Mk 1, 14-20

 

Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!« I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima, i otiđu za njim.

 

 

 

Slušamo danas poziv koji Isus upućuje prvim apostolima: “Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!” To nije bilo uobičajeno u Isusovo vrijeme: rabini nisu pozivali nikoga, već su učenici birali koga će slušati. U to vrijeme mladi pobožni židovi koji su željeli produbiti svoje spoznaje o vjeri i o prakticiranju Mojsijeva Zakona, nastojali su se inkorporirati unutar neke grupe studenata koja se okupljala oko učitelja. “Potraži si učitelja i raspršit će se tvoje dvojbe”, bilo je napisano u jednom rabinskom zapisu (Pirque Abot, 1,16). Kod Isusa, stvari se mijenjau: ISUS JE TAJ KOJI BIRA UČENIKE- učenik ne bira, već može samo slijediti svoga učitelja ili mu okrenuti leđa.

 

 

 

Krist upućuje svoje riječi promjene Apostolima, onim istim koje je prije pozvao: “Hajdete za mnom” (Mk 1,17). POZVAO JE SVAKOG POJEDINAČNO, OSOBNO GOVOREĆI: HAJDE ZA MNOM- SLIJEDI ME” (Sveti Ivan Pavao II, Homilija na Svjetskom skupu mladih u Denveru, 14. kolovoza 1993). Ono što je za nas bitno jest POZIV PREPOZNATI I ODGOVORITI NA NJEGA.

 

 

 

No prije razmišljanja o tome, valja samo podsjetiti kako ovaj poziv upućen od Boga SVAKOM ČOVJEKU PONAOSOB, NIJE ISLJUČIVO INDIVIDUALAN, jer ovo je poziv koji ide za tim da se SVAKI ČOVJEK OSTVARI KAO KRŠĆANIN- A TO ZNAČI UVIEJK UNUTAR CRKVE- ZAJEDNICE. “Godine 1900., veliki liberalni teolog Adolf von Harnack ovaj poziv rezimira u svojim lekcijama u knjizi Bit kršćanstva: «Kraljevstvo Božje dolazi, samo zato jer dolazi SVAKOM POJEDINAČNO. To je stoga jer taj poziv ima upliv u ljudsku dušu i ulazeći u nju, zahvaća je. Zasigurno, kraljevstvo Božje određuje Božje gospodstvo nad svakim čovjekom u njegovu srcu» (Treća lekcija, str. 100). Ovaj individualizam u stvarnosti je jedan modernizam: iz perspektive biblijske tradicije i židovskih shvaćanja stvari, (…) očito je kako sva mijisa Sina Božjeg ima ZAJEDNIČARSKI CILJ: Isus je došao ujediniti svu ljudskost razbijenu po ovom svijetu, došao je okupiti, sjediniti narod Božji” (Papa Benedikt XVI, Audijencija od 15. ožujka 2006.).

 

 

 

U svemu ovom važno je shvatiti kako je BOG TAJ KOJI POZIVA: on je taj koji nas je ljubio prvi. “Poziv od Boga nalazi svoje korijene U DUŠI ČOVJEKA KOJI JE POZVAN. To je jedan NUTARNJI POZIV BOGA SVAKOM ČOVJEKU. I kako je svaki čovjek jedinstven i neponovljiv, takav je i poziv- posebno se poziva svaki od nas. (…) U Proroku Jeremiji stoji glede poziva: «Jahve mi posla svoju riječ: /Prije nego si nastao u krilu majčinu, ja sam et poznavao; / prije nego si rođen, ja sam te posvetio,/ i ja sam te posalo da budeš prorok svim narodima» (Jer 1,4-5). Ova riječ PRIJE koju koristit Jeremija označava jedan PRETHODNI PLAN KOJEG BOG IMA S NAMA prije nego smo začeti u majčinoj utrobi. To je VJEČNO. To je vječni Božji plan koji stoji U SRCU SVAKOG POZIVA. Čovjekov zadatak je OTKRITI GA. I otkriti ga ISPRAVNO(Sveti Ivan Pavao II, Homilija na apostolskom putovanju u Ekvador i Venezuelu).

 

 

 

BOG, dakle NAJPRIJE POZIVA i to čini OSOBNO, a čovjek poziv mora OTKRITI NA PRAVI NAČIN. Otkriti poziv znači zapravo OTKRITI BOŽJU VOLJU ZA SEBE. Ili, to znači OTKRITI NA KOJI NAČIN MOGU BOGU NAJBOLJE POSLUŽITI U OVOM SVIJETU! Dakle, od čovjeka se očekuje jedna ODLUKA I DJELOVANJE U PRAVCU ZA KOJEG SE ODLUČI.

 

 

 

Kako Bogu mogu najbolje poslužit uovom svijetu? Ovo pitanje stavlja nas u ispravan položaj spram Boga: postavljajući ovo pitanje, ČOVJEK POKAZUJE KAKO SEBE VIDI KAO SLUGU. U otkrivanju poziva nije bitno pronaći ono što bi za mene bilo najbolje, već za Boga. Drugim riječima, pokušavamo promišljati svoj život u svjetlu NAJBOLJEG KORIŠTENJA NAŠIH SPOSOBNOSTI, TALENATA, ali ne na način da slže mojoj proslavi, već da posluže proslavi Boga. Možemo slobodno kazati, kako to nije ništa drugo već jedno NAVIJEŠTANJE EVANĐELJA SVOJIM ŽIVOTOM.

 

 

 

I konkretnim situacijama to znači najprije USMJERITI SVOJ ŽIVOT U JEDNOM PRAVCU: OBITELJSKI ŽIVOT, SVEĆENIŠTVO, CELIBAT,... Potom odabrati jedan PROFESIONALNI POZIV unutra tog životnog usmjerenja, i konačno, učiniti sve štoje u mojoj moći da svoje obaveze izvršavam najbolje što mogu. Ovo ujedno onačava i VAŠ ODGOVOR NA POZIV.

 

 

 

Na poziv se ODGOVARA ŽIVOTOM. Pogledajte učenike: oni su napustili sve, napustili su sav svoj život kako bi slijedili Isusa. Nisu štedili sebe. No, i dalje u zraku ostaje pitanje: KAKO PREPOZNATI ŠTO BOG HOĆE OD MENE? KAKO TO POSLUŠATI?

 

 

 

Prije svega treba malo UĆI U SEBE i promatrati svoja djela, promatrati svoje čine, svoje odnose s ljudima i RAZMIŠLJATI KOLIKO SU ONI DOBRI ZA DRUGE, VIŠE NEGO ZA MENE! U otm razmišljanju, u mjeri u kojoj budemo TRAŽILI DOBRO I IMALI NAKANU TO DOBRO I PRIMJENITI NA SEBI, OTKRIVAT ĆE NAM SE ONO ŠTO JE ISTINSKI DOBRO ZA DRUGE, A ONDA I ZA NAS. Kada tražite DOBRO DRUGOGA- ne govorimo li onda o LJUBAVI? U tom slučaju se na vama ispunjaju ZAPOVIJEDI LJUBAVI- ispunja se zapravo Božja volja.

 

 

 

Čovjek u pravilu ima u sebi jedan nepogriješiv pokazatelj DOBRA. Ono što ga može prevariti jest GRIJEH koji čini da čovjek gleda dobro isključivo radi sebe, a ne dobor drugoga. Tada se, ono što je dobro za mene odjednom pretvori u zlo za drugoga.

 

 

 

Kako je naš život u izvjesnoj mjeri ispunjen grijesima, onda dvojbe oko ispravna postupanja i Božje volje za nas, uvijek bivaju prisutne u razmišljanja razborita čovjeka. Tada je dobro sjetiti se Apostola koje je Isus pozvao. Isusov poziv tako je bio jak da mu nije mogao odoljeti ni jedan od pozvanih. Sveti Jeronim to ovako pojašanjava: “Da nije bilo nešto božansko u licu Spasiteljevu, zar bi oni učinili tako nešto nerazborito i slijedili nekoga koga nikada prije nisu vidjeli? Napusti netko svoga oca i pođe za nekim koji se ne čini po ničem drugačiji od njegova oca?” (Commentarium in Marcum 9).

 

 

 

Ovo je poticaj da u svoja RAZMIŠLJANJA PRETVORIMO U MOLITVU. Umjesto da samo razmišljamo o tome što smo učinili; razmišljajmo ŠTO BI ISUS UČINIO NA NAŠEM MJESTU? Pokušajmo Isusa staviti u naš životni položaj. Gledajmo mu lice u molitvi i OTKRIT ĆE NAM ONO ŠTO JE ISPRAVNO ZA DRUGE I ZA NAS U KONKRETNIM SITUACIJAMA- otkrit će nam na što nas Bog poziva. Taj kojeg GLEDAMO U SEBI, ČIJE LICE TRAŽIMO, PROGOVORIT ĆE U NAŠOJ SAVJESTI.

 

 

 

Ponekad Gospodin govori tiho, negdje u dubini naše savjesti. Potrebno je slušati ga pozorno kako bismo razaznali njegov glas i ostali mu vjerni. Puno puta nam govori preko drugih ljudi, i moguće je da zbog grešaka tih osoba, ili zbog grešaka u njihovu razmišljanju, ili zbog mišljenja kako bolje od njih poznajemo stvari ili kako bolje razumijemo svaki problem, zapravo stojimo pred jednim POZIVOM DA NE POSLUŠAMO GLAS BOŽJI” (Sveti Josemaria ESCRIVÁ DE BALAGUER, Susret s Kristom,17).

 

 

 

Biti POSLUŠAN OVOM ZOVU GOSPODINA DA TRAŽIMO DOBRO ZA DRUGE, znači kako je takva osoba PONIZNA. A suprotno od poniznosti je OHOLOST koja nas potiče SLUŠATI SAMO SEBE I GLEDATI SAMO SVOJ INTERES- SAMO ONO ŠTO JE BOLJE ZA NAS, I E DOPUSTITI DA NAS DRUGI VODE KROZ ŽIVOT” (R. GARRIGOU LAGRANGE, Tri životne dobi duhovnog života, vol. II, str. 683). Poslušnost nas naprotiv tjera ŽRTVOVATI SE ZA DRUGE- ŽRTVOVATI VLASTITO DOBRO ZA DOBRO DRUGIH.

 

 

 

Božji govor se redovito prepoznaje u MOLITVI. Pa kako smo već kazali, moguće je svoja razmišljanja pretvoriti u molitvu stavljanjem Isusa u našu životnu situaciju. Ipak, valja napomenuti kako je to samo jedan od oblika molitve razmatranja. Onaj češći i primjereniji jest da RAZMIŠLJAMO O EVANĐELJU I SEBE STAVIMO UNUTAR SITUACIJE KOJU ČITAMO. Na taj način pokušavamo proživljavati evanđelje u sebi- kao jedan od sudionika scene.