Mk 1, 40-45

 

U ono vrijeme: Dođe Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!« I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi: »Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo«. Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.

 

 

 

SNAGA CRKVE JE U GOSPODINU

 

Evanđelje koje smo pročitali donosi nam sliku liječenja gubavca koji moli Isusa za ozdravljenje: “Ako hoćeš, možeš me očistiti!” Ova je molitva sa koljena, i upućuje nas na jedini ispravan stav prema Bogu: PASTI NA KOLJENA, poniziti se, nestati pred Bogom koji nas čeka u Svetohraništu. Ovaj se gubavac pred Isusom “baca na zemlju, što je znak poniznosti, jer se svatko osjeća posramljenim zbog mrlja u svom vlastitom životu. Ali sram ne smije biti preprijeka ispovijedi: gubavac mu je pokazao ranu i molio ga za lijek. Osim toga, njegova je molitva puna pobožnosti: on je naime, UVIDIO DA SE SNAGA IZLIJEČENJA NALAZI U GOSPODINOVIM RUKAMA” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV-27).

 

 

 

Evanđelja, poput sintetičkih opisa daju kratki ali jezgroviti pregled javnog Isusova života, potvrđujući kako su navještaj Riječi i lijčenje bolesnika posebni znakovi približavanja kraljevstva Božjeg. (…) Crkva, kojoj je povjerno nastaviti Isusovu misiju na zemlji ne može se odvojiti od ova dva esencijalna zadatka: navješćivati Evanđelje i paziti na bolesnike u tijelu i u duhu. Zapravo, Bog želi ISICIJELITI ČITAVOG ČOVJEKA, pa su navještaj i liječenje znakovi jednog izliječenja koje je puno dublje od izvanjskog: to izliječenje se odnosi na OTPUŠTANJE GRIJEHA(Benedikt XVI, Homilija, 02-02-2010).

 

 

 

U Crkvi se nastavlja Isusova misija. Ipak, to nije misija bez Isusa, već MISIJA SA ISUSOM. Isus je trajno prisutan u svojoj Crkvi, ili kako kaže Dominum Iesum br. 11, On je SUBSTANCIJALNO PRISTUAN U CRKVI. To znači da Crkva bez Isusove prisutnosti u njoj ne bi bilo ono što jest- ne bi bila Crkva. Ovo pojednostavljeno prikazivanje dokumenta Dominum Iesum ide za tim da se podsvijesti kako je ISUS PRISUTAN U SVAKOM ČINU CRKVE, ali i više od toga, kako je Crkva poticana u svom djelovanju Bogom- Duhom Svetim.

 

 

 

PRISUTNOST KRISTOVA U CRKVI

 

Možemo govoriti o PRSUTNOSTI KRISTOVOJ, i to je jedna od najvažnijih stvari za nas. Pitanje koje bismo si mogli postaviti jest pitanje o SVIJESTI DA KADA ULAZIMO U CRKVU I DOLAZIMO PRED SVETOHRANIŠTE, DOLAZIMO PRED BOGA. Gledajući mnoge vjernike, koji u crkvu ulaze nezainteresirano, ili pričaju ili se ponašaju u najmanju ruku čudno, shvaćamo kako mnogi nemaju nikakve svijesti o tome da je Isus prisutan.

 

 

 

Ova prisutnost prati cijelu kršćansku ekonomiju spasenja. To nije nikakva doktrina, već čin, događaj koji se temelji na UTJELOVLJENJU. Događaj utjelovljenja Isusa Sina Božjeg, u kojem će se obnoviti cijeli svemir, odgovara primjeru da Krist, koji se učinio opipljivim, tu opipljivost koristi kao sredstvo komunikacije (…). Ta je opipljivost sakramentalne naravi, nalazimo je u Crkvi, i postala je znakom i sredstvom JEDINSTVA LJUDI I BOGA, te JEDINSTVA ČITAVOG ČOVJEČANSTVA. Postala je onog trenutka kada je Bog odluči trajno ostati u komadiću kruha kojeg je preobrazio iznutra” (Sveti Ivan Pavao II, 29-01-1979).

 

 

 

Ulazak u crkvu bi uvijek trebao biti praćen svijesti da DOLAZIMO PRED BOGA. I ta će svijest utjecati na naše daljnje ponašanje u crkvi, ali će nas stavljati u poseban (ispravan) odnos s Bogom na kojem ćemo graditi i sve druge naše odnose.

 

 

 

KRISTOV DODIR

 

Kada prilazimo svetohraništu, prilazimo istom Isusu Kristu koji je danas očistio gubavca. Tijelo gubavca se očistilo kada ga je dotakla Isusova ruka. Tako se može dogoditi i s nama ako imamo vjere, ako VJERUJEMO DA JE ON PRISUTAN. Taj DODIR za nas bi trebao biti poseban.

 

 

 

Kada Vas netko DODIRNE, tim dodirom PRENOSI DIO SEBE NA VAS. Nitko nije indiferentan na DODIR NEČIJI, jer TIJELO ODRAŽAVA PRISUTNOST, A PRISUTNOST NEČIJE BIĆE. Kada smo blizu nekoga, kada s nekim komuniciramo, onda sigurno po toj komunikaciji u sebe nešto primamo- nešto duhovnoga. Netko Vam priča priču od koje se naježite: ponijet ćete u sebi neke slike, neke riječi, ali i onaj osjećaj napetosti koji je priča u vama izazvala. Drugi put, jednim DODIROM mogu se ZAMIJENITI RIJEČI: jedan dodir može imati značenje i mijenjati cijele poruke.

 

 

 

Dodir je više od pukog kontakta za čovjeka- to je jedan oblik komunikacije. Tako je i sa Bogom: htio je da NJEGOVU PRISUTNOT ŽIVO OSJEĆAMO, DA MU ĆUTIMO BIĆE, DA SHVATIMO KAKO ŽIVIMO S BOGOM, A NIKAKO BEZ NJEGA. I ako velimo da DODIR KOMUNICIRA i prenosi nešto s jedne osobe na drugu, može li se to kazati za PRIČEST?

 

 

 

Zaljubljeni dodirom prenose posve duhovne poruke: volim te, trebaš mi, želim tvoju blizinu, treba mi tvoj oslonac, tvoje rame,... Prenose, u ovom slučaju LJUBAV. Tako dodirom, dobivamo više od fizičke prisutnosti: dobivamo NEŠTO IZ DUŠE, NEŠTO OD LJUBAVI, NEŠTO OD BIĆA. Dodir nas uvodi u NEČIJU PRISUTNOST, a ta pristunost može biti i čisto duhovne naravi i prenositi se na nas i oblikovati našu dušu vlastitim utjecajem. Kada primjerice živite pored nekoga tko je jako dobar, i svaki ste dan s takvom osobom, prije ili kasnije, POUČENI PRISUTNOŠĆU TE OSOBE, odnosno djelima, riječima, postupcima (jer to jest prisutnost- prisutnost nije samo jedno “stajanje u svijetu”), i MI SE MIJENJAMO. U DODIRU S KRISTOM, PRIMAMO NEŠTO OD KRISTA, POSTAJEMO KRISTOLIKI, POBOŽANSTVUJEMO SE.

 

 

 

Upravo takvo što događa se sa PRIČESTI. Bog se utjelovio kako bi bio s nama Bog. Potom se pod sakramentalnim prilika UPRISUTNJUJE. Na poseban je način pristuan u Prevetom Oltarskom Sakramentu: “Kristova duša je u svetoj hostiji, a sve njezine ljudske osobine čuvaju u njoj ista obilježje Krista na nebu” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV-29). Sveti Toma Akvinski govori kako je “u svetoj euharisiji TIJELO KRISTOVO prisutno STVARNO I ISTINITO, i DUŠA KRISTOVA sa svojim RAZUMOM I VOLJOM; isključeni su samo odnosi koji se tiću količine budući da Krist u svetoj hostiji nije prisutan kao količina koja je točno određena u prostoru” (Usp. Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma iii., q.76, a.5, ad.3).

 

 

 

Zaokupljeni poslovima, radom i svakodnevnim brigama, sjetimo li se dovoljno često da blizu našeg doma stvarno prebiva milosrdni i svemogući Bog?

 

 

 

PRIČEST KAO KRISTOV DODIR

 

Danas je Isus dodirom olistio gubavca: “Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!«” U DODIRU S KRISTOM i mi se čistimo, i duša nam pronalazi neophodnu snagu za život u svakodnevici. U svetoj euharistiji primamo sveti lijek za naše svakodnevne nedostatke i za nadvladavnje malih padova i nedostataka u ophođenju koji ne ubijaju dušu, ali je slabe i dovode do mlakosti. “Pričest koju primamo gorućom pobožnošću približava nas Bogu, unatoč svim našim slabostima i bijedi. U njoj svakodnevno nalazimo potrebnu snagu i nužnu obranu za dušu. Ljudski se život ostvaruje u Kristu, u njemu je zalog vječnog života” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV-32)

 

 

 

U svetoj pričesti Isus čeka sve, kao da govori: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti” (Mt 11,28). Isus želi da mu SVI DOĐEMO I OSLONIMO SE NA NJEGA u svemu što radimo. Ta veličanstveno PRISUTNOST treba nas obnavljati iz dana u dan; njegov DODIR neka nas podsjeća kako smo BILI S BOGOM

 

 

 

U susretu s Kristom i na nas se prenosi nešto s njegova bića u nas. Slijedeći svetoga Tomu Akvinskog, razumijemo kako U HOSTIJI PREBIVA CIJELI KRIST, čitavo njegovo biće. To prebivanje nadilazi naše shvaćanje vremena i prostora, jer toliko biće nije moguće smjestiti u prostor. O Kristu u hostiji NE MOŽEMO RAZMIŠLJATI PREKO KOLIČINE, jer njegovo biće zauzeli bi cijeli svemir, sav prostor kada bismo tako gledali na Tijelo Kristovo. Ulazak u hostiju, na neki je način jedno novo poniženje Gospodinovo, kojim prihvaća BITI MANJI OD NAS- ne spustiti se na razinu čovjeka kao što je to učinio u utjelovljenju, već POSTATI HRANA ČOVJEKU- poslužiti čovjeku.

 

 

 

Gospodin “nije samo učinio da ga gledamo, već i da ga DOTIČEMO, JEDEMO, zubima lomeći ga UNOSIMO U SVOJE TIJELO i SJEDINIMO SE S NJIM NA NAJINTIMNIJI NAČIN” (Sveti Ivan Zlatoustii, Homilija o Evanđeljima 5., Ivan 46). Već i sama mogućnost dodira doznačuje kako Bog želi biti INTIMAN S NAMA, dijeliti ono što ni skim ne želimo. To nije samo želja Boga da prodre u našu intimu. Bogu to nije problem, već je riječ o tome da BOG OTVARA SVOJU INTIMU s jedne strane, TE NAS POUČAVA KAKO BI MI NJEMU OTVORILI NAŠU INTIMU, ali slobodni, bez ikakvih uvjeta koje bi mogao postaviti neki zakon ili zabrana.

 

 

 

Posebna je priča taj DODIR koji u nama OSTAVLJA TRAG ČOVJEKA KOJEG DODIRUJEMO. Naime, kada ste s nekim bliski, kada netko dozvoljava da ga potapšete, da ga držite za ruku, pogladite po glavi,... tada i taj dodir preko naših osjetila, dolazi u dušu i upisuje se u PROSTOR NAŠIH LJUBAVI, ŽELJA. Tako DODIR podsjeća na čovjeka, i kada se s nekim ne sretnete dugo, u vama ostaju rukovanja, tapšanja kao podsjetnik na bliskost. Upravo oni PODSJEĆAJU NA NEDOSTATAK NEKOGA KOGA CIJENITE I VOLITE, i zapravo služe često kako bi TU ŽELJU UVEĆALI.

 

 

 

Slično je i sa pričesti. Dodir Kristov, kojeg ne shvaćamo kao nešto tjelesno, ono je što u nama podsjeća na Krista. Ne sjećamo se okusa kuha kojeg primamo, nije dakle ta materija ona koja nas dodiruje, jer kruh jedemo često. DODIR KRISTOV je dodir Kristova Duha i naše duše do kojeg dolazi preko sakramenata na vidljiv način, preko jedne, čovjeku prirodne stvarnosti- preko HRANE.

 

 

 

Kada se čovjek, koji voli Boga i cijeni ga, ne pričešćuje dugo, često taj dodir u duši provocira i potiče čovjeka da napravi jedan odlučan korak prema Bogu.