Mk 8, 22-26

 

U ono vrijeme: Kad Isus i učenici dođoše u Betsaidu dovedu mu slijepca pa ga zamole da ga se dotakne. On uhvati slijepca za ruku, izvede ga iz sela, pljunu mu u oči, stavi na nj ruke i zapita ga: »Vidiš li što?« Slijepac upilji pogled i reče: »Opažam ljude; vidim nešto kao drveće ... hodaju.« Tada mu Isus opet stavi ruke na oči i slijepac progleda i ozdravi te je mogao sve jasno na daleko vidjeti. Tada ga posla kući i reče mu: »Ne ulazi u selo.«

 

 

 

Ovo izliječenje slijepoga još je jedan u nizi mesijanskih znakova koji se na Isusu očituju. Ne čudi stoga što nakon ovog izliječenja slijedi ispovijed Petrove vjere, koji ispred svih učenika, koji su zadivljeno gledali što se događa po Isusu ostajali bez teksta.

 

 

 

Slijepac kojed danas srećemo u Betsaidi, svaki je čovjek koji zbog grijeha NE VIDI JASNO STVARI- NE VIDI JASNO ONO ŠTO JE ZA NJEGA I ZA DRUGE DOBRO. Ne vidi zapravo jasno ono što ga u životu vodi prema Bogu. Tu svoju sljepoću nerijetko možemo prepoznati po svojim odabirima prijatelja, po greškama koje činimo spram drugih ljudi, po vlastitim reakcijama kada su u pitanju ljudi, posao, društvo, politika. Zapravo, ova sljepoća jest ZASLIJEPLJENOST STVARIMA OVOGA SVIJETA koje nam se čine važnim- prevažnim, a zapravo nam njihov bljesak odvraća pažnju od bitnoga.

 

 

 

Slušam ljude koji nekada ne znaju prestati sa kritikama načina na koji danas živimo. Njih zasljepljuju svi problemi koji oni uviđaju. Oni shvaćaju sve probleme društva, ali bivaju zaslijepljeni njima I “lamentiranjem” o nekoj pravdi koju sami nikada neće postići. Riječ je o jednoj DUHOVNOJ SLJEPOĆI u koju često upadaju ljudi koji ne vide ono najvažnije: Kristovo lice. Malo prije ove zgode, Gospodin, upozoravajući svoje učenike da paze da ih ne ZASLIJEPI KVASAC FARIZEJSKI I HERODOVSKI, jedan kvasac krivog naučavanja i lošeg primjera života, kori svoju družbu govoreći o toj sljepoći duha: “Oči imaju- a ne vide; uši imaju- a ne čuju”.

 

 

 

Ova se sljepoća uvijek odnosi na STVARNOST KOJU ŽIVIMO, i događa se, kada zaslijepljeni krivim razlozima, ne raspoznajemo pravo ono što je istina i što je dobro. Zapravo, govorimo pri tom o DUHOVNOJ SLJEPOĆI koja nas na neki način odvaja od stvarne slike o sebi i o životu koji živimo, jednako kao i od stvarne slike o ljudima.

 

 

 

Kako se dolazi do te duhovne sljepoće? Dakako, niz je razloga koji je uzrokuju, ali svi imaju jedan sličan obrazac po kojem se do nje dolazi. Sastoji se u tome da se napravi IZMJENA VRIJEDNOSTI, a sve počinje jednom BANALIZACIJOM ŽIVOTA I VJERE, do mjere kada se ni život ni vjera ne uzimaju ozbiljno. Tada na njihovo mjesto dolaze druge, posve nevažne stvari.

 

 

 

Problem nije u tome što nevažne stvari zauzimaju važno mjesto, već u tome što neki ljudi nastoje UVEĆATI VRIJEDNOST takvih banalnosti. Primjerice, važnija je utakmica od mise; važnija je razonoda od posla; važnije je snaći se za novac, nego kako ga steći;.... Malo po malo mijenja se stil života, a ono što nije važno postaje naglo jako bitno za ljude. Pogledajte samo portale: čitamo gomilu nevažnih gluposti. Neka glumica, koja živi u materijalnom izobilju se prehladila, ili mora na promjenu umjetnih trepavica,... Rugamo se malo s tim, i svi shvaćaju kako je to nebitno, jer postoje puno ozbiljnije životne situacije. Unatoč tome, kada se dogodi neka senzacija, osobito NEMORALNA, svi o tome pričaju, a nitko ne priča o gladnima, beskućnicima, o ljudima koji rade za mrvice dok im se gazde bogate,...

 

 

 

Preko tih nevažnih stvari koje se naglašavaju u toj mjeri kao da svijet bez njih ne može postojati, polako se mijenjau MORALNI OBRASCI. Naime, takve banalnosti se nastoje MORALNO OPRAVDATI kako bi se stvorio MORAL KOJI NEMA ČVRSTE GRANICE UPUĆIVANJA NA ONO ŠTO JE ISPRAVNO I DOBRO. Tako dolazimo do morala u kojem je “DOBRO ONO ŠTO MENI ODGOVARA, ŠTO MENI UGAĐA”. Ovo je način da se jedan bezvrijedan moral i bljutav, gotovo životinjski način života predstavi kao nešto važno, a u stvarnosti je riječ o degradaciji čovjekova bića i približavanje čovjeka životinji.

 

 

 

Riječ je dakle o DUHOVNOJ SLJEPOĆI koja zahvaća mnoštvo zaraženo ovakvim mentalitetom. Među njima brojni su i kršćani koji nisu u stanju razabrati što je ispravno, a što nije. Upravo takvi kršćani nerijetko postaju primjer koji se uzima kako bi se ocrnilo kršćanstvo, pa se pokazuje na kršćane dvostruka morala u nastojanju da se kršćanstvo prikaže kao vjera posve nedostatna zahtjevima “modernoga” čovjeka. Kada to “prođe”, otvaraju se vrata raznim “duhovnostima” koja zapravo čovjeka odvlače od onoga što čovjek jest, i odvlače ga od Boga.

 

 

 

Duhovna sljepoća prisutna je u svim društvima gdje postoje kršćani koji ISPRED SVOJE VJERE U BOGA NALAZE DRUGE PRIORITETE. Tako nekim kršćanima važnije postaje ŠTO ĆE KAZATI PREDSJEDNIK STRANKE ILI REPUBLIKE, OD ONOGA ŠTO IM KAZATI BISKUP ILI PAPA. Drugima pak važnija biva zarada o ispravnog kršćanskog življenja, trećima je to ambicija,... I svima je zajedničko da PRONALAZE MILION RAZLOGA ZA OPRAVDATI SVOJE POSTUPKE. Gore od toga je što NE PRIHVAĆAJU DRUGO MIŠLJENJE, VEĆ INZISTIRAJU NA SVOME.

 

 

 

Možemo stvari pojednostavniti: svaka banalizacija života postaje privlačna po nemoralnim stvarima koje čovjeka ponižavaju kao biće, a nastoje se opravdati, često koristeći govor koji isključuje bilo kakav dijalog! Ovakvo postupanje dovodi do PRIHVAĆANJA NEMORALA KAO NORMALNE STVARI, a uzorkom je onoga što nazivamo DUHOVNOM SLJEPOĆOM!

 

 

 

Sveti su oci koristili oštre riječi u svojim propovijedima kako bi prve kršćane udaljili od nemoralnih priredaba i bludnih oblika razonode. Mislite li kako u starom Rimu nije bilo takvih stvari javno izraženih, pročitajte Augustinovo djelo “O Božjoj državi” (Knjiga I.) pa ćete pronaći oštre kritike upućene kazališnim predstavama koje na NEMORALAN NAČIN, gotovo pornografski prikazuju ljudske odnose. Kritizira još više takve stavove jer se takvo ponašanje uzdiže kao nešto uzvišeno i uzima kao model ponašanja modernog rimljanina, dok se zdrav moral zanemaruje. Nije li tako i danas?

 

 

 

Sveti Augustin nije lud da kritizira predstave kao takve, već kritizira banalizaciju i degradaciju života i morala koji se služe kazalištem kako bi se ukorijenili u društvu i moralno opravdali.

 

 

 

Kada čovjek prihvati nećudoredan život, U NJEMU DOLAZI DO JEDNE PROMJENE: POŽUDA GA VODI U NJEGOVOM POSTUPANJU. Požuda postavlja CILJEVE svim njegovim postupcima, pa čak i onda kada sve izgleda dobro, crv nemorala učini da čovjek sagriješi na ovaj ili onaj način. U takvu stanju, naš RAZUM GOVORI ISPRAVNO ŠTO JE DOBRO, ALI VOLJA TJERANA POŽUDOM I NASLADOM NIJE U STANJU ZAUSTAVITI BUJICE STRASTI, PA ČINI ONO ŠTO RAZUMOM NIKADA NE BI.

 

 

 

I kada se pogriješi, ispočetka (dobro odgojena) čovjeka grize savjest koja ga upućuje na grešku. Učini li takav ispravnu stvar i krene u borbu sa vlastitim slabostima, stvari se mijenjaju polako. Na žalost, većina ljudi PREPUŠTA SVOJ ŽIVOT VLASTITIM SLABOSTIMA i slijedi požudu kojoj se, kako vrijeme odmiče, više ne mogu oprijeti. No to nije zadnje zlo koje pogodi čovjeka. Volja doista oslabi do mjere PREDAJE POŽUDI, ali RAZUM POČINJE TRAŽITI RAZLOGE KOJIMA BI OPRAVDAO SVOJE STANJE, pa se počinje TRAŽITI DOBRO U ONOM ŠTO JE OBJEKTIVNO ZLO ZA ČOVJEKA.

 

 

 

Tako danas imamo bezbroj pobornika abortusa ili eutanazije, koji u jedno objektivno zlo opravdavaju na razne načine do mjere u kojoj su spremni čovjekov život posve omalovažiti kako bi se mogao legalno eliminirati.

 

 

 

Pobornici legalizacije droga žele sada legalizirati lake droge. Pri tom često navode ovisnost o duhanu kao primjer kojim pravdaju svoje zahtjeve. Zaboravljaju da ovisnost o duhanu NE MIJENJA ČOVJEKOVO POSTUPANJE, pa onaj koji troši duhan uvijek odgovara za sebe. Droga naprotiv, kakva god ona bila, laka ili teška, čovjeka dovodi u stanje u kojem “nije svoj” i često postupa kao netko tko ne može upravljati sobom slobodno, jer njime upravlja narkotik. Objektivno, droga je uvijek zlo za čovjeka. Netko će dodati kako je ima u lijekovima. U lijekovima će je biti uvijek u ovom ili onom obliku, ali ti se lijekovi koriste za liječenje, a ne za drogiranje. Cilj im je posve drugi- pomoći, a ne odmoći.

 

 

 

Niz je primjera kako se nemoral uvlači u život i predstavlja preko nekog dobra za ljude. Pri opravdanju takvih stvari, najčešće se govori jednostano, bez želje da se sasluša suprotno mišljenje i da ga se uvaži i promisli o njemu. Ovako je danas, ovako je bilo iu prošlosti.

 

 

 

Ovakav stav u kojem se prijanja uz objektivno zlo, opravdavanjem i ublažavanjem njegovih učinaka, dovodi do nemoralna života koji ZASLJEPLJUJE ČOVJEKA i takav NE DOPUŠTA DA NIAKAKV DRUGI STAV PRODRE U NJEGOVU DUŠU, BAŠ KAO ŠTO NI SLIJEPCU SVJETLO NE PRODIRE U BIĆE PREKO OČIJU.

 

 

 

Slijedeći čitanje iz Knjige Postanka shvaćamo kako je ZLO UŠLO U SVIJET PO ČOVJEKU i ŽENI koji su zlorabili svoju slobodu. Njihov GRIJEH je INICAIJALNI GRIJEH koji se ukorijenio u čovjekovu biću- nije ga bilo prije tog čina. Sastoji se u MOGUĆNOSTI DA ČOVJEK SAM ODREDI ŠTO JE DOBRO I ŠTO JE ZLO, na jedan autonoman način, ne uzimajući pri tom u obzir OBJEKTIVNO DOBRO I OBJEKTIVNO ZLO, odnosno one vječne istine o dobru i zlu koje razumijemo po kršćankoj predaji moralu koji se živi.

 

 

 

Bog im je zabrani jesti sa stabla “spoznaje dobra i zla”. Riječ je o jednoj zabrani koja je čovjeka trebala udaljiti od toga da IZOKRENE VRIJEDNOSTI U SVOM ŽIVOTU. Čovjek je stvoren kao jedno racionalno biće koje razumije izraze DOBRO I ZLO. No kao racionalno biće čovjek može DAVATI VRIJEDNOST DOBRU I ZLU, odnosno može MIJENJATI KARAKTER DOBRA I ZLA. Tako, kušajući grijeh, čovjek je doašo u prigodu da po prvi put OPRAVDA VLASTITO ZLO PRIKAZUJUĆI GA, NAJPRIJE SEBI, A ONDA I BOGU KAO NEKO DOBRO. Na taj način se stavio u ravan s Bogom koji jedino DOBRO i od kojeg se sve DOBRO ZAČINJE. Kada se nešto što OD BOGA NIJE PRIKAZUJE KAO DOBRO, onda dolazi do IZMJENA VRIJEDNOSTI kakve danas nalazimo i kakve su se uvijek nalazile u povijesti čovječanstva.

 

 

 

Ovim je činom, prvi čovjek kao da je kazao Bogu: OD SADA JA VELIM ŠTO JE DOBRO, A ŠTO JE ZLO. NE TI, JA ĆU ODLUČITI O TOME. Time je SEBE STAVIO U POLOŽAJ BOGA. Na ovaj način se srušio harmoničan odnos koji je imao s Bogom, a potom se srušilo sve u čovjekovu životu. Čovjek, koji svojim grijehom stavlja sebe na mjesto Boga, nastoji SVE OKRENUTI PREMA SEBI I SVOM ZADOVOLJSTVU. Grijeh ga potiče da traži ONO ŠTO ONO HOĆE I ŠTO NJEGA ZADOVOLJAVA, a po tome raste POŽUDA U NJEMU koja ga dovodi do jedne DUHOVNE SLJPOĆE u kojoj čovjek NE VIDI ISTINU O TOME ŠTO JE DOBRO ZA NJEGA SAMOGA, te nastoji na jedan DESPOTSKI NAČIN, ne uvažavajući ništa osim vlastita mišljenja dobiti što želi.

 

 

 

U Starom Zavjetu se shvaća kako je zlo čovjekovo djelo. Ne tumači se previše zlo samo po sebi, jer ono se javlja u svim bojama. Radije se čovjeka upravlja razmišljanju kako se NE TREBA OPRAVDAVATI VLASTITO ZLO koje vodi u jedan SLIJEPI FATALIZAM. Ta sljepoća dovodi čovjeka u dvostruko zlo: s jedne strane uporno ga opravdava; s druge strane, kada čovjek i SHVATI DA ČINI ZLO, sljepoća fatalizma ili duhovna sljepoća djeluje na njega tako da misli KAKO NIŠTA VIĐE NE MOŽE PROMIJENITI.

 

 

 

Kako se izvući iz toga? U Qohelet-u se vjernik potiče GLEDATI U BOŽJE DJELO; gledati u svijet oko sebe i tražiti DOBROTU U NJEMU: “Pogledaj djela Božja; tko može ispraviti što je on iskrivio? 14U sretan dan uživaj sreću, a u zao dan razmišljaj: Bog je stvorio jedno kao i drugo – da čovjek ne otkrije ništa od svoje budućnosti” (Prop 7,13-14). Ovim riječima želi kazati kako ČOVJEK NE MOŽE ZANTI SVE POSLJEDICE SVOJIH DJELA, PA TAKO NIJE U STANJU RAZABIRATI KAO BOG DOBRO OD ZLA. To nije u čovjekovoj moći. Ono što može, jest shvatiti kako je BOG SVE STVORIO KAO DOBRO I KAKO SVE UPRAVLJA KA DOBRU. Stoga, svaka nepravda i nemoral NISU OD BOGA.

 

 

 

Zapravo, straozavjetni pisac želi potaknuti čovjeka da se OBRATI BOGU u VLASTITIM TMINAMA, kada padne u grijeh da shvati kako ga Bog ne osuđuje, već želi pomoći. Želi osvijetliti naše tmine svojim SVJETLOM. Zato potiče vjernika na TRAŽENJE BOGA U SIVJEUT U KOJEM ŽIVI PREKO DOBRA.

 

 

 

BOŽJE SVJETLO je lijek svim našim SLJEPOĆAMA. Ovaj površan pogled na život nas vodi u sljepoće, a GLEDANJE LICA ISUSOVA UNOSI SVJETLO U ŽIVOT SLIJEPCA, baš poput ovog iz evanđelja. Nije rijetkost da ova površnost NE DOPUŠTA VIDJETI ISUSA, ali to Isusa ne spriječava da stalno osvjetljava nečiji život.

 

 

 

Tekst iz evanđelja predstavlja jednu dramatičnu viziju svijeta i čovjeka u čiji život ulazi SVJETLO- BOG- ISUS. Stoga često u evanđeljima i nalazimo GOVOR SVJETLA KOD ISUSA koji stoji nasuprot GOVORA TAME. Drama čovjeka se nastavlja u njegovoj slobodi i mogućnosti da ODABERE ZLO UMJESTO DOBRA, UMJESTO BOGA.

 

 

 

Prepoznati Isusa kao SVJELTO KOJE RAZGONI TMINE za nas znači sljedeće: SLJEPOĆA- DUHOVNA, MOŽE SE POBIJEDITI. Ono što je važno shvaititi jest kako je ČOVJEK PRESLAB DA SAM SEBE IZVUČE IZ VLASTITIH TMINA I SLJEPOĆA. Ipak, Bog želi vidjeti i MALI NAPOR ČOVJEKA DA POTRAŽI ISUSA, da napravi prvi korak prema Bogu, da pokaže znak dobre volje da želi izići iz tmine. Isus sigurno pomaže, ali potrebno je NAPRAVI I SAM NEŠTO, barem pokazati želju za Svjetlom.

 

 

 

Koliko je teško izaći iz duhovne sljepoće opisuje se SLIJEPCEM koji SAM SEBE NE MOŽE IZLIJEČITI, već mu je potrebna Bog. Slijepcu ostaje samo ŽELJA ZA SVJETLOM i to je jedino što Bog u svim našim izliječenjima i traži.

 

 

 

No ŽELJA I POŽUDA ISTOG SU RODA i lako se dogodi da POŽUDA NADVLADA U NAMA DOBRE ŽELJE, pa žudimo za nekim zlom, grijehom, premda istovremeno shvaćamo kako je to pogrešno. Nekada ONEMOĆAMO OD SVOJIH POŽUDA.

 

 

 

Stoga valja Gospodina moliti za KRIJEPOST JAKOSTI koja nam pomaže ODUPRIJETI SE POŽUDAMA OČIJU da gledamo što ne valja; UŠIJU da slušamo što ne treba; DODIRA- da čuvamo pristojnu udaljenost sa onima s kojima je to potrebno; USTA- da ne govorimo kada to nije potrebno i ono što nije dobro;...

 

 

 

Govoreći o DUHOVNOJ SLJEPOĆI, možemo se posebno osvrnuti na POŽUDU OČIJU. “Oko je tijelu svjetiljka” kaže Isus “ako ti je oko bistro, sve će tijelo tvoje biti svijetlo. Ako ti je oko nevaljalo, sve će tvoje biti tamno” (Mt6,22-23). POGLED nas prije svega dovodi u prigodu za grijeh. Stoga, ČISTOĆA POGLEDA odvraća od grijeha bluda, ali i od drugih požuda poput ŽELJE ZA POSJEDOVANJEM STVARI, PREDMETA, HRANE, PIĆA,... NEČIST POGLED početak je iskrivljavanja slike stvarnosti koju živimo.

 

 

 

Molimo Gospodina za krijepost JAKOSTI kako bismo SVLADALI SVOJE POŽUDE, te kako NE BISMO POPUSTILI U STAVOVIMA TE KAKO NIČIM NE BISMO DOPRINOSILI STVARANJU JEDNOG NEMORALNOG MENTALITETA KOJI NAS ZASLJEPLJUJE NE DAJUĆI NAM PRIGODU DA BOGA GLEDAMO JASNIM I DUBOKIM POGLEDOM.