Mk 2, 1-12

 

Pošto Isus nakon nekoliko dana opet uđe u Kafarnaum, pročulo se da je u kući. I skupiše se mnogi te više nije bilo mjesta ni pred vratima. On im navješćivaše Riječ.

 

I dođu noseći k njemu uzetoga. Nosila ga četvorica. Budući da ga zbog mnoštva nisu mogli unijeti k njemu, otkriju krov nad mjestom gdje bijaše Isus. Načinivši otvor, spuste postelju na kojoj je uzeti ležao. Vidjevši njihovu vjeru, kaže Isus uzetome: »Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!«

 

Sjedjeli su ondje neki pismoznanci koji počeše mudrovati u sebi: »Što to ovaj govori? Huli! Ta tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?« Isus duhom odmah proniknu da tako mudruju u sebi pa će im: »Što to mudrujete u sebi? Ta što je lakše? Reći uzetomu 'Otpuštaju ti se grijesi' ili reći: 'Ustani, uzmi svoju postelju i hodi? Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!« Tada reče uzetome: »Tebi zapovijedam, ustani, uzmi postelju i pođi kući!« I on usta, uze odmah postelju i iziđe na očigled svima. Svi su zaneseni slavili Boga govoreći: »Takvo što nikad još ne vidjesmo!«

 

 

 

BLIŽNJI JE PUT KOJI VODI DO BOGA

 

NOSILA SU GA ČETVORICA”: ovim se riječima želi se naglasiti kako je ČOVJEK takvo biće koje je POTREBNO DRUGOGA. Čovjek nije osamljen otok koji funkcionira sam za sebe. Potrebna mu je druga osoba, da ga oplemeni, da mu obogati život, da mu pomogne.

 

 

 

Nekada sami po sebi ne bismo uspjeli u mnogome, ali po POTICAJIMA DRUGIH LJUDI stvari nam polaze za rukom. Poticaji mogu biti samo RIJEČI ljudi koji znaju kazati što treba I kada treba, ali mogu biti I konkretna DJELA Koja nam pomažu. Bilo kako bilo, BEZ DRUGIH LJUDI koji nas okružuju, život bi nam bio puno siromašniji.

 

 

 

Gledajući slike današnjeg evanđelja lako je shvatiti kako nam DRUGI LJUDI MOGU POKAZATI PUT DO BOGA- MOGU NAM POMOĆI DA DO BOGA I DOĐEMO. Upravo takvo što dogodilo se sa bolesnikom. Prijatelji su ga doveli do Boga. ONI SU VJEROVALI DA GA KRIST MOŽE IZLIJEČITI I vidjevši NJIHOVUI VJERU Isus je liječio. Nije bila ključna bolest, već VJERA OVIH LJUDI KOJI SU NOSILI BOLESNIKA.

 

 

 

Nama je to jasan znak da se možemo lako naći u poziciji da I MI NOSIMO NEČIJU LEŽALJKU, DA I MI MOŽDA NEKOGA DOVODIMO BOGU ILI MU POMAŽEMO DA DO BOGA DOĐE. U tom je smislu dobro razmišljati više o SVOJOJ VJERI nego o konkretnim djelima. DJELA bi trebala BITI PLOD NAŠE VJERE I LJUDSKOSTI. U tom smislu VJERA JE POČETAK SVEGA, JER ONA MORA DATI POTICAJ DUŠI DA SE ČOVJEK ODLUČI UČINITI PRAVU STVAR.

 

 

 

Kada djecu krstimo, mi činimo isto što I ova četiri čovjeka: DOVODIMO DIJETE BOGU I TO SE DIJETE KRSTI PO NAŠOJ VJERI, ne po vlastitoj. Naša vjera nije važna samo nama, već smo prihvaćajući Boga po vjeri primili odgovornost da I bližnje polako upućujemo Bogu.

 

 

 

Drugim riječima, NIJE DOVOLJNO BITI KRŠTEN, NIJE DOVOLJNO BITI KRIZMAN, NIJE DOVOLJNO PRIČEŠĆIVATI SE SVAKI DAN, NIJE DOVOLJNO BITI VJENČAN U CRKVI, NIJE DOVOLJNO BITI SVEĆENIK- u svemu tome je potrebno BITI VJERNIK I SVOJU VJERU POTVRDITI ŽIVOTOM KAKO BI I DRUGI PRONAŠLI PUT DO BOGA PREKO NAS.

 

 

 

PRIJATELJI DONOSE BOLESNOGA ISUSU: VJERA ČOVJEKA I SNAGA BOŽJE RIJEČI

 

Potreban nam je DRUGI ČOVJEK, ali I BOG. Bog je druga osoba neophodna za naš život. Sva čuda koja je činio osim dva ili tri, ISUS JE ČINIO PO VJERI LJUDI. Sjećamo se Kane gdje je čuda učinio na poticaj sveje Presvete Majke. Sjećamo se I majke udovice koja je izgubila svoga sina jedinca I kako je Isus RASTUŽEN NJEZINOM BOLI učinio čudo. Sjećamo se I umnažanja kruhova koje je učinio jer se sažalio nad narodom. Sve ostalo UČINIO JE ZBOG VJERE LJUDI ILI DA LJUDI SAMI POVJERUJU.

 

 

 

Evanđelje koje imamo pred sobom obično svi tumače preko IZLIJEČENJA uzetog mladića, i to naravno nije pogrešno. Osobito ako se kao primjer uzme VJERA ONIH KOJI SU GA DOVELI I NJHOVO POSREDNIŠTVO KOD BOGA. Zaboravlja se međutim, kako današnje evanđelje počinje s RAZLOGOM zbog kojeg je Gospodin došao na ovo mjesto: s PROPOVIJEDANJEM RIJEČI BOŽJE. Kaže se: “On im navješćivaše Riječ.

 

 

 

Stoga, najbolje bi bilo početi od Riječi. Snaga ove Riječi, koja se propovijeda leži u Bogu, a ne u čovjeku koji je iznosi. Danas slušamo RIJEČ BOŽJU i to stalno naglašavamo, ne kako bi nekog opterećivali, već podsjetili kako Riječ crpi snagu iz OSOBE KOJA TU RIJEČ IZGOVARA. NE PONAVLJA, jer mi je čitanjem PONAVLJAMO U SEBI, VEĆ ONOGA KOJI JE IZGOVARA, A IZGOVORIO JU JE SAM BOG.

 

 

 

Kada analiziramo malo ovu situaciju sa bolesnikom, shvatit ćemo kako s jedne strane imamo VJERU LJUDI koji su bili sigurni kako Isus može liječiti, te SNAGU BOŽJE RIJEČI kojima Isus liječi. Postoji dakle jedna INTERAKCIJA VJERE SLUŠATELJA I RIJEČI GOVORNIKA. Riječ Božja, koja je po sebi snaća i efikasna, jer nosi u sebi snagu govornika, djelovati neće tamo gdje slušatelj nema otvoreno srce za tu riječ.

 

 

 

Zašto nam je bitno slušati Riječ Božju? Bitno je da ona U NAMA ODZVANJA KADA DA JE UPUĆENA NAMA. Uz to je bitno zbog onog što jedna mala riječ može učiniti čovjeku. Svi smo mi svjesni kako, kada želimo promijeniti nešto u neke osobe, SILOM NE MOŽEMO. Unatoč prisili zbog koje čovjek radi ono što mi hoćemo, nećemo postići ništa, jer kada sila nestane, čovjek ponovo radi ono što hoće on.

 

 

 

Očito fizičko uvjeravanje nije učinkovito. Potrebno je nešto št UTJEČE NA DUŠU ČOVJEKA, A TO JE RIJEČ. Kada uspijete nekoga UVJERITI SVOJIM RIJEČIMA u nešto, postigli ste sve što treba, jer će tada čovjek BEZ PRISILE UČINITI ONO U ŠTO STE GA UVJERILI. Drugačije kazano, RIJEČ POTIČE VJERU, A VJERA DAJE SNAGU DA SE NEŠTO I NAPRAVI. Možemo taj put i skratiti: IZ RIJEČI SE CRPI SNAGA UVJERAVANJA KOJA POTIČE NA DJELOVANJE.

 

 

 

SNAGA BOŽJE RIJEČI

 

Kada jedan običan čovjek poput mene i Vas uspije nekoga uvjeriti u svoja stajališta, onda je to učinio SNAGOM SVOJE RIJEČI. RIJEČ JE NAŠA DJELOVALA NA DUŠU ČOVJEKA, koji je promijenio svoje stavove i tom promjenom djelovao drugačije nego inače. Kada je u pitanju BOLEST ČOVJEKA, nitko od nas NEMA TAKVU RIJEČ kojom bi mogao kazati bolesniku iz evanđelja: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodi”. Naša riječ NEMA SNAGU KOJOM BI MOGLA TOLIKO DUBOKO DJELOVATI U DUŠI ČOVJEKA.

 

 

 

Bolest, ona fizička ima svoj UZROK u nekom TJELESNOM NEDOSTATKU ILI TJELESNOM POREMEĆAJU. Taj UZROK nazivamo DRUGIM UZROKOM, onim uzrokom kojeg možemo pronaću (ili ga ne možemo pronaći) u TIJELU ČOVJEKA. Kada se pronađe ovaj “drugi uzrok” bolesti, onda se bolest liječi tretmanima, lijekovima,...

 

 

 

Ako govorimo da postoji “drugi uzrok”, mora postojati i PRVI UZROK BOLESTI. Koji bi to bio? Ovaj dio priče teško mogu prihvatiti ljudi koji u Boga ne vjeruju. To nas neće spriječiti u razmišljanju o tome. BOLEST je za čovjeka ZLO, te kao i svako drugo zlo, BOLEST NE MOŽE BITI NEŠTO ŠTO JE DOŠLO OD BOGA. To bi značilo kako je Bog nesavršen, kako radi s “greškom”, a onda On ne bi bio Bog.

 

 

 

Kada je stvarao čovjeka, Bog nije stvarao da bi čovjek bio bolestan, da bi umirao, da bi se mučio. Sjetite se: stvorio je čovjeka za život u raju; tamo gdje nema ni boli, ni muka, ni jauka, ni smrti. Prema tome, nešto drugo bi trebalo biti uzrokom- onim PRVIM UZROKOM- boelsti u našim životima. Kao i svako drugo ZLO, TAKO I BOLEST, ulazi u naš život po PRVOM GRIJEHU, PRVOM ZLU KOJE JE POČINIO ČOVJEK. To prvo zlo tolikoje pogubno jer je to ZLO KOJE JE IŠLO IZRAVNO PROTIV BOGA koji je čovjeka stvorio. Time je išlo i protiv svega što je Bog stvorio u čovjeku. Dakle, PRVO ZLO ČOVJEKA IŠLO JE PROTIV SAMOG ČOVJEKA, tako i protiv njegova zdravlja. Umjesto da ŽIVI VJEČNO, čovjek je OSLABIO i postao podložan ZLU, A JEDNO OD ZALA KOJE JE UDARALO NA ČOVJEKA, BILO JE I FIZIČKO ZLO ili BOLEST.

 

 

 

Ono što je čovjek mogao promijeniti i ono što i danas može promijeniti jest FIZIČKI (ili kemijski) UTJECATI NA SVOJE ZDRAVLJE. No čovjek sam po sebi, NE MOŽE PROMIJENITI ONO ŠTO JE UZROKOVALO SVE BOLESTI OVOGA SVIJETA- ne može promijeniti ono ZLO koje je uistinu uzrokom svega. Čovjek dakle liječi drugotne uzroke, ali onom prvom ne može pristupiti.

 

 

 

Pokušat ću ovo pojasniti malo preko STRESA koji je danas sveprisutan u društvu. STRES je danas najčešće UZROKOVAN NAČINOM ŽIVOTA. Brzina, uspješnost, prioriteti u poslu, napetosti,... sve su to uzročnici stresa. S vremenom se kod ljudi pojave BOLESTI: visok tlak, srce, moždani udari, giht,... sve te bolesti vidimo NA TIJELU i naravno uvijek se pokušava liječiti bolest. Zapravo se LIJEČE POSLJEDICE NAČINA ŽIVOTA: ono što se u tijelu nađe kao uzrok bolesti zapravo je DRUGI UZROK koji djeluje na “površini” života, a pravi uzrok ili PRVI UZORK JE SAM NAČIN ŽIVOTA. Lijekovima možemo izliječiti posljedice, ali ako ne promijenimo način života, stalno ćemo patiti od iste bolesti (dakako, nekada bolest uznapreduje u toj mjeri da ni promjena načina života ne pomaže).

 

 

 

Slično je i grijehom: on je onaj “dubinski” uzrok zla u čovjeku. Njega nije moguće izliječiti nikako drugačije nego SNAGOM RIJEČI. RIJEČ JE TA KOJA NAS MOŽE UVJERITI KAKO TREBAMO NAPRAVITI ZAOKRET U ŽIVOTU. Mi možemo promijeniti i način života, ali ako to ne radimo UVJERNI U ISPRAVNOST SVEGA, onda od promjene nema ništa. Kada smo UVJERENI u ispravnost postupanja, onda UVJERENJE DOLAZI OD NEČIJE RIJEČI- riječi koja nam je na ovaj ili onaj način dala jasne razloge da postupamo drugačije.

 

 

 

SLUŠANJE BOŽJE RIJEČI ide za tim da se o tim riječima RAZMIŠLJA U SEBI, pa će sama Riječ naći svoju primjenu U ČOVJEKOVU ŽIVOTU. Dat će mu razloge da postaupa ispravno, poticat će ga na dobro, na jednu PROMJENU NAČIN ŽIVOTA, DA SVOJ ŽIVOT UDALJI OD KORIJENA SVIH ZALA. Ali zato je najprije postrebno IMATI OTVORENO SRCE: slušati i primiri Riječ u srce. Kada se to dogodi sa Božjom Riječi, onda čovjek njome potican, biva vođen Božjim poticajima, i mijenja svoj život sukladno Božjoj Riječi. Snaga te Riječi MIJENJA SRCE ČOVJEKA, DAJUĆI MU RAZLOGE DA ŽIVI POPUT KRISTA, koji je te Riječi izgovorio.

 

 

 

BOŽJA RIJEČ MOŽE KORJENITO PROMIJENITI ŽIVOT SLUŠATELJU

 

Nekada je RIJEČ ČOVJEKA toliko jaka da ODMAH PO RIJEČI KOJU ČUJEMO MIJENJAMO SEBE. Riječ je ta koja nas uvjeri i zanese do mjere da MIJENAMO SVOJE STAVOVE, a kada MIJENAMO STAVOVE, MIJENJAMO NEŠTO U SVOJOJ DUŠI- dolazi do jedne duhovne promjene.

 

 

 

To čini RIJEČ ČOVJEKA, ali RIJEČ BOGA, ili BOŽJA RIJEČ puno dublje prodire u dušu čovjeka. Ona MOŽE PRODRIJETI DO KORIJENA ZLA I MOŽE POTPUNO PROMIJENITI ŽIVOT ČOVJEKA. Naravno da se i od čovjeka zahtijeva suradnja. U evanđelju slušamo riječi Isusa Krista koji LIJEČI NA JEDAN ČUDAN NAČIN. LIJEČI GOVREĆI, LIJEČI RIJEČIMA i to tako što OTPUŠTA GRIJEHE: “Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!

 

 

 

Time daje do znanja kako je ON TAJ KOJI IMA VLAST I MOĆ UDARATI U KORIJENE ZLA U ČOVJEKOVOJ DUŠI: “Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!”. I to se vidi po izliječenjima. Nitko od nas to ne može svojim RIJEČIMA. To može samo Bog. To je jasno i onima koji kritiziraju Isusa. Ipak, oni ne shvaćaju da je RIJEČ BOŽJA UVIJEK RIJEČ BOŽJA, pa je svejedno govori li Gospodin “Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!” ili “Tebi zapovijedam, ustani, uzmi postelju i pođi kući!” ili “Ustani, uzmi svoju postelju i hodi”- što rekao da rekao, uvijek govori kao Bog.

 

 

 

Kada ima kazniti ili nagraditi, oprostiti grijehe ili govoriti o zakonu, ili učiniti i važnije stvari, nećete pronaći kako se Gospodin poziva na Oca ili moleći Oca da učini nešto, već Isus uvijek djeluje sam po sebi” (Sveti ivan Zlatousti, De Christi precibus, 10, 165-171). Tako pokazje da ON JEST BOG!

 

 

 

Za nas je od iznimne važnosti stalno imati prisutne Njegove riječi u sebi. One su uvijek usmjerene PROTIV GRIJEHA u nama, one nas uvijek upućuju na to što Bog želi za nas, koje je to dobro koje želi da životom dostignemo. Kada je NEČIJA RIJEČ STALNO PRISUTNA U VAMA, ONDA JE U VAMA PRISUTAN I ONAJ KOJI JE TU RIJEČ IZGOVORIO. I ako je Riječ Božja prisutna u Vama, i vi ŽIVOTOM POTVRĐUJETE DA SLIJEDITE POTICAJE KOJE STE DOBILI PO TOJ RIJEČI, Bog Vam onda neće uskratiti nikakve pomoći. Ta živite po Njegovoj Riječi.

 

 

 

DOVESTI LJUDE U BOŽJU PRISUTNOST

 

Vlastito je prijatelju činiti dobro svojim prijateljima, osobito onima koji su najpotrebniji” (Sveti Toma Akvinski, O Nikomahovoj etici, 9,13). Ima li veće potrebe za čovjeka od njegove potrebe za Bogom? Nema, stoga je PRIJATELJSTVI PRVI I NAJPRIRODNIJI PUT DOVOĐENJA LJUDI KRISTU. S jedne strane, prijateljstvo je prvi dokaz ljubavi prema nekome, a ljubav uvijek traži DOBRO ZA ONOGA KOJEG LJUBIMO. To vidimo u današnjem evanđelju gledajući u ova četiri brižna prijatelja koji svoga bolesna druga donose Isusu.

 

 

 

Najveće dobro za čovjeka je Bog. Stoga je prijateljstvo od samih početaka Crkve bio put dolaska do Isusa Krista. Učenici su jedni druge dovodili Kristu, Andrija Šimunu, Ivan Jakovu, Filip Natanaelu,... Kasnije su govorili svojoj rodbini, znancima, prijateljima. PRIJATELJSTVO je prvo sredstvo dovođenja ljudi Bogu. I to je takvo sredstvo koje SAMO UKLANJA PREPREKE PRED DRUGIM. Za to je potrebno dosta ISKRENOSTI I SMJELOSTI. Iskrenosti, jer pravi prijatelj će svoje lice pokazati u nevoljama i problemima, kada je za prijatelja potrebno dosta odricanja i žrtava. S prijateljstvom se ne kalkulira.

 

 

 

Ovo je prijateljstvo iz pozicije vjere specifično: s jedne strane prijateljujemo s čovjekom, a s druge strane smo prijatelji i sa Kristom, i to ne bismo smjeli zaboraviti. I prema Kristu treba biti iskren. TO znači, ako mu želimo nekoga približiti, onda treba nadvladati prepreke u sebi kako bismo nekoga doveli Isusu. Ova četiri prijatelja NISU MARILA ŠTO ĆE DRUGI KAZATI O NJIMA. Oni su se odrekli LAŽNE RAZBORITOSTI, koja ne traži dobro za nekoga, već nastoji pronaći lakši put za rješavanje problema, a to je najčešće pogrešno i završava neuspjehom.

 

 

 

Lažna razboritost upućuje čovjeka da VIŠE GLEDA NA SEBE, i tada se isključuje iskrenost u prijateljstvu. Što će selo kazati, hoću li izgubit na ugledu, hoću li izgubiti što materijalnoga, koliko će me sve ovo koštati,...? Da su ova pitanja postavljala ova četvorica, onda nikada ne bi prijatelja doveli do Isusa. Ovi su ljudi potpuno živjeli krijepost razboritosti, koja ih upućuje na PRAVA SREDSTVA kojima će se postići CILJ. Oni su znali koji je CILJ: BOG, i imali su ISPRAVNE NAMJERE. Njima je važno bilo samo jedno: DOVESTI PRIJATELJA BOGU! I kada čovjek shvati kako je to Božje važnije od svega ljudskoga, onda će oni postupati s ISPRAVNOM NAKANOM, nimalo se ne brinući o mišljenju drugih ljudi.

 

 

 

Ovi ljudi pokazuju POSTOJANOST U PRIJATELJSTVU S BOGOM I S LJUDIMA. Upravo takvi trebaju danas našj Crkvi, našoj župi. “Našem su svijetu potrebni postojani ljudi, uzorni u obavljanju zadataka, bez kompleksa, trijezni, vedri, duboko humani, čvrsti i nepopustljivi u Kristovu nauku, odani, radosni, optimistični, velikodušni, jednostavni, srčani,... kako bi bili dobri suradnici milosti, budući da se Duh Sveti služi čovjekom kao oruđem” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV-39).

 

 

 

Prijatelji su bolesnika DOVELI U ISUSOVU BLIZINU, U DOTICAJ S ISUSOM, U NJEGOVU PRISUTNOST. Doveli su ga BLIZU DA ČUJE RIJEČI KOJE ĆE GA OZDRAVITI; da čuje Riječ Božju.

 

 

 

VJERA PRIJATELJA moženekome probiti put do Boga

 

Ova ČETVORICA PRIJATELJA “unatoč hrabrim pokušajima, nisu uspjeli doći do Isusa, ali NISU ODUSTAJALI od plana da dođu do Učitelja s prijateljem koji je ležao na nosiljci. (…) Isusa su zadivile VJERA I ODVAŽNOST tih ljudi, te je kako zbog njih samih, tako i zbog poniznosti uzetoga muškraca koji je pristao da mu pomognu, učinio vleiko čudo(...)” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV-34). VJERA OVIH LJUDI JE ZADIVILA ISUSA, i On je “vidjevši njihovu vjeru” ozdravio njihova prijatelja. “Vidjevši vjeru tih ljudi, reče uzetome: Sine, tvoji grijesi su ti oprošteni. Shvati kako nije to kazao po vjeri uzetoga, već po vjeri oih koji su ga donijeli Isusu: ponekad se događa da netko ozdravi po vjeri drugoga” (Sveti Ivan Zlatousti, u CatenaAurea, vol. IV, str. 51). “Dobro je shvatiti koliko je važna pred Gospodinom VJERA svakog čovjeka; vrijedi toliko da po toj vjeri podiđe čovjeka i liječi ga iznutra i izvana, i to tako da se PO ZASLUGAMA JEDNOGA, DRUGOME OPRAŠTAJU GRIJESI” (Sveti Beda Časni, u Catena Aurea, vol. IV, str. 51).

 

 

 

Itekako je važno kako i koliko vjerujemo. Kada se govori o svojoj vjeri uvijek se na nju gleda iz pozicije svoga života. Mene ta vjera stavlja u određen odnos prema Bogu. No, današenj evanđelje podsjeća kako nas ta VJERA STAVLJA U POSEBAN ODNOS PREMA BOGU I LJUDIMA. Dopustite da objasnimo to na negativnom primjeru.

 

 

 

Koliko puta se u Crkvi uzimaju PRIMJERI NEGATIVNA PONAŠANJA i često se naglašava kako mnogi zbog tih ljudi NE ŽELE ULAZITI U CRKVE! Drugim riječima, mi nerijetko sami svojim ponašanjem, po kojem se vidi kakva nam je vjera, ljude ODBIJAMO OD BOGA. Ako ih odbijamo, očito je kako ih možemo i PRIVUĆI! Na taj način možemo shvatiti POSREDNIČKI KARAKTER NAŠE VJERE. Kao VJERNICI možemo POSREDOVATI kod Boga za druge ljude. Često puta molimo za druge, zar ne? Nije li to oblik posredovanja?

 

 

 

Više od toga, možemo postupiti kao ova četiri PRIJATELJA: možemo MOLITI ZA LJUDI, i uz to ljudima BITI PRIJATELJ, i po prijateljstvu ih dovesti do Isusa Krista SVLADAVAJUĆI PREPREKE U VJERI ZA SVOGA PRIJATELJA, poput ovih momaka iz današenjg evanđelja.

 

 

 

ŽUPA KAO ZAJEDNICA PRIJATELJA PO KRISTU: prijatleji koje veže prijateljstvi s Bogom

 

U evanđelju koje smo čitali, u Kafarnaumu se pročulo da je Isus ondje. Stoga, “skupiše se mnogi te više nije bilo mjesta ni pred vratima”. U slici ovog SKUPA, vidimo naše male župne zajednice, našu Crkvu u kojoj se naviješta Isusova riječ, baš kao i u Kafarnaumu. Ta ZAJEDNICA, CRKVA, ŽUPA, zapravo za ljude predstavlja isto što i ovaj događaj u Kafarnaumu: KRISTOVU PRISUTNOST MEĐU LJUDIMA.

 

 

 

Sama riječ ŽUPA u hrvatskom jeziku predstavlja jednu ZAJEDNICU ljudi koje povezuje nešto jednu cjelinu. Za nas je to Krist u našim župama, jednako kao i u Crkvi. Zapravo, PRIJATELJSTVO S KRISTOM trebala bi biti poveznica ljudi u župi. Isus je prijatelj svakom od župljana, pa možemo kazati kako PRIJATELJSTVO S KRISTOM POSTAJE POVEZNICOM LJUDI. To je kao da živimo u sredini u kojoj svi imaju JEDNOG TE ISTOG ZAJENDIČKOG PRIJATELJA, i premda se međusobno ne poznaju, svi su preko njega povezani, jer PRIJATELJ POZNAJE SVAKOG OD NAS.

 

 

 

Grčka riječ koja se koristi za župu, jer PAROIKOS ili PAROIKIA, što se najčešće prijevodi sa PAROKIJA ili PAROHIJA. Kada prevedemo ovu riječ na hrvatski dobivamo puno više od onoga što razumijemo za župu. Kada prijevodimo sve inačice riječi PAROKIJA (župa), dobivamo izraz koji se odnosi na SUŽIVOT; ŽIVJETI U BLIZINI ILI ŽIVJETI ZAJEDNO. No, u nastavku prijevoda dopunja se ova životna zajednica sa: ŽIVJETI ZAJEDNO, IZGRADITI ZAJEDNIČKI ŽIVOT KAO STRANAC, KAO DOŠLJAK; ŽIVJETI MEĐU NEKIM KAO STRANAC!

 

 

 

Konačno, puni smisao ove riječi otkriva nam i njezin korijen: PAROITHE(N). Riječ je to koja se odnosi na DOLAZAK PRIJE NEKOGA, ali istovremeno se koristi za označiti ŽIVOT U NEČIJOJ PRISUTNOSTI!

 

 

 

Sada možemo dati puni smisao prijevodu riječi PAROKIJA ili ŽUPA: to je ZAJEDNIČKI ŽIVOT LJUDI KOJI ŽIVE U PRISUTNOSTI KRISTA U SVOJOJ ZAJEDNICI, a žive U OVOM SVIJETU KAO STRANCI, DOŠLJACI, KAO ONI ČIJA JE DOMOVINA U NEBU! “Župa označava: ŽIVU PRISUTNOST ISUSA KRISTA MEĐU LJUDIMA! To je zajedništvo ljudi u kojoj i po kojoj Isus Krist potvrđuje BOŽJU PRISUTNOST MEĐU LJUDIMA!” (Sveti Ivan pavao II, Homilija, 18-02-1979). Župa je dakle zajednica okupljena oko Isusa Krista; okupljena upravo onako kako su se ljudi okupljali oko Njega u Kafarnaumu.

 

 

 

Župa mora biti ZAJEDNICA PRIJATELJA, zajednica u kojoj će PRIJATELJSTVO BITI OKOSNICA OSLANJANJA NA BOGA. Svima nam je često potreban BLIŽNJI I NJEGOVA VJERA. Potreban nam je netko tko će nas ohrabriti u našim posrtanjima, potrebna nam je netko optimističan, entizijasta,... potrebna nam je PRIJATELJ KOJI JE ISTOVREMENO PRIJATELJ S ISUSOM KRISTOM, i takav je upravo zbog Krista.

 

 

 

I kako je god nama potreban prijatelj, nekada je i naše prijateljstvo potrebno drugim ljudima. Naše ISKRENO PRIJATELJSTVO drugima može PRONAĆI PUT DO KRISTA, koji se rado služi nama i našim sposobnostima da svakome pomogne. Župa je tako ZAJEDNICA LJUBAVI U KOJOJ JEDNI DRUGE POTIČEMO NA HOD PREMA BOGU, i te prijateljske poticaje Bog uzima i oplemenjuje ih DIJELEĆI SVOJE MILOSTI PO ZASLUGAMA PRIJATELJA. “Kako je velik Gospodin, koji po zaslugama jednih, oprašta drugima” (Sveti Ambrozije, Izlaganje o Lukinu evanđelju).

 

 

 

Svjesni smo situacije kako mnogi ljudi oko nas, zbog neznanja ili počinjenih grijeha bilo naših bilo njihovih, NISU U STANJU SAMI PROBITI SVOJ PUT DO KRISTA. Nalaze na stalne prepreke tom susretu s Bogom, baš kao i ovaj UZETI ČOVJEK iz današnjeg evanđelja. Na nama je da SVOJIM POSTUPANJEM, svojim čestitim ponašanjem DRUGIMA PROBIJAMO PUT DO KRISTA. Utvrđeni u vjeri, živeći sukladno poticajima Riječi Božje, valja nam ČESTITOŠĆU I PRIJATELJSTVOM druge DOVESTI DO KRISTA, baš poput ove četvorice prijetelja iz evanđelja.