Mk 7, 14-23

 

U ono vrijeme: Isus ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: »Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi — to ga onečišćuje. Tko ima uši da čuje, neka čuje!« I kad od mnoštva uđe u kuću, upitaše ga učenici za prispodobu. I reče im: »Tako? Ni vi ne razumijete? Ne shvaćate li da čovjeka ne može onečistiti što u nj ulazi jer mu ne ulazi u srce, nego u utrobu te u zahod izlazi?« Tako on očisti sva jela. Još dometnu: »Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.«

 

 

 

Gospodin nam donosi pouku o MORALNOJ ČISTOĆI tako što poučava preko židovskih zakona o obrednoj čistoći.

 

 

 

Govoreći o ČISTOĆI, mogli bismo razmišljanje početi s onim što je suprotivo tome- NEČISTOĆI. Naime, obredna pranja čiste izvanjske nečistoće, ali nose sliku onog pranja koje treba očistiti nutrinu- srce čovjeka, jer, kako Gospodin veli: “Ta iznutra, iz srca čovječjega izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.” Nečistoća se uvijek odnosi na različite aspekte materijalnog svijeta. Uvijek se podrazumijeva da NEŠTO IZVANA ONEČISTI neki predmet ili nekoga. No, to izvana se pere i nečistoća nestaje.

 

 

 

Kada nešto IZNUTRA IZLAZI I ONEČIŠĆUJE NEKI PREDMET (primjerice), onda je to znak kako premet U SEBI IMA NEDOSTATAK. Na primjer, kada iz drveta izlazi prašina, onda je to znak kako je drvo načeto nekom bolešću ili je puno crvotočine. Ovakva unutarnja onečiščćenja pokazuju ozbiljna oštećenja ili nedostatke u predmetu. Ono što obilježava ovakve situacije, jer činjenica da PREDMET U SEBI NEMA DOVOLJNO OBRANE PROTIV NEČEG ŠTO GA RAZARA.

 

 

 

S materijom je puno lakše, nego s dušom. Naime, duša se može onečistiti na DUHOVAN NAČIN. Upravo o tome govori Gospodin ispravno poučavajući o pravom smislu obrednog čišćenja. Dok su farizji uglavnom držali IZVANJSKO KAO IZVOR NEČISTOĆA, pa su se višekranto prali, Isus ih podsjeća kako je vanjska nečistoća nebitna jer ju je lako sprati sa sebe. Ono što ONEČIŠĆUJE ČOVJEKOVO BIĆE JEST ONO ŠTO IZ SRCA DOLAZI. Tako, nikakvo vanjsko čiščenje ne može oprati ono što je na duši nečisto.

 

 

 

Ono što kao hranu primamo, ulazi u nas i NAŠE TIJELO TO MIJENJA, PRETVARA HRANU U SEBE, PRIMA JE U SVOJE STANICE I TA HRANA POSTAJE DIO NAS. Kako god mi transformiramo hranu, tako i hrana transformira nas. Hrana se pretvara u energiju koja ostaje u nama, a viškovi izlaze kroz tijelo.

 

 

 

Kada dopustimo da vanjski grijeh dotakne naše srce ili smo mi izvor tog grijeha, onda u nas ulazi jedna DUHOVNA HRANA KOJU TIJELO NE MOŽE PROBAVITI: TO JE HRANA KOJA MIJENJA NAS. Mi nismo u ovom slučaju oni koji mijenjaju to stanje. I tko god misli kako se može riješiti nekog grijeha, taj griješi: MI KONZUMIRAMO GRIJEH, I U ODREĐENOJ MJERI MOŽEMO SUZBITI NJEGOV UTJECAJ NA NAS, ALI GA SAMI NE MOŽEMO IZBACITI IZ SEBE. “Neke stvari zasigurno dolaze do nas kako bi se promijenile, a druge kako bi promijenile nas: tako primjerice hrana, izgubivši svoju prirodu, pretvara se u naše tijelo, a mi je pretvarano u jednu snagu koja nas jači” (Sveti Augustín, De diversis quaestionibus octoginta tribus liber, q. 73.).

 

 

 

Za promijeniti ovo stanje potrebno je PRIĆI GOSPODINU KOJI NAM SE DAJE U ŽIVOM KRUHU. Isus se daje u pričesti, ali za primiti ga moramo se najprije OČISTITI U ČESTITOJ ISPOVIJEDI. U ispovijedi Bog čisti našu nutrinu, a mi ulažemo napore da ne ponavljamo grijehe. U ispovijedi se događa ono pravo obredno pranje gdje BOG ČISTI NAS SVOJOM LJUBAVLJU. Tek nakon toga, ČISTI od GRIJEHA, možemo prići stolu Gospodnjemu. Tada možemo blagovati jedan drugačiji kruh. To je KRUH TIJELA KRISTOVA, koji će se pretvoriti U NAS, ALI ISTODOBNO ĆE NAS PRETVARATI U SEBE. Tako ćemo, krijepeći se sakramentima, postajati dio Crkva, dio Krista, dio Onoga koji svojom ljubavlju ne zapušta nikoga i ne dopušta da itko “ostane gladan” te iste ljubavi.