Mk 8, 34—9, 1

 

U ono vrijeme: Dozva Isus narod i svoje učenike pa im reče: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga. Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi? Ta što da čovjek dadne u zamjenu za život svoj? Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi u ovom preljubničkom i grešničkom naraštaju — njega će se stidjeti i Sin Čovječji kada dođe u slavi Oca svojega zajedno sa svetim anđelima. Još im govoraše: »Zaista, kažem vam, neki od ovdje nazočnih neće okusiti smrti dok ne vide da je kraljevstvo Božje došlo u sili.«

 

 

 

Gospodin danas poučava učenike pravu znanost- onu koja vodi u vječni život, ali zahtijeva da se provodi SADA. To je ZNANOST KRIŽA. Gledamo li u Krista onda ćemo vidjeti kako On buduću slavu- slavu vječnog života, najprije najavljuje na Taboru u svom Preobraženju, ali odmah nakon toga poučava učenike kako se do te slave dolazi preko ZEMALJSKOG TRPLJENJA, PATNJE I KRIŽA.

 

 

 

Pasija I Križ temeljne se stvari za razumijevanje kršćanskog života na zemlji, jednako kao I za razumijevanje Krista. Sveti Ivan Maria Vianney o tome piše ovako: “Onaj koji ljubi svaki užitak, koji traži vlastiti komoditet, koji bježi od prigode u kojoj bi mogao trpjeti, koji se uznemiruje, koji mrmlja stalno, koji se buni I postaje nestrpljiv kada za svaki sitnicu koja mu nije po volji I sukladno njegovim željama; takav kršćanin ima samo ime kršćansko, ali ono mu služi samo kako bi se kršćanstvo po njemu obeščastilo, jer Godposin naš Isus Krist je kazao: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.” (Propovijed o pokori na Čistu Srijedu)

 

 

 

Petar ne shvaća zašto bi Gospodin trebao patiti toliko. Danas ima puno kršćana koji razmišljaju poput Petra: zašto patiti, zašto ne izbjeći bilo kakav problem, zar nije lakše uživati I sve podrediti uživanju I sebi? Ovakav mentalitet STRAHA OD KRIŽA sveti Josemaria Escriva opisuje: “Živimo u jednom ambijentu u kojem vlada strah od križa. Pogotovo od Križa Gospodina našega Isusa Krista. Počinje se križem zvati sve one neugodne situacije koji nas snalaze u životu, koje se ne znaju nositi onako kako bi to činila djeca Božja. (…) Isus je učinio da Muka I Križ prestanu biti simbolima kazne, već ih pretvara u znakove pobjede. Križ je zank Otkupitelja: in quo est salus, vita et resurrecctio nostra: u kojem je naše spasenje, naš život, naše uskrnuće.” (Križni put, 2,5)

 

 

 

Postoji U SVAKOM DO NAS jedna NAPETOST IZMEĐU ŽIVOTA U SVIJETU I KRIŽA. Svi bi voljeli da ih “čaša mimoiđe” I o tom razmišlja naša ljudskost. Tu se treba ispraviti: o tome ne razmišlja naša ljudskost, već NAŠA SLABOST, naš grijeh, naše bježanje od Boga I od zadaće koju nam je povjerio na zemlji. Prije svega zaboravljamo jednu stvar KRIŽEVI SE NALAZE NA ZEMLJI, NE NA NEBU. Tako, u ovom životu nema odgađanja za križ, nema smisla tražiti ga tamo gdje ga nema. Na Nebu ćemo susresti USKRSLOGA, a na zemlji ga tražimo kao RASPETOGA. U tom smislu, slijediti Isusa Krista prema uskrsnuću, znači slijediti njegov put, a to je na zemlji PUT KRIŽA.

 

 

 

Slijediti ovaj put, znači osjećati svu gorčinu nepravde u sebi, osjećati bol izgubljenih osoba, osjećati tegobe koje donose bolesti sa sobom, osjećati težinu nečije prisutnosti. TO znači osjećati sve ovo ali I još puno drugih neugodnosti. Ipak, taj put ne završava ovakvim osjećajima, već se nastavlja u tome da sve te OSJEĆAJE POBIJEDIMO U SEBI, DA NE REAGIRAMO KAKO NE BI BILO PRIMJERENO, DA NE IZGUBIMO NADU KAKO NAS U SVEMU PODRŽAVA BOŽJA LJUBAV, koja ne dozvoljava da ijedan čovjek koji je Bogu posvećen propadne.

 

 

 

Ponijeti svoj križ u svakodnevici zanači uvijek PRETPRJETI, PREŠUTJETI, ZABORAVITI, OKRENUTI SE OD NASILJA, OPROSTITI, NE GLEDATI I ZAMJERATI DRUGOME SVAKU SITNICU, POKUŠATI REĆI ONO ŠTO TREBA DA DRUGI NE SHVATI TO KAO NAPAD NA SEBE, UVIJEK TRAŽITI DOBRO RJEŠENJE ZA SVE,... Zapravo se od nas traži da ovaj život koji živimo vrednujemo u svjetlu onog života kojemu težimo- života vječnoga. U tom smislu, shvatit ćemo lako kako su stvari na ovome sviejtu prolazne I puno njih nije nema te vrijednosti kojom se oplemenjuje naš život na način da postajemo sličniji Kristu.

 

 

 

Sveti Cezarije iz Arla o tome progovara ovim riječima: “Treba voljeti ovaj svijet, ali tako da ga se podloži Gospodinu Stvoritelju. Sviejt je lijep, ali ljepši je Onaj koji ga je stvorio. Svijet je fin I ugodan, ali ugodniji je Onaj koji ga je stvorio. Zato ljubljena braćo, radimo koliko možemo kako ova ljubav prema svijetu u nama ne bi nestala, ali ne na način da nas ona učini ljubiteljima stvorenoga, već ljubiteljima Stvoritelja. Bog nam je dao zemaljske stvari kako bi zapravo voljeli Njega svim svojim srcem I svom svojom dušom. (…) Na isti način kako mi volimo one koji vole nas više od stvari koje posjedujemo, I mi moramo prepoznati kako nas Bog voli više one koji cijene više vječni život od darova zemaljskih.” (Propovijedi 159, 5-6)

 

 

 

Katekizam Katoličke Crkve o ovom putu Križa po kojem se stiže do savršenstva piše ovako: “PUT SAVRŠENSTVA UVIJEK IDE PREKO KRIŽA. Ne postoji svetost bez odricanja I bez duhovnog boja. Duhovni napredak podrazumijeva askezu I mrtvljenje koji stupnjevito vode prema životu u miru I blaženstvu.” (KKC, 2013) Ovo odricanje I duhovni boj, askeza I mrtvljenje za običnog čovjeka smješteni su u svakodnevne situacije u kojima u susretu s ljudima sami trpe. To trpljenje nije vidljivo svakome, već samo onima koji u svom srcu gaje ljubav prema Bogu koji je trpio.

 

 

 

Nekada, u prvim vremenima kršćanstva bilo je uobičajeno raditi KRIŽEVE BEZ TIJELA KRISTOVA. Koji je tome bio razlog? Odgovor ne leži u ljepoti drveta ni u vještini izrade križa, finih oblika ili dobre obrade materijala. Razlog što na križu nije bilo nikoga sasvim je običan, ali nije dohvatljiv svima. KRIŽ TRAŽI SVOJE TIJELO, I TAMO GDJE GA NEMA POZVAN SI TI RAZAPETI SEBE U SVIM ONIM TRENUCIMA U KOJIMA SI U PRIGODI BOGA PO VLASTITOM TRPLJENJU DONIJETI LJUDIMA. Prazan križ čeka na nas, da Krista zamijenimo svojim životom.