Mk 1, 29-39

 

U ono vrijeme: pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im. Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike — a bijahu mnogi i razne im bolesti — i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali. Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.« Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.

 

 

 

SVI TRAŽE BOGA: problem pronalaženja Boga

 

Nakon što je ozdravio Petrovu punicu, nakon što je ozdravio mnoštvo, Isus se povlači na samotno mjesto kako bi molio. No, teško mu je nakon svega bilo ostati sam- SVI SU GA TRAŽILI. Kada Petar i drugovi nađoše Isusa, rekoše mu: “Svi te traže”. U ovim riječima nalazimo čežnju svih ljudi na svijetu: ČEŽNJU ZA SVOJIM STVORITELJEM, kojega različiti narodi, različite religije nazivaju različitim imenima, ali svi U SVOM SRCU IMAJU ISTU ČEŽNJU- ZA BOGOM. Sveti Augustin je nanpočetku svojih Ispovijesti ovo napisao na najljepši mogući način: “Stvorio si nas za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi!” (Sveti Augustin, Ispovijesti, 1,1,1)

 

 

 

Ta čežnja za Bogom, stvar je koja nadilazi čovjekovo biće, jer čovjek traži NEKOGA TKO MU NIJE PRI RUCI, NEKOGA KOGA NE MOŽE OPIPATI. Stoga, je čovjekovu životu potrebna PROMJENA: drugačije gledanje na stvarnost kako bi UOČIO ONO ŠTO OČIMA NE MOŽE VIDJETI. U tom smislu, PROBLEM RELIGIJE se valja shvatiti kao PROBLEM ČOVJEKA, A NE BOGA. Kako je čovjek je sazdan da njegove oči mogu vidjeti samo ono ŠTO BOG NIJE, a Bog se nalazi IZVAN VIDOKRUGA ČOVJEKA, onda se Bog ne nalazi u prostoru ljudskog motrenja. Tako problem religije lociramo u čovjeku, odnosno u njegovu kapacitetu da nadiđe stvarnost koju opaža motrenjem. U Starom Zavjetu Bog se uvijek nalazi izvan tog vidokruga motrenja. Unatoč tome, slušamo u psalmu: “Tražite Gospodina i njegovu snagu, tražite svagda njegovo lice!” (Ps 105). Kako tražiti LICE GOSPODNJE, ako to nadilazi naše sposobnosti motrenja?

 

 

 

ZA PRIĆI BOGU POTREBNO JE DRUGAČIJE DOHVAĆATI STVARNOST U KOJOJ SE ŽIVI, jer, stvarnost se može sagledavati bez kvantificiranja osjetilima. Postoje pojmovi kojima se stvarnost može opisati bez da se dotiču osjetila, ali ovakav stav mora pretpostavljati da ono što se ne može osjetilima kvanitficirati, nije nezbiljsko, već postoji. Ne samo da postoji, već je ta NEVIDLJIVA STVARNOST NOSITELJ ONOGA ŠTO VIDIMO. OPREDIJELIMO LI SE ZA OVAKVO GLEDANJE STVARNOSTI, SHVATIT ĆEMO KAKO NAM JE POTREBNA VJERA ZA PRIHVAĆANJE ONOGA ŠTO SE NE VIDI, A U TEMELJIMA JE STVARNOSTI.

 

 

 

OBRAĆENJE KAO POČETAK POTRAGE ZA BOGOM: opredjeljenje za Boga

 

OBRAĆENJE u tom smislu predstavlja jednu PROMJENA U GLEDANJU NA STVARNOST u kojoj čovjek OD VIDLJIVOG ide PREMA NEVIDLJIVOM KAO TEMELJU STVARNOSTI. Ne zadržava se samo na vidljivom, već nastoji dotaknuti stvarnost u njenom temelju pokušavajući dohvatiti ono što osjetila nadilazi. OBRAĆENJE dolazi od OB- VRATITI SE ili vratiti se u suprotnom smjeru, a za našu priču to znači gledati na drugi način. Kada se čovjek obrati, lako shvati kako je onaj vidljivi svijet iluzija u odnosu na ono što je nevidljivo prihvaćeno kao temelj stvarnosti

 

 

 

Obraćenje zahtijeva jednu ODLUKU DA SE NA DRUGAČIJI NAČIN GLEDA STVARNOST i nakon te odluke zapravo slijedi jedno OPREDJELJENJE. Tako vjera nije SLIJEPO VJEROVANJE U NEČIJE PODATKE, već postaje ŽIVOTNO OPREDJELJENJE koje se tiče korijena naše egzistencije: opredjeljenje: ZA ili PROTIV BOGA.

 

 

 

Kako to opredjeljenje realizirati? Ponovit ćemo stihove iz psalma: “Tražite Gospodina i njegovu snagu, tražite svagda njegovo lice!” (Ps 105). Ovo opredjenje nas VRAĆA U POTRAGU za Bogom. Gdje ga naći? Kako mu pristupiti? Kako se opredijeliti za Boga? Iz današnjeg evanđelja odzvanjaju riječi svetoga Petar upućene Isusu- upućene Bogu: “Svi te traže”, na što Isus poziva da nastave put kako bi propovijedao i liječio: “Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.” Bog tako kreće u susuret čovjeku! BOG ČOVJEKU PRILAZI PRVI, jer se čovjek pod utjecajem grijeha IZGUBI U SVIJETU OSJETILA U KOJEM ŽIVI.

 

 

 

GRIJEH UPRAVLJA ŽIVOT PREMA OSJETILNOM: potreban je zaokret i liječenje

 

Kazali smo kako OBRAĆENJE podrazumijeva STAV OKRETANJA OD OSJETILNOG PREMA NEVIDLJIVOM. Grijeh naprotiv potiče čovjeka prema VIDLJIVOM, PREMA OSJETILNOM, SENZUALNOM, i nastoji učiniti da se čovjek u takvu okruženju osjeća lijepo, kako Boga ne bi potražio izvan toga. Stoga, Augustin naziva grijeh OKRETANJEM OD BOGA ILI OKRETANJEM PREMA MATERIJALNOM. Grijeh je jedan zaokret čovjekova života u kojem okreće leđa Bogu i pruža svoje ruke prema OPIPLJIVOM SVIJETU.

 

 

 

Čovjek je prepoznatljiv po svojim RUKAMA. One rade, one traže, one oblikuju svijet. One su na neki način čovjekov kontakt sa svijetom. Ruke SIMBOLIZIRAJU JEDAN ŽIVOT KOJI JE OPIPLJIV, STVARAN, KOJEG MOŽEMO KONTROLIRATI.

 

 

 

U toj želji da KONTROLIRAMO ŽIVOT, shvaćamo kako možemo kontrolirati samo ono “što imamo u rukama”, čime vladamo. A vladamo u pravilu samo OPIPLJIVOM STVARNOSTI. Stoga, ova VLAST NAD VIDLJIVIM ŽIVOTOM, lako ovlada nama, i prema njoj nas vodi grijeh kako bismo se odvratili od Boga.

 

 

 

Ovakav stav, potrebno je IZLIJEČITI. Namjerno koristim tu riječ, premda se ne radi o bolesti, već o USMJERENJU ŽIVOTA. Ovo IZLJEČENJE zapravo predstavlja jedan ZAOKRET U STAVOVIMA, A TAJ ZAOKRET MI SAMI NE MOŽEMO NAPRAVITI U ŽIVOTU. Za to nam je potrebna pomoć.

 

 

 

Samo IZLJEČENJE, pretpostavlja najčešće da SAMI NEĆETE LIJEČITI SEBE, već ćete POTRAŽITI POMOĆ U NEKOGA tko Vam može pomoći. Obično nas liječi netko DRUGI!

 

 

 

Osim toga, u ovom okretanju prema svijetu, čovjek zadobije niz RANA U DUŠI kojima je uzrok prvenstveno onaj GREŠNI STAV koji ga dovodi u sraz s ljudima i sa sobom. Grijeh dušu uvodi u sukob, stavlja ga na kontrapoziciju, nikada ne traži mir, već rat. U takvu odnosu prema drugima, bivamo RANJENI. Stoga, kada netko počne tražiti Boga u svom životu, i BOG MU POMOGNE OKRENUTI SE, VRATITI SE NA PRAVI PUT, OBRATITI SE, potrebno mu je i LIJEČENJE OD RANA KOJE JE ZADOBIO GRIJEHOM, jer ako rane KRVARE I NE ZACJELJUJU, čovjek će, unatoč želji da promjeni život- ISKRVARITI- uvenut će zbog RANA IZ ŽIVOTA KOJEG JE ŽIVIO PRIJE OBRAĆENJA. Izmučit će ga frustracije i neodgovorena pitanja.

 

 

 

I za liječenje nam je potreban netko DRUGI- LIJEČNIK. Kada je grijeh u pitanju, jedini liječnik koji čovjeku može zacijeliti rane jest Isus. Nakon liječenja Šimunove punice, Isus nastavlja: “Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike — a bijahu mnogi i razne im bolesti — i zloduhe mnoge izagna”. Ovo tjelesno izlječenje nosi SLIKU OBRAĆENJA ČOVJEKA: TJELESNO IZLJEČENJE, slika je onog liječenja stava koji nas okreće tjelesnom, opipljivom, materijalnom svijetu. Ali je i slika ZACJELJENJA DUHOVNIH RANA, onih rana s kojima ne može mirno čovjek živjeti.

 

 

 

Kaže sveti Augustin: “Ljudski je rod bolestan, en zbog tjelesne bolesti, nego po grijesima. Na cijeloj zemlji od istoka do zapada rasprostranjena je divovska bolest. Kako bi izliječio tog golemog boelsnika, s neba je sišao svemogući Liječnik. Ponizio se dotle da je uzeo smrtno tijelo da bi se približio- da tako kažemo- sve do bolesnikove postelje” (Sveti Augustin, Propovijed 83,17). Blaženi kardinal Newman u tom smislu ohrabruje povezujući TRAJANJE KRŠĆANSTVA S POTREBOM ISCJELJENJA LJUDSKE NARAVI, iscjeljenja onih rana koje nastaju okretanjem prema vidljivom svijetu: “Kršćanstvo posjeduje veliki dar iscjeljivanja i liječenja duboke rane ljudske naravi, a to je za njegov uspjeh vrjednije od bilo koje znanstvene enciklopedije ili čitave knjižnice s odgovorima na sporna pitanja; zbog toga kršćanstvo treba trajati koliko bude trajala ljudska narav” (Bl. J.H.Newman, El sentido religioso, Osjećaj vjere).

 

 

 

PROBLEM SREĆE U PROSTORU VIDLJIVOG I OSJETILNOG: pronaći u sebi ono za čim se traga

 

Rekosmo već kako čovjek, po svojoj naravi traži u stvarnosti u kojoj živi ostvarenje svojih potreba i želja. Međutim, NIŠTA NA OVOM SVIJETU ČOVJEKU NE MOŽE PRUŽITI ZADOVOLJSTVO KOJE OD ŽIVOTA TRAŽIMO. Kada bismo gledali jednu zajedničku točku svih ljudi, onih koji vjeruju u Boga i onih koji ne vjeruju, shvatili bismo kako SVI ŽELE BITI SRETNI U ŽIVOTU I TO JE JEDINI ZAJEDNIČKI CILJ SVIH LJUDI NA SVIJETU I U POVIJESTI. U potrazi za svojom srećom u svijetu vrlo brzo uviđamo kako ne možemo postići puninu: postoje trenuci velikog zadovoljstva, ali oni su prolazni i iza njih se često krije razočaranje.

 

 

 

U svemu što radimo pokušavamo naći zadovoljstvo, ali otići i jedan korak dalje od toga. ZADOVOLJSTVO NIKADA NIJE POTPUNO i to nas podsjeća kako u svom životu SVE IMA GRANICE. To je jedno iskustvo KONAČNOSTI koje ipak ne zatvara duh čovjeka koji i dalje traga za SMISLOM SVEGA, jer čovjek otkriva kako iza granica ove konačne stvarnosti postoji nešto DUBLJE.

 

 

 

Ta težnja za DUBLJIM SMISLOM stvarnosti dolazi IZ NAS- IZ NAŠE NUTRINE. U SEBI OTKRIVAMO jedan SVIJET MISLI iz kojih razabiremo neke stvari o kojima nam SVIJET VIDLJIVOGA NE GOVORI NIŠTA. Ovaj svijet MISLI U NAMA OTKRIVA SMISAO O SVEMU, pa razborit čovjek shvaća kako U SEBI SAMOME, U SVOJOJ NUTRINI treba tražiti odgovore na životna pitanja.

 

 

 

GLAS SAVJESTI I LJUBAV KAO NUTARNJI POTICAJ PREMA DOBRU

 

U našoj nutrini “ČUJEMO” POTICAJE koji nam pomažu donositi odluke. Tkao nam pomažu zapravo “tražiti svoju sreću”. To je glas savjesti koji nas nepogriješivo UPOZORAVA na ISPRAVNOST ILI NEISPRAVNOST NAŠIH POSTUPAKA, prekorava ili odobrava nastojeći usmjeriti nas dobru, a izbjeći zlo. Ovo usmjerenje odnosi se na jedno APSOLUTNO DOBRO koje se očituje PRAVEDNOŠĆU. Uvijek se očituje u nečem što je ispravno, bez ljage i nabora, potpuno čisto.

 

 

 

Ta APSOLUTNA PRAVEDNOST, to POPUTNO DOBRO, zapravo LEŽI U NAMA I PO NJEMU SE RAVNAMO ILI SE NE RAVNAMO. Često tako frustracije ljudi nastaju u nemogućnosti da to što u sebi vide kao APSOLUTNO NISU U STANJU OSTVARITI JER IH NETKO U TOME SPRIJEČAVA. Ili se sami opredjeljuju za SUPROTNO, na što ih navodi GRIJEH.

 

 

 

Tako PO SEBI, možemo razumjeti kako POSTOJI NEVIDLJIVI SVIJETI, izvan granica materijalnog, koji je ISPRAVNIJI, i kada uskladimo onaj dio života u VIDLJIVOM “SPEKTRU” SA NEVIDLJIM, APSOLUTNO ISPRAVNIM- tada zadobivamo mir i jedno zadovoljstvo koje ne nalazimo u području osjetilnog.

 

 

 

Za djelovati tako, najprije teba postojati ODLUKA, ČVRST STAV DA ĆE SE DJELOVATI U PRAVCU ISPRAVNOGA. A nužno je zaliječiti i one rane koje su nam od ranijeg života nastale, kako ne bismo “iskrvarili”.

 

 

 

Osim glasa savjesti, LJUBAV je ta koja nam otkriva ONO ŠTO JE ČISTO I DOBRO ZA NAS U ŽIVOTU. Ona je poput “NEČEG U NAMA” što usmjerava naše želje prema dobru. Ljubav nas jednako može približiti tako čistim stvarima kao onda kada slijedimo glas savjesti. Ipak, ljudska ljubav je manjkava, zna zavarati, razočarati zbog ljudske slabosti, zbog oslanjanja na OSJETILNO.

 

 

 

Unatoč tome što je SLABA, ona ipak odražava u sebi jednu čovjekovu težnju za IDEALNIM: to idealno jest apsolutno dobro, čisto, neokaljano, VJEČNO, NEPROMJENJIVO. BILO DA SLIJEDIMO GLAS SAVJESTI, BILO DA SE OSLANJAMO NA LJUBAV, TEŽIMO PREMA JEDNOM SAVRŠENSTVU KOJE NAS NADILAZI. Shvaćamo tako kako nas to savršenstvo UVIJEK USMJERAVA DRUGOME; bilo da je riječ o nekome tko nas privlači svojom čistoćom, bilo dobrotom.

 

 

 

LJUBAV I GLAS SAVJESTI VODE KA ISPUNJENJU ČEŽNJE ZA SAVRŠENIM ŽIVOTOM

 

Glas savjesti i ljubav, odraz su naših želja za savršenim životom, kojeg je na zemlji nemoguće ostvariti. Možemo ga kušati povremeno, ali ostvarenje se nalazi samo u SUSRETU S BOGOM. Isus danas izlazi u susret ljudima kako bi kušali tu nebesku sreću za kojom tragaju.

 

 

 

Po toj čežnji za SAVRŠENIM ŽIVOTOM, ZA VJEČNIM, spoznajemo kako u dubini duše čovjeka još uvijek stoji zapisana negdje ona SIGURNOST ŽIVOTA S BOGOM, ONAJ SPOKOJ KOJEG JE ČOVJEK IMAO U RAJU, ONAJ MIR KOJI MU JE OSIGURAO BOG SVOJOM BLIZINOM. Stoga, u srce svakog čovjeka upisana je ČEŽNJA ZA BOGOM KOJI GA JE STVORIO. Kako je sam ČOVJEK SLIKA VJEČNOGA BOGA, onda u sebi pronalazi put prema Njemu i shvaća kako i koliko mu je potreban.

 

 

 

Ova čežnja za Bogom, izražena preko želje za idealnim stvarima u životu, ili preko ljubavi i želje da s nekim budete zauvijek, pokazuje kako je ČITAVA LJUDSKA EGZISTENCIJA JE JEDAN KRIK PREMA DRUGOME (Ratzinger), jer svi težimo prema SAVRŠENOSTI koju SAMI NE MOŽEMO OSTVARITI i pronalazimo je U DRUGOM: DRUGI mi pomaže ostvariti svoje težnje i uvijek se usrećujem SAMO S DRUGIM. To se NIKADA NE DOGAĐA U POTPUNOSTI, pa slutimo po toj nedovršenosti da ima još nešto što nadilazi ovaj život.

 

 

 

Ta napetost zbog nemogućnosti potpunog ostvarenja na zemlji uzrok je nespokoja, nemira i nezadovoljstva koje neprestano osjećamo. Čemu živjeti ako nećemo živjeti vječno? Čemu živjeti ako će sve jednom prestati? Prekida li smrt naš život i ostavlja li nas nedorađene? To nema nikakva smisla. Stoga mora postojati nešto APSOLUTNO koje će odgovoriti svim našim TEŽNJAMA ZA SREĆOM.

 

 

 

SAMO BOG KOJI JE APSOLUTAN, VJEČAN, SAVRŠEN MOŽE ODGOVORITI NA NAŠU ČEŽNJU ZA SREĆOM. A budući da je ČOVJEK SLIKA VJEČNOGA BOGA, on u svom srcu čuva neodoljivu potrebu za apsolutnim i beskonačnim. Stoga je svaki oblik prisile nepodnošljiv u samoostvarenju, jer čovjek nije stvoren da živi apatično ili uskogrudno, već slobodno.

 

 

 

SAVRŠEN ŽIVOT: ostvarenje s DRUGIM koji je savršeni preslik Boga

 

Tu sliku Savršenoga, koju nosimo u sebi, lako možemo PRONAĆI I U LJUDIMA S KOJIMA ŽIVIMO. Ako nam to pođe za rukom, onda onaj DRUGI koji mi pomaže u mom ostvarivanju samoga sebe, od Boga se prenosi na ČOVJEKA: TADA ONO ŠTO TRAŽIMO U BOGU, NALAZIMO U LJUDIMA OKO NAS.

 

 

 

Onaj koji shvaća kako se do Boga dolazi preko bližnjega, razumije kako svako biće U SEBI NOSI TRAGOVE BOŽJE DOBROTE i kada se prema tim bićima ophodimo kao prema DAROVIMA OD BOGA, lako zadobivamo NAKLONOST, osobito kada su ljudi u pitanju. A kada se dobije naklonost čovjeka- OSJEĆAMO SE VOLJENIMA. Upravo to znači BITI U SVIJETU: BITI U SVIJETU, ZNAČI OSJETITI SE VOLJENIM OD BOGA, jer On je taj koji nas je stvorio, i ulinio je to sa nekom svrhom. Bog daje razloge našim životima, ali ih mi često ne prepoznajemo, BAŠ KAO ŠTO NI U SVIJETU U KOJEM ŽIVIMO ČESTO NE SHVAĆAMO OD PRVE RAZLOGE NEČIJEG POSTUPANJA. Treba nam vremena.

 

 

 

Budući da ne razumijemo sve razloge nečijeg postupanja, shvaćamo kako, od SAMIH RAZLOGA, ZA NAS JE PUNO VAŽNIJA ČINJENICA DA NAS NETKO UVAŽVA, VOLI. To je razlog što je i Augustin prije svega napisao: “ZA SEBE SI NAS STVORIO BOŽE,...” (Sveti Augustin, Ispovijesti). Bog nas je “stvorio za sebe”- STVORIO NAS JE JER NAS JE ŽELIO, JER NAS VOLI. I to je jedina važna činjenica u ovoj priči. VOLJENI SMO OD BOGA! Augustin nastavlja: “Ti si bio u meni, a ja sam bio izvan sebe. I izvan sebe sam te tražio” (isto).

 

 

 

DO SREĆE PREKO LJUBAVI: shvatiti najprije da si voljen od Boga

 

Sada stvari dobivaju drugačije boje. Nakon ovog besmisleno je upitati se što ja mogu učiniti Bogu. To shvaća i starozavjetni pjesnik kada pjeva u svom psalmu o tome kako uzvratiti Bogu za sve što mu darovao u životu: “Što da uzvratim Jahvi za sve što mi je učinio?Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Jahvino.” (Ps 116, 12-13). Što ja, mali čovjek mogu učiniti Bogu? Ništa!!! Ne treba stoga postavljati pitanje što mi za Boga možemo napraviti. To je pogrešno, jer čovjek ništa Božjemu ne može dodati ni oduzeti, nikakve vrline ni zasluge nisu dostojne ugađanja Bogu, niti je potrebno pridobivati naklonost nekim posebnim izvanjskim činima. Ključno je SHVATITI DA SAM VOLJEN- DA ME VOLI BOG.

 

 

 

Pitanje je KAKO? Kada se ČOVJEK OSJEĆA VOLJEN, ISPUNJEN LJUBAVLJU, onda se javlja RADOST U SVEMU kao posljedica takav stanja. Ta RADOST LJUBAVI POKREĆE ČOVJEKA I NIŠTA MU NIJE TEŠKO, takav je pun OPTIMIZMA I VESELJA, i sve gleda pozitivno. Takav je kažemo PUN ENTUZIJAZMA.

 

 

 

ENTUZIJAZAM je pojam koji u grčkoj filozofiji označava stanje ISPUNJENOSTI BOGOM. Iz starogrčko, korijen ENTHOUSIASMOS (ἐνθουσιασμός), zapravo ima korijen u riječi EN THEOUS (ἐν θουσ - u bogu) i znači ŽIVOT ISPUNJEN BOGOM.

 

 

 

Mi danas entuzijazam najčešće shvaćamo kao ODUŠEVLJENJE. Ako to oduševljenje dolazi zbog SVIJESTI DA SAM VOLJEM, ONDA TAJ OSJEĆAJ DONOSI SA SOBOM ISPUNJENOST LJUBAVLJU DRUGE OSOBE, a ta ispunjenost dolazi od osjećaja BLISKOSTI- kao da je netko PRISUTAN U MENI, kao da je NEČIJI ŽIVOT U MENI i to mi unosi ZADOVOLJSTVO, NOVU ENERGIJU, POLET u moj život.

 

 

 

Kada taj osjećaj ima uzrok u BOGU, odnosno ako razumijem da MENE BOG VOLI I DA TO OSJEĆAM NA SEBI jednu nestvarnu ISPUNJENOST, onda ona dolazi od osjećaja BLIZINE BOGA. To je ISPUNJENOST BOGOM I NJEGOVOM LJUBAVLJU KOJA ME UZDIŽE. Stoga ENTUZIJAZAM izjednačavamo sa svojevrsnim POBOŽANSTVENJEM. Tako iz ČOVJEK KOJI JE ODUŠEVLJEN ŽIVOTOM, oduševljenje izbija jer BOG JE U NJEMU; taj čovjek je pun Boga. Bog je izvorom optimizma i oduševljenja životom.

 

 

 

Kada je naviještao evanđelje Bog je najprije govorio O SEBI KADA JE KLICAO DA SE PRIBLIŽILO KRALJEVSTVO BOŽJE, a kada je upao među nas, HTIO JE BITI S NAMA BOG- EMANUEL; htio je prebivati među nama i htio je da to postane jasno svakom od nas. To ZAJEDNIŠTVO S KRISTOM, već u ovom životu najvažnija je stvar za nas jer onaj tko može to zajedništvo shvatiti i ŽIVJETI počinje živjeti predokus raja. No nije dovoljno shvatiti: TO ZAJEDNIŠTVO SE MORA ŽIVJETI, ne smije ostati samo teorija, već se teorija MORA PRETOČITI U ŽIVOT, A TO JE MOGUĆE JEDINO S “DRUGIM”, S ČOVJEKOM, S BLIŽNJIMA.

 

 

 

SREĆA U BOGU: STAVITI ŽIVOT U NJEGOVE RUKE

 

Sreća izranja iz ZAJEDNIŠTVA S NEKIM TKO ME VOLI I KOGA VOLIM. To odgovara razumijevanju riječi SREĆA, koja dolazi iz korijena SRESTI- sretan sam samo U SUSRETU S NEKIM, KAD SAM S NEKIM.

 

 

 

Zato možemo kazati kako je SREĆA NAŠ POZIV KOJI OVISI O TOME MOŽEMO LI BOGA STAVITI U SREDIŠTE SVOGA ŽIVOTA. Ključ za postizanje sreće jest OSLONITI SE NA BOGA i STAVITI KRISTA U SREDIŠTE SVOGA ŽIVOTA. Čovjek koji to zna, PREPUŠTA SE ŽIVOTU i živi ga spontano, bez grčeva jer zna kako BOG STOJI UZ NJEGA. Taj život je jedan ŽIVOT S BOGOM prožet OSLANJANJEM NA BOGA i nije tu riječ o tome da čovjek ne radi ništa sa sobom, već da, kada odradi ono što je potrebno, rezultate ne očekuje kao vlastite uspjehe, već računa sa svojim greškama i oslanja se na Boga da će svojom providnošću nadoknaditi sve naše slabosti. Samo ovakav čovjek može biti PUN ENTUZIJAZMA, može raditi nesputano, jer vjeruje kako ga Bog prati u svemu što radi. Na ovaj način, čovjek DOPUŠTA DA KRIST ŽIVI U NJEMU.

 

 

 

BOŽJI POZIV čovjeku očituje se u tome da čovjek STAVI SVOJ ŽIVOT U NJEGOVE RUKE. Bog nas poziva na ODVAŽNO ŽIVLJENJE, da budemo ljudi inicijative, poletni, da se NE ZAMARAMO GLUPOSTIMA I DA NJEMU PREPUSTIMO UPRAVLJANJE STVARIMA, a mi da RADIMO SVE TAKO DA OČEKUJEMO USPJEH, ili da shvatimo kako neki neuspjeh nije katastrofa, jer iza njega Bog sprema nešto sjajno. Kršćanin se ne smije zamarati time što će svijet o njemu misliti ili govoriti. Treba pustiti da ga VODI DUH SVETI. NE TREBA TRAŽITI ŽIVOT ZA SEBE, VEĆ PUSTITI DA GA BOG ODVEDE ŽIVOTOM TAMO GDJE MU JE POTREBAN. Ne tražiti komformizam i USUGLAŠAVATI SE SA SVIJETOM, već u svemu treba biti DO KRAJA KRŠĆANIN, bez popuštanja.

 

 

 

Već smo napisali kako je čovjek prepoznatljiv po svojim RUKAMA. One rade, one traže, one oblikuju svijet. One su na neki način čovjekov kontakt sa svijetom. Ruke SIMBOLIZIRAJU JEDAN ŽIVOT KOJI JE OPIPLJIV, STVARAN, KOJEG MOŽEMO KONTROLIRATI. Paradoksalno je kako STAVITI SVOJ ŽIVOT U BOŽJE RUKE NE ZNAČI IZGUBITI KONTROLU NAD SVOJIM ŽIVOTOM, VEĆ POVJERITI ŽIVOT NEKOME TKO GA BOLJE OD NAS UPRAVLJATI NJME. Božje su ruke, spretnije od naših.

 

 

 

BITI ČOVJEK, sada znači KOEGZISITRATI S KRISTOM. Velimo li kako se čovjekova egzistencija ISPUNJA BOGOM i samo tako se uzdiže na posebno dostojanstvo POBOŽANSTVENJEM, onda BITI ČOVJEK ZNAČI ŽIVJETI S BOGOM. BLIŽNJI će u ovim zemaljskim korelacijama biti pomoć da shvatimo kako nas Bog voli, jer ćemo ljubav kušati preko ljudi. Preko ljudi će shvatiti KOLIKO GA BOG VOLI. Ovaj je proces uzajaman: čovjek osjeća da je voljen od Boga i pokazuje ljubav prema Bogu samo preko bližnjih.

 

 

 

Stoga je ključno za nas shvatiti kako PUT PREMA BOGU IDE PREKO BLIŽNIJH. No krivo je razumjeti ovo kao da mi nešto posebno trebamo raditi sa bližnjima. Njih ne smije maltretirati svojom vjerom, već ih zalijevati svojom ljubavlju. Sjetite se kako onaj Drugi, koji je u korijenu našeg bića Bog, sada prepušta svoje mjesto u stvarnosti drugom- bližnjem.

 

 

 

Samo U DRUGOME- BLIŽNJEMU čovjek može pronaći lica savršenog Boga. Ovo je razlog zbog kojeg smo upućeni jedni na druge. Bog želi da mu se zajedno, jedni s drugima približimo, te da se jedni preko drugih OSJEĆAMO VOLJENI. Jer samo čovjek, koji se osjeća voljen, može biti optimističan, pun energije, entuzijastičan. Samo onaj koji se osjeća volje, živi kao da je na “sedmom nebu”- kao da je U BLIZINI BOGA!

 

 

 

Onaj koji ljubi Boga, zadovoljava se tom ljubavlju, jer najveća nagrada koju možemo poželjeti je TA ISTA LJUBAV (…). Pobožna duša tako traži svoju puninu u toj ljubavi i NE ŽELI NIŠTA DRUGO što bi je moglo ushititi” (Sveti Grgur Veliki, Govor 92). Sveti Toma naglašava najprije kako je LJUBITI VIŠE OD BITI LJUBLJEN, ali govori to radi toga da se ne zanosimo glupostima u ovom životu, već da, shvativši kako nas Bog ljubi, UZVRAĆAMO BOGU LJUBAVLJU PREKO BLIŽNJIH. “Također je karakteristično za ljubav da PREOBRAŽAVA ONOG KOJI SE OSJEĆA VOLJENIM TAKO DA SLIČI ONOM KOJI GA VOLI. Stoga, ljubimo li vremenite stvari koje nestaju, postat ćemo jadni i nesigruni: takvi će postati bezvrijedni poput stvari koje vole. Ali volimo li Boga, POBOŽANSTVENJUJEMO SE, jer onaj koji se sjedinjuje s Gospodinom, postaje JEDAN DUH I JEDNA DUŠA S NJIM” (Sveti Toma Akvinski, O ljubavi, 1. c. ,202). Za kraj, Toma pojašnjava kako se ne treba zanositi da mi nešto posebno Bogu dodajemo u radosti, jer “(...) Čovjek nikada ne može voljeti Boga, kao što bi ga trebalo voljeti” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 1-2, q. 6, a. 4 e). Uvijek ćemo mu ostati dužnici u ljubavi kada shvatimo koliko je dobar4 prema nama.