Mt 9, 27-31

 

U ono vrijeme: Kad je Isus odlazio, pođu za njim dva slijepca vičući: »Smiluj nam se, Sine Davidov!« A kad uđe u kuću, pristupe mu slijepci. Isus im kaže: »Vjerujete li da mogu to učiniti?« Kažu mu: »Da, Gospodine!« Tada se dotače njihovih očiju govoreći: »Neka vam bude po vašoj vjeri.« I otvoriše im se oči. A Isus im poprijeti: »Pazite da nitko ne dozna!« Ali oni, izišavši, razniješe glas o njemu po svem onom kraju.

 

UVOD

Današnje evanđelje stavlja pred nas VJERU kao centralnu temu. Isus je slijepce uslišio jer su VJEROVALI DA ON TO MOŽE UČINITI. Nije bilo sporno može li Isus ili ne može vratiti vid, već je bilo pitanje VJERUJU LI SLIJEPCI ILI NE VJERUJU DA ON MOŽE VRATITI VID: “Vjerujete li da mogu to učiniti?« Kažu mu: »Da, Gospodine!« Tada se dotače njihovih očiju govoreći: »Neka vam bude po vašoj vjeri.« I otvoriše im se oči.

 

VJERA PRETHODI SVEMU KAO INTEGRALNI DIO LJUDSKOG BIĆA

Postavimo li vam pitanje sada “SLUŠATE LI SADA EVANĐELJE?”, netko tko ne poznaje dobro stvari u vjeri, mogao bi kazati kako sluša nešto drugo. Netko neupućen kazat će “NE VJERUJEM DA JE TO EVANĐELJE”. Može to izraziti i drugačijim odgovorom kao na primjer: NISAM SIGURAN, MOGUĆE JE KAKO JE TO NEŠTO DRUGO,... U svakom slučaju, pitanje naše spoznaje u ovom slučaju nije ključ, jer malo tko na prvu kaže NE ZNAM!

 

To je i logično jer čovjek pokušava najprije SHVATITI sve što dopire do njegovih osjetila. A, ako NE SHVATI, čovjek stvori svoje mišljenje za koje NIJE SIGURAN da je ispravno. ON IMA MIŠLJENJE, ALI MU NE VJERUJE- NE MOŽE SE OSLONITI NA SVOJ SUD. Stoga je vjerojatnije kako će kazati NE VJERUJEM, nego NE ZNAM, jer IMA SUD O NEČEMU, ali taj sud nije pouzdan.

 

Ovo razmišljanje nas uvodi u jedan složen odnos VJERE I SPOZNAJE. Naime, SPOZNAJA mora biti POTVRĐENA, a za tu potvrdu nekada nisu bitne činjenice, dokaze, već SIGURNOST O ISPRAVNOSTI SPOZNAJE dolazi od NEKAKVE DUBLJE PERCEPCIJE STVARNOSTI O KOJOJ SE RAZMIŠLJA. Tu SIGURNOST u ovom slučaju možemo nazvati VJEROM.

 

Vjera dakle, nije spoznaja, već NUTARNJI STAV, ILI KRIJEPOST KOJA NAM DAJE SIGURNOST U NEKOGA ILI U NEŠTO DO MJERE DA SE MOŽEMO OSLONITI NA OSOBU ILI ARGUMENT. Gledano ovako, čovjek može imati veliku spoznaju, ali NE IMATI NIKAKVU SIGURNOST U TO ŠTO ZNA. Takav ili NE VJERUJE SEBI I SVOJIM SPOSOBNOSTIMA, ILI NE VJERUJE ČINJENICAMA KOJE ZNA. Bilo kako bilo, taj čovjek NEMA VJERE u ono što radi, ili NEMA VJERE U SEBE!

 

Drugim riječima, NEMATE LI VJERE na temeljnoj razini svoga bića, možete biti najpametniji čovjek na svijetu, ništa nećete uspjeti napraviti. VJERA JE U KORIJENU LJUDSKOG BIĆA I onda kada stvari NADILAZE RAZUMSKA SHVAĆANJA, kada razlozi ne daju dostanu sigurnost u ispravnost nečega, POSTOJI U ČOVJEKU “NEŠTO” ŠTO GA POTIČE VJEROVATI KAKO ĆE SVE BITI DOBRO NA KRAJU.

 

Bez vjere čovjek ne može živjeti. Ako ne vjerujemo da smo sada upravo ovdje, onda sve ovo što radimo nema nikakva smisla.

 

ŠTO ZNAČI VJEROVATI?

Što znači VJEROVATI na životnoj razini? To znači USMJERITI SVE PREMA NEČEMU ŠTO DRŽITE ISPRAVNIM, DOBRIM, čak i onda kada se čini kako vaše usmjerenje neće uspješno završiti. Koliko puta jedan roditelj ZNA ŠTO JE DOBRO ZA NJEGOVO DIJETE, ALI NE ZNA ISPRAVNO OBJASNITI SVOJ STAV. Roditelj je UVJEREN U ISPRAVNOST, ili možemo drugačije kazati KAKO VJERUJE DA JE ONO ŠTO GOVORI I ŽELI DOBRO. To što vjeruje u dobro, ne garantira uspjeh kod djece. Stoga, VJERA NIJE KONAČNO RJEŠENJE, VEĆ OPREDJELJENJE ZA NEKO DOBRO, ZAUZIMANJE STAVA KOJI NAS USMJERAVA PREMA NEČEM PRI ČEMU IMAMO JEDNU NUTARNJU SIGURNOST.

 

Kako roditelj nema pravih argumenata za svoje stavove, ONDA UPORIŠTE ZA NJIH NALAZI U DRUGIM LJUDMA KOJI SU SLIČNE STVARI PROŽIVJELI NA SVOJ NAČIN. Tako, se roditelj opredjeljuje za istinu koja je potvrđena svjedočanstvima i životom mnogih. To znači da ona NUTARNJA SIGURNOST DOLAZI OD DRUGE OSOBE, od one osobe čije svjedočanstvo koristimo za pojasniti djeci kako griješe.

 

ŠTO ZNAČI KADA SE KAŽE: VJERUJEM U BOGA?

 VJEROVATI U BOGA znači najprije VJEROVATI DA BOG POSTOJI. I to postojanje nije neka slučajnost, već se postojanje BOGA PREPOZNAJE PO STVORENOM SVIJETU. Drugim riječima, SVIJET OKO NAS BI NAM TREBAO DAVATI SIGURNOST DA BOG POSTOJI.

 

Možemo vidjeti da NI JEDNA STVAR U SVIJETU NE FUNKCIONIRA SAMA ZA SEBE, I MORA BITI DIO CJELINE kako bi živjela normalno. Za takav jedan SKLAD potreban je bio netko tko će to OSMISLITI. Tako sklad i ljepota stvorenoga govore o Stvoritelju koji je OSMISLIO SVE i svemu dao život. Taj život nije ništa drugo nego BOŽJA MISAO KOJA SE PREPOZNAJE PREKO STVORENOGA SVIJETA.

 

O tome možda najljepše razmišlja matematičar James Jeans koji otkriva jednu MATEMATIKU KOZMOSA koja zapravo GOVORI O OSMIŠLJENOSTI KOZMOSA. Tako Jeans veli kako “otkrivamo da svemir pokazuje tragove jedne moći koja planira i kontrolira, koja ima nešto zajedničko s našim vlastitim, individualnim duhom i prema našim dosadašnjim otkrićima to nije osjećaj, moral ili estatska sposobnost, već TENDENCIJA NEKOG MIŠLJENJA koju smo zbog nedostatka boljeg izraza nazvali geometrijom”.

 

Kada gledamo ovako na Boga kao na nekoga koji je minuciozan u svom razmišljanju, onda shvatimo kako stojimo pred misterijem osobe koja samo želi DOBRO, koja je sve UČINILA I STVORILA DOBRO.

 

Stoga, vjerovati u Boga, osim što to znači vjerovati u njegovo POSTOJANJE, znači i VJEROVATI KAKO SU SVE STVARI NA OVOM SVIJETU OSMIŠLJENE DA BUDU DOBRE, pa sukladno tome, i sve što nam se događa u životu, IMA SVOJ CILJ U NEKOM DOBRU.

 

VJEROVATI U BOGA znači vjerovati u postojanje nekoga tko SVOJOM MUDROŠĆU I DOBROTOM VODI MOJ ŽIVOT PREMA SREĆI, jer me je DOBRI Bog stvorio da budem sretan na ovom svijetu. To znači kako se u NEPRILIKAMA, U NEVOLJAMA TREBAMO OSLONITI NA BOGA I NJEGOVO DJELOVANJE koje sve usmjerava dobru.

 

VJEROVATI U BOGA ZNAČI BITI SIGURAN DA ON DJELUJE U MOM ŽIVOTU I PUSTITI MU DA TO I ČINI; OPREDIJELITI SE ZA BOGA KOJI SVE OKREĆE NA DOBRO, I BITI SPREMAN ZA TO PRETRPJETI ŠTO JE GOD POTREBNO. Zapravo, biti spreman trpjeti radi dobra i nikada ne posegnuti za zlom.

 

Puštanje Boga da djeluje uvijek ide sa eliminacijom vlastitih planova. Kada mi NE ŽELIMO ELIMINIRATI VLASTITE PLANOVE, onda Bog dopušta da upadnemo u škripac u kojem sami ne možemo ništa. Tako u punoj nemoći čovjeka Bog djeluje. To stanje obično nazivamo KRIŽ.

 

Bolje je kazati, to puštanje Boga da djeluje podrazumijeva da se NEĆU ZABRINJAVATI RADI NEUSPJEHA U VLASTITIM POTHVATIMA, jer su neuspjesi tu možda kako bi OTVORILI PUT DJELOVANJA BOGU U MOM ŽIVOTU.