Mk 2,23-28

 

 

 

Jedne je subote Isus prolazio kroz usjeve. Njegovi učenici počeše putem trgati klasje. A farizeji mu rekoše: »Gle! Zašto čine što subotom nije dopušteno?« Isus im odgovori: »Zar nikad niste čitali što učini David kad ogladnje te se nađe u potrebi on i njegovi pratioci? Kako za velikog svećenika Ebjatara uđe u Dom Božji i pojede prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko osim svećenika; a on dade i svojim pratiocima?« I govoraše im: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Tako, Sin Čovječji, gospodar je subote!«

 

ČOVJEK JE IZNAD SUBOTE

 

U današnjem evanđelju Isus trpi kritike jer “njegovi učenici počeše putem trgati klasje” prolazeći kroz usjeve. Kako su primjedbe oslonjene na odredbe Mojsijeva zakona tako im je Gospodin i uzvratio primjerom iz Židovske tradicije. Prisjetio ih je ne Ebjatara, velikog svećenika iz vremena kada je mladi David, progonjen bježao i došao u svetište, te u želji da utaži glad, pojede prinesene kruhove. Ti su se kruhovi prinosili svakoga tjedna. Bilo je dvanaest kruhova koji su se svakog tjedna postavljali na stol za prinos kao spomen na dvanaest izraelskih plemena. Ti su kruhovi bili rezervirani samo za svećenike i nitko ih drugi nije smio konzumirati.

 

 

 

Unatoč tome, Ebjatar njima hrani Davida i njegove pratioce i ne postupa krivo. Naime, već je u Mojsijevu zakonu bilo predviđeno da se niže odredbe zakona mogu poništiti pred višim. Na taj način Isus podsjeća farizeje kako ti ZAKONI NISU IZNDA ČOVJEKA jer je Bog sve stvorio za čovjeka na neki način i dao mu na upravljanje. Tako i Židovska Subota koja je bila predviđena za odmor i bogoštovlje, nije stvorena da bude iznad čovjeka, već da pomogne čovjeku posvetiti sebe Bogu i odmoriti se: “I govoraše im: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.” Prema tome, potrebe čovjeka iznad su zakona i nijedan zakon ne smije ugroziti ljudski život ili njegovo dostojanstvo.

 

 

 

ISUS JE IZNAD ZAKONA: Čovjek je iza Boga iznad svega

 

Isus svojim učenicima dopušta raditi nešto suprotno zakonu. Time Gospodin pokazuje i svoje mesijanstvo: On je onaj KOJI IMA VLAST DOKINUTI ZAKONE JER IH JE ON I DONIO. ZAKONI POSTOJE KAKO BI LJUDI NAŠLI PUT DO BOGA- DO ISUSA, a ne postoje samo radi higijene ili dijetetike. Stoga, Isus kao Zakonodavac ima pravo dokinuti sve odredbe zakona, a kao Mesija iznad svih je zakona. Zato Gospodin zbori: “Sin Čovječji, gospodar je subote!” “Isus se naziva gospodarem subote i Sinom Čovječjim, jer, kao istinski Sin Božji, po ljubavi svojoj prema nama, može se zvati i Sinom Čovječijm. Zakon ne obvezuje zakonodavca ni kralja, i dozvoljava kralju više od onoga što sam zakon porpisuje- dozvoljava ga poništiti ako su oni zbog kojih je zakon donesen u stvarnoj životnoj potrebni” (Pseudo Zlatousti, u Catena Aurea, in Marc.). No ni to nije bilo dovoljno farizejima da shvate Isusove riječi.

 

 

 

Već je, rekosmo u Starom zavjetu Bog utvrdio jedan RED U VRŠENJU ZAKONSKIH PROPISA. Taj je RED uvažavo ljudski život, odnosno, PRIRODNI ZAKON JE IMAO PREDNOST PRED OBREDNIM PROPISIMA. Slično tome, ni propisi o suboti ne mogu poništiti temeljne zakone OPSTANKA ČOVJEKA. Drugim riječima, obredni propisi ne smiju ugoržavati čovjekovo biće, već mu pomoći da živi punije.

 

 

 

Briga za zdravlje i za život čovjeka važnija je od Subote. Tako, onaj koji Subotu obdržava, ne treba imati krivnje na sebi ako, zbog stvarne ljudske potrebe, prekrši tu zapovijed. To je i razlog zbog kojeg tog, subotnjeg dana Židovi nisu branili obrezivanje, jer je to bilo POTREBNO NAPRAVITI. Iz istog u se razloga Makabejci borili u subotnji dan” (Beda Časni, u Catena Aurea).

 

 

 

Drugi Vatikanski sabor crpio je nadahnuće iz ovog odlomka kako bi istaknuo vrijednost osobe koja je iznad gospodarskog i društvenog razvoja. ČOVJEK SE NALAZI ODMAH IZA BOGA; da nije tako, došlo bi do potpunog nereda, kao što se, na žalost nerijetko događa” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV-77). O tom posebnom dostojanstvu čovjeka ide u prilog činjenica da se BOG UČINIO ČOVJEKOM. Stoga u svim razmišljanjima o ljudskom dostojanstvo valja nam gledati u Isusovo Presveto čovještvo. O tome govori i naslov koji opisuje Isusa, a preuzima ga opet iz Starog Zavjeta: SIN ČOVJEČJI.

 

 

 

SINOVSTVO BOŽJE: izvor ljudskog dostojanstva leži u Bogu

 

Bilo bi, iz kršćanske perspektive pogrešno, o ljudskom dostojanstvu govoriti iz perspektive života na zemlji. Naša perspektiva mora biti drugačija- Božja, nebeska. Valja nam shvatiti kako svo naše ljudsko dostojanstvo IZVIRE IZ BOGA- On je taj koji nas je stvorio “malo manje od anđela”, i pokazao nam kako postati DJECA BOŽJA, posinjeni sinovi Božji. “Veličina ljudske osobe izvodi se iz duhovne stvarnosti duše, iz božanskog sinovstva, iz njezine vječne sudbine koju prima od Boga, (…) ljudsko dostojanstvo nalazi uporište u činjenici da je čvojek jedina stvarnost vidljivog stvorenja koju je Bog volio radi nje same , stvarajući je na vlastitu sliku i uzdižući je u red milosti. Čovjek je, osim toga stekao novu vrijednost nakon što je Sin Božji, svojim utjelovljenjem, preuzeo našu narav i udijelio joj svoj život za sve ljude” (Isto, 78).

 

 

 

MILOST Božja priskače u pomoć svakoj duši; svako stvorenje zahtijeva jednu konkretnu pomoć i NE SMIJE SE NA NIJEDNU DUŠU GLEDATI KAO NA DIO NEKE GOMILE! Nije dozvoljeno povrijediti ljudsko dostojanstvo i dostojanstvo djeteta Božjeg ne pomažući svakom pojedincu osobno na način da mu pristupamo kao ponizno oruđe koje je posrednik Kristove ljubavi: jer svaka duša je divno blago, svki je čovjek jedinstven i nenadoknadljiv, svaki pojedini čovjek vrijedan je čitave krvi Kristove” (Sveti Josemaria ESCRIVA DE BALAGUER, Susret s Kristom, 80).

 

 

 

Ljubav Boga prema čovjeku (a što je to nego milost), drugačija je od ljubavi koju Bog ima za sva ostala bića, i upravo ta posebna ljubav prema čovjeka, može čovjeka pobožanstveniti i unijeti u vječnost, a to osim anđela ne baštini ni jedno drugo stvorenje. “Ljubav je ono čime se odijeva veliko ljudsko dostojanstvo” (Sveti Toma Akvinski, O ljubavi, 1. c. ,207). Stoga, “spoznaj kršćanine svoje dostojanstvo, jer sada postaješ dionikom božanske naravi. Ne vraćaj se starim slabostima jednim jadnim životom” (Sveti Leon Veliki, Govor 1, na Božić).

 

 

 

Od ove točke u kojoj smo razmišljali o Bogu kao izvoru ljudskog dostojanstva, koji je čovjeka stvorio na poseban način, ZA SEBE, sa posebnom ljubavi, NA SVOJU SLIKU I PRILIKU kao nijedno drugo biće, nastavljamo razmišljanje o ZEMALJSKOJ STVARNOSTI u koju nas je Gospodin stavio i koju svi moramo proživjeti.

 

 

 

DRUŠTVO JE RADI ČOVJEKA, A NE ČOVJEK RADI DRUŠTVA

 

Čovjek stvara DRUŠTVO preko jedne mreže raznih odnosa. To društvo treba pomoći čovjeku da ostavri sebe kao čovjek i da ostvari ono što mu pomaže bolje živjeti. No, nekada DRUŠTVO POSTANE PRIORITET i počne stvarati zakone i odnose koji čovjeka ograničavaju i ugrožavaju njegovo dostojanstvo. Kada jedno društvo PRIRODNE ZAKONE PODREDI SOCIJALNIM, ili nekim POLITIČKO IDEOLOŠKIM zakonima, odnosno kada jedan pogled na svijet naruši MORALNI I PRIRONI RED koji usklađuje život čovjeka sa Božjim naumom, tada se događa isto što i sa farizejima: ONI ZAKONI VIŠEG REDA (PRIRODNI I MORALNI) PODREĐUJU SE LJUDSKIM ODREDBAMA koje modeliraju jednu ljudsku zajednicu sukladno normativima koji ne slijede Božju volju.

 

 

 

Događa se zapravo da DRUŠTVO NASTOJI ZAŠTITI SEBE preko takvih zakona, a pojedinci koji slijede takva razmišljanja ne shvaćaju da NIJE DRUŠTVO IZNAD ČOVJEKA, VEĆ DRUŠTVO TREBA ČOVJEKU POSLUŽITI- POMOĆI DA ŽIVI DOSTOJNO ČOVJEKA. Zakoni trebaju regulirati ljudske odnose i uskladiti ih sa Božjim (prirodnim) zakonima, a mijenjati odnose i denaturalizirati ih protivno prirodi. Kada društvo postane važnije od pojedinca, u društvu redovito dolazi do podjela, pa jedni uživaju povlastice, dok život drugih nije toliko važan.

 

 

 

Stoga, ODNOS PREMA ČOVJEKU I NJEGOVU DOSTOJANSTVU najbolji su pokazatelj u kakvu je stanju jedno društvo. Tamo gdje se s lakoćom UDARA NA NAJSLABIJE (poput nerođene djece- abortusom, ili nemoćnih staraca- eutanazijom) pokazatelj je kako je došlo do erozije u društvenim odnosima, jer dostojanstvo i najslabijeg pojedinca ne smije biti ničim ugorženo u drustvu.

 

 

 

Slično se događa i u drugim segmentima društva gdje se ne poštuje dostojanstvo svakog pojedinca, tamo gdje se DRUŠTVENA SVIJEST ILI IDEJA NEKOG DRUŠTVA STAVLJA IZNAD POJEDINCA. Ključni problem se javlja u IDEJI DRUŠTVA. Kada IDEJA o jednom DRUŠTVENOM UREĐENJU postane važnija od svega, i kada se sve “stavi na kocku” samo da bi se ta IDEJA DRUŠTVA OSTVARILA, događa se da se POJEDNICI ŽRTVUJU ZA TAKVU IDEJU. Neki sami sebe žrtvuju, a drugi bivaju žrtvovani.

 

 

 

Kao primjer, možemo uzeti bilo koju od IDEJA O DRUŠTVU koje naoko izgledaju različito, ali je način njihova ostvarivanja u osnovi isti. Primjerice, na isti način se pokušava ostvarit IDEJA DRUŠTVA u jednom fašistikom uređenju, kao i u komunističkom. Kako ne biste mislili da je to neko prošlo vrijeme, možemo se osvrnuti na sadašnju sitauciju. Na jednak su način pogubni za pojedinca pokušaji da se ostvari IDEJA NACIONALNE DRŽAVE, baš kao i IDEJA O JEDNOM DRUŠTVU U KOJEM SE NACIONALNO PONIŠTAVA. Isto je i sa IDEJOM O JEDNOM GLOBALNOM DRUŠTVU,... Sve su to IDEJE O DRUŠTVU KOJE U SEBI PONIŠTAVAJU DIO LJUDI KOJI SE S TIM IDEJAMA NE SLAŽU. Stoga se i govori o IDEOLOGIJAMA u kojima je IDEJA O NEČEMU (u našem slučaju ideja o društvu) VAŽNIJA OD POJEDINCA, KOJI SE MORA POTČINITI DRUŠTVENIM ZAKONITOSTIMA (baš kao što su to tražili farizeji od Isusa i učenika) ili će biti kažnjen premda ne ugrožava društvo.

 

 

 

Tamo gdje društvo i ideja o njemu postane važnija od pojedinca događaju se NEPRAVDE i nepravedno društvo. U takvim sredinama možete imati i najbolje zakone na svijetu, ali ako oni NE ŠTITE POJEDINCA I NE OSIGURAVAJU MU DA SEBE OSTVARI U SLOBODI BEZ DA UGORŽAVA BILO KOGA, takva društva ugoržavaju ljudsko dostojanstvo.

 

 

 

SVE MOŽE BITI DRUGAČIJE

 

Uzmimo primjer naše Domovine. Nakon komunizma u kojem pojedinac koji nije slijedio ideologiju partije nije mogao ostvariti sve što i onaj koji ju je slijedio. Danas imamo situaciju da, ako si član stranke ili strankice, i ako si poslušan stranki, a ne svojoj kršćankoj savjesti, imaš prigodu ostvariti sve. Svijet ti je otvoren. Ali ako nisi poslušan “partiji” onda “letiš”. Društvo ti preko noći okrene leđa.

 

 

 

Ako imaš dobre političke veze, lako ti se može dogoditi da, premda si posve nesposoban i nepismen, dobiješ preko noći veliko bogatstvo koje ti cijela tvoja porodica nije mogla steći za 10 generacija. Ali to tebi ništa ne znači jer ćeš ti sada postati dobrotovor: otvorit ćeš radna mjesta, zaposlit ćeš ljude. A zapravo bi trebao biti u zatvoru zbog kriminala. I prije je bilo isto. Oni na partijskim položajima, preko noći su stjecali imovinu koju drugi nisu mogli generacijama poštena rada ostvariti, a onda su postajali dobrotvori jer su kao “pomagali” ljudima i zapošljavali su ih. Je li se što promijenilo? Nije.

 

 

 

Netko će kazati kako imamo slobodu govora. Dobro, prije si za neke izgovorene riječi podlijegao zakonu o verbalnom deliktu i završio bi u zatvor. Danas, ako slučajno kažeš istinu o nekom političaru, o njegovim prljavim poslovima, ili ne daj Bože o vezi s kriminalcima, ili ako kriminalcu kažeš da je kriminalac; za takvo što ćete najprije javno oblatiti preko svojih poslušnika u novinama, a onda ćete lijepo tužiti za kojekakve povrede i fino ćeš plaćati takvim ljudima. Bilo bi bolje možda završti u zatvoru nego trpjeti takva poniženja! Ili ako ti se omakne da neku od manjina nazoveš pogrdno (što nije lijepo i ne bi tako trebalo nikoga zvati) dignut će se sve udruge na noge i brzo ćeš biti javno prozivan. A to što nas (većinu ovog jadnog naroda) mogu nazivati bilo kakvim imenima i držati nas za budale, za to nitko ne odgovara jer kada to rade manjine, onda možda “manje boli”.

 

 

 

Ni naše društvo, ni Europska zajednica, ni druge države današnjice nisu lišene ovih problema. Uzeo sam primjer našeg društva jer mislim kako treba poći od sebe uvijek. Kod nas se nije gotovo ništa promijenilo u odnosu prema IDEJI DRUŠTVA, samo što tu IDEJU NEKI NAZIVAJU JEDNIM IMENOM, a drugi drugim. PROMIJENILI SMO IME, ALI TEMELJNE ODNOSE NISMO.

 

 

 

Riječ je o tome da se NE POŠTUJE POJEDINAC ONAKO KAKO BI TO TREBAO, pa se DRUŠTVO koristi kao ideja preko koje će samo neki ostvariti sebe. Nije li tako bilo i prije? Jeste.

 

 

 

I ne samo to, već se i taj MALI POJEDINAC potiče na to sa sam svoje dostojanstvo degradira. Tako, u društvu u kojem se čini nepravda pojedincu, sam POJEDINAC SUDJELUJE U NJOJ. Pokušajmo ovo razjasniti preko RADA.

 

 

 

Jasno je kako su mnogi (ne svi) bogataši u našoj državi došli na NEPOŠTEN NAČIN DO SVOJIH DOBARA. Gore od toga jest što sve ovo vrijeme u kojem im je netko omogućio da steknu nepošteno svoja bogatstva, NISU ISPLAĆIVALI ZASLUŽENE PLAĆE, činili su jedan grijeh koji vapije u nebo, jednu veliku veliku nepravdu. Time su UGROZILI ŽIVOTE I DOSTOJANSTVO SVIH LJUDI KOJI RADE ZA NJIH.

 

 

 

DRUŠTVO TREBA SLUŽITI IZGRADNJI ČOVJEKA

 

No, time su isprovocirali i ljude koji za njih rade koji nisu zaboravili stare navike, pa na takve nepravde odgovaraju na sličan način- NEPRAVDNIM POSTUPANJEM: NERADOM ILI NEIZVRŠAVANJEM SVOJIM OBAVEZA. “Dostojanstvo rada izražava se u pravednoj plaći, temelju svake društvene pravde; čak i u slučaju sklapanja slobodnog ugovora, i ako je dogovorena plaća u skladu sa slovom zakona, ovo po sebi ne čini pravednom plaću koja god bila. Kada bi onaj koji daje ugovor na potpis (…) poželio iskoristiti situaciju u kojoj na primjer dođe do viška radne snage kako bi isplatio plaće koja se kose s dostojanstvom osoba, uvrijedio bi te osobe i njihova Stvoritelja, jer imaju nepovrjedivo naravno pravo na sredstva koja su dostatna za uzdržavanje sebe i svojih obitelji, i ono (NARAVNO PRAVO) NADILAZI PRAVO SLOBODNOG UGOVORA” (Usp. Pavao Vi, Enciklika Populorum progressio, 24-03-1967). “Logična posljedica je naša dužnost da DOBRO OBAVIMO POSAO (…) Ne možemo izbjegavati obaveze pristajući na polovično obavljanje posla” (Sveti Ivan Pavao II, Govor, 07-11-1982). Lijenost i loše obavljen posao također potkopavaju društvenu pravdu, a time i dostojanstvo svakog čovjeka.

 

 

 

Čovjek ne ljubi pravdu ako je ne živi u odnosu prema drugima. Isto tako nije dopušteno da se na štetu drugih skrijemo iza udobne pobožnosti. Tko hoće biti pravedan pred Bogom, bori se i za ostvarivanje pravde moežu ljudima” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 52). Dakle, dostojanstvo pojedinca mjera je pravednosti jednoga društva. To se dostojanstvo mora prepoznati u SVAKOM ČOVJEKU bez obzira na vjeru, nacionalnost, rasu, stranku,... Samo jednom dosljednošću u odnosu prema čovjeku koja pretpostavlja da svakog čovjeka gledamo kao na dijete Božje, možemo nadići MENTALITET u kojem je IDEJA VAŽNIJA OD ČOVJEKA. Tako je bilo nekada, tako je i danas. Nije dovoljno promijeniti ime države, a ostaviti isti mentalitet koji favorizira ideju (ma kako se ona nazivala), i koji je spreman poništiti ili umanjiiti dostojanstvo pojedinca kako bi se ideja (države, društvenog uređenja) ostvarila.

 

 

 

Za kršćane je važan SVAKI ČOVJEK i ne postoji NIŠTA NA OVOM SVIJETU, ne postoji nikakva IDEJA DRUŠTVA, ILI IDEOLOGIJA, ne postoji nikakav ljudski zakon, koji bi bio iznad čovjeka kojeg je Bog stvorio na svoju sliku, sa posebnim dostojanstvom. Sjetite se samo kako su Židovi ŽRTVOVALI JEDNOG ČOVJEKA- ne shvaćajući da je On i Bog i Čovjek- kako bi zadržali svu bijedu svoje potlačenosti. Za privilegije koje je vladajući sloj Židova imao, za lažni mir kojeg su živjeli, ŽRTVOVALI SU OSOBU ISUSA KRISTA: drugu božansku osobu. Nedopustivo je ŽRTVOVATI ILI SE KORISTITI OSOBOM čak ni kada cijelo društvo visi o koncu. To ćete shvatiti pažljivim čitanjem Svetoga Pisma i razmišljanjem o Gospodinovoj Muci i Smrti na Križu. I razumjet ćete kada Vam kažemo da se malo toga pod ovim Suncem promijenilo, jer nismo promijenili mentalitet.