Mt 7, 21-29

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: 'Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?' Tada ću mu kazati: 'Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!' Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer — utemeljena je na stijeni. Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika.« Kad Isus završi ove svoje besjede, mnoštvo osta zaneseno njegovim naukom. Ta učio ih kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci.

 

 

UVOD

 

Danas evanđelje donosi Isusovo prispodobu o dvjema kućama: OBJE IZVANA IZGLEDAJU JEDANKO, ALI SU SAGRAĐENE NA RAZLIČITIM TEMELJIMA. Tako je i sa ljudskim životima: izvana svi izgledaju jednako, ali u sebi imaju različite duhovne temelje kojima se određuje ponašanje čovjeka u određenim situacijama.

 

 

 

POTEŠKOĆE KAO INDIKATOR TEMELJA: vjera se ispituje u nevoljama

 

Kada se pojave poteškoće, vidi se koja je kuća izdržljivija: ona koja je sagrađena na čvrstom temelju. Tako je i sa ljudskim dušama: one koje se oslanjaju na ČVRSTU VJERU, a to znači da se OSLANJAJU NA BOGA, A NIKAKO NA LJUDSKE SNAGE- te duše lakše odolijevaju napastima i ne padaju u grijeh. Ovo su duše koje TRAŽE BOŽJU VOLJU ZA SEBE U OVOM ŽIVOTU.

 

 

 

Naprotiv, ona koje su oslonjene samo NA SEBE, koje svoj život temelje na sebi samima, prije ili kasnije dolaze na “klizav teren” na kojem se cijeli njihov život uruši.

 

 

 

Ovo ne znači kako ljudi oslonjeni na Boga ne osjećaju terete neugodnosti; osjećaju kao i svi drugi, ali ODOLIJEVAJU I NAKON ŠTI OLUJE PROĐU OSTAJU NEOZLIJEĐENI. “Božja nam se volja pokazuje i u događajima koje on dopušta i koji nisu u skladu s našim očekivanjima, ili su čak sasvim suprotni od onoga što smo željeli i uporno tražili u molitvi” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Bogom, I-37).

 

Te oluje su trenuci u kojima smo izloženi nevoljama svake vrste, ali u kojima s Božjom pomoći- oslonjeni na Boga, nećemo pokleknuti i predati se zlu i grijehu.

 

 

 

Naš život sigurno obiluje teškim momentima u kojima je na kušnjama cijelo naše biće. Nije isključeno kako ćemo u tim trenucima plakati, biti ogorčeni,... ali ništa od toga neće uvrijediti Boga. Njemu je važno samo da smo BLIZU NJEGA. Mnoge će tegobe biti neizmjerno bolne i mogle bi nas obeshrabriti. No, onaj koji se na Boga oslanja zna u svojoj duši: “Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube” (Rim 8,28).

 

 

 

Stoga su tegobe života, prvo mjesto provjere našoj vjeri, jer čovjek koji VJERUJE I OSLANJA SE NA BOGA I NJEGOVO DJELOVANJE U SVOM ŽIVOTU, zna kako IZA SVAKOG DOGAĐAJA POSTOJI PROVIDONOSNI SMISAO i zna kako je sve usmjereno nekom dobru i u konačnici SPASENJU ČOVJEKA.

 

 

 

Nije dovoljno samo pričati o svojoj vjeri, živjeti vjeru udobna života, a kada nastupe neugodni trenuci koji od nas zahtijevaju TRPLJENJE, STRPLJENJE, USTRAJNOST U DOBU, napuštati Boga i Crkvu kako bi se izbjegle moguće neugodnosti. Isus veli za one koji nisu ustrajni u življenju vjere: “Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima”. VRŠITI VOLJU TREBA U NEVOLJAMA: u nevoljama treba izdržati sve kao vjernik! Po tome će se prepoznati čvrsti temelji u vjeri.

 

 

 

VJERA JAČA U NEVOLJAMA: Bog iz svih zala izvlači neko dobro

 

Naš život na ovom putovanju ovdje dolje, ne može bez kušnji, naš se napredak ne ostvaruje nigdje kao u kušnjama i nitko se ne može upoznati tako dobro kao onaj koji je kušan” (Sveti AUGUSTIN Komentar o Psalmu 60). Između onih koji žele VRŠITI VOLJU BOŽJU U NEVOLJAMA, i onih koji to ne žele, postoji jedna razlika: “ovi drugi se u nevoljama ljute, mrmljaju i prigovaraju; a nas, ove protivštine ne odvajaju od krijeposti, već nos jačaju po njima” (Sveti Ciprijan, De mortalitate,13).

 

 

 

Sve bi trebalo mirno prihvaćati, jer “nevolje i protivštine koje ponekad trpimo služe kao pouka i za ispravljanje samoga sebe” (Sveti AUGUSTIN, Govor 2). Drugim riječima, POMAŽU NAM SEBE UPOZNATI BOLJE. A čovjek koji sebe bolje upoznaje može bolje razumjeti kako postupati ispravno u određenom trenutku. Može lakše ispravljati svoje ponašanje.

 

 

 

Osim toga, Bog je takav da SVE, BAŠ SVE ŠTO NAM SE DOGAĐA U ŽIVOTU KORISTI KAKO BISMO OD TOGA IMALI NEKU KORIST, bilo da rastemo u krijepostima, bilo da postajemo ponizniji,... Stoga, ne treba od nevolja bježati ma kako god one bile velike- sigurno će Bog iz njih nešto dobroga izvući za nas. Sveti Franjo Saleški tu korist nevolja koje su motiv da se ni od velikih neovlja ne bježi opisuje riječima: “Veliki požari se šire s vjetrom, dok se male vatre na vjetru gase” (Sveti Franjo Saleški, Uvod u pobožni život, III., 34). Velike nevolje donose i veću korist u duši čovjeka, a onaj koji nije takvim nevoljama izložen, brzo gubi vjeru poput male vatre koju vjetar zna ugasiti. “Tamo gdje se traži veći napor, VEĆA JE I DOBIT” (Sveti Ignacio Antiohijski, Poslanica Polikarpu, 1).

 

 

 

U ovakvim je situacijama POTREBNO VJEROVATI KAKO BOG IZ SVAKE NEVOLJE IZVLAĆI ZA NAS NEKU KORIST. Stoga su nevolje pokazatelj kakvi su nam TEMELJI VJERE. “Trpiš neku nevolju? Nailaziš na protivštine? Reci polako, gotovo tepajući, u molitvi jasnoj i muškoj: Neka se vrši, i neka bude čašćena i vječno uzvišena pravedna i ljubljena volja Božja u svim stvarima. Amen. Amen. I budi siguran kako ćeš u nevolji zadobiti mir” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Put, 691).

 

 

 

Na zornice dolazimo SUSRESTI BOGA U SAKRAMENTIMA I RIJEČI BOŽJOJ. Ta nam Riječ pomaže PREPOZNATI KAKO POSTUPATI U NEVOLJAMA. Ako postane dijelom našega života, ona će u nama postati živa onda kada postupimo sukladno njoj. To je PLOD VJERE, OSLANJANJA NA BOGA: osloniti se na Boga znači vjerovati da On iz svega izvlači neko dobro za nas, ali znači i OSLONITI SE NA RIJEČI KOJE ČUJEMO OD ISUSA PO CRKVI. “Zgrada našeg života mora biti jedna kuća sagrađena na stijeni. Kako je sagraditi da je ne mogu razbiti tereti događaja ovog svijeta? Kako je sagraditi da se “zemaljsko stanište” pretvori u jednu “kuću Božju”, “stanište vječno”, ne sagrađeno od ljudske ruke? Danas slušamo odgovor na ovo pitanje vjere: temelji kršćanske kuće su SLUŠANJE I VRŠENJE RIJEČI KRISTOVE”. (Sveti Ivan Pavao II, Peplin, Poljska govor, 06. lipnja 1999.)