Mt 5, 13-16

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze. Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod sud, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.«

 

 

 

MLAKOST U VJERI- BLJUTAVA SOL ZEMLJE

 

Što ako “sol obljutavi, čime će se ona osoliti?” Ovim je pitanjem Gospodin govorio o MLAKOJ POBOŽNOSTI, koja nije rijetkost među vjernicima. Kada bismo sol, koja uglavnom služi kako bi je neko jelo SAČUVALO i kako bi mu se POBOLJŠAO OKUS, doveli u vezu s VJEROM KRŠĆANA, lako bismo shvatili kako je ono “NEPROBAVLJIVO KRŠĆANSTVO” koje je posve besplodno zapravo ZNAK POSTOJANJA MLAKE POBOŽNOSTI.

 

 

 

NEDOSTATAK ŽARA

 

Naiđete li na kršćane od kojih biste se najradnije odmakli istog trena, znajte da ste naišli na ljude koji su MLAKI U SVOJOJ VJERI. Ta MLAKOST je poput VJERE BEZ ŽARA. Kakva li je to samo ljubav u kojem je netko posve indiferentan na ljubav osobe koja ga voli? U takvu odnosu postoji jedno VELIKO ZANEMARIVANJE U LJUBAVI KOJE SE POKAZUJE NEDOSTATKOM VOLJE DA SE POSVETI DOVOLJNO PAŽNJE ONOM TKO TE VOLI. “Ne postoji razlog zbog kojeg bismo tako mlako ljubili Boga koji nas voli takvim žarom” (SVET ALFONZ M. DE LIGUORI, Pohodi Presvetom Oltarskom Sakramentu,4).

 

 

 

Ovaj nedostatak žara kojim se voli netko, nije nedostatak ljubavi, već ŽARA. Što znači da se MLAKA DUŠA MOŽE TRGNUTI i vratiti se na pravi put. Valja ražariti srce za Boga molitovm, sakramentima, djelima milosrđa.

 

 

 

Ovu mlakost valja razdvojiti od SUHOĆE U MOLITVI, jer osoba sa SUHOĆOM U DUHOVNOME ŽIVOTU ulazi u jedno stanje u kojem NE OSJEĆA NIKAKAV POSEBAN POTICAJ NA SVOJE POBOŽNOSTI, no ona ih i dalje vrši s velikom ustrajnošću ne obazirtući se na manifestacije suhoće.

 

 

 

Na isti način, ne treba smatrati mlakim osobu koja griješi, jer to je karakteristika sviju. Sam grijeh nije pokazatelj malkosti, jer često mlaki u pobožnosti uopće ne vide svoje grijehe ili im umanjaju težinu. Naprotiv, netko tko se bori u svom duhovnom životu, može naglašavati grijehe i takvo što može biti ZNAK BORBE, A NE MLAKOSTI.

 

 

 

ZANEMARIVANJE KAO KORIJEN MLAKOSTI

 

Kod mlakosti stvar je malo drugačija. “Mlakost je više kao neko stanje u kojem se GRIJESI NE SHVAĆAJU ZAOZBILJNO ILI SE UZIMAJU NA NAČIN KOJI OČITUJE MALO SVIJESTI O NJIHOVOJ TEŽINI. (…) Mlakost je stanje NEDOSTATKA ŽARA U SVIJESTI I VOLJI, jedan oblik DUHOVNE ALJKAVOSTI ILI POBOŽNOSTI BEZ PRAVE MJERE utemeljene na krivim predodžbama o Bogu i vjeri: kako nije potrebno biti temeljit u vjeri, kako je Bog prevelik i prezahtjevan u tako malim stvarima, kako i drugi rade poput mene. To je stanje u kojem se uglavnom traže slične izlike za sebe” (B. Baur, Česta ispovijed, str. 103).

 

 

 

Temeljna odlika mlakosti jest NEDOSTATAK ŽARA U POBOŽNOSTI. “Razlika između LJUBAVI I POBOŽNOSTI jest ista ona kao i između VATRE I PLAMIČKA (…). Tako POBOŽNOST raspiruje ljubav tako da ona postaje brza, jaka i brižljiva” (Sveti Franjo Saleški, Uvod u pobožan život, 1,1). Sveti Toma Akvinski definira POBOŽNOST kao “odlučnu volju u obavljanju službe Božje” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma I., q. 63, a. 2). Te volje nedostaje kod mlakosti- volja slabi.

 

 

 

Čovjek zahvaćen mlakošću u pobožnostima, uvijek nalazi OPRAVDANJA ZA SVOJE POSTUPKE. Stoga takvi ljudi često svoja obrazloženja SUPROSTAVLJAJU DRUGIM LJUDIMA i svojoj nemoći pripisuju krive razloge. Iz stava takve DUHOVNE NEMOĆI, koja nije nemoć u smislu da je čovjek oslabio vanjskim čimbenikom, već da je SAM SEBE ONEMOĆAO, nastaju protivštine u čovjeku, on postaje odbojan, nedostaje mu nade i sve se čini besmislenim, svemu nalazi zamjerku kojom bi opravdao svoje stanje nedostatka želje, u konačnici nerijetko zlurado komentira one kojima uspijeva ono što njemu nije. Takav čovjek, ma koliko god on izvana izgledao mirnim, zapravo u sebi GUBI MIR I HARMONIJU jer iam svijet o tome DA MOŽE ALI NE ČINI NIŠTA ŠTO BI TREBAO U SVOJIM POBOŽNOSTIMA.

 

 

 

NE ČINITI ONO ŠTO BI SE MOGLO

 

Ovakvo gledanje na mlakost primjenjivo je dakako i na ostale aspekte života. Koliki samo NE ČINE ŠTO BI MOGLI, koliko NE ŽELE RADITI i svi imaju isti izgovor- da im se ne isplati- a za dva – tri dana okolo pitaju novac za svoje elementarne potrebe. Koliki se ne žene ili ne udaju zbog toga jer im je lakše bilo ŽIVJETI U KOMODITETU, pa svoje stanje pravdaju NEDOSTACIMA DRUGIH LJUDI,... Koliko ljudi kritizira državu, lokalnu ili mjesnu vlast, ali kada se može nešto poduzeti NESTANU jer se BOJE IZGUBITI KOMODITET i jer se boje izložiti istim kritikama koje su sami upućivali drugima.

 

 

 

Sve ti smeta, sve ti ide na živce, rad te iscrpljuje, i uzork je tome da stalno prigovaraš. Ne poznaješ mjeru u ničemu, i poput divljeg konja galopiraš bez namjere da se zaustaviš prema litici. Živiš posve nezadovoljan svime, načinom života, odjećom, suživotom s bližnjima. I stalno ponavljaš kako tako dalje više ne možeš” (Kasijan, Institucije, 7). Mislite li kako je netko ovo napisao “prekjučer” opisujući tim riječima stanje mlakosti naših generacija- varate se. Ove su riječi napisane u 4-5. stoljeću od Ivana Kasijana, i izgleda da se mijenja Zemlja, ali ljudi ne.

 

 

 

NEDOSTATAK ISKRENOSTI PREMA SEBI

 

Mlakost je nešto što se javlja prije svega kada čovjek PRESTANE BITI ISKREN PREMA SEBI I SVOJOJ GREŠNOSTI, te umanjuje težinu svega, kako sakramenata, tako i mise, tako i molitve i pobožnosti uopće. Prema Bogu se ponaša kao da mu je netko sporedan u životu. Kako je ovo stanje jedne duše koja nema ŽARA U SEBI, tako i mlaki vjernici pokušavaju poticaje pronaći u OSJEĆAJIMA što je posve pogrešno. MILOST NIJE PITANJE OSJEĆAJA, “iako su trezveni osjećaji dobri i mogu puno pomoći u molitvi i u cijelom unutarnjem životu budući da su važan dio ljudske prirode koju je stvorio Bog” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, V-227).

 

 

 

Tako se ni iz malkosti ne može izići na krilima osjećaja koji nas potiču raditi ono što nam godi. Stoga neki vjernici griješe kada kažu kako se “u nekoj crkvi ne osjećaju dobro ili im ne paše neki župnik”. OSJEĆAJI MOGU POMOĆI U POBOŽNOSTI, ALI NE SMIJU BITI NA PRVOM MJESTU KOJE JE REZERVIRANO ZA ODLUČNU VOLJU DA SE NAPRAVI NEŠTO BEZ OBZIRA NA TO GODI LI MI TO ILI NE. U POBOŽNOSTI, RASPOLOŽENJE MOJE DUŠE NIJE BITNO: u njoj nas trebaju voditi RAZUM PROSVIEJTLJEN I POTPOMOGNUT VJEROM po kojima ćemo dati VOLJI dovolno razloga da DJELUJE, DA RASPIRUJE ŽAR U NAMA SVE DOK SE NE UPALI VATRA.Dati se voditi osjećajima, to je kao da kuću prepustimo slugama, protjeravši prije toga gospodara. Nisu loši osjećaji, već važnost koja im se pripisuje (...)” (J. Tissot, Unutarnji život, str. 100).

 

 

 

Kada se ljubav ohladi, vjera se uspava, sol obljutvi I ne služi više ničemu, postaje beskorisnom I može se baciti. Sjetite se Isusovih riječi: “Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca” (Mt 3,10). Svaki kršćanin koji je besplodan dobrim djelima, ne vrijedi I njegova vjera je “bljutava” I nije za ništa.

 

 

 

MLAKOST UVEĆAVA SLABOST: SOL ČUVA OD KVARENJA

 

Prvi su kršćani bili istinska sol zemlje. Oni su očuvali druge od grijeha, I poput soli koja mijenja hrani okus I poboljšava ga, oni su drugima poboljšavali I mijenjali živote na bolje. Čitamo u Poslanici Diogenetu: “Ono što je duša tijelu, to su kršćani svijetu”. Kada vjera kršćana obljutavi I postane mlaka, svijet se pretvori u jedno BEZDUŠNO MJESTO u kojem često nema milosti. Što se događa sa tim kršćanima kojima vjera postane mlaka? VJERA JE UVIJEK ISTA, I KRIST JE UVIJEK PRISUTAN MEĐU NAMA, I NJEGOA JE MOĆ I DALJE BESKRAJNA I BOŽANSKA, ALI SE KRŠĆANI MIJENJAJU.

 

 

 

Samo mlakost tolikih tisuća I tisuća kršćana objašnjava činjenicu da smo u stanju ponuditi svijetu PRIKAZ I SJENU KRŠĆANSTVA. Slabost oduzima snagu I postojanost vjere, a u osobnim I zajedničkim stvarima zagovornik je KOMPROMISA I LAKŠEG PUTA” (P. Rodriguez, Vjera I život u vjeri, str. 142).

 

 

 

Na mnogim je mjestima danas NORMALNO BITI MLAK KRŠĆANIN KOJI PODILAZI GRIJEHU U SVEMU. Onaj koji je slab, prosječan, bojažljiv u vjeri- taj je normalan kršćanin, a onaj koji se silovito bori za svoju dušu I duše drugih- taj je konzervativan, rigorista, ekstremista,... Ne čini li Vam se da tu nešto nije u redu? Kos prvih je kršćana normalno bilo biti “borac” za vjeru, junak koji se bori za svoj život protiv grijeha, a ako je bilo potrebno postati mučenikom- I to je bilo normalno.

 

 

 

Mlak vjernik slabi svoju vjeru. Takav gubi snagu pred najmanjim naporom. Sve mu je u vjeri teško. Ova mlakost je poput bolesti koja POVEĆAVA SLABOST PRI SVAKOM POKUŠAJU DJELOVANJA. Kada imate temperaturu, sve vam je teško I bilo kakav pokušaj da nešto uradite još više vas slabi I otežava situaciju.

 

 

 

U mlakosti je potreban zaokret koji počinje MOLITVOM I PROMJENOM ODNOSA S BOGOM. Kada se taj odsno ustali, kada postanemo spremni “javiti” se Gospodinu I kada nam to nije po volji, stvari će se polako mijenjati I na drugim poljima.

 

 

 

KAKO SE BORITI PROTIV MLAKOSTI?

 

Kako se boriti protiv mlakosti? Onako kako se raspiruje vatra koja se ugasla: treba više puta puhnuti u žeravicu, a nekada treba učiniti i snažno, kako bi se žerava ražarila, a vatra ponovo upalila. Tako je i sa pobožnosti: protiv mlakosti se borimo sa STALNIM OBAVLJANJEM SVOJIH VJERNIČKIH DUŽNOSTI ne obazirući se na to je li se vatra upalila ili nije. Upalit će se ona kada za to dođe vrijeme. Bitno je da se preko STALNE MOLITVE, USTRAJNOSTI U POBOŽNOSTIMA RASPIRUJE ŽERAVA KOJA ĆE S VREMENOM UPALITI U NAMA PRAVU VATRU ZA BOGA

 

 

 

Ipak, ne približimo li ljude Kristu, to jest, ako ove pobožnosti ostanu samo naša privatna praksa, opet nismo postali sol kojom se soli ovaj svijet da bi mu se poboljšao okus. OVE POBOŽNOSTI MORALE BI SAMO BITI TEMELJ ONOGA ŠTO RADIMO U SVIJETU, i način na koji radimo sve, treba ljude potaknuti na promjenu, na približavanje Kristu. BOG TREBA JAKE KRŠĆANE U SVIJETU koji se ne boje izazova života, već životu izlaze u susrte suočavajući se sa svime što život nosi sa sobom.

 

 

 

Ta djela koja nas prikazuju kao kršćane uvijek imaju biti MOTIVIRANA LJUBAVLJU: u ljubavi trebamo pretjecati jedni druge. Trebamo u svemu ISKAZIVATI POŠTOVANJE I ZANIMANJE. Kaže sveta Terezija od Djeteta Isusa, kada je shvatila da mora podnositi mane svojih sestara kako shvaća “da se savršena ljubav sastoji u tome da PODNOSIMO GREŠKE DRUGH, DA SE NE ČUDIMO NJIHOVIM SLABOSTIMA, DA SE OKRJEPLJUJEMO NAJMANJIM DJELIMA KRIJEPOSTI KOJE U NJIMA VIDIMO, ali nadasve sam shvatila da ljubav ne smije ostati zatvorenih usta u dnu srca” (Sveta Terezija od Djeteta Isusa, Povijest jedne duše, V.,12a).

 

 

 

Ako smo sol koja popravlja okus hrani i koja hranu čuva od kvarenja, onda SMO SOL ZA SVU HRANU. Ako smo svjetlo koje svijetli i grije oko sebe, onda naša TOPLINA TREBA UGRIJATI SVAKU DUŠU, A NE SAMO ONE KOJE VOLIMO.

 

 

 

SOL ZEMLJE I SVJETLO SVIJETA, ima šire značenje u “zemlji i svijetu”. Oni pojašanjavaju kako se NI SOL NI ZEMLJA daju SVIMA koje sretnemo na zemlji i u svijetu. SVIMA, BEZ RAZLIKE!