Mk 8, 14-21

 

U ono vrijeme: Učenici zaboraviše ponijeti kruha; imali su samo jedan kruh sa sobom na lađi. Nato ih Isus opomenu: »Pazite, čuvajte se kvasca farizejskog i kvasca Herodova!« Oni zamišljeni, među sobom govorahu: »Kruha nemamo.« Zamijetio to Isus pa im reče: »Zašto ste zamišljeni što kruha nemate? Zar još ne shvaćate i ne razumijete? Zar vam je srce stvrdnuto? Oči imate, a ne vidite; uši imate, a ne čujete? Zar se ne sjećate? Kad sam ono razlomio pet kruhova na pet tisuća, koliko ulomaka punih košara odnijeste?« Kažu mu: »Dvanaest.« »A kada razlomih sedam na četiri tisuće, koliko ulomaka punih košara odnijeste?« Odgovore: »Sedam.« A on će njima: »I još ne razumijete?«

 

 

 

Učenici su brzo zaboravili događaj kojem su svjedočili pred malo vremena: umnažanje kruha i ribica nije ih podsjetilo u čijem su društvu i kada je nastupila glad, ona tjelesna, učenici se počinju ponašati poput ostalih ljudi koji su brzo zaboravili dobra koja je Isus činio.

 

 

 

Glad koju su osjećali u svojim trbusima učinila je da duša zaboravi izvaredno čudo koje je Gospodin pred njima i sa njima napravio: sa samo nekoliko kruhova i par ribica nahranio je nekoliko tisuća ljudi. Još se jednom očituje slabost u tijelu koja nadjačava ono duhovno. Poput trenutaka u Getsemanskom vrtu gdje Isus učenike potiče da bdiju i mole, ali ih svaladava san, sada glad svladava onaj ushit doživljaja čuda. Koliko je malo potrebno da čovjek padne i zaboravi na Boga?!

 

 

 

Pokušajmo i ovu salbost apostola shvatiti na duhovan način. OSJETILI SU GLAD. Ova GLAD slika je ljudske gladi za onim stvarima koje nadilaze ovaj život. Na govoru na Gori Isus podsjeća: “Blagoslovljeni oni koji gladuju i žeđaju pravednosti, jer, oni će se nasititi” (Mt 5,6).

 

 

 

Od tjelesne gladi više ubija ona duhovna. Tjelesnu glad čovjek može svaldati radom, svojim naporima, ali onu glad za pravednošću, za istinom, za ljubavlju, za dobrotom,..., tu glad nekada čovjek ne može zadovoljiti preko ljudi koji ga često napuste, ali PREKO BOGA UVIJEK TU GLAD MOŽE SVALDATI. “Svaki čovjek živi i umire sa jednim stvarnim osjećajem neutažene želje za pravdom, jer svijet nije u stanju zadovoljiti do kraja jedno biće stvoreno na sliku Božju, niti joj može popuniti ine praznine u dubini osobe koje nastaju na različitim poljima ljudskog života. Razmišljajući tako o ovoj gladi za pravdom, čovjek se otvara Bogu, koji je SAMA PRAVEDNOST(Ivan Pavao II, Opća audiencija, 8-XI-1978).

 

 

 

Postoje dakle stvari koje SAMO BOG MOŽE DAT ČOVJEKU- od svijeta to čovjek ne može očekivati. Kao primjer za to je pravednost, kod koje u svijetu uviejk ostaje malo “rezerve” i nesigurnosti radi li se o ispunjenju pravednosti ili je došlo do grešaka, počinjenja nepravde drugome,... Apostoli danas dobivaju lekciju o tome kako JEDINA PRAVA GLAD NA OVOM SVIJETU TREBA BITI GLAD ZA BOGOM. Bog ih je nasitio kruha kada su bili gladni i preko te slike ih poučava kako će ih NASITITI SVEGA ZA ČIM IM ŽIVOT GLADUJE ako te svoje živote uprave Bogu i od Boga zatraže ono što im treba. Čak i ako ne zatraže, već samo žive čestito, Bog će se sažaliti, kao što se sažalijevao nad ljudima svaki put kada je radio čuda- i dat će onome koji živi pravedno i čestito.

 

 

 

Razmišljajmo još malo o GLADI. Glad za nečim nastaje u NEDOSTATKU onog za čim se gladuje. Kada imamo dovoljno hrane, onda u nama NEMA NEKE POSEBNE ŽELJE za hranom. No kada nam hrane NEDOSTAJE, u jednom trenutku se BUDI ŽELJA za hranom i nastaje glad.

 

 

 

Jednako je sa osobama. Kada Vam je netko blizu, stvari se ODVIJAJU NORMALNO i ne pokazuje se neka posebna želja za blizinom osobe koja se voli, jer osoba jest tu- blizu vas. Naviknuti na tu blizinu, želja se ne izražava na jedan način koji nazivamo ŽUDNJOM. Naprotiv, kada izgubite blizinu osobe, ŽUDITE ZA NJOM, ŽELJA ZA NJENOM BLIZINOM RASTE U VAMA- kao da GLADUJETE ZA BLIZINOM TE OSOBE. Preko tih želja za nekim, izražavate LJUBAV, ali se vidi i PATNJA ZA NEKIM. Ta patnja jednako izražava istu ljubav. “I kada se ne posjeduje u potpunosti ono što se voli, duša pati zbog neposjedovanja (…). Dok se taj posjed ne ostvari, duša je poput prazne čaše koja čeka da je netko napuni; poput nekog tko je gladan i želi hranu; poput bolesnika koji tuguje za svojim zdravljem; poput onog koji visi u zraku i nema ničega na što bi se oslonio” (Sveti Ivan od Križa, Duhovni spjev ,9,6).

 

 

 

Lakše je vjerujem shvatiti kako je Gospodin poučavao učenike o tome kako trebaju UPRAVITI SVOJIM ŽELJAMA- kako se ne trebaju brinuti za ono što će jesti ili što će oblačiti, već samo trebaju TRAŽITI BOŽJU BLIZINU, samo VOLJETI ONOGA KOJI ĆE IM DATI I KRUH I ODJEĆU.

 

 

 

Gospodin zapravo poučava o GLADI ZA BOGOM koju bismo svi trebali osjećati u sebi. I taj osjećaj gladi nas često muči, jer nam se čini kako nešto nije u redu u ovom svijetu: kada shvatimo kako je život često nepravedan, kako postoje mnoge nepravilnosti u ponašanju ljudi, kako često u životu prolaze bolje oni koji žive naopako- shvaćamo kako smo GLADNI PRAVEDNOSTI KOJU SAMO BOG MOŽE ISPUNITI. Stoga nas ne treba mučiti ovaj osjećaj, već nam treba biti podsjetnik da I DALJE TRAŽIMO BOGA, DA GA VIŠE ŽEĐAMO I DA VIŠE GLADUJEMO ZA NJIMA- DA GA VIŠE VOLIMO.

 

 

 

Ovaj osjećaj NEDOSTATNOSTI SVIJETA U NAMA TREBA POVEĆATI ŽELJU ZA BOGOM, kao što se povećava u nama želja za osobom koju volimo kada nas napusti i ode daleko. Tada gladujemo za njezinom blizinom i jedva čekamo da se ponovo sretnemo. Zapravo, preko ŽELJE, RASTEMO U LJUBAVI.

 

 

 

Kao nasljedovatelji Krista, nemojmo obezvrijeđivati dobre stvari ovoga svijeta, jer znamo kako su stvorene od Boga koji je izvor svega dobra. Nemojmo nipošto ignorirati potrebe za kruhom, velike potrebe da se nahrane toliki koji pate u cijelom svijetu, uključujući i naše zemlje (…). Unatoč svemu, jasno je kako “čovjek ne živi samo o kruhu”. Ljudska osoba u sebi nalazi jednu duboku potrebu, jednu glad koja je veća od one za kruhom, a to je glad ljudskog srca koje je željno Božje veličine. To je glad koja može biti samo nasićena Onim koji je kazao: “Ako ne jedete tijelo Sina Čovječjeg i ako ne pijete njegovu krv, nećete imati života u sebi. Onaj koji jede moje Tijelo i pije moju Krv ima život vječni i ja ću ga uskrsnuti u Posljednji dan. Jer, moje je Tijelo prava hrana i moja je Krv istinsko piće” (Iv 6, 53-55).” (Sveti Ivan Pavao II, Opća Audijencija).

 

 

 

U ovoj slici GLADI ZA KUHOM prisjećamo se kako je Gospodin OSTAVIO SEBE U KRUHU u želju da se TRAJNO SITIMO NJEGOVIM TIJELOM. Nakon što nas je napustio uzašavši na Nebo, Isus nam je SEBE OSTAVIO U KRUHU S NEBA kako bismo blagovanjem njegova Tijela barem malo sitili glad za Bogom, i kako bi nas te mrvice sa stola njegove ljubavi podsjećale na gozbu koju nam sprema u Nebu ako ustrajemo u čestitu i pravednu životu.

 

 

 

Ustrajati u takvu životu uvijek znači biti izložen navalama zla koje nepravedno nasrće na dobro koje je Bog stavio kako u sviejtu tako i u čovjeka. U takvoj patnji zbog ODSUTNOSTI PRAVDE, ČOVJEK KOJI USTRAJAVA U DOBRU, SVE VIŠE GLADUJE ZA BOGOM, a Bog mu se daje u Pričesti kako bi ga osnažio da se i dalje opire čvrsto i ustrajno zlu i nepravdi koja ga u svijetu sapinje. “Što je duša čistija i ispravnije živi, toliko čovjek više gladuje za ovim Kruhom, koji je siti i snaži da izdrži zavođenje od strane nečistih stvari, kako bi se intimno sjedinila sa Zaručnikom Božjim: “Tko jede moje Tijelo i pije moju Krv, ostaje u meni i ja u njemu” (Lav Xlll, Enciklika Mirae caritatis,28-V-1902).

 

 

 

Gospodin nam se daje u Pričesti da ga VIŠE ŽELIMO, DA ŽUDIMO ZA NJIM VIŠE, da tražimo SJEDINJENJE S BOGOM U SVEMU VEĆ SADA, TE DA STALNO ŽELIMO ŽIVJETI U BOŽJOJ PRISUTNOSTI. Koliko više žudimo za tim Kruhom, toliko više žudimo za Bogom. Ta LJUBAV ŽUDNJE ZADOVOLJAVA SE SJEDINJENJEM S ISUSOM I ISUS PREBIVA U ČOVJEKU KOJI GA PRIMA U SVOJE TIJELO I DUŠU. Tako sjedinjen s Kristom, lakše se opire nepravdama svijeta i postaje otporniji na zlo. Koji se tako približava Isusu, ustrajavanjem na dobru i čestitu životu, može očekivati kako će se po Priečsti na njemu ostvarivati Pavlove riječi: “Tko nas može rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja, zlo, progoni, glad, golotinja, opasnost, mač?” (Rm 8,35). Stoga, ŽIVITE ČESTITO I ISTOVREMENO PRISTUPAJTE KRUHU S NEBA U SVETOJ MISI. “Ljubite Misu, sinovi moji, ljubite Misu! I pričešćujete se gladujuć za Isusom, bez obzira jeste li promrzli, ili se ne osjećate spremni: PRIČEŠĆUJTE SE VJEROM, NADOM I SA UPALJENOM LJUBAVLJU(Sveti Josemaria ESCRIVA DE BALAGUER, Susret s Kristom, 91).

 

 

 

Misa ne ovisi o našim osjećajima. Osjećaji nas mogu zavarati. Stoga se OSLANJAJTE NA SAKRAMENTE- NA BOGA. ČESTO I REDOVITO SE ISPOVIJEDAJTE KAKO VAS NIŠTA NE BI MOGLO ODVOJITI OD KRISTA, i kako vas nikakve nutarnje dvojbe ne bi uvele u sumnje trebali se ili ne treba pričešćivati. U konačnici, pristupajte sakramentima jer oni ODGAJAJU U LJUBAVI PREMA BOGU: poučavaju kako živjeti da bi se mogli pričestiti, sjediniti s Kristom. Drugim riječima, poučavaju o životu potrebnom za to sjedinjenje i o situacijama koje su stvarna prepreka tome. Kada kažemo da “sakramenti odgajaju” mislimo kako ODGAJA ONAJ KOJEG U SAKRAMENTIMA PRIMAMO- odgaja Bog. Tako se Bog, poput roditelja brine za svoju djecu koja se po sakramentima ne žele od Njega odvojiti.