O PASTIRIMA I SLAVI KOJA IM JE OBJAVLJENA

UVOD

Još ćemo malo naša razmišljanja usmjeriti Božićnom vremenu preko pastira. Pored svih likova koji se izmjenjuju u događajima oko Isusa, zasigurno najbezazleniji i najjednostavniji ljudi bili su pastiri. Njima su se anđeli javili i objavili im SLAVU- GLORIU. Ta je anđeoska pjesma slika one iste koju u liturgiji pjevamo nedjeljom: SLAVA BOGU NA VISINI, I NA ZEMLJI MIR LJUDIMA DOBRE VOLJE.

 

PASTIRI, SIROMASI KOJI MIRIŠU NA OVCE

Pastiri su bili ljudi koji su imalo jako MALO SVOJEGA. Posjedovali su tu i tamo ponešto ovaca, a zemlje gotovo ni malo. Bijahu to siromasi oskudni u svemu, čiji je život ovisio o ovcama o kojima su se brinuli. Kada je papa Franjo govorio o pastirima koji trebaju OSJETITI MIRIS SVOJIH OVACA, sigurno je imao i ove ljude pred očima: oni su MIRISALI NA SVOJE OVCE, jer su s njima dijelili sve. ŽIVJELI SU SA SVOJIM OVCAMA.

 

Budući da su bili bijedni, Herodu ništa ne bi značilo njihovo svjedočanstvo i više je držao do toga što će kazati Mudraci, nego pastiri.

 

Vratimo li se malo u povijest izabranog naroda, vidjet ćemo mnoštvo likova od ključne važnosti za tu povijest koji su bili PASTIRI. Tako, jedan od najpoznatiji, KRALJ DAVID, BIO JE također PASTIR i nikada nije zaboravio svoje porijeklo. To se vidi iz pjesme koju je spjevao “GOSPODIN JE PASTIR MOJ”. Ova pjesma odražava njegovu svijest da je prije svega i on sam OVCA KOJU NETKO UPRAVLJA KROZ ŽIVOT PREMA SEBI: “STAZAMA PRAVIM ON ME UPRAVLJA, RADI IMENA SVOJEGA”. David je imao živu svijest o VAŽNOSTI I ULOZI PASTIRA U DRUŠTVU, I IMAO JE JASNU SLIKU O BOGU KOJI POPUT PASTIRA UPRAVLJA SVOJ NAROD. Stoga se trudio utjeloviti taj lik pastira, premda je bio kralj. Znamo dakako, da mu grijesi nisu bili strani, kao ni nama. Ipak, kajao se i vraćao Gospodinu poput zalutale ovce. Stoga je David bio i pastir i ovca istovremeno: PASTIR jer je kao kralj imao upraviti narodom u ime Boga koji ga je za kralja pomazao; OVCA jer je i sam bio dio stada koje je znalo odlutati od svog Pastira.

 

Zapravo, povijest ovog naroda pokazuje kako su ŽIDOVI OD ISKONA bili PASTIRI. PATRIJARSI SU SVI BILI PASTIRI ILI IM JE ŽIVOT BIO VEZAN UZ STADA. Takvi su bili Abraham i Jakov koji, kada udjeljuje svoj blagoslov sinovima, udijelu u kojem to čini sinu Josipu, BOGA NAZIVA PASTIROM: “22Josip je stablo plodno, plodno stablo kraj izvora, grane svoje granâ preko zida. 23Strijelci njega saletjeli, strijeljali ga, opljačkali. 24Ali lûk mu čvrst ostaje, mišice mu ojačale, rukom Jakog Jakovljeva, imenom Pastira, Stijene Izraela, 25Bogom, Ocem tvojim, koji ti pomaže, Svesilnim koji te blagoslivlje blagoslovom ozgo sa nebesa, blagoslovom ozdo iz dubina, blagoslovom iz svih prsa, iz svih utroba!” (Post 49,22-25).

 

Kada je pobjegao u pustinju, Mojsije se zadržao kod Midjanskog svećenika Jitra čiju je kći uzeo za ženu i tamo, u pustinji čuvao ovce: “Mojsije pasao ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga svećenika. Goneći tako stado po pustari, dođe do Horeba, brda Božjega. 2Anđeo mu se Jahvin ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma” (Izl 3,1-2). Bog ga nije zvao k sebi dok je boravio na faraovovu dvoru, već kada je postao PASTIR. Dozvao ga je sebi kako bi od njega UČINIO PASTIRA NA SVOJU SLIKU KOJI ĆE NAROD IZBAVITI IZ ROPSTVA I VODITI GA KROZ PUSTINJU U OBEĆANU ZEMLJU. Tako u ovim događajima prepoznajemo BOGA- pastira koji vodi NAROD- ovce koje LUTAJU OVOM ZEMLJOM- pustinjom. Bog- Pastir ih vodi u OBEĆANU ZEMLJU- zemlju obilja. Zapravo u toj zemlji nalazimo sliku Edenskog vrta, Raja- vječnog života s Bogom.

 

PASTIR- BOG, OVCE- NAROD

Jasno je kako u svim ovim pričama Boga pronalazimo u metafori PASTIRA. On je taj koji UPRAVLJA OVCE, VODI IH NA PAŠE, DOVODI IH DO HRANE I VODE, ŠTITI IH, proviđa im VOĐE NA ZEMLJI- PASTIRE PO SVOM SRCU, one koji će voditi narod kao što bi Bog to učinio. DAVID se javlja kao arhetip dobroga pastira.

 

Narod nalazimo u slici OVACA; one bez pastira LUTAJU, kao narod koji GRIJEŠI BEZ BOGA. Bez pastira, stado se rasiplje.

 

Novost koju Betlehem donosi sa pastirima jest da se BOG RODIO UZ PASTIRE. Sve Izraelske vođe trebali su u sebi utjeloviti ulogu PASTIRA, onoj koji pazi na svoje ovce. Stoga, Isusovo ROĐENJE biva jedno rođenje UZ PASTIRE koji su mu se došli pokloniti. Oni su slika onih PASTIRA PROŠLOSTI KOJI SE KLANJAJU JEDINOM PRAVOM PASTIRU- BOGU, ISUSU KRISTU, DOBROM PASTIRU.

 

Ono što zbunjuje jest lik samih pastira. Iziđimo malo iz romantične slike o pastirčićima koji trče za ovčicama po zelenim brežuljcima dovikujući jedni drugima šale stalno nasmijanih lica. Uđimo u stvarnost pastira.

 

Naspram ove ideliastičke slike pastira iz sladnjavih priča, nalazimo jednu smrdljivu stvarnost. Tako, naspram slike PASTIRA- SLAVNIH VOĐA IZ PROŠLOSTI, pastiri u Izraelu donose sliku NEČISTOĆE BIJEDNIKA KOJI SMRDE NA DALEKO! PASTIRI se shvaćaju u Izraelu KAO OLIČENJE NEČISTOĆE. Ta ŽIVJELI SU S OVCAMA, upili su njihov smrad, bili su stalno oko izmeta, u dodiru s krvi. Za razliku od elite Izraelaca, ovi su ljudi bili NEČISTI. Stoga, u sebi utjelovljuju SLIKU GREŠNIKA KOJIMA JE ISUS POSLAN. Sam je poučavajući kazao kako ZDRAVI NE TREBAJU LIJEČNIKA, VEĆ BOLESNI, te kako je DOŠAO GREŠNICIMA, a grešnik se smatrao NEČISTIM- nespremnim i nedostojnim za stati pred Boga. “Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. 13Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike” (Mt, 912-13).

 

ANĐELI SE JAVLJAJU PASTIRIMA

Kako je moguće onda da su se anđeli ukazali pastirima, a ne svećenicima u Hramu? Bog je pastirima poslao CIJELU VOJSKU ANĐELA, jer NISU SEBE SMATRALI DOSTOJNIMA ZA STATI PRED BOGA. SHVAĆALI SU SVOJU NEČISTOĆU kao ČINJENICU KOJA IM NIJE DOPUŠTALA PRIBLIŽITI SE HRAMU. I premda je ta nečistoća bila slika NUTRANJE NEČISTOĆE, ono što je Bogu bilo važno jest njihov STAV U KOJEM SE ODRAŽAVALA SVIJEST O NEDOSTOJNOSTI, a to je uvijek stav PONIZNA ČOVJEKA koji se ne uzvisuje.

 

Stoga, Bog preko ovog događaja s pastirima pokazuje svoje namjere: DOLAZI NEČISTIMA, a kao NEČISTE, Židovi su držali POGANE I GREŠNIKE! Dolazi jer ne želi da ijedan čovjek propadne, želi svakome otvoriti prigodu za spasenje. Isus se tako predstavlja ISTINSKIM PASTIROM koji BRIŽNO PAZI NA POVJERENE MU OVCE, jer tom brigom odgovara ljubavlju na očinsku zadaću SPASENJA SVIH LJUDI: “2Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni (...)” (Iv 17,12): Ovo se odnosi na one koji su Isusa slijedili poput ovaca koje su išle za svojim pastirom slušajući njegovi Riječ.

 

Sve ovo podjeća na JAKOVA PASTIRA I NJEGOV POVRATAK OCU. Taj je povratak bio mučan za Jakova jer je bio svjestan svojeg grijeha spram rođenog brata. Pun straha pred bratom Ezavom i njegovom mogućom osvetom zbog prijevare pri diobi baštine i očinskog blagoslova, Jakov se vraća kući sa ženama, djecom, stadom koje je zaradio, ali Bog ga ne ostavlja samoga, već mu šalje ANĐELE DA IDU PRED NJIM.

 

Najprije se sjećamo događaja koji neodoljivo podsjeća na ovaj čas objave mnoštva nađela pastirima u Betlehemu. Jakovu tako gleda u snu anđele kako se penju uz stube prema nebu, pa mjesto na kojem je usnio san; mjesto koje se prije zvalo Luz, Jakov naziva BETEL: Kuća Božja: “12I usne san: ljestve stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru, i anđeli Božji po njima se penju i silaze. 13Uza nj je Jahve te mu govori: »Ja sam Jahve, Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov. Zemlju na kojoj ležiš dat ću tebi i tvome potomstvu. 14Tvojih će potomaka biti kao i praha na zemlji; raširit ćete se na zapad, istok, sjever i jug; tobom će se i tvojim potomstvom blagoslivljati svi narodi zemlje. 15Dobro znaj: ja sam s tobom; čuvat ću te kamo god pođeš te ću te dovesti natrag u ovu zemlju; i neću te ostaviti dok ne izvršim što sam ti obećao.« 16Jakov se probudi od sna te reče: »Zaista se Jahve nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao!« 17Potresen, uzviknu: »Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!« 18Rano ujutro Jakov uzme onaj kamen što ga bijaše stavio pod glavu, uspravi ga kao stup i po vrhu mu izlije ulja. 19Ono mjesto on nazva Betel, dok je ime tome gradu prije bilo Luz.” (Post 28,12-19); “14Na mjestu gdje je Bog s njim govorio Jakov uspravi stup, stup od kamena; na njemu prinese žrtvu i izli ulja. 15A mjesto gdje mu je Bog govorio Jakov nazva Betel.” (Post 35, 14)

 

Prije ovog događaja Jakovu je Bog dao anđeosku pratnju kada je odlazio na put Labanu kako bi pobjegao od srdžbe svoga brata Ezava: “2Jakov je putovao svojim putem, kad mu ususret izađu anđeli Božji. 3Kad ih Jakov opazi, reče: »Ovo je Božje taborište!« Zato nazva ono mjesto Mahanajim” (Post 32,2-3). Mjesto u kojem je Jakov opazio anđele koji su za njega bili ZNAK BOŽJE PRISUTNOSTI, nazvao je MAHANAIJM ili BOŽJE TABORIŠTE. Očito je imao jesno pred očima kako ANĐEOSKA PRISUTNOST OZNAČAVA PREBIVANJE BOGA U BLIZINI ČOVJEKA. Svak tko bi Boga vidio morao je umrijeti, ali anđele je čovjek mogao vidjeti bez da umre.

 

Anđeli su se pastirima javili u BETLEHEMU- Kući Kruha. Tako, povezujući ova tri događaja, razmišljamo o MJESTU U KOJEM BOG PREBIVA. BETEL- Kuća Božja, MAHANIJIM- Prebivalište Božje, zasigurno je tamo gdje se Bog DARUJE LJUDIMA KAO MANA S NEBA, KAO KRUH ANĐEOSKI, KAO SVETA PRIČEST. Bog dakle prebiva u BETLEHEMU- KUĆI KRUHA, u svojoj Crkvi u kojoj se DARUEJ LJUDIMA POD PRILIKAMA KRUHA (i vina).

 

GLORIA KAO BOŽJA SLAVA- ŠEKINAH

 Vratimo se u stvarnost betlehemskih pastira. Pastiri su sigurno bili zadivljeni prizorom kojeg se jedino moglo očekivati u Hramu, gdje djeluju svećenici. Ovo je novost za njih, jedna novost koja im je najprije utjerala strah u kosti, ali ono što je uslijedilo od anđeoskog zbora odagnalo je strahove i unijelo radost: GLORIA koju su njima zapjevali pastiri ostala je zabilježena za sva vremena U MISI, koja se slvai u CRKVI- KUĆI KRUHA, tamo gdje se Bog daruje ljudima. Liber pontificalis govori kako je papa TELESFOR, oko 126. godine, uveo ovu pjesmu u BOŽIĆNO SLAVLJE

 

Ova pjesma odražava SLAVU, a slava odražava SJAJ BOŽJE PRISUTNOSTI. Tako anđeoska prisutnost podsjeća na SLAVU GOSPODNJU KOJA SJAJI. Za Židova to predstavlja ŠEKINAH, svijetli i blistavi OBLAK SLAVE koji je ISPUNJAVAO SVETINJU NAD SVETINJAMA u Prebivalištu, u Šatoru Saveza. ŠEKINAH, taj oblak sjajne slave Božje bio je VIDLJIVI ZNAK BOŽJE NEVIDLJIVE PRISUTNOSTI. Baš poput SAKRAMENTA koji su VIDLJIVI ZNAK NEVIDLJIVE BOŽJE PRISUTNOSTI!

 

Ovo je pastire “oborilo s nogu”, jer su za ovakve stvari sigurno čuli, i vjerovali kako se događaju u Hramu, ali da će se dogoditi pastirima na bijednim ispašama- to nikako nisu mogli vjerovati. Toliki sjaj, tolika slava oko njih, zasigurno je ushitila jadne pastirčiće koji su od sreće pohitali tamo gdje su ih anđeli upravili-prema špiljici, prema jaslama u kojima je ležao Bog.

 

CRKVA- ŠEKINAH, MJESTO BOŽJE SLAVE

 

Nemojte se čuditi kada netko nastoji Crkvu urediti drugačije od onih koji lijepo taj prostor zamišljaju kao vlastiti dnevni boravak. Mnogi se vjernici trude lijepo urediti crkve i u svojem neznanju misle kako je Bogu dostatna naša običnost. To je istina. Ipak to NIJE CIJELA ISTINA, jer ti dobri ljudi ne razumiju ono što je u Crkvi NAJVAŽNIJE: tamo PREBIVA BOG!

 

Kada nekoga VOLITE, kada nekoga CIJENITE, onda taj svoj DNEVNI BORAVAK NASTOJITE UČINITI POSEBNIM, zar ne? Uređujete i ULJEPŠAVATE STVARI kako biste dočekali dragog gosta. ŽELITE DA VAM SVE SJAJI RADI DRAGOG GOSTA. U protivnom, kao da mu ne iskazujete poštovanje. Pa u naravi je čovjeka da NEKOGA KOGA VOLI I CIJENI, DARUJE PAŽNJOM KOJA NADILAZI SVAKODNEVNA DJELOVANJA.

 

Eto, upravo to su znali i naši stari preci koji su bili PUNO SIROMAŠNIJI OD NAS DANAS. U tom svom silnom SIROMAŠTVU, UREĐIVALI SU CRKVE TAKO DA SU ONE POSTALE MJESTA ULASKA U SLAVU BOŽJU, U BOŽJE PREBIVALIŠTE. Tu nije u pitanju nikakvo bogatstvo, već LJUBAV TIH SIROMAŠNIH LJUDI KOJU SU ONI IMALI ZA BOGA.

 

Danas, kada živimo materijalno puno bolje, NE BRINEMO O CRKVI NI IZBLIZA KAO TI NAŠI SIROMAŠNI PRECI. Više pričamo o tome da Crkva treba biti siromašna i kako joj nije potrebno toliko “zlata i sjaja”. Postavljam pitanje: razumijete li isto što i naši stari? Shvaćate li njihovo postupanje? Nitko ne može jednu crkvu i ono sjajno što je u njoj odnijeti sa sobom, niti je ima pravo oduzeti “u ime naroda”, jer je taj sjaj, ODRAZ SJAJA SIROMAŠNIH DUŠA LJUDI KOJI SU OD SVOJIH USTA OTKIDALI DA BI NAPRAVILI JEDNO BOGA DOSTOJNO PREBIVALIŠTE! Ovaj SJAJ I GLORIA, JE SJAJ I GLORIA DUŠA TIH NAŠIH STARIH SIROMAHA! Oni su PRECI SAMO ONIH KOJI VJERUJU U BOGA NA ISTI NAČIN. Nisu oni preci svoje djece koja u Boga ne vjeruju, i takvi nemaju pravo pozivati se na baštinu roditelja koji su gradili Crkvu. JER CRKVA SE GRADI VJEROM, LJUBAVLJU I POŠTIVANJEM PREMA BOGU, a ne novcima!

Slijedeći ritam života modernog čovjeka, može se dogoditi da jednog dana DRUŠTVO I DRŽAVA ODUZMU CRKVI SVE BOGOMOLJE i PRETVORE IH U MUZEJE. To će naravno opravdati činjenicom da su CRKVE KULTURNO DOBRO JEDNOG NARODA. I to nije daleko od istine.

I kada nam ih oduzmu, nastojat će ih urediti tako da ne mogu biti sjajnije i ljepše. Tada, kada nam oduzmu crkve NIKOME NEĆE SMETATI SJAJ ZA KOJI ĆE SE PLAĆATI ULAZINCA KAKO BI SE TAJ SJAJ GLEDAO!  Danas taj sjaj svakome smeta!

Ipak, ne brinemo se previše! Znamo da taj sjaj crkava u kojima se više neće slaviti misa, NIJE ISTI SJAJ KOJEG SADA IMAMO U CRKVAMA U KOJIMA SE MOLI I ČASTI BOGA. Naš sjaj dolazi od SLAVE BOŽJE I SJAJA DUŠA KOJI BOGU PRISTUPAJU S LJUBAVLJU. I taj sjaj NITKO NE MOŽE PRISVOJITI NI UGASITI. Taj je SJAJ, sjaj ljubavi čovjeka za svoga Boga. Taj sjaj su imali u sebi, u svom srcu i oni, izvana smrdljivi pastiri.

Crkva ipak nije kulturno dobro nekog naroda- ona je DOBRO VJERNOG NARODA! Postoji razlika u odnosu prema crkvi između nevjernika i vjernika. Osim toga, crkve su gradili ovakvi ili onakvi ljudi, ali UVIJEK SU TO BILI VJERNICI! Pastiri Vam to pokazuju. Bog je poslao ANĐELE SMRDLJIVIM PASTIRIMA. BIJAHU SMRDLJIVI, ALI SAMO IZVANA- IZNUTRA SU IMALI SJAJNE DUŠE KOJE SU ISTINSKI SLAVILE BOGA.

 

Takvih je duša i danas puno. Nije malo onih koji, unatoč svojoj grešnosti, sa velikim poštovanje paze na Crkvu i drže je KUĆOM BOŽJOM, prebivalištem Božjim. Takvi su NAJLJEPŠI URES TE CRKVE. Oni su stvarna Gloria Bogu. Ne zbog grešnosti- jer svi smo grešni, već zbog ljubavi prema Bogu i Crkvi. Samo takvi ljudi mogu i PROSTOR UREDITI NA NAČIN DA ODRAŽAVA SLAVU BOGA, A NE NEKU LJUDSKU ESTETIKU koja je u sebi prazna i bez značenja. Samo ovakvi ljudi mogu učiniti da crkva SJAJI KADA SE U NJU UĐE, te da taj SJAJ BUDE ŠEKINAH- ZNAK GLORIJE- BOŽJE SLAVE koja prebiva u toj Crkvi.

 

I dalje nemamo razloga za brigu čak i ako nam ponovo oduzmu sve. Ne zabrinjavamo se zbog toga, jer možda će ono što iza sebe ostavimo u crkvama potaknuti neku dušu na razmišljanje o Bogu. Možda će netko ipak shvatiti razloge zbog kojih uređujemo crkve da sjaje i uvode čovjeka u Gloriju. Čak i tada, premda desakralizirana, crkva će ispuniti svoju zadaću: dovesti čovjeka k Bogu. Uvesti ga u SLAVU BOŽJU.