Mt 18, 12-14

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? Posreći li mu se te je nađe — zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.«

 

 

 

POBOŽNOSTI: iskrena želja da se komunicira Bog

 

Danas u Crkvi možemo vidjeti lepezu pobožnosti koje idu za tim da molitelja približe Bogu, zajedno sa njegovim potrebama. Dakako, to je pohvalno i poželjno. Ipak, u moru pobožnosti, nerijetko se događa da pobožnosti postanu svrha samima sebi, a zaboravi se na nadnaravni smisao tih pobožnosti. Naime, ponekad djeluje kako se neki takmiče u pobožnostima, a zaborave pri tom na svoj ODNOS S BOGOM, TE NA NAČIN NA KOJI ŽIVE SVOJE POBOŽNOSTI.

 

 

 

Nerijetko “prepobožni” ljudi “zaborave” na Boga i samo vode računa o tome koliko i kako su molili. Tako se iscrpljuju u pobožnostima koje postanu suhoparne i besplodne. Isto su uostalom činili Židovi u Isusovo vrijeme.

 

 

 

Važnije od ovoga jest ISKRENA ŽELJA I NAKANA DA SE USPOSTAVI ISKREN ODNOS S BOGOM, koji često izostaje, što se redovito vidi po načinu življenja svoje vjere. Zapravo, sve pobožnosti bi nas trebale VODITI SAKRAMENTIMA i više od bilo koje pobožnosti, trebalo bi častiti Gospodina u presvetim sakramentima, a osobito u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Na žalost, često je od ovakvog čašćenja i klanjanja važnije koju smo pobožnost izmolili, jesmo li je izmolili ovako ili onako, što zapravo nije bitno i ne utječe na naš odnos s Bogom.

 

 

 

Pobožnosti imaju za cilj, ne samo isprositi neke milosti u Boga, već dovesti čovjeka do toga da što češće želi komunicirati s Bogom, kako bi se Bogu približio, polako ga upoznavao po poticajima u sebi i ZAVOLIO GA. Pobožnost bi trebala INTIMIZIRATI MOLITELJA S BOGOM. To znači da bi MOLITELJ TREBAO BITI U SVEMU ISKREN PREMA ONOME KOJEG MOLI.

 

 

 

Znamo kako nam to baš i ne uspijeva uvijek, pa Bog tu priskače u pomoć sa sakramentima. Na poseban način želi da rastemo u ISKRENOSTI SPRAM NJEGA PREKO SAKRAMENTA POMIRENJA I POKORE, odnosno svete ISPOVIJEDI. Ona NIJE VRHUNAC jednog života u Kristu, ali nas dovodi do vrhunca, a to je SVETA PRIČEST.

 

 

 

ISPOVIJED:iskrenost u odnosu s Bogom

 

Što ispovijed podrazumijeva? Predugo bi trajalo sve konkretizirati glede jedne dobre ispovijedi, ali za naše razmišljanje važan je ODNOS ČOVJEKA I BOGA u kojem ČOVJEK MORA ISKRENA SRCA PRISTUPATI BOGU. Ispovijed nas initimizira s Bogom i dovodi u prigodu da Boga primimo potpuno u pričesti. Stoga, od svih drugih pobožnosti, posebno bi valjalo raznmišljati o redovitoj ispovijedi.

 

 

 

Ispovijed je trenutak u kojem GOSPODIN DOLAZI POTRAŽITI IZGUBLJENU OVCU. Pa ako smo mi izgubljena ovca, ne treba se toga sramiti, već nam valja biti sretan što imamo prigodu stati pred Gospodina. To je trenutak u kojem Bog napušta “onih devedeset i devet ovaca u gorama i polazi u potregu za izgubljenom”. U evanđelju se govori: “Posreći li mu se te je nađe — zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale”. Drugim riječima, Gospodinova potraga za nama uključuje NAŠU SLOBODNU VOLJU: Posreći li mu se te je nađe”, ne znači ništa drugo već znak kako Bog neće ništa protiv naše volje. Stoga, premda nas traži, kada nas ugleda, ČEKA DA MI NJEMU PRIĐEMO. Taj trenutak PRILASKA U ISPOVIJEDI, trenutak je VELIKE RADOSTI ZA BOGA! Zašto se Bog toliko raduje jednom pokorniku?

 

 

 

BOG SE RADUJE POKORNIKU KAO PASTIR IZGUBLJENOJ OVCI

 

Kada vidi jednog pokornika koji dolazi na ispovijed, Bog ne vidi samo štetu u njegovoj duši, već štetu koju grijeh jednoga nanosi cijeloj Crkvi: “Ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedna ud, raduju se zajedno svi udovi” (1 Kor 12,6). “To je naličje one solidarnosti što se, s vjerskoga gledišta, očituje u dubokom i čudesnom otajstvu općinstva svetih zbog koje bi se moglo reći da svaka duša što se uzdiže, uzdiže i svijet. Tom zakonu uzdizanja odgovara, na žalost i zakon pada, tako da se može govoriti o zajedništvu grijeha, kojim duša koja se grijehom srozava, sa sobom srozava Crkvu, a u nekom smislu i cijeli svijet. Drugm riječima, nema grijeha, pa ni najunutarnjijeg, da je u potpunosti čin pojedinca i da se isključivo tiče samo onoga koji ga je počinio. Svaki grijeh ima više ili manje snažnih, više ili manje opasnih posljedica na cijelu crkvenu zajednicu i na svu ljudsku obitelj” (Sveti Ivan Pavao II, Apostolska pobudnica Recontiliatio et paenitentia, 16).

 

 

 

Ako shvatimo ispravno ove riječi Ivana Pavla II, razumjet ćemo kako naš grijeh pogađa sve ljude na ovaj ili onaj način. Stoga, kada jedan odluči vratiti se Bogu po ispovjedi, razumljiva je radost Boga, ali i cijele Crkve: “svi se udovi vesele povratku jednog uda”.

 

 

 

UZROKE GRIJEHA TRAB TRAŽITI U SEBI

 

Važno je ipak shvatiti kako Crkva- zajednica ne može biti pokriće za naše grijehe. Ako mi svojim grijehom vrijđamo cijelu zajednicu, onda zajednica ne bi trebala podnositi zbog nas. Stoga, onaj koji shvati kako je GRIJEH OSOBAN ČIN POJEDINCA KOJI UTJEČE NE SAMO NA NJEGA NEGO I NA DRUGE, pohitat će u ispovjedaonicu iz LJUBAVI PREMA BOGU, PREMA BLIŽNJEMU zbog osjećaja odgovornosti za svoju braću. “Uzroke zla ne treba tražiti izvan čovjeka, nego naprotiv u nutrini njegova srca; a i lijek dolazi također iz srca. Stoga se kršćani, kroz ISKRENOST VLASTITOG NAPORA ZA OBRAĆENJEM, moraju pobuniti protiv skrivanja čovjeka i vlastitim životom životom objaviti radost istinskog oslobođenja od grijeha (…) milost ISKRENA POKAJANJA, ČVRSTU NAMJERU ZA KAJANJEM I ISKRENU ISPOVIJED GRIJEHA” (Sveti Ivan Pavao II, Homilija, 05. travnja 1979.). Ne smijemo “zaboraviti da je obraćenje osobito DUBOK NUTRANJI ČIN U KOJEM POJEDINCA NE MOŽE ZAMIJENITI NETKO DRUGI, NITI GA MOŽE ZAMIJENITI ZAJEDNICA” (Sveti Ivan Pavao II, Redmeptor hominis, 20).

 

 

 

SAKRAMENT POKORE I POMIRENJA

 

Ispovijed se naziva SAKRAMENTOM POMIRENJA I POKORE. POMIRENJA, jer se po milosti obraćenik MIRI S BOGOM, vraća se u stanje milosti, u prijateljstvo s Bogom. No, da bi to pomirenje bilo pravo, potreban je ISKREN ODNOS, ISKRENO POKAJANJE, ISKRENA NAKANA ZA POPRAVLJANJEM. Samo tako, gledano sa strane pokornika, ovaj sakrament biva ZNAKOM LJUBAVI PREMA BOGU. A Bog, koji je milosrdan, sama dobrota i vjernost, uzvraća na ljubav, uspostavljajući onaj RED U DUŠI kojeg pokornik sam ne može vratiti po grijehu. “Grijeh, budući da je najveća čovjekova tragedija, stvara duboki poremećaj onome koji ga čini. A tko je poremećen, širit će nemir i na one koji ga okružuju” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IX-67).

 

 

 

Za biti ISKREN U ODNOSU S BOGOM, potrebno je ispovjediti svoje grijehe POTPUNO: ne bismo smjeli skrivati nešto iz lažnih obzira. Dobro je shvatiti kako je svećenik samo jedno nužno sredstvo ispovjedi, jer bilo bi bezumno svoje grijehe govoriti “u prazno”-nikome. Pa ako Bog želi povratiti prijateljstvo s nekim u ispovjedi, onda mu šalje svoga “pouzdanika”- svećenika. Njega veže ispovjedna tajna, a pokornik bi morao shvatiti kako se NE ISPOVIJEDA SVEĆENIKU, VEĆ BOGU PREKO SVEĆENIKA. Stoga, valja imati NADNARAVAN pogled na ispovijed: u njoj se traži oprost od Boga, a ne od čovjeka.

 

 

 

Prorok Izaija piše: “Pripravite put Gospodnji u pustinji poravnite u stepi stazu Bogu našemu! Svaka dolina nek se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo neka se izravna, što je hrapavo neka se izgladi!” (Iz 40,3). Ovo se događa u ispovijedi, i ne samo to, već to čini Bog u nama. On sam pripravlja put u nama, a mi putove koje Bog u nama otvara za sebe, često zatrpavamo gomilama grijeha. Ne znamo koliko veliku milost imamo kod Gospodina u sakrementu svete ispovijedi: oprašta nam grijehe, popravlja štetu u nama, vraća nas u nutranji sklad, vrća nas u sklad sa svijetom. Ako važnosti ovoga nismo svjesni, onda barem iz ljubavi prema Bog pođimo na ispovijed, jer Gospodin se RADUJE VIŠE OD NAS SAMIH SUSRETU S NAMA. Učinimo mu tu radost!