuje kršćanske vrijednosti? Kako svijet mijenja smisao slavlja Božića i svega onog što se u Došašću događa?

 

 

 

U jednom svom govoru, Papa Franjo veli: “Proroke najprije ubiju (…), a onda ih se počinje veličati, podizati im spomenike, ali ipak, tek pošto ih se pogubi” (16_04_2019). Židovi su tako radili sa svojim prorocima: najprije bi ih progonili i ubijali, a kada bi postao jasniji njihov govor, počeli bi ih štovati. Ali uvijek bi ih najprije pogubili.

 

 

 

Slično je sa KRŠĆANSTVOM U DOŠAŠĆU I BOŽIĆU: najprije je potrebno UBITI KRŠĆANSTVO U NAMA, kako bi se NA NAČIN SVIJETA SLAVIO BOŽIĆ. U ovakvoj proslavi Božića NEMA BOGA, jer kada ubijete ONO ŠTO VAM JE BOG OSTAVIO DA VAS PODJEĆA NA NJEGA, ONDA STE UBILI I ONOGA KOJI JE TO OSTAVIO.

 

 

 

Ovo je BEZBOŽNO SLAVLJE U KOJEM NEMA BOGA NI BOŽIĆA, u kojem nema Isusa Krista, Marije, Josipa. Protagonisti Božića ponovo proživljavaju iste neugode kao i u one dane u Betlehemu kada ih nitko nije htio primiti u svoj dom. Današnja slavlja Adventa, kako ih se naziva, a i Božića, UBIJAJU SVETU OBITELJ, IZBACUJU IH IZ SLAVLJA, i bave se posve banalnim glupostima, trivijalnim bajkama i legendama, koje posve odmiču čovjeka od Boga, i istine o čovjeku.

 

 

 

Sve počinje sa DIVLJENJEM BOŽIĆU, a nastavlja se ODBACIVANJEM ONOG ŠTO BOŽIĆ NOSI U SEBI (poruke tišine, sabranosti, mirnog života u jednostavnosti srca). Utvrđuje se OSUĐIVANJEM I RAZAPINJANJEM kršćanskih vrijednosti koje se želi izbaciti u potpunosti iz Božića kako bi nestale sa lica zemlje, i završava se sa jednim SLAVLJEM U KOJEM BOGA NEMA, KOJI DONOSI POSVE NEŠTO DRUGO OD ONOG ŠTO BOG ŽELI.

 

 

 

Ovo vam slavlje pretvara jedan kršćanski Božić u TRGOVAČKI BOŽIĆ BEZ BOGA, u božić u kojem je NOVAC BOG, u božić koji čovjeka dovodi do zadovoljstva koje će mu odvratiti pogled od kršćanskog Božića. Ovo je slavlje Adventa i Božića U KOJEM VLADA BUKA KOJA ČOVJEKA UVODI U GUŽVU, ALI GA ZAPRAVO OSAMLJUJE. Stoga, PRVA STVAR KOJA SE ČINI KADA SE ŽELI UBITI KRŠĆANSTVO U BOŽIĆU, JEST TIŠINA KOJU TREBA UNIŠTITI.

 

 

 

BUKA KOJA NE DA ČUTI GLAS BOGA: bukom ubiti tišinu

 

Buka i razuzdanost koje prate ova slavlja, nastoje UNIJETI ZBRKU U ŽIVOT ČOVJEKA, te NERED u kojem čovjek ne može pronaći ni sebe, ni Boga. Ovo je buka koja unosi nemir, užurbanost, grozničavost, nedostatak vremena, što bolje iskoristiti prostor i vrijeme.

 

 

 

Prije svega, BUKA NASTOJI NADGLASATI ŠTUNJU KOJA JE NUŽNA ZA TIŠINU BOŽIĆA U KOJOJ SE RODIO BOG. BUKA je poput OPIJATA koji kada prestane djelovati u ČOVJEKU OTKRIVA DUBOKU UZNEMIRENOST, IZGUBLJENOST. U toj buci čovjek čuje velik broj glasova, ali nikoga ne može razumjeti, jer od buke ne raspoznaje govor i njegov smisao. Kada čovjek ne razumije ono što čuje, NE KOMUNICIRA- NI S KIM NE RAZMJENJUJE NIŠTA. U buci nikoga ne razumije, ali nitko ne razumije ni čovjeka.

 

 

 

Pogledate li moderno društvo, naići ćete na brojne ljude koje NITKO NE SHVAĆA, I NITKO NE POKUŠAVA ČUTI NJIHOV VAPAJ IZ GOMILE. Zapravo, čovjek se u buci OSAMLJUJE U SEBI i kada buka umine, shvati da je SAM, A SAMOĆA PLAŠI ČOVJEKA NA JEDAN ČUDAN NAČIN UNOSEĆI NESIGURNOST I NEMIR U SRCE.

 

 

 

TIŠINA

 

Naspram buke svijeta, nalazi se TIŠINA koju moderni čovjek tek treba otkriti. Za modernog čovjeka, TIŠINA predstavlja SAMOĆU, jer mu se čini kako U TIŠINI NIKOGA NEMA. Tišina je modernom čovjeku poput praznine, poput provalije koja ga plaši svojom dubinom. Stoga, od tišine bježi u buku u kojoj se osjeća sigurnijim, a zapravo i nije tako.

 

 

 

Kada čovjek buke, doživi jedno duboko iskustvo- često je to iskustvo boli i tragedija koja pogađa čovjekovo srce, tada se okrene sebi i U ŠUTNJI POČINJE PREBIRATI PO SVOM SRCU DOGAĐAJE koji su ga dirnuli. Čovjek počinje ulaziti u TIŠINU SVOJEG BIĆA u kojoj polako u čovjeku otkriva govor koji u buci ne može prepoznati, jer ova buka svijeta nastoji NADGLASATI sve što bi čovjek u sebi mogao čuti.

 

 

 

Otkrivši TIŠINU, čovjek shvaća kako ova TIŠINA NIJE MUK BEZ GOVORA, jer ova TIŠINA, koja počinje ŠUTNJOM, dovodi do prepoznavanja GLASA U SEBI KOJI TI GOVORI ŠTO JEST, A ŠTO NIJE ISPRAVNO. Tako, samo u tišini vlastitoga srca možete otkriti Boga.

 

 

 

U SEBI, čovjek otkriva kako TIŠINA NIJE NIŠTA, već NEŠTO: to je jedan GLAS U NAMA KOJI NEKADA NE PREPOZNAJEMO, koji UTIHNE PRED BUKOM OVOGA SVIJETA. To je GLAS KOJI VIČE U PUSTINJI NAŠE DUŠE, ALI PONEKAD OSTAJE SAMO ODJEK NEČEG ŠTO NE POZNAJEMO, JER SE VIŠE ZANIMAMO ZA GUŽVU KOJOJ TEŽIMO.

 

 

 

Duša koja trči za BUKOM u konačnici uvijek ostaje u PUSTINJI, jer BUKA OVOGA SVIJETA OSAMLJUJE ČOVJEKA, a Bog NE želi USAMLJENA čovjeka, već čovjeka U PUSTINJI SVOJE DUŠE KAKO BI U TIŠINI MOGAO ČUTI BOŽJI GLAS U SEBI. S Bogom ČOVJEK NIKADA NIJE SAM, PA NI TA PUSTINJA NIKADA NIJE STRAŠNA KADA JE ČOVJEK S BOGOM. Bog želi da uđemo u svoju privatnu pustinju, da se osamimo od svijeta, kako nas BUKA SVIJETA NE BI ODVRATILA OD BOGA, te kako bismo JASNO RASPOZNALI U SEBI ISTINU PREMA KOJOJ NAS VODI BOG.

 

 

 

U ČOVJEKOVU SRCU STOJI JEDNA UROĐENA ŠUTNJA

 

Bog je stvorio čovjeka da bi ga KOMUNICIRAO PO LJUBAVI, a LJUBAV SE PREPOZNAJE, NE PO GOMILI RIJEČI, VEĆ PO DJELIMA I PO SRCU. GOVOR SRCA JE DRUGAČIJI OD BUKE SVIJETA: GOVOR SRCA POČINJE U TIŠINI KOJA SE RAZVIJA IZ ŠUTNJE NUŽNE ZA SLUŠANJE DRUGOGA.

 

 

 

Ljubav se može pronaći samo po SRCU KOJE JE SPREMNO ZAŠUTJETI PRED VOLJENIM. Tako se ljubav se uvijek rađa i pronalazi u TIŠINI, jer samo U TIŠINI MOŽETE ČUTI OTKUCAJE NEČIJEG SRCA U SEBI. Čujete jedan GOVOR SRCA KOJE NIJE VAŠE. I kao u LJUBAVI, taj govor srca koje nije vaše je govor koji VAM ŽELI DOBRO i po kojem prepoznajete da vas onaj koji govori, neizmjerno voli.

 

 

 

Tako je i sa Bogom koji je Ljubav: U SEBI MORAMO ČUTI OTKUCAJE NJEGOVA SRCA, govor njegova srca, koje je ludo za nama i koje nas nepogrešivo vodi prema vječnom životu. A TO NIJE MOGUĆE U BUCI OVIH ADVENATA KOJIMA NAS SVIJET BOMBARDIRA!

 

 

 

Ovaj govor Boga uvijek ide po TIŠINI, a unosi u srce RADOST I MIR, odražava RED U ČOVJEKU U KOJEM JE LAKO PRONAĆI ŠTO JE ISPRAVNO, odnosno PRONAĆI BOGA I BOŽJI PUT U SEBI. Tako PREKO TIŠINE, PRONALAZIMO JOŠ NEKOGA U SEBI: PRONALAZIMO BOGA. Ovo je odgovor svim kršćanima koji misle do Boga doći bučeći.

 

 

 

RAZLIKA između BUKE I GOVORA SRCA leži u činjenici da govor srca TIŠINOM OTKRIVA sve ono što u srce unosi mir, radost, POTIČE NA SLUŠANJE. To je govor koji, POTIČE NA TIŠINU I ŠUTNJU PRED ONIM KOGA VOLIŠ ILI PRED ONIM ŠTO VOLIŠ (primjerice Mozart).

 

 

 

BOG JE STVARAO SVIJET U TIŠINI: Bog ne šuti, samo ga mi nismo u stanju čuti

 

U jednom svom govoru, papa Benedikt XVI kaže kako “živimo u društvu u kojem se čini da se svaki prostor i svaki trenutak mora ISPUNITI inicijativama, aktivnostima, sanjarenjima, tako da često uopće nemamo vremena ni saslušati drugoga, ni skime razgovarati. Ne bojmo se tišine izvana i u sebi ako želimo biti sposobni ne samo prepoznati glas Božji nego isto tako i glas onoga tko je pokraj nas, glas drugih” (04-07-2010). Naspram ove buke svijeta, tišina djeluje kao ispraznost. Ipak nije tako.

 

 

 

BOG JE STVARAO SVIJET U TIŠINI, i Bog po tišini svijeta progovara. Stabla, cvijeće, more, životinje,.... NE GOVORE, ali TIŠINOM ODRAŽAVAJU BOŽJU PRISUTNOST KOJU MI NISMO U STANJU PREPOZNATI, jer smo se usmjerili samo na sebe, svoja zadovoljstva, na INTEZIVAN ŽIVOT U KOJEM NEMAMO VREMENA ZA NIKOGA OSIM ZA SEBE. Sveta Terezija iz Kalkute opisuje tu Božju tišinu u svijetu ovim riječima: “Bog je prijatelj tišine. Stabla, cvijeće i trava potiču na tišinu. Pogledajte zvijezde, mjesec i sunce, kako li se kreću u tišini” (govor na dodjeli Nobelove nagrade za mir, Oslo, 1979). Ovaj govor Boga u prirodi nismo u stanju čuti, jer NE SLUŠAMO NIKOGA. Za SLUŠANJE JE POTREBNO UTIŠATI BUKU SVIJETA, ZASTATI PRED STVORENIM i osluškivati TIŠINU.

 

 

 

Uostalom, BOG JE NA OVAJ SVIJET DOŠAO U TIŠINI: prepoznali su ga samo oni koji su imali ČISTO I JEDNOSTAVNO SRCE. BOG SE UTJELOVIO U TIŠINI, BOG SE RODIO U TIŠINI i pogledajte samo kolika je radost nastala iz TIŠINE KOJA JE ČISTA ZBOG SRCA KOJA SU OSLUŠKIVALA TU TIŠINU. Pogledajet samo radost svemira pri utjelovljenju i radost pastira pri porodu!

 

 

 

BOG SE UPRISUTNJUJE U TIŠINI EUHARISTIJSKOG OTAJSTVA. U slavlju mise TIŠINA JE NUŽNA kako bismo ČULI BOŽJU RIJEČ. Čuti Riječ Božju, znači BITI U BOŽJOJ PRISUTNOSTI. Mogli bismo kazati kako je TIŠINA PUT TRAŽENJA BOGA U SVOJOJ BLIZINI. TIŠINA NIJE ODSUTNOST RIJEČI, VEĆ PUNINA SLUŠANJA NEIZMJERNOG BOGATSTVA koje ne mogu čuti oni koji ne šute pred Neizmjernim, pred Bogom koji GOVORI U TIŠINI SVIJETA KOJEG JE STVORIO.

 

 

 

Sakralna tišina je put pronalaska Boga u otajstvima. BEZ TIŠINE, ta ista otajstva i dalje DONOSE BOGA ČOVJEKU, ALI ON NE DOPIRE DO ČOVJEKOVA SRCA KOJE ČUJE SAMO SEBE ILI BUKU KOJA GA RASTRESA.