Mt 3, 13-17

 

U ono vrijeme: Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: »Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« Ali mu Isus odgovori: »Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!« Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: »Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!«

 

 

 

UVOD

 

Današnje evanđelje pred nas donosi KRŠTENJE GOSPODINOVO NA JORDANU. Kada se krstimo mi u Crkvi, onda to činimo kako bi nas Duh Sveti, po Crkvi uveo u svoj božanski život u kojem caruje LJUBAV BOGA koja je u stanju prebrisati naše grijehe, vratiti naše životne putove prema Bogu i utvrditi nas u Milosti. Zašto je Isus trebao ovo krštenje? Zar On nije Bog, zar njegov život nije božanski? Zar je imao grijeha na sebi pa se trebao krstiti?

 

 

 

Ništa od toga nije Gospodin imao na sebi i nije se trebao kristiti, već je NAMA POKAZAO ŠTO TREBAMO RADITI ZA SVOJE SPASENJE. Krštenje je početak ŽIVOTA U BOGU- i upravo to Bog želi od nas: da živimo U NJEMU, SA NJIM I PO NJEMU, kako bi naš život bio jedna beskonačan priča o ljubavi Boga i čovjeka.

 

 

 

KRŠTENJE NA JORDANU: umakanje Duha u čovjeka, i čovjeka u Boga

 

Premda je prije Isusovog krštenja Ivan krstio ljude pozivajući ih na obraćenje grijeha, to ipak nije značilo kako su se promijenili odnosi između Boga i ljudi. I dalje je čovjek svojim naporima morao pokazati da želi živjeti vječno. I dalje se čovjek morao mučiti ne bi li se popravio, ne bi li stekao krijeposti. Ali, i dalje je ZA ČOVJEKA NEBO OSTAJALO ZATVORENO i ma koliko god se taj čovjek trsio napraviti nešto sa sobom- OSTAJAO JE NA ZEMLJI SAM, MEĐU LJUDIMA.

 

 

 

Koja je dakle razlika krštenja koje je za nas počelo sa Isusom i onoga kojeg je prakticirao Ivan na drugim ljudima?

 

 

 

Grčki riječ BAPTIZO koju koristimo kao izraz za krštenja, zapravo znači UMAKANJE. Isusovim dolaskom na Jordan, i UMAKANJEM U VODU, dogodilo se nešto znakovito za nas: “I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: »Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!”. OTVORIŠE SE NEBESA! Za koga? Za svakoga koji se želi krstiti u ime Isusovo.

 

 

 

Zapravo, ovo je UMAKANJE U VODU bila slika UMAKANJA DUHA SVETOGA U ČOVJEKA, te UMAKANJA ČOVJEKA U BOŽJI ŽIVOT. Bog je ušao u naš život kao čovjek, kako bi čovjek mogao ŽIVJETI S BOGOM KAO DIJETE BOŽJE.

 

 

 

Prvi javni čin Isusovog djelovanja jest bio SILAZAK MEĐU GREŠNE LJUDE KAKO BI PRIMIO KRŠTENJE- KAKO BI IM NEBO OTOVORIO ZA NOVU NADU U SPASENJE. Zapravo, cilj Isusova života je bio DATI SVU LJUDSKOST BOGU, i donijeti ČOVJEKA U BLIZINU BOGA- pobožanstveniti ga, a to počinje KRŠTENJEM.

 

 

 

ANTICIPACIJA MESIJANSTVA: pomazan Duhom Svetim

 

Kada je Ivan Krstitelj ugledao Isusa gdje mu prilazi u redu ZAJEDNO SA GREŠNICIMA, odmah je kazao: “Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?”. Isus ga je odvratio od njegovih nauma kako bi nam pokazao da PO NJEMU DOLAZI NOVI ŽIVOT ZA NAŠU LJUDSKOST.

 

 

 

Sam Ivan je pravio razliku između krštenja koje je sam činio i onoga što Isus ima donijeti: “11Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem” (Mt 3,11). Ivan govori o KRŠTENJU DUHOM SVETIM. Upravo taj Duh Sveti bio je ZNAK OTVORENIH NEBESA ZA ČOVJEKA, jer kada je Isus primao krštenje na Jordanu, htio je pokazati kako se LJUDSKOST DIVINIZIRA DUHOM SVETIM.

 

 

 

Ovaj Duh Sveti koji se pokazao u tijelu GOLUBICE, stalan je PRATITELJ ISUSA KRISTA. Zapravo, Crkva naučava kako je DJELOVANJE TROJSTVA NERAZDJELJIVO: tamo gdje djeluje Otac, djeluju i Sin i Duh Sveti; gdje djeluje Sin, djeluju Otac i Duh; gdje djeluje Duh, djeluju Otac Sin. Tako u evanđeljima vidimo kako Duh Sveti “prati” Isusa u svemu. STALNO JE S ISUSOM. To možda najljepše sažimlje evanđelist Ivan: “31Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.« 32I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. 33Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ 34I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji” (Iv 1,31-34).

 

 

 

Osim toga, Duh Sveti je onaj koji je Krista nakon ovog odveo u pustinjsku kušnju. Jednako tako, Duh Sveti ispunja Krista RADOŠĆU kada blagoslivlja Oca jer je sve sakrio od mudrih i umnih i objavio se malenima. Ovom RADOŠĆU ispunjaju se i isprepadani apostoli nakon ukazanja Isusovih, a napose nakon što Duh Sveti sađe nad njih u obliku plamenih jezika.

 

 

 

DAR OSOBE: sebedarje u Duhu Svetome

 

Ova TEOFANIJA u kojem je Otac očitovao Duhom Svetim svoga Sina Božjeg u Isusu Kristu, poučava nas kako je Duh Sveti PRISUTAN UVIJEK I SIGURNO TAMO GDJE SE NALAZI ISUS KRIST, ali nas poučava i o ONOM DARU KOJIM NAS JE PO KRŠTENJU OBDARIO BOG.

 

 

 

Prije nego će otići na Križ, Isus OBEĆAVA apostolima KAKO IH NEĆE NAPUSTITI: “18Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. 19Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. 20U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama” (Iv 14,18-20). I pojašanjava u nastavku NA KOJI ĆE NAČIN BITI PRISUTAN S NAMA: “23Odgovori mu Isus: »Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. 24Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. 25To sam vam govorio dok sam boravio s vama. 26Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.” (Iv

 

 

 

Isus zapravo OBEĆAVA učenicima DUHA SVETOGA po kojem će BORAVITI TRAJNO S NAMA. I ne samo On, već i Presveto Trojstvo, jer tamo gdje je jedna Božanska Osoba, zapravo su uvijek sve tri.

 

 

 

Što za nas ovo znači? Na krštenju na Jordanu slušali smo kako Bog Otac govori o Isusu kako je ON NJEGOV SIN LJUBLJENI. Biti SIN (Božji), znači imati ISTU PRIRODU, ISTU NARAV KAO I OTAC. U kontekstu ISUSOVA OBEĆANJA O TRAJNOM BORAVKU SA UČENICIMA, ovo za nas znači kako je ONAJ KOJEG ĆE ISUS POSLATI DA BUDE S NAMA- DUH SVETI, ISTE NARAVI KAO I OTAC I SIN- božanske naravi. Pa ako je Duh Sveti taj koji bi trebao BORAVITI S NAMA, ILI U NAMA, to znači da postajemo i DIONICIMA TE BOŽANSKE NARAVI.

 

 

 

U Starom Zavjetu, od Kjnige Postanka, Duh se Božji razumije kao ONAJ KOJI DARUJE ŽIVOT. To je prije svega ŽIVOTNI DAH, ili DAH NADNARAVNOG ŽVIOTA, DAH ILI ŽIVOT koji dolazi od Boga. Tako, kada Isus želi da PRIMAMO DUHA SVETOGA, zapravo želi da u nama PO DUHU SVETOM RASTE JEDAN NOVI NADNARAVNI ŽIVOT, koji nas sada sprema za VJEČNI ŽIVOT.

 

 

 

U knjizi proroka Izaije nalazimo ovaj Duh kao jedan DAR s neba, DAR KOJI S NEBA SILAZI NAD MESIJU. No, Jordan nam daje razumjeti kako ovaj dar donosi puno više: DONOSI I ONOGA OD KOGA TAJ DAR DOLAZI. Naime, ako je DUH SVETI- DUH KOJI DOLAZI OD BOGA, i ako je Duh Sveti i prije djelovao u Starom Zavjetu, postavljamo pitanje ZBOG ČEGA SADA TO DJELOVANJE DUHA SVETOGA NAGLAŠAVAMO?

 

 

 

Naglašavamo, jer to nije više neki dar koji SAMO POMAŽE ČOVJEKU kako bi sredio neke svoje životne stvari, svoje ponašanjem, svoj karakter, već to postaje DAR ONE OSOBE KOJI NAM TOG DUHA DONOSI. S Duhom Svetim dolazi i ONAJ KOJI NAM GA OBEĆAVA DAROVATI. To potvrđuje i Ivan Krstitelj svoim riječima: “7I propovijedao je: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. 8Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.«” (Mk 1,7-8). Kada se krstimo, ONDA NAS KRSTI ISUS DUHOM SVETIM, onda nas krsti i Otac po Sinu i Duhu Svetome.

 

 

 

Tako nas ovaj sakrament UVODI U ZAJEDNIŠTVO S ONIM KOJI NAS KRSTE, SA PRESVETIM TROJSTVOM: mi se umačemo u njihovo zajedništvo koje je nedjeljivo, pa velimo da se UMAČEMO U ŽIVOT BOGA, jednako kao što se BOG UMAČE U NAŠ ŽIVOT. Ovaj sakrament krštenja, kod kršćana se razlikuje od drugih krštenja, jer KRSTITELJ- ISUS, DONOSI SEBE U SAKRAMENTU. I upravo to DONOSI I U SVIM DRUGIM SAKRAMENTIMA po Duhu kojeg izlijeva na primatelja sakramenta.

 

 

 

To je najveći dar kojeg prima čovjek od Boga: dar Božje prisutnosti u njegovu životu.

 

 

 

Ovo darivanje ima IZVOR U OCU, koji šalje SINA među ljude, a da bi osigurao STALNU PRISUTNOST ZA SVE LJUDE, otvara nebo i svojim DUHOM se nastanjuje u onima koji to žele i pokazuju svojim životom tu želju.

 

 

 

BITI S NEKIM donosi DAR RADOSTI

 

Ova NOVA PRISUTNOST BOGA PO DUHU, za nas bi trebala značiti kako ČOVJEK KOJI ŽIVI PO BOŽJIM ZAKONIMA NIKADA NIJE SAM- Bog je uvijek s njim- Emanuel, Bog s nama! Ta činjenica da NISMO SAMI, dovoljan je razlog za veliku RADOST. Govorimo o jednoj RADOSTI IZ DUBINE DUŠE koja se ne vidi uvijek u veselju, već u TRAJNOM RASPOLOŽENJU! To je jedno STANJE čovjeka koji živi MIRNO I SIGURNO, i ta mirnoća i sigurnost dolaze od SVIJESTI DA JE BOG S NJIME.

 

 

 

Ipak, život je često za mnoge jedna “dolina suza” u kojoj se stalno izmjenjuju nevolje, pa kako onda možemo govoriti o radosti kao trajnom raspoloženju? Tko to još može biti sretan u ovakvom žviotu? Prije svega, valja naglasiti kako OVAJ IZVOR RADOSTI NIJE U MENI: samo ga nalazim u sebi, ali to NIJE MOJ IZVOR RADOSTI, VEĆ BOGA s kojim jesam ili nisam! Primam li OSOBU BOGA, TROJSTVO KAO DAR U SAKRAMENTU, primam li to kako bi trebalo svojim životom, onda se BOŽJA RADOST, ILI RADOST BOGA PRELIJEVA U MOJ ŽIVOT, unoseći u mene dublje razloge da ŽIVIM UNATOČ TEGOBAMA. PRIMAM LI SAKRAMENTE ČISTE DUŠE, S ISPRAVNOM NAKANOM, BOG SE UMAČE U MOJ ŽIVOT kao što velimo u krštenju.

 

 

 

U tom smislu moežmo povući paralelu sa KRIŽEM: život bi bio kao jedan križ koji je nepodnošljiv bez Boga. Ali, BOG MIJENJA SMISAO KRIŽA. I ne samo to; ova PRISUTNOST DUHA U NAŠEM ŽIVOTU, zajedno sa radošću života, PLOD JE UPRAVO TOGA KRIŽA.

 

 

 

Kada je Isus umirao na Križu, onda je IZDISAO SVOJ DAH- DUH: “46I povika Isus iza glasa: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« To rekavši, izdahnu.” (Lk 23,46). Tog se časa u Hramu RAZDRLA HRAMSKA ZAVJESA: ona je bila SLIKA ONE GRANICE KOJA JE DIJELILA NEBO I ZEMLJU. Iza zavjese mogao je ući samo JEDAN ČOVJEK, Veliki svećenik, i zavjesa se nikada nije rastvarala jer ono što je bilo IZA NJE, ZA LJUDE JE BILO NEDODIRLJIVO: “51I gle, zavjesa se hramska razdrije odozgor dodolje, nadvoje; zemlja se potrese, pećine se raspukoše, 52grobovi otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše 53te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima.” (Mt 27,51-53).

 

 

 

Ove Matejeve riječi kao da opisuju jedan događaj MIJEŠANJA ZEMALJSKOG I ONOSTRANOG ŽIVOTA. Zapravo, kada se Hramska zavjesa razdvojila, to je bio ZNAK DA SE NEBO OTVARA ZA LJUDE NA ZEMLJI, DA NEBO POSTAJE DOSTUPNO SVIMA.

 

 

 

I da usitinu postaje dostupno svima, pokazuje Isus kada ulazi u zatvorenu dvoranu Posljednje večere i PRENOSI SVOGA DUHA NA APOSTOLE: “21Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« 22To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. 23Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«” (Iv 20,21-23). Ovim riječima zapravo Isus govori o NOVOM OBITAVANJU MEĐU LJUDIMA. Jednom obitavanju Boga po Duhu Svetom.

 

 

 

Ovaj DOLAZAK USKRSLOGA među apostole u njima je najprije pobudio veliku RADOST, i promijenio je sve njihove TUGE U RADOST. Baš tako bi OBITAVANJE BOGA U NAŠEM ŽIVOTU TREBALO DJELOVATI NA NAS. Ali moramo razumjeti kako OVE RADOSTI NEMA BEZ KRIŽA, jer Duh Sveti je počeo djelovanje tek NAKON KRIŽA, nakon smrti i uskrsnuća.

 

 

 

NOVA PRISUTNOST PO CRKVI

 

Ova nova prisutnost Boga dolazi nam po APOSTOLIMA i njihovim nasljednicima. Čuli smo riječi upućene apostolima nakon primanja Duha Svetoga: “23Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«” (Iv 20,21-23). Isus to govori kao da im daje MANDAT ZA NEKI POSAO. Upravo tako i jest. Isus je STVORIO CRKVU ZA SVOJU NOVU PRISUTNOST, i Bog je prisutan po svom Duhu Svetom U CRKVI. Na koji način?

 

 

 

Kazali smo kako je izljev Duha Svetoga PLOD ISUSOVA KRIŽA. Slaveći svetu misu, Bog POSADAŠNJUJE DOGAĐAJ SVOGA KRIŽA- mi u misi slavimo SVETU MISNU ŽRTVU ISUSA KRISTA. Kao plod tog slavlja dobivamo sakrament svete PRIČESTI ili EUHARISTIJU. U tom slavlju Bog se UPRISUTNJUJE U SVOM TIJELU I KRVI, pa govorimo kako JE DUH SVETI TAMO GDJE JE KRIST- KRIST JE TAMO GDJE JE EUHARISTIJA- EUHARISITIJA JE TAMO, I SAMO TAMO GDJE JE CRKVA.

 

 

 

Stoga i sveti II. Vatikanski Koncil u svom dokumentu Lumen Gentium, govori kako DUH PREBIVA U CRKVI I U SRCIMA VJERNIKA KOJI GA PO CRKVI PRIMAJU. Upravo u njima Duh moli i daje svjedočanstvo po njima, jednako kao što vodi Crkvu u njenim postupanjima.

 

 

 

Mi bismo trebali biti RADOST SVIJETU ako Bog prebiva u nama i s nama, ako živimo Božju prisutnost. Mi bismo trebali DATI SVJEDOČANSTVO PO RADOSTI ŽIVOTA, ako je Bog s nama. BOG JEST UVIJEK S NAMA, pitanje je, jesmo li mi uvijek s Bogom?