Lk 1, 26-38

 

U ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«

 

Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.

 

 

 

Spominjući se današnjeg blagdana Bezgrešnog začeća, gledamo u Djevicu Mariju, Poniznu službenicu koju je Bog ispunio svojom milošću.

 

 

 

U prvom čitanju u Knjizi Postanka razabiremo kako je Eva, pramajka svih ljudi sagriješila i u naše biće unijela po svojem majčinstvu GRIJEH koji se prenosio ROĐENJEM. Za poništenje takvog grijeha, potrebna je jedna korjenita PROMJENA ŽIVOTA. Zapravo, potrebno je NAJPRIJE UMRIJETI KAKO BI SE PONOVO ČOVJEK RODIO.

 

 

 

Kako je GRIJEH jedna DUHOVNA KATEGORIJA koja utječe na cijelo biće čovjeka, tako je naspram nje MILOST BOŽJA koja djeluje suprotno od grijeha. Stoga, kada govorimo o POTREBI UMIRANJA ZA NOVO ROĐENJE mislimo na DUHOVNO UMIRANJE, koje proživljavamo u SAKRAMENTU KRŠTENJA u kojem Milost Božja poništava ono što nazivamo istočnim grijehom: grijehom koji se prenosi s koljena na koljeno i iz kojeg istječu svi ostali grijesi.

 

 

 

Krštenje je DAR BOŽJI kao i svi ostali sakramenti, i PLOD JE KRIŽA ISUSA KRISTA, Sina Božjeg i Sina Marijina. U tom smislu, svi koji se KRSTE kako bi se umirali u grijehu, i RAĐALI SE U DUHU, POSTAJU DIONICIMA JEDNOG NOVOG ŽIVOTA, postaju sudionicima ŽIVOTA U KRISTU. Roditi se nanovo duhovno po Kristu Isusu, u njegovu Duhu Svetom, konačno znači IMATI UDJELA U ISTOM DUHU KOJEG IMA ISUS KRIST, IMATI UDJELA U NJEOGOVM ŽIVOTU U CIJELOSTI, a to znači ujedno postati i MARIJINO DIJETE; ne po krvi i genetskom naslijeđu, već po duhovnom naslijeđu. Po krštenju dobivamo jednu novu “duhovnu genetiku” koja nas povezuje tijesno sa Bogom, sa Crkvom, sa Marijom.

 

 

 

Budući se možemo smatrati DJECOM BOŽJOM, razmišljajmo kako je nemoguće “kao dijete susretati Mariju, a pri tom misliti samo na sebe, samo na svoje vlastite probleme. Nemoguće je susretati Djevicu, a sa sobom nositi osobne egoistične probleme” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 145). Po Marijinu naslijeđu, trabali bismo više misliti na druge nego na sebe. Ona je svoj život predala u ruke Bogu i zaboravila posve na sebe. NJEZIN ŽIVOT POSTAO JE JEDNO PREDANJE, JEDNA PREDANOST SVOGA ŽIVOTA BOGU, A PO NJEMU SVIM NA SVIJETU. Upoznati Mariju u ovom (i ostalim blagdanima) znači UPOZNATI I NJEZINU GENETIKU, NJEZINA SINA, a to znači shvatiti “da naš život ne može imati drugoga smisla doli PREDANOST U SLUŽBI ZA DRUGE. Kršćanin se ne može baviti samo svojim osobnim problemima, on mora imati pred očima cijelu Crkvu i mora misliti na spas svih ljudi” (Isto). To podrazumijeva kako naše utjecanje Majci u molitvi uvijek podrazumijeva jednu velikodušnost kada su u pitanju drugi. Nastojmo misliti o potrebama drugim i moliti se za njih Bogu.

 

 

 

Prožeta tim univerzalnim- katoličkim duhom, naša će molitva, makar “počinjala ona s naoko osobnim temama i odlukama, uvijek na kraju, okretati se oko različitih vidova služenja drugima. I ako nas Marija vodi za ruku, onaće se pobrinuti da se osjećamo kao braća svih ljudi; jer mi smo svi djeca ovoga Boga, čija j eona Kći, Zaručnica i Majka” (Isto).

 

 

 

Ovaj osjećaj bratstva širi se i na Isusa: Isus i mi, jedne smo Majke djeca, djeca smo Marijina. Stoga, Majka nepogrešivo vodi naše molbe svome Sinu i našem Bratu. “Marija vodi k Isusu, a Isus je Primogenitus im multis fratribus (Rim 8,29), prvorođenac među mnogom braćom” (Isto). Marija nas vodi na Isusu kao nitko drugi. Nitko ne može napraviti ono što Majka može kod svoga Sina. Sjetite se Kane Galilejske; Sin govori Majci odbijajućim tonom kako nema što tražiti u njega jer njegovo vrijeme još nije došlo. Ali, Marija je to malo “ubrzala”, Majka je znala kada dolazi pravi čas za njezina Sina. Zato je i kazala slugama da naprave sve što god Isus naredi; i rekla je to NE OBAZIRUĆI SE NA SINOVE RIJEČI- kao da nije ništa čula. I ISUS JU JE USLIŠIO: MAJKU ON NE ODBIJA!

 

 

 

U molitivi Mariji “budite odvažni. Možete računati na Marijinu pomoć, Regina apostolorum” (Isto, 149). Ne samo što će vaše molbe doprijeti do Sina, nego ćete i od Marije dobiti poticaj da poput SLUGA U KANI UČINITE ONO ŠTO ISUS TRAŽI OD VAS, kako bi se vaš život pretvorio u jedno PREDANJE BOGU.