Mk 8, 11-13

 

U ono vrijeme: Istupiše farizeji i počeše raspravljati s Isusom. Iskušavajući ga, zatraže od njega znak s neba. On uzdahnu iz sve duše i reče: »Zašto ovaj naraštaj traži znak? Zaista, kažem vam, ovome se naraštaju neće dati znak.« Tada ih ostavi, ponovno uđe u lađu pa otiđe prijeko.

 

 

 

ISUS JE OTVOREN SVIMA

 

Farizeji od Isusa traže ZNAK kojim bi potvrdio da je njegovo poslanje nebesko, a ne od ljudi. Taj znak zapravo potvrđuje njihovu NEVJERU. Ovaj se događaj zbiva nakon brojnih čudesa koje je Isus napravio. Posljednje, nakon kojeg farizeji traže znak bilo je UMNAŽANJE KRUHOVA. Ništa od toga nije uvjerilo farizeje u Isusovo mesijanstvo.

 

 

 

Ono što se kod farizeja događa jest nešto što I danas ponekad primjećujemo među vjernicima Crkve. Oni traže NEŠTO POSEBNO, traže SVOJEVRSTAN SPEKTAKL kojeg će Gospodin učiniti SAMO ZA NJIH. Danas bi to u medijima nazvali EKSKLUZIVA- oni traže nešto EKSLUZIVNO.

 

 

 

Ta je riječ zanimljiva jer dobro opisuje stav farizeja spram Isusa. Naime, kada velimo da je nešto EKSKLUZIVNO, zapravo dajemo do znanja kako je riječ o nečemu iz čega su OSTALI ISKLJUČENI. Primjerice, kada novinari govore kako imaju EKSKLUZIVNU VIJEST, onda se misli kako NIJEDAN DRUGI NOVINAR ILI MEDIJSKA KUĆA TU VIJEST NE POSJEDUJE. Dakle, SVI SU ISKLJUČENI IZ SPOZNAJE O NEČEMU KOJA JE REZERVIRANA SAMO ZA POJEDINCE.

 

 

 

Ekskluzivnost u konačnici pretpostavlja ISKLJUČIVOST- isključivanje drugih. Isus NIJE BIO ISKLJUČIV. On se OTVORIO SVIMA. Pogledajte samo kakvim je ljudima prilazio. NIJE BIRAO DRUŠTVO, LIJEČIO JE SVE KOJI SU MU DOLAZILI I POMAGAO JE SVIMA BEZ RAZLIKE. Pogledajte samo koga je izabrao za Apostole, za one koje će ga slijediti tri naredne godine života! Pa ti ljudi nisu po ničemu posebni! Sveti Josemaria Escriva piše ovako o ovom odabiru Apostola: “Bili su to OBIČNI LJUDI, puni ljudskih nedostataka I slabosti, jači na riječima nego na djelu. Bez obzira na sve to, Isus ih poziva kako bi ih učinio ribarima ljudi, suotkupiteljima, službenicima milosti Božje.” (Susret s Kristom, br.2)

 

 

 

ISLJUČIVOST KAO IZRAZ DUHOVNE BAHATOSTI

 

Kod Isusa NEMA ISKLJUČIVOSTI, nego je On čista ljubav otvorena svima koji joj žele prići I ući u nju. Isključivost je obilježje SEKTAŠKOG RAZMIŠLJANJA koje shvaća stvari na način da nikome ne dozvoljava da bude u pravu ako razmišlja različito. Često puta ovakvi stavovi bivaju agresivni I spram vlastite braće u vjeri što samo pokazuje kako nema spremnosti za saslušati drugoga I po mogućnosti shvatiti I ispraviti vlastite greške.

 

 

 

Mislite li kako ovoga nema u Crkvi- varate se. Uvijek postoje ljudi koji “ne daju drugim da su u pravu”, koji jedini imaju ispravno mišljenje o svemu, koji uvijek imaju rješenje za sve. Čovjek koji je isključiv u svojim stavovima, traži ISTOMIŠLJENIKE, JER SE NE ZNA NOSITI SA RAZLIČITIM STAVOM OD SVOGA. Stoga se nerijetko zatvaraju u krug ljudi koji svoje spozanje čine nedodirljivm drugima. Kako oni “znaju sve” tako se prema drugim vjernicima ophode sa neprimjerenom dozom arogancije, koju su stari oci crkve nazivali DUHOVNOM BAHATOŠĆU. Ovaj stav podrazumijeva da oni bolje poznaju stvari od drugih I da se nema što diskutirati, već se samo može prihvatiti ono što oni sami nude.

 

 

 

Ovo je odlika farizeja. Možete je naći I u Crkvi. Ono što ovakvim ljudima nedostaje prije svega jest PONIZNOST. Od velika znanja I samouvjerenosti, zaboravili su kako nisu bogovi. ISUS JE BIO PONIZAN- OTVARAO SE SVIMA- SPUŠTAO SE NA RAZINU SVIH LJUDI. On- Bog, nije se štedio u razgovoru s ljudima, već je pristupao svakome na onaj način koji je odgovarao ljudima.

 

 

 

Nama je putokaz Gospodin. Ne smijemo biti zatvoreni u sebi. U protivnom će se sav apostolski žar ugasiti. Njega ne raspirujemo mi već DUŠE KOJIMA IZLAZIMO U SUSRET. One pušu u žar našeg apostolata. Drugim riječima, to “puhanje u žar našeg apostolata” dolazi u susretu s ljudima kada se uvijek pretvaramo u apostole ako znamo SLUŠATI DRUGE I DISKUTIRATI NA PRIMJEREN NAČIN UVAŽAVAJUĆI TUĐE MIŠLJENJE. To “slušanje” uvijek pokazuje kako poštujemo čovjeka, pa I da mu od vjere ništa ne prenesemo- stekli smo prijatelja I nekgoa tko će uvažavati naše kršćanske stavove. A to nije malo!

 

 

 

Nemojte zaboraviti da nam je NETKO DRUGI POTREBAN ZA APOSTOLAT. Isus je učinio apostolima ribare. Nas također čini apostolima po svom kršćanskom pozivu, ali se apostolat ne može realizirati ako smo zatvoreni- “drugi ljudi” su odredišta apostolata, a ne mi sami sebi.

 

 

 

Vaš životni kršćanski poziv USMJEREN JE SVIMA. “Naš je kršćanski zadatak da Krista obzanino ljudima riječima I djelima. Valja nam Krista “nositi” svakamo gdje su ljudi: u tvornice, u labaratorije, na polja, u radionice, na bučne ulice gradova I samotne palaninske putove. Gospodin je došao da SVIM LJUDIMA donese mir, radosnu vijest I život” (Josemaria Escriva, Susret s Kristom, br. 104). “Ne samo bogatima, niti samo siromašnima, ne samo učenima, niti samo neukima- SVIMA. Svoj braći, jer mi smo braća budući smo djeca jednog oca. Postoji samo jedan narod: narod djece Božje. I postoji samo jedna jezik: jezik koji govori srcu I pameti, bez riječi, ali tako da s pomoću njega uspijevamo prepoznati Boga, I koji nas navodi na to da se međusobno ljubimo” (Josemaria Escriva, Susret s Kristom, br.106).

 

 

 

ŽRTVA KAO JEDINI ZNAK

 

Pravi smisao Isusova djelovanja ne iscrpljuje se na čudima koje čini. Ovako gledati na njegov život među nama jest jedno skučeno gledanje na cijelokupno njegovo djelovanje. Na ovaj se način ne može shvatiti Njegova misija SPASITELJA I OTKUPITELJA. Vidi se samo moć koja nadilazi običen ljudske snage. Farizeji iskušavajući ga, zatraže od njega znak s neba- ne traže znak vjere, nega ga kušaju kako bi ga uhvatili u nekoj nepravilnosti spram vjere koju su oni sami definirali kao ispravnu. Drugim riječima, Isus je mogao napraviti kojekakva čudesa, ali ih ne bi uspio uvjeriti u svoje Nebesko poslanje. Tek možda, ako bi postao JEDAN OD NJIH, moguće je kako bi bio prihvaćen. Ali onda ne bi bio dostupan svima već samo farizejima.

 

 

 

Ovakve stavove Isus kritizira javno (Mt 23,13-15): “Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Zaključavate kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date ući ni onima koji bi htjeli. Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Obilazite morem i kopnom da pridobijete jednog sljedbenika. A kad ga pridobijete, promećete ga u sina paklenoga dvaput goreg od sebe.

 

 

 

Danas govori kako se neće dati nikakav znak ovom naraštaju. Na drugom mjestu govori o ZNAKU JONINU: “4Naraštaj opak i preljubnički znak trâži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin” (Mt 16,4). Taj znak upućuje kako će, kao što je Jona boravio tri dana u utrobi ribe, tako će i Sin Čovječji boraviti tri dana u utrobi zemlje, nakon ćega će uskrsnuti. Uputio ih je time na svoju ŽRTVU. Njegova ŽRTVANA KRIŽU BIT ĆE JEDINI ZNAK koji će se dati Židovima: “14I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji 15da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni” (Iv 3,14-16). Ta će žrtva biti SPASONOSNA poput Mojsijeve, i svaki kojeg ugrize zmija grijeha bit će spašen po toj žrtvi na križu.

 

 

 

ŽRTVA KAO PRINOŠENJE SAMOGA SEBE BOGU: najbolje dati Bogu

 

I od nas se traži da na izvjestan način postanemo ZNAK koji će ljudimapokazivati put prema nebu. Traži se od nas da postanemo ZNAK KRIŽA pred svima, a to je moguće jedino, ako svoj život PREOBRAZIMO U JEDNU TIHU ŽRTVU SVAKODNEVICE U KOJOJ ĆEMO SEBE PRIKAZIVATI BOGU.

 

 

 

Ovo prikazivanje sebe pretpostavlja da ZAUZIMAMO MJESTO ŽRTVE U SVAKIDAŠNJIM SITUACIJAMA. To zapravo znači BITI SPREMAN DA TE DUHOVNO PONIŠTE, UBIJU, odnosno, biti spreman DOPUSTITI SVJESNO da je drugi u pravu, da druga osoba ima prednost u svemu, da drugi budu slavljeni, a m poniženi; da drugi budu i poštovani, voljeni i hvaljeni, priznati, omiljeni,.... U svemu tome nam se može dogoditi da mi budeno NEPRAVEDNO prezreni, prekoreni, oklevetani, zaboravljeni, ismijani, osumnjičeni, nezapaženi,...

 

 

 

Ovo SVJESNO ZAUZIMANJE ŽRTVE koincidira da Gospodinovim činom prihvaćanja svoje svete Muke: On je to učinio SVJESNO. Ipak, nije to učinio kako bi sebe napravio mučenikom, već IZ LJUBAVI PREMA OCU I LJUBAVI PREMA NAMA.

 

 

 

Tako je i sa ovim žrtvovanjem, ljubav jedini pokretač u djelovanju. Zauzet ćemo mjesto žrtve RADI DRUGOGA, iz ljubavi prema drugome, DA DRUGI RASTU, A MI DA SE SMANJUJEMO.

 

 

 

Žrtvujući sebe, zapravo ŽRTVUJEMO NAJBOLJE OD SEBE i činimo isto što i drevni Hebreji koji su NAJBOLJE OD SVOJIH GRLA STOKE ŽRTVOVALI BOGU. Oni su vjerovali da Bogu pripada najbolje od njihovih života, te su vjerovali kako će BOG TAJ GUBITAK PREOBRAZITI U NJIHOVIM ŽIVOTIMA U PREDNOSTI. BOG ĆE IM NA GUBITAK DODATI NOVI DAR, Puno veći i bolji. Stoga su često svjesno žrtvovali kako bi se samo ZAHVALILI BOGU, ili pak da bi se SJEDINILI S NJIM PO ŽRTVI. Ovo SJEDINJENJE ili PRIČEST u kojoj se dio žrtve PALIO NA UGODAN MIRIS BOGU, A DIO ŽRTVE SE KUHAO I BLAGOVAO, predstavljao o je KONZUMIRANJE ŽRTVE I POVEZIVANJE TIM KONZUMIRANJEM ŽRTVENA MESA. Tako, je ŽRTVA POSTALA ZNAK SJEDINJENJA BOGA I ČOVJEKA.

 

 

 

Bogu se davalo NAJBOLJE i to se iskazivalo često PALJENJEM ŽRTVE NAUGODAN MIRIS. Ono što se spalilo na oltaru, smatralo se PREOBRAŽAVANJEM ŽRTVE U JEDAN DUHOVAN OBLIK KOJI JE UGODAN BOGU: dim je nestajao u zraku, na oltaru se nije zadržavalo ništa, i žrtva je pretvorena u eter, u dim, u dah- u duh. Tako je ostajala za ŽRTVOM SAMO NJEN MIRIS koji je podsjećao na HRANU, na zajedničko konzumiranje.

 

 

 

MIRIS ŽRTVE podsjećao je i na MIRISA PARFEMA, MIRIŠLJAVIH ULJA, TAMJANA, SMIRNE, a ti su mirisi bili UGODNI I NESTAJALI SU DIŽUĆI SE U ZRAK. Dizali su se u nebo i tako podsjećali ljude na to kako sve to što ide prema nebu, zapravo se daruje Bogu.

 

 

 

Sam je MIRIS BIO NEUHVATLJIV, poput duše, pa je zarpavo trebao podsjećati na NUTARNJU VRIJEDNOST ŽRTVE, ili nas, na POTREBU DUHOVNOG ŽRTVOVANJA U SVAKODNEVICI (o čemu je bilo riječi u gorenjm dijelu teksta). Tako se u Starom Zavjetu dio žrtve palio sa MIRISNIM TAMJANOM kako bi postao UGODNA ŽRTVA PO MIRISU.

 

 

 

Upravo to moraju postati i NAŠI PRINOSI. Kada se odlučite za ovakav oblik ponašanja u kojem ćete sebe žrtvovati, zapravo PRINOSITE SEBE NA DUHOVNOM OTLARU NA UGODAN MIRIS BOGU I LJUDIMA. Taj prinos samoga sebe je NEVIDLJIV LJUDIMA POPUT MIRISA. Oni OSJEĆAJU INTUITIVNO kako je sve u redu, ali NE VIDE VAŠA DOBRA DJELA, VAŠE ŽRTVE. No, vidi ih Bog: Bog prima taj UGODAN MIRIS NEVIDLJIV LJUDIMA. I mijenja Vas po žrtvi dolijevajući Vam od svoje milosti, još ljubavi u dušu, i još snage da možete djelovati i trpjeti poput djeteta Božjeg na svojem križu.

 

 

 

Kada se shvati kako djelujete trpeći, možda NEĆE RAZUMJETI ZAŠTO TO RADITE. Moguće je da odmahnu i rukom i da vas dodatno obezvrijede kako bi sebe uzdignuli. Ali ne brinite se: vi ste postali ugodan miris ovom svijetu i poslužili ste Bogu. Osim toga, kada shvate da trpite, ostavili ste trag svoga života u tim ljudima i prije ili kasnije sjećanje na vaše postupke, sjećanje na “ugodan miris” pomoći će im da svoje živote usmjere Bogu. Dakle, ispunili ste što se traži od vas. “Neka vas ne brine ako vas prepoznaju po vašim “djelima”. -To je ugodan miris Kristov- Osim toga, radeći isključivo za Njega, radujte se jer će se na vama ostvariti riječi iz Pisma: Da vide vaša dobra djela i slave Ova vašega koji je na nebesima” (Sveti Joemaria Escriva de Balaguer, Put,842).

 

 

 

ŽRTVA U EUHARISTIJI: Bog po žrtvi preobražava čovjeka

 

U Euharistiji, BOG ŽRTVUJE SEBE. Preobražava sebe, svoje Tijelo, ali PREOBRAŽAVA I ONO ŠTO JE ŽRTVOVANO, ONO ŠTO JE PRIKAZANO: preobražava KRUH U TIJELO, VINO U KRV. Upravo ova PREOBRAZBA potiče nas razmišljato na učinkovitost žrtve. BOG JE TAJ KOJI PREOBRAŽAVA ŽRTVAMA, a ne mi.

 

 

 

Stoga je od ključne važnosti razumjeti kako se ŽRTVA MORA ČINITI IZ LJUBAVI PREMA BOGU, A NE PREMA SEBI; kako ta žrtva trab poslužiti BOŽJOJ VOLJI S LJUDIMA, a ne nama.

 

 

 

U svetoj Misi Bog radi OSOBNU ŽRTVU. Upravo se to od nas traži u svakodnevici: OSOBNA ŽRTVA PO KOJOJ ĆE BOG PREOBRAŽAVATI NAŠU LJUDSKU STVARNOST. Na taj način, čineći žrtve svjesno, radi Boga, SJEDINJUJEMO SVOJU ŽRTVU SA KRISTOVOM. Na neki način, već tu se po takvim žrtvama DUHOVNO PRIEŠĆUJEMO, DUHOVNO SE PREKO SVOJIH ŽRTAVA SJEDINJUJEMO S KRISTOM.

 

 

 

Ovo pričešćivanje ima za cilj u nama stvoriti PREDISPOZICIJE SINA BOŽJEG kako bismo i dalje djelovali poput Isusa, slično Isusu. A to znači, kako bismo PODNOSILI OSOBNE ŽRTVE u svakodnevici i OTVARALI BOGU PROSTOR ZA DJELOVANJE PO NAMA.

 

 

 

Ulazeći u DINAMIZAM PREOBRAŽAVANJ PO ŽRTVI, shvaćamo kako Bog preobražava nešto NESAVRŠENO- KRUH, U NEŠTO SAVRŠENO- SVOJE TIJELO. Jednako vrijedi i za vino (nesavršeno) i Krv (savršeno). Jednu običnu materiju, preobražava u jednu SVETU, POSVEĆENU, UZVIŠENU, BOŽANSKU MATERIJU!

 

 

 

Upravo to želimo iskoristiti u samožrtvovanju. Kada prikazujemo Bogu sebe, odnosno SVJESNO RADIMO ŽRTVU, ne PRINOSIMO SAMO ONO NAJBOLJE OD SEBE. Ta toliko puta u misi prinosimo MOLITVE u kojimam prosimo da se PREOBRAZI NEČIJE STANJE: iz bolesti u zdravlje, iz siromaštva u materijalnu sigurnost, iz bijede u normalan život, iz svađe u mir,... Nije li to trenutak da Boga molimo i za svoje NEDOSTATKE. Ne tako što ćemo prikazivati NEDOSTATNE ŽRTVE, već SJEDINJAVATI ŽRTVI MOLITVE ZA USAVRŠAVANJE, ZA PREOBRAŽENJE SVOJIH ILI TUĐIH NEDOSTATAKA PO ŽRTVI.

 

 

 

U svetoj Misi SJEDINJUJEMO SVOJE MOLITVE SA KRISTOVOM ŽRTVOM. Obično se to kaže kako PRIKAZUJEMO MISU ZA NEKOGA ILI ZA NEŠTO, za neku potrebu. Činimo to kako bi Bog po svojoj žrtvi PREOBRAZIO NEKO STANJE ILI NEKOGA. Nije li razumljivo onda RADITI ŽRTVE U SVAKODNEVICI I PRIKAZIVATI IH- SJEDINJAVATI IH S MOLITVOM- ZA PREOBRAŽENJE sebe, drugih,...

 

 

 

PRIKAZATI neku žrtvu Bogu, znači SJEDINITI SVOJE MOLITVE S NJOM. Možemo li onda svakodnevno sebe žrtvovati u onim malim stvarima koje smo nabrajali, i tome sjediniti molitve za neke potrebe? Tako svoja trpljenja prikazujemo za djecu, za bolesne, za posao, za uspjeh u radu....

 

 

 

OTKUPLJENJE PO ŽRTVI

 

Možemo li tako svoje žrtve na sličan način prikazati kao duhovno plaćanje za nečiji boljitak, ili kao nadoknadu na nepravdu koju je počinio član moje obitelji? Možemo!

 

 

 

Često shvaćamo kako sada netko radi greške, a trpimo zbog toga. Nije zgorega to trpljenje prikazati kao jednu ŽRTVU OKAJNICU, OTKUPLJUJUĆI PRINOS za onoga koji radi naopako. Tada U ŽRTVI MI ZAPRAVO ZAUZIMAMO MJESTO ONOGA KOJI BI TREBAO PLATITI CIJENU svojih nepravdi. Nije li to Isus napravio radi nas? Nije li zauzeo i naše mjesto na križu? Nije li zauzeo naše mjesto u smrti, u paklu kada je sišao nad njega? Nismo li to mi trebali kušati? Trebali smo, ali je Isus to učinio umjesto nas: učinio je da se NE TREBA SUPŠTATI DOLJE- osim kada Boga odbijaš iz svoga života!

 

 

 

Ovo se ne odnosi na PROŠLOST i na ljude koji su preminuli. Oni su u stanu koje se NE MIJENJA, OSIM AKO SU U ČISTILIŠTU. Stoga i prikazujemo često mise i žrtve za duše u čistilištu kako bi se preobrazba na njima što prije dovršila i kako bi prešli u nebo. Time zadobivamo i njih kao zagovornike.

 

 

 

Zašto velimo kako se ovo ne odnosi na prošlost? Prije svega, mislimo na čest govor o prokletstvima koji se prenose s koljena na koljeno!!!! To se ne slaže sa katoličkim naukom o spasenju. Učinci ISTOČNOGA GRIJEHA brišu se KRŠTENJEM, a GRIJEH koji netko počini je OSOBAN. Posljedice trpi prije svega počinitelj, a kolateralne posljedice trpe drugi.

 

 

 

KOLATERALNE POSLJEDICE tiču se strukturnog grijeha, koji se prenosi ODGOJEM, ŽIVLJENJEM S NEKIM po kojem se navike prenose na drugog čovjeka. Ako sam nešto primio odgojem- onda to mogu promijeniti Božjom pomoći. Ali grijeh je i dalje osoban čin, za kojeg će svatko plažati za sebe.

 

 

 

Ono što se može ukorijeniti u nekog sredini u kojoj je carevao grijeh, jest SKLONOST PREMA ZLU. Ta sklonost da se čini zlo, može postati obrazac ponašanja nekih ljudi. I normalno je da u takvoj sredini, postoje ljudi koji su dobri- i koji najčešće TRPE.

 

 

 

Tprljenje ovih ljudi NIJE prokletstvo! Ovo trpljenje samo je način da se PREOBRAŽAVA ŽIVOTNO STANJE u sredini u kojoj je carevao grijeh! Bog otvara mogućnost ŽRTVE SVAKOM ČOVJEKU, i to takve žrtve koju će koristiti za preobraženje stanja u nekoj sredini. Bolest, smrt i trpljenje raznih nepravdi najčešći su oblici po kojima se otvara mogućnost ZA PREOBRAŽENE PO ŽRTVI.

 

 

 

Kako trpjeti ne može netko tko u sebi nema ljubavi, tako i prva “ponuda” za žrtvu IDE LJUDIMA KOJI SU U PRAVILU DOBRI, PUNI LJUBAVI, ILI ONIMA KOJI SU POČELI MIJENJATI SVOJ ŽIVOT NA BOLJE! I najprije se na takvim ljudima vidi trpljenje i životna muka. Tada Bog “višak njihove ljubavi” dobije po žrtvi, i prenese ga u život drugih osoba kojima je ta ljubav potrebna.

 

 

 

Ipak, da bi žrtva bila PRINOS BOG, mora biti učinjena SVJESNO. Drugim riječima, čovjek treba PRIKAZATI SVOJE STANJE KAO ŽRTVU: treba SJEDINITI MOLITVU SA ŽRTVOM! Treba prikazati svoju žrtvu za preobraženje stanja nekog mog susjeda, sina koji ne uči, ili za nemogućnost da se nađe posao,... Tada Bog djeluje po žrtvi svoga djeteta. Naravno, nekada nedostaje molitava: PRIKAŽITE SEBE BOGU ZA SVE POTREBE i budite mirni; Bog će upraviti ljubav vaše žrtve gdje je to potrebno.

 

 

 

Na taj način djelujete OTKUPITELJSKI, pridružujete se djelu Isusa Krista koji je svojom Mukom i Smrću na Križu svijt otkupio. Plaćate određenu CIJENU SVOJIM ŽIVOTOM- onim što žrtvujete iz njega. Dajete NADOKNADU U LJUBAVI BOGU ZA DRUGOGA, ZA POTREBE LJUDI. I najbolje je od svega što se vaša djela ne vide- ona su kao ugodan miris Bogu i ljudima koji će se uvijek ugodno osjećati pored Vas.

 

 

 

P.S. Kada vas ljudi izbjegavaju, pitajte se zašto? Kada bez nekog posebnog razloga dolaze k vama, budite radosni zbog toga, jer se Bog sigurno služi s vama za korist drugim ljudima.