Mk 1, 21-28

 

U gradu Kafarnaumu Isus u subotu uđe u sinagogu i poče naučavati. Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika: »Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!« Isus mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!« Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega. Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: »Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.« I pročulo se odmah o njemu posvuda, po svoj okolici galilejskoj.

 

 

 

Gospodin je govorio kao netko tko ima VLAST, a onaj koji ima vlast posjeduje MOĆ za učiniti nešto što drugi ljudi uobičajeno ne mogu. U originalu, riječ VLAST, prevedena je sa latinskom riječi POTESTAS, koja označava nekoga tko IMA MOĆ ILI MOGUĆNOST UČINITI NEŠTO. Obično ta MOĆ MORA IMATI IZVORIŠTE U OSOBI ILI U ZAKONU KOJE DAJE NEKOME PRAVO NA DJELOVANJE. Zakon po kojem oni primaju vlast dolazi do Boga. Oni, U IME DRUGOGA PROVODE ODREDBE ZAKONA.

 

 

 

Otkud Isusu moć? Isus IMA MOĆE OD SEBE. ON JE IZVOR SVE SVOJE VLASTI I MOĆI. Stoga, kada GOVORI tumačeći Pisma I predaju, On to čini kao onaj koji je sve to I napisao. Autentičan je I izravan u svom govoru. Kada čini ČUDA, djeluje upravo onako kako bi to učinio onaj koji uistinu može KONTROLIRATI PRIRODNE ZAKONE na ispravan način, a to je BOG.

 

 

 

Kako su već naviknuti na farizejske priče, ovo ljudima djeluje kao NOVI I SNAŽAN NAUK. Zapravo, nitko ne prepoznaje AUTORA SVEGA NJIHOVA TRADICIONALNA NAUKA, koji se krije u samoj osobi Isusa Krista. ISUS KRIST IZVORIŠTE JE SVE TE MOĆI KOJE IMA. ON JE ONAJ KOJI IMA VLAST. Stoga, ono što čini, čini od sebe, jer On je Bog.

 

 

 

Pogledajmo malo kako Isus očituje svoju vlast. Prije svega čini to preko NAUČAVANJA, PREKO LIJEČENJA BOLESNIH I OSLOBAĐANJA OPSJEDNUTIH. Kada je u pitanju naučavanje, Isus NE IZNOSI NEKU NOVU DOKTRINU. Istodobno, ne naučava nešto što je već netko prije njega činio svojim stilom. ON IZRAVNO NAVJEŠĆUJE RIJEČ BOŽJU, JER ON JEST TA RIJEČ. ON JE BOG KOJI TU RIJEČ IZGOVARA, KOJI JE ZAKON PREDAO ŽIDOVIMA. On ne spominje proroke ili neke stare naučitelje, već kada se spominje stare tradicije, govori Židovima: ČULI STE DA JE PISANO. Potom im nastavlja: A JA VAM KAŽEM. Njegov govori djeluje POTPUN I svojim stilom kao da govori kako sve prije Njega pripravlja prostor za Njega. U ovom “A JA VAM KAŽEM” nema nimalo nesigurnosti; to su riječi nekoga tko UVJERAVA SA SIGURNOŠĆU KOJA JE NEUPITNA.

 

 

 

Kada su u pitanju opsjednuti, onda se Isus ne muči poput egzorcista koji se “natežu” za demonima dok im demon ne kaže svoje ime. Tek kada im demon rekne kako se zove oni stječu vlast nad njime. Kod Isusa toga nema. Ne samo da toga nema, već ga demoni prepoznaju. Ta oni I žele osvojiti duše kako Njemu ne bi pripadale. I prije Isusa su židovski egorcisti izgonili đavle, ali nikada nitko nije to činio ovako. Svjedoci potvrđuju: “Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.” Egzorcist svoj posao radi, NE KAO ONAJ KOJI VLAST, NEGO U IME DRUGE OSOBE, ILI PO VLASTI NEKOGA ZAKONA. Dan danas, svaki razborit egzorcist činit će to U IME ISUSOVO- dakle NE SVOJOM MOĆI, NE PO SVOJOJ VLASTI, VEĆ PO VLASTI KOJA MU JE PREDANA.

 

 

 

Isus NE ZAZIVA NIKOGA već đavlu samo naređuje: “Umukni i iziđi iz njega!” Zaprepaštuje lakoća kojom Gospodin izgoni đavle. To nije svojstveno nijednom čovjeku. U svemu tome, židovi nisu uspjeli prepoznati Boga po Isusovim djelima.

 

 

 

Demoni imaju jednu spoznaju koja nadvisuje čisto ljudsko znanje, ali ispred Isusa to im znanje ne pomaže. Oni lako prevare ljude I dovedu ih u situaciju da sagriješe. U Isusu vide NEKOGA PRED KIM SU NEMOĆNI; njihova im spoznaja ne pomaže. Oni PREPOZNAJU kako je pred njima netko poseban, stoga Ga mu I govore: “Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!” Zovu ga SVETAC BOŽJI, jer vide njegovu moć. Unatoč tome, ne mogu prepoznati BOGA U NJEMU. Sveti Augustin, slijedeći riječi svetog Jakova (Jak 2,19) komentira na slijedeći način: “Ove riječi (izgovorene od demona) pokazuju kako demoni posjeduju veliko znanje, ali kako im istovremeno nedostaje ljubav. Bojali su se Njegove kazne I nisu željeli Njegovu pravednost. On im se naprotvi dao spoznati samo onda kada je to On htio, I isključivo kako bi ih uveo u strah.” (De civitate Dei 9, 21)

 

 

 

Ovo je I nama pouka kada je vjera u pitanju. Često smo opsjednuti velikom željom da nas se prepozna kao vjernike po nečem posebnom. Nekada je u pitanju molitva, nekada neka pobožnost, nekada neke posebnosti našega života koje vezujemo uz vjeru. U bilo kojem od tih slučajeva, traži se određena SPOZNAJA VEĆA OD UOBIČAJENE.

 

 

 

I nerijetko se događa da upravo ti ljudi, koji izvana imaju poseban odnos s Bogom, UPADNU U GREŠKE kada su u pitanju vjera ili život. Zašto upadaju u greške? Odgovor je dao sveti Augustin: IMAJU SPOZNAJU, ALI NEMAJU DOVOLJNO LJUBAVI ZA BOGA.

 

 

 

NAŠA VJERA ZAHTIJEVA SPOZNAJU- ona traži da je pozanjemo kako bismo mogli živjeti kao kršćani. Kako ćeš živjeti jedan stil života o kojem ništa ne znaš? No kada bismo imali svu spozanju svijeta, a ne bismo imali zrno ljubavi u sebi, tada bi ta spoznaja bila uzaludna. SPOZNAJA NAM TREBA POSLUŽITI ZA UPOZNATI ILI UMNOŽITI VJERU, UČVRSTITI UFANJE I USAVRŠITI LJUBAV. U protivnom, za spoznaju koja postaje “gospodaricom” vjere I ljubavi, a ne njihovom “služavkom”, mogu se primjeniti riječi svetoga Pavla iz onog čuvenog hvalospjeva ljubavi: “Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. (2) Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao - ništa sam! (3) I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao - ništa mi ne bi koristilo. (4) Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; (5) nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; (6) ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; (7) sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. (8) Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. (9) Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. (10) A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično. (11) Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko. (12) Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat! (13) A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav.” (1 Kor 13,1-13).